Novosti
: Afganistan: Ženama se smije uskratiti hrana ako odbiju seks
Novosti
: Abdulah Sidran ne vjeruje u nominaciju za Nobelovu nagradu
Novosti
: Umro Les Paul, izumitelj električne gitare
Bakir Hadžiomerović
: Da se ne lažemo: Sarajevo ne zaslužuje pažnju Bono Voxa!

 

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost

Počeo je, kako ga kolege iz BH Dana lucidno nazvaše, „Prvi predramazanski SFF“. Dan ranije u istom gradu, samo na Stadionu Asim Ferhatović Hase, Iran je u prijateljskoj nogometnoj utakmici pobijedio Bosnu i Hercegovinu, a samo noć prije na istom je terenu publiku besplatno uveseljavao vjerovatno najdosadniji vokalni interpretator u dugoj povijesti bosanskohercegovačkog „pop-trasha“ Hari Mata Hari. I dok je Hari u pjesmama „umirao i oživljavao, pomišljao na samoubistva pa mijenjao mišljenje“, dok je, dakle, „volio da ne voli“ publiku sa besplatnim ulaznicama, imao sam tu privilegiju da budem u Zagrebu, na koncertu planetarno najznačajnijeg r'n'r banda U2. Tokom dvosatne svirke lider grupe i prijatelj Bosne i Hercegovine iz njenih najtežih vremena (onda kad su hariji, dine merlini, šerifi i ostali sa prve linije kod Dortmunda, kao, sakupljali novac za granate, metke i uniforme radi odbrane napačene domovine pritom veličajući Aliju, reisa i SDA partiju) Bono Vox dakle, u nekoliko je navrata sa maksimirskog stadiona „prizivao“ Sarajevo, grad koji, pokazalo se, ni po čemu ne zaslužuje višegodišnju, dosljednu pažnju irske umjetničke i ljudske gromade.

Samoobmana

Činjenica da U2 (bez obzira na općepoznate simpatije koje Bono već skoro dva desetljeća iskazuje prema glavnom gradu BiH) već po ko zna koji put na svojim spektakularnim turnejama „zaobilazi“ Sarajevo više uopće nije pitanje na koje dablinski muzički čarobnjaci treba da odgovaraju. Istovremeno sam uvjeren da u ovom trenutku ne postoji niti jedna razumna glava koja bi gostovanje svjetske r'n'r atrakcije u Sarajevu mogla dovesti u konotaciju sa finansijskim tantijemama zasluženo prebogatih Iraca. Dakle, barem što se U2 tiče, problem nije u lovi. I tu smo se, nadam se, razumjeli.

Po povratku iz Zagreba sustigla me je, tipično sarajevska, informacija prema kojoj se „priča da bi Bono privatnim avionom mogao sletjeti na stadion Koševo i odsvirati nekoliko pjesama na akustičnoj gitari za raju!?“ Koliko luzerskog, koliko ublehaškog mentaliteta treba natovariti u živog čovjeka pa da izmisli (a koliko tek da povjeruje?) takvu glupost gdje će jedna od najutjecajnijih osoba na planeti riskirati slijetanje avionom na razrovani nogometni teren samo zato što se radi o Sarajevu, gradu koji je četiri godine umirao pod srednjovjekovnom opsadom nad kojom lider U2-a nije žmirio? To bi otprilike trebalo da znači slijedeće: „Sta će Zagreb, plaćaju za koncert U2 a naš Bono-koji ima i naš pasoš-sjedne u avion, sleti na Koševo i samo za nas odsvira koncert. I to još bez ostatka grupe...„

Fotografija sa...

Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost. Vlast koja je u stanju da finansijski logisticira ostvarenje pubertetskih mahalskih fantazija Harija Varešanovića o nastupu na najvećem bh. stadionu, da godinama prije toga to isto uradi sa neostvarenim filozofom i dokazanim plagijatorom Merlinom, da već petnaesti put zaredom državnim parama sufinansira SFF..., takva dakle vlast, koja državnim parama osigurava ostvarenje privatno-poslovnih fantazija umjetnika čije muzičko-filmsko „tandaramandaranje“ ne pije vode ni u njihovom najbližem komšiluku, ne zaslužuje niti protokolarno dvominutno druženje sa Bono Voxom...

Ako ima ičega korisnog u tome što U2 ni na ovoj evropskoj turneji nije zasvirao u Sarajevu onda je to činjenica da Alija Behmen, Besim Mehmedić, Mustafa Mujezinović... (treba li ih dalje nabrajati?) u svoje kolekcijee fotografija sa „važnim ličnostima iz svijeta umjetnosti“ uz slike sa Harijem, Dinom, Mirom..., neće dodati i onu sa Bonom, Adamom, Larryem i The Edgom. A da se to nekim čudom desilo, bila bi to fotografija velikih irskih umjetnika i lokalnih činovnika koji su prepoznali značaj održavanja koncerta U2 u Sarajevu i koji su za taj spaktakl još osigurali državni novac te na taj način povećali vlastite šanse za još jedan mandat... Ovako, sve je leglo na svoje mjesto, a koncerti svakako budu i prođu... Uostalom, SDP-ova sarajevska Gradska uprava već je dokazala da je veći (da ne kažemo „socijademokratskiji“) sevap vratiti višemilionske kafansko-poslovne dugove Adila Kulenovića nego Sarajlijama omogućiti jednu noć sa U2 u njihovom gradu. I zato ću se na kraju ovog teksta poslužiti onom starom narodnom poslovicom bez namjere da uvrijedim ni vrapce a ni golubove: Bolji je sam Bandić u Zagrebu nego Behmen, Mehmedić i Mujezinović zajedno u Sarajevu.

Novosti
: Britanska pljačka stoljeća
Novosti
: Iran: Demonstranti mučeni do smrti
KENJAC: Sretno preživljene nesreće
Arhiva
: KENJAC: Sretno preživljene nesreće
MARCUS TANNER: Bosna se treba sabrati bez naše pomoći
Pošta sa okupirane strane
: MARCUS TANNER: Bosna se treba sabrati bez naše pomoći
Neka se najslabija postjugoslovenska država sama nosi sa vlastitim problemima, smatra analitičar The Independenta

 

Šta uraditi sa Bosnom? William Hague je bio u pravu kada je rekao The Independentu jučer da ona nazaduje pred našim očima, dok se izrični Srbi povlače dalje od slabog centra u smjeru konačne nezavisnosti.

Bosanski muslimani su bijesni, insistiraju da Bosanski Srbi nikada ne smiju biti nagrađeni za počinjene masakre u devedesetim za koje postoje dokazi. Srbi ljutito uzvraćaju da imaju pravo na nacionalno samoopredljenjenje. Evropa kaže da nemaju – Kosovo je bilo izuzetak. Srbi kažu da nije. Ukratko, to je haos.

Evropa nema strategiju za Bosnu; ne postoji rezervni plan. Gospodin Hague želi više vanjskog utjecaja. Ali Bosna je vidjela i previše toga u svom životnom vijeku. Još od kada je završio trostrani rat u bivšoj Jugoslaviji 1995. godine, najslabije postjugoslovenske države su bile ravnopravne na međunarodnom operacionom stolu, primajući redovne transfuzije krvi, implantante i bajpase.

Jedan problem je rana osmišljena okvirom silom nametnutim državi na pregovorima u Daytonu, Ohio,

1995. godine, zahvaljujući amanetu izaslanika Billa Clintona, Richardu Holbrooku. Washington je htio brzi kraj nepravednog rata i imao je malo vremena za cjepidlačenje Evropljana sa njihovim teškim tomovima balkanske historije i složenim etničkim mapama.

Holbrooke je osmislio iznenadnu podjelu Bosne na dva federalna “entiteta”. Veći, u kojem je Sarajevo, bio je pretežno muslimanski, manji uglavnom srpski. Ideja je bila da se veći od dva entiteta ponaša kao središte nacionalnog jedinstva, polako uvlačeći manji u svoju orbitu.

To se nikada nije dogodilo. Još od 1995. godine, veći entitet je taj koji je izgubio svoj put, ekonomski i politički. Republika Srpska, kako je nazvan drugi entitet, uspjela je izbistriti svoje djelovanje i povećati samostalnost. Sarajevo nije postalo glavni grad svih Bosanaca, kako su 1995. godine namjeravali mirotvorci. Ono je nestalo, postajući gotovo potpuno muslimansko okruženje.

Naklonjenost međunarodnih namjesnika u Bosni od 1995. godine, koju su pokazali prema muslimanima, nije im mnogo pomogla. U nemogućnosti da zaborave dane u hladu palme Lord Asdownove vladavine, kada su opstruktivni srpski i hrvatski političari bili ponižavani, otpuštani i isključivani iz politike, oni čeznu da Zapad “interveniše” na isti način i istom mjerom.

Vjerovatno će istjerati svoje. U tom slučaju očekujte više namještenika prerušenih u posrednike, više detaljnog nadzora seoskih prepirki, više odbacivanja smarajućih Srba i Hrvata; i više stranog novca ulivenog u stražnju rupu bosanskih korumpiranih finansija.

Problem ove strategije jeste da nema izlaza iz takvog stanja stvari. Bosna tada gubi barem prividnu državnost i zvanično postaje protektorat. Njene nade pridruživanju EU, slabe kakve jesu, u potpunosti nestaju. Brisel nije zainteresovan za preuzimanje bolnog međunarodnog starateljstva.

Godine stranog upravljanja i dekreta su odgojile infantilnu političku kulturu, u kojoj si političari mogu priuštiti da zvuče kao ekstremisti jer oni tako rijetko moraju procijeniti stvarnu odgovornost za svoje zapaljive riječi. “Odvale” kako god osjećaju, znajući da će “Brisel”, “Zapad”, ili “Amerikanci” imati posljednju riječ. I potpisati novi ček.

U naknadnoj pameti, ustav iz 1995. godine je bio greška, pokopavajući bosansku etničku podijeljenost, na najbizarniji i nezadovoljavajući način. Dva entiteta se nisu raspala. Sasvim suprotno, entitetima su narasle ruke i noge – srpskom posebno. Sada je kasno da se nešto promijeni – moramo živjeti sa posljedicama Holbrookovog brzopletog dogovora.

U međuvremenu, dok odlučno odbijaju šanse da iko ikada prizna državu Bosanskih Srba – za koju se čini da čak ni Beograd nije zainteresiran – Evropljani bi trebali prestati slati nejasna obećanja još jedne “intervencije” trajno ožalošćenim muslimanima. Bosna nikada neće biti Švicarska. Državin DNK to neće dozvoliti.

Svaka od tri zajednice je prilično uvrijeđena drugim dvjema zbog niza razloga još od prije najmanje pola milenija, i svaka može citirati poglavlje i stihove o svojoj omiljenoj temi svakome koga mogu nagovoriti da ih sluša. Najbolje čemu se možemo nadati je “balkanska Belgija” - nevoljno prihvaćeni dogovor, rođen iz geopolitičke nužnosti, koji će nastaviti da posrće. Ali nećemo tamo stići beskrajnim mikroupravljanjem situacije. Bosancima treba reći da to moraju uraditi sami.

(The Independent)

Novosti
: Sloboda za bombaša iz Lockerbija
Novosti
: Na svijetu će do 2011. biti sedam milijardi ljudi
SELVEDIN AVDIĆ: Graditelj zidova Rajko Vasić
Istražujemo
: SELVEDIN AVDIĆ: Graditelj zidova Rajko Vasić

Springstinovac na svom blogu svakodnevno piše glupave političke analize i ljubavna pisma kršnom Premijeru. U slobodno vrijeme gradi multimedijalne zidove i posmatra "razgaćene" maloljetnice

Rajko Vasić ima blog na kojem pozira ispod slike voljenog Premijera. Nježni prsti mu počivaju na stolu, a pogled unezvjerene prepelice gleda u daljinu, preko ramena fotografa, tamo daleko, sve do multimedijalnih zidova vikendice. U blijedom stupcu ispod fotografije opisuje se kao: Rajko Vasić - napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata, i dodaje da je autor bestsellera Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka.

Naš ratnik i napredni grafički radnik osjeća neodoljivu potrebu da objasni čitaocima, sebi i Premijeru zbog čega piše blog. Objašnjenje je zabavno pa molim za strpljenje:

- Možda je odgovor u tome da želim da popravim stvari, da u presudnom trenutku preokrenem tokove i trendove. Ali svi znamo da je to iluzija i da to nije razlog. Nije ni potreba za promocijom i plasmanom jer sam sve to iskoristio i preko svih mjera. Nije ni karijerizam. Nije ni biznis. Jedini pravi odgovor je u činjenici da je najveće ljudsko dostignuće – slovo. U bilo kom obliku, u obliku pećinske rike, prvih mumlanja i riječi, glasa, prvih pećinskih znakova, riječi, uklesanog pisma, crteža, riječi na papirusu, poezije, knjiga i Gutenbergove galaksije... do Gejtsove galaksije.

Ali, ostavimo se gluposti, ono što na svom blogu piše stolar, fudbaler i posljednji ministar informacija Republike Srpske nije ni izbliza ovako zabavno. Vasić kaže da je tokom 15 godina novinarske karijere napisao čak 10 hiljada tekstova, a sudeći po ovom skribomanskom angažmanu odlučio je da značajno uveća tu brojku. Slikar, enigmat i portparol svakodnevno trabunja o svemu što mu padne na pamet: Srebrenici, poturčavanju, Ajvatovici, ćabama, begovima, feudalcima, esdeau, esadeu, Tihiću, MMF-u, senatorima, Doris Pack, bankarskom sistemu, ženskim stražnjicama, recesiji, dizajnu, obrazovanju, članovima Predsjedništva, Real Madridu, fobijama, islamizaciji, Thompsonu...

Veliki sam ljubitelj trasha, priznajem, fan Sandokana i Vatrenog poljupca, a nedavno sam bestidno uživao u amaterskom snimku koncerta Sinana Sakića u nekoj paklenoj folkoteci. Ovakvi urnebesni dnevnički zapisi mogu da me zabave, ali Vasićeva komentatorska svakodnevnica previše je čak i za tako izopačen ukus. Jer, Vasić nije zanesenjak, usamljenik sa samoškodljivim opsesijama ili bezazleni freak. On podsjeća na one bijesne penzionere koji gužvaju dnevne novine, svađaju se po parkovima i reže: Da je meni vlast! Portparol je ostvarenje mokrih snova armije takvih bijesnih ljudi. Nakon čitavog života tužno protraćenog u sluganstvu i savijanju kičme pred svakim autoritetom, grafički radnik, književnik i analitičar konačno se dočepao vlasti i u njoj uživa do zadnjeg atoma onemoćalog tijela. Kako sam priznaje, potrebu za promocijom i plasmanom iskoristio je i preko svih mjera. Potpuno opijen osjećajem moći, on mrzi i vrijeđa sve koji se nalaze ispod njegove pozicije na zamišljenoj piramidi. Za sve iznad, springstinovac ima spreman arsenal laskanja koji se raskošno proširuje pri samom nagovještaju Premijerovog ukazanja.

Rajko Vasić je birokratski mišić koji je u poznoj dobi otkrio seksualnost pa se putinovski razgolićen fotografiše pored multimedijalnih zidova (noćno rasvjetno tijelo, izlog za cvijeće i mural) i džipova na svom posjedu i hvališe posjetama parlamentaraca i predsjednika komisija i stranačkih klubova. Sasvim depresivan lik, da budem precizan.

Zato posjetu blogu enigmata, ministra i inicijatora ne smijem nikom preporučiti. Za dobro čovječanstva, blogerske zajednice i virtualne slobode, žrtvovao sam vlastiti duhovni mir i iz kaljuže izdvojio podnošljive porcije.


O BiH: Ideja BiH je prazna ideja.

O propasti: Jedanput je Bosnu i Hercegovinu upropastila Hrvatska samotcjepljenjem i dobijenim, prije svega, njemačko-evropskim priznanjem. Drugi put je Bosnu i Hercegovinu upropastio Alija Izetbegović, žrtvujući za nju mir. Treći put, po svemu sudeći, upropastiće je jedan dio međunarodne zajednice.

O konjima i strijama: U tom kolopletu, rješenja za BiH, doista, nema. Provincijalnu sudbinu ne mogu da rješavaju inostrani provincijalci duha, politike i ineteresa. Ali, neke pukotine se naziru, kao u iskustvu starog kamenodjelca koji tačno zna gdje će udariti čekićem pa da se kamen rastvori po prirodnim pukotinama, strijama, koje su u njega ugrađene prilikom nastanka, prije kojih stotine miliona godina. Ako ne zna šta će štala, znaju konji. Samo ih ne treba kolijenčiti.

O državi i pašnjacima: Jasno je da Evropa teško prihvata u svoje pašnjake nešto što nije država, što nikad nije bilo država i što, izgledno, nikad neće biti država.

O Željku Komšiću: Mali Ko je fenomen na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. On je najbolje, najprofitabilnije i najistorijskije unovčio nacionalnu pripadnost. Hiljade ljudi su ginule u ratu sa osjećajem da rade pošten posao za svoju naciju, bilo koju, ali nisu ni izbliza tako dobro prošli kao Mali Ko. Postao je član Predsjedništva, ej. Predstavlja žive i mrtve podanike BiH.

O Draganu Čaviću: Koliko se razumijem u političke procese, naročito izborne, za Dragana Čavića, predsjednika Depea, partije koja je uglavnom sastavljena od raščinjenih, ražalovanih i nerazduženih članova raznih organizacija koje se vode kao političke stranke, listom će glasati Bošnjaci, muslimani i čitaoci Avaza i Oslobođenja. I još šest državljana BiH, uposlenika stranih ambasada u Sarajevu.

O zajedničkim zločinima: Sarajevska uska pamet teško može da shvati da je BiH zajednička država. Onda teško shvata da su i zločini zajednički.

O genocidnoj tvorevini: „Genocidna tvorevina“ je sintagma koju su skovali kovači mržnje, kovači Bosne i kovači bošnjačke, muslimanske, islamske Bosne, oni isti koji imaju teritorijalne pretenzije prema Sandžaku. Skovali su je kovači koji na platformi žrtve grade sva istorijska, buduća i vanvremenska prava. Skovali su je kovači istrebljivačkih namjera. Jer, odricanje prava na Republiku Srpsku jeste odricanje prava na postojanje Srba u BiH. Samo se to ne smije tako reći jer bi bilo očigledno. Ali, ako kažemo da je to „genocidna tvorevina“, onda nam niko ništa neće zamjeriti.

O brojnom stanju na ratištu: Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.

O državnom bunilu: Pod državnim bunilom smatram, najmanje, slijedeće poteze i koncepte:
· Svi bosanci u jednoj bosni
· Jedinstvo države, Sarajeva i vjere
· Deset sarajevskih zapovijesti o državi
· Alhemičarsko traganje za bosanskim Srbima
· Ukidanje manjeg beha entiteta
· Centralizacija i bližnjeg svoga
· Unitarizacija je majka multietničnosti

O bosanskim Srbima: Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci. Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.

O izdajnicima: Izdajnike treba poštovati čak i kad im glavu skineš. Radi se o klečećim političkim protuvama koji obavljaju isti politički projekt sa vaskovićima, bakirima, babićima, teve štrajkašima, teve kartografima, parasipašima, ohaeroidima, gregorijanidima i drugim misionarima propovijedanja homogenizovane, pasterizovane i djelimično obrane unitarizovane BiH kao Bosne Ponosne i Posne.

O reprezentaciji: Publiku Srbe ta reprezentacija ne zanima, i nikada neće ni zanimati, čak i kad bi svih jedanaest na travnjaku, i četiri sudije, bili Srbi. Da li da pominjem Hrvate? Srbe je za sva vremena opekla zajednička reprezentacija.

O medijskim slobodama: Taložni šljam, autsajderi pisane i mucane riječi, promašeni podrepaši nacio-kriminalne war-oligarhije, narcisoidni mediopati, podmitljivi ljubimci trećerazrednih stranaca, novčani ljubitelji medijskih prostranstava i poneki nevladin sektoraš, još od rata zahtijevaju i trabunjaju o medijskim slobodama, slobodi novinara i pisane riječi.

O grbu Federacije: Moram priznati da mi neki grbovi i zastave Federacije BiH, u prijedlogu, kao bivšem dizajneru i slikaru, djeluju sumračno i manijakalno, u tolikoj mjeri da, prema njima, ne bih nikada poželio da živim u Federaciji.

O glavnom gradu: Sarajevo nije glavni grad ni Srbima u BiH. Sarajevo je priručni glavni grad državozborcima, unitaristima i centralistima iz dvije bošnjačke stranake i treće u raspadu, načelniku Krsmanoviću, esdeesovskim paljanskim šumnjacima iz vremena od prije decenije i nešto i Jovanu Divjaku.

Springsteenovac među maloljetnicama

Sa bloga izdvajamo izvještaj sa koncerta benda Dubioza Kolektiv koji je prekinut nakon što su neki kreteni gađali binu kamenjem. Springstinovac Rajko Vasić je bio u publici i posmatrao razgaćene maloljetnice sa plastičnim dvolitrama jelena među nogama.

DOBRO VEČE, BOSNO
Bio sam u Krupi na Vrbasu, predveče dana kada je počinjao taj neki rok festival.
Klasika Vudstoka. U minijaturi. U provinciji. Rok samo u nomenklaturi.
Po ivičnjacima, međama, bogazima, ispod malih ruksačkih šatora, uz ledenu vodu Vrbasa, po hladovima spaljene nekošene trave, povaljale se i razgaćile maloljetnice sa po plastičnim dvolitrama jelena među nogama a muškići, u bjesomučnom zujanju, u potrazi za njima i za mjestom za spavanje, sa cigaretama u ustima i sa duvanom i travom u cigaretama.
Odsvakle.
To je područje gdje se riječica Krupa ulijeva u Vrbas.
Među takav sastav rok-pastve, došla je i neka grupa iz Sarajeva, iz Federacije, preciznije. Momci, ako su rokeri, trebali su da znaju šta je život. Rok je način života. Ali rok nije način zajebancije. Rok nije politika. Trebali su, dakle, da znaju da je to publika sa dvolitrom među nogama i, mnogi, sa travom u glavi, publika koja želi da se zabavi, da ode, da upali motore kaleidoskopa nepovezanih slika transa, djece cvijeća, harda, coola, nizaštonejebavajuće stavrnosti...
A onda, kretenoidi koji ne znaju gdje su došli, raspale: Dobro veče, Bosno. Kraj Vrbasa. Kao da su na mitingu Harisa Silajdžića. Hiljadama godina na tom mjestu niko nije izgovorio riječ Bosna. Možda nešto češće se izgovaralo Bosanska krajina. Nije civilizovano ali je normalno da ih je neko gađao jabukama i kamenjem. Nisu svi na rok-festivalu drogirani.
Čak i da su rekli: Dobro veče, Bosno i Hercegovino, ne bi izazvalo oduševljenje. Možda ne bi dobili jabuke i kamen, ali ne bi dobili ni publiku. Ja kao, kao stari springstinovac, rekao bih na bini: Jebemo sve osim roka? Garantujem da bi bio delirijum.
Bosna ne postoji.
To, dabome, neki marginalni bend ne mora da zna.
Ali, mora da zna da treba izbjegavati provokaciju publike. Pošto, kao muzička grupa, idu na izbore, kod svojih muzičkih glasača. A oni isto, kad bi Haris, u Goraždu počeo sa: Dobro veče, braćo Srbi.

 (zurnal.info)

Emir Suljagić
: EMIR SULJAGIĆ: Moralno duplo dno

Postoje dvije ozbiljne podjele u ovoj zemlji. Prva je podjela koja se temelji na iskustvu rata, generacijskom, transformativnom, formativnom iskustvu, podjela drugim riječima na one koji su ovaj rat doživjeli kao egzistencijalno – a kad to kažem mislim na iskustvo gubitka bilo čega što je svakom pojedinačno bio važan dio identiteta – i one kojima je bio i ostao akademsko pitanje. Druga je podjela na one koji su na svojoj koži osjetili pravdoljubivost i čovjekoljublje privatne inicijative u Bosni i Hercegovini poslije rata, ljudi koji su na svojoj grbači držali ili drže ovdašnje Bogom i zakonom zaštićene tajkune, oni dakle pošteni i obični ljudi koji vjeruju da poniženje ne mora i ne treba biti sastavni dio krvave dvanaesto-ili-šesnaestosatne šihte, od koje trnu ruke, lome se leđa i krv pada na oči i one koji nisu.

BEZ RAZLIKE

Te dvije crte, vrlo često komplemetarno, pod ruku jedna s drugom, prolaze kroz sve dijelove i segmente ovog društva i jedine su koje po važnosti i dubini prevazilaze etničke podjele. S jedne strane te crte je sirotinja nahuškana na front, potom temeljito opljačkana i upregnuta u kočije tranzicijskog kapitalizma, kojoj su umjesto kruha ponudili da prvi put u istoriji gine za svoju državu kao da nisu dovoljno krvi pustili u tuđu ilovaču i kao da sirotani zapravo i haju za to, s druge privilegirani inžinjeri ljudskih duša, „poslovni ljudi“, tobožnji intelektualci, seoski vrači i svete krave, šamani nezavisne riječi. Te dvije crte čine lažnu podjelu na „nacionalnu“ i „liberalnu“ javnost u ovoj zemlji potpuno izlišnom i razvidnom, još jednom njihovom - ovih potonjih, naime - zajedničkom prevarom, pošto među njima ne postoje nikakve razlike osim u debljini konta.

Te dvije podjele najvažnije su, na koncu, jer definiraju pitanje tipa vlasti koja je ovu zemlju zarobila, tipa koji, riječima Sebastijana Haffnera: „Pripada svakoj vlasti, lošoj ili dobroj (...) kojem stoji kao rukavica i koji cvjeta i veseli se pod njom. O njenoj snazi i vjerovatnom trajanju se može suditi po mjeri do koje su oni koji nisu taj tip u stanju živjeti i biti zadovoljni pod tom vlašću, dok se njena vrijednosti mjeri vrijednošću tipa kojeg favorizira.“

LIJEVO KRILO

U taj, dakle, jaz upao je i intervju Dine Mustafića, još jednog iz plejade sarajevskih perspektivnih četrdesetpetogišnjaka u Danima; da raščistimo i to: otprije nekoliko godina ne postoje Dani kao samosvojni dio ovdašnje javnosti, to odavno nije novina nego „sekta, puna plitke i dekorativne spoljašnosti (...) koja gnjije u svom organiziranom krugu i jedna je od mnogih pogubnih i bolesnih guba i izraslina koje iznakazuju život naših malih ljudi“, postoji drugim riječima samo vlasnik, njegovi interesi, njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji. To je dakle bio Mustafićev intervju sa Senadom Pećaninom, intervju koji je veliki umjetnik na državnim jaslama dao privatniku i tajkunu koji je umješno monopolizirao takozvanu liberalnu medijsku scenu i samim tim je, jer to podriva samu svrhu postojanja liberalne javnosti, je li?, i uništio. Mustafićev je intervju Pećaninu dao odgovor na pitanje: Kome je dobro u ovoj zemlji?

Konačno je jasno da se Naša Stranka pretvara u lijevo krilo Stranke za BiH – jer, NS je političko krilo Dana, taman onoliko koliko su Dani glasnogovornik Stranke za BiH, a jedino pravo mjerilo je odnos prema generacijskoj pljački, odnosno tobožnjim ulaganjima u elektroenergetski sektor, pitanju u kojem i jedni i drugi i treći neopozivo stoje na istoj strani, projektu koji onako kako ga oni zagovaraju predstavlja najstrašniju izdaju zemlje i prodaju budućih generacija u bijelo roblje – ali, to je valjda bilo predvidivo i najmanje je bitno.

ESBIHOVSKI TRIK

Mustafić je – i to je jasno poslije ovog intervjua – politički nepismen i krajnje neiformisan (dio intervja o ideološkim referencama NS je takva improvizacija da bi je bilo stid i pučkoškolca), ali to je pretpostavljam problem članstva, ali još više glasača NS-a koji su povjerovali ovoj pomalo nevjerovatnoj kolekciji diletanata, debatnoj sekciji koja se izdaje za političku stranku. Problem, kako ga ja vidim, je nešto drugo, naime: Mustafić koji je Dnevni Avaz hvalio kao karijatidu nezavisnog novinarstva u silnoj želji da mu to oprosti Pećanin – koji je očito sam za sebe postao centar moći u NS – asasinski, nesolidno, podlo izriče kolektivnu optužbu protiv članstva SDP-a i naziva ih kradljivcima, odnosno kriminalcima. Izjava, „kad mi dođemo na vlast, mi nećemo krasti“ , nema samo logički problem – jer, NS je već na vlasti i još uvijek u vlasti i pored toga što tvrdi kako je protiv postupaka te iste vlasti, što je još jedan, tako tipično esbihovski trik, direktno iz bukvara Beriza Belkića koji prvo pokrene inicijativu za povećanje plaća u Parlamentu, pa onda koju godinu kasnije u Oslobođenju dobija pluseve zato što je pokrenuo demagošku inicijativu da se izmijeni Ustav i smanje plaće – nego ima moralno duplo dno.

Prije nego što nastavim, dužan sam jedno objašnjenje. Naime, problem sa novinarstvom je što nakon izvjesnog vremena shvatiš da sve i svako u ovoj zemlji ima duplo dno. Problem sa novinarstvom u ovoj zemlji je što su u to duplo dno skrivene tuđe otete i gladne godine, upropaštene sudbine, i što nakon izvjesnog vremena, kad sve to vidi svojim očima, čovjek postane moralni relativist, cinik, zapravo bijednik pa mora bježati iz profesija da bi sačuvao preostali komadić ljudskosti. U svakom slučaju, duplo dno Mustafićevog intervjua Pećaninu, i tu se vraćamo na početak, je to što ga budžetski umjetnik daje tajkunu: jer, prvi je opozicionar taman onoliko koliko drugi brine o radničkim ili bilo kakvim drugim pravima. 

NISU SVI DINO MUSTAFIĆ

Mustafić, koji onoliko dugo koliko ga ja znam živi od budžetskih novaca – MESS poreske obveznike svake godine košta najmanje četiri ili pet stotina hiljada maraka – k'o đoja napada SDA i SBiH, a dio je, integralni, neizostavni, onaj dio koji im istovremeno daje demokratsku legitimaciju (“Nisu svi Dino Mustafić”, reče jednom rahmetli Alija Izetbegović) i građanski dekorativni sjaj jednom godišnje kada palikuće koje vladaju Bosnom i Hercegovinom poreda u prvi red Narodnog pozorišta da se sa svojim "hamšama" zgražaju nad ljudskom golotinjom. A mora, jer samo on zna koliko ministarskih dupeta mora poljubiti da dobije tih nekoliko stotina hiljada maraka – i do miliona kad je dobra godina i kad nema recesije – i ništa tu ne bi bilo sporno, jer mnogo je takvih egzistencija u Sarajevu i u Bosni inače, da on sam uviđa to vlastito duplo dno.

Zato je stvarnost koju Mustafić i Pećanin prave lažna, u njoj nema mjesta za „ugrožene kategorije“ (sic!), ni za koga ko nije budžetski korisnik, ne vozi Audi, nije vječiti pesimista, ne vodi narod na klanje – ne ono pravo, četničko, nego tranzicijsko-kapitalističko, sporije ali temeljitije – njihova stvarnost je zapravo poslovni trik, najprozirniji poslovni trik koji se prodaje pod „glas nepodmićenog javnog mnijenja“. I – da parafraziram Vladimira Nazora – niti je nepodmićeno, niti je javno, niti je mnjenje, nego je najcrnji korporacijski, elitističko-tajkunski atentat i sjecikesaška zasjeda. A Šef, veliki gnjilansko-ciriški Šef, koji iz pozadine i uz kamin i whisky vuče sve konce, koji sebi kupuje jednu državu za drugom, nestrpljivo tapka nogom i čeka, čeka da se zakotrljaju glave, da naša „liberalna“ štampa sakupi sve saveznike koje može i da mu isporuči budućnost tuđe djece.

Akcija građana istupa iz Građanske koordinacije
Pošta sa okupirane strane
: Akcija građana istupa iz Građanske koordinacije
Udruženje Akcija građana istupa iz Građanske koordinacije jer, kako navode u saopštenju, nisu zadovoljni načinom a koji se ova organizacije bori za prava ugroženih i marginalnih kategorija stanovnika Bosne i Hercegovine.

Kako navode Akcija građana se pridružila Građanskoj koordinaciji zbog neophodnosti konačnog ujedinjenja svih ugroženih i marginalnih kategorija stanovnika Bosne i Hercegovine, uključujući i nevladine organizacije: “Od Koordinacije smo u aktuelnom trenutku, pored spajanja snaga, očekivali smisleniji i hrabriji način vođenja “borbe” za prava svih kategorija koje su pristupile samoj koordinaciji. Očekivali smo reakciju na poteze vlasti Federacije BiH, jer očito je da su vlasti Federacije mogle reagovati na vrijeme, ali nisu! Mogle su zauzdati javnu potrošnju, ali nisu! Mogli su smanjiti grantove, ali nisu! Spas su našli u kreditu kod MMFa - umjesto da svoje plate smanje za 30% smanjit će ih za samo 10%, umjesto da grantove smanje za 40% smanjit će ih samo 10% (računali su da se niko neće buniti niti ginuti zbog 10% smanjenja, a da sve druge navike treba ostaviti netaknute, barem 90%).”

U Akciji građana su svjesni da su se vlasti u Federaciji BiH morale zadužiti, jer slično rade i druge, mnogo bolje vlade u svijetu, ali su ogorčeni na način kako se bezglavo upalo u budžetski deficit: “Kako ništa značajnije nije promijenjeno, možemo slobodno računati da se takva pojava ponovi sutra ili prekosutra i da je nemar, nehat i javašluk ostao nerješen barem 90%”, navodi se u saopštenju Akcije građana:

Na naše veliko razočarenje praksa rada SSSBiH pod vođstvom predsjednika Edhema Bibera se preslikala na Građansku koordinaciju. Pored konstantnog zaobilaženja Građanske koordinacije u svom djelovanju, gospodin Biber je još jednom pokazao nedostatak dosljednosti i hrabrosti.”

Usvajanje Zakona o uštedama na nivou Federacije BiH bila kap u prepunoj čaši Akcije građana i definitivan razlog da istupe iz Građanske koordinacije, ali da, kako kažu, partnere za buduću “borbu” traže među “zdravim” snagama u samoj Koordinaciji, a i izvan nje, kojih, svakako uprkos Biberu i njemu sličnima, još uvijek ima.

Prioriteti gospodina Bibera nisu radnici i druge ugrožene populacije - neradom vlasti ugroženi su građani BiH, već opstanak aktuelne vlasti i zadržavanje sopstvene fotelje. Najprovidnija varka je bila najava da će sindikati predvoditi gladne radnike da protestvuju zbog 10% skresanih plaća, dok je Vlada FBiH zadržala kompletan vozni park, sve privilegije, 90% starih navika. Ni ovaj put se ničega nije odrekla (kao ni dosada), osim što je pokazala da je spremna da se odrekne usluga Edhema Bibera”, stoji u saopštenju Akcije građana.

(zurnal.info)

Novosti
: Inzko popisuje državnu imovinu
Novosti
: Zaposleno 20 mladih za stjecanje pripravničkog staža
Novosti
: Pucano na hram svetog Nikolaja
Novosti
: BRAZIL: TV voditelj pozivao na ubistva da bi podigao gledanost
Novosti
: Nastavak suđenja Iliji Jurišiću 1. septembra
Novosti
: Policajci izlaze na ulice
Najnovije
Istraživačke priče, filmovi, nagrade i novi podcast
ŽURNAL U 2024: Istraživačke priče, filmovi, nagrade i novi podcast
Žurnal vam želi sretnu 2025. godinu!
Čuvajte se lažnih obećanja: Žurnal vam želi sretnu 2025. godinu!
Maštam o svijetu dobrote
Novogodišnja bajka (audio): Maštam o svijetu dobrote
Čekali kraj godine da uhapse Nešića i optuže Mehmedagića
Istrage koje su obilježile 2024: Čekali kraj godine da uhapse Nešića i optuže Mehmedagića
Demontaža oboljelog društva za nova pokolenja
Ćutanje nije lijek: Demontaža oboljelog društva za nova pokolenja
Osman Mehmedagić - Osmica optužen za krivotvorenje diplome
bivši direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH: Osman Mehmedagić - Osmica optužen za krivotvorenje diplome
Pregled sedmice 21-27 decembar 2024.
AUDIO ŽURNAL: Pregled sedmice 21-27 decembar 2024.
Tri vreće smrti (audio)
DIJALA HASANBEGOVIĆ: Tri vreće smrti (audio)
Generički igrači moraju igrati u generičkom sustavu
KAUČ SELEKTOR: Generički igrači moraju igrati u generičkom sustavu
Long Waiting Lists, Expensive Private Examinations, and the Inability to Reimburse Costs
THE LIFE OF ONCOLOGY PATIENTS IN ZDC: Long Waiting Lists, Expensive Private Examinations, and the Inability to Reimburse Costs
Nesigurna vremena
NEDJELJNI KOMENTAR ĐOKE NINKOVIĆA: Nesigurna vremena
Asanirana domovina
Iz Crvenog solitera (audio): Asanirana domovina
Kojim dokazima raspolaže tužilaštvo protiv Nešića i družine?
KORIŠTENE POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE: Kojim dokazima raspolaže tužilaštvo protiv Nešića i družine?
Koje firme su najviše varale na javnim nabavkama?
na kraju 2024: Koje firme su najviše varale na javnim nabavkama?
Zašto na popisu heroja neće biti ime majora Petrovića, a hoće zločinca Cace?
RAZDVAJANJE MRTVIH PO NACIONALNOSTI: Zašto na popisu heroja neće biti ime majora Petrovića, a hoće zločinca Cace?
Who is Afraid of the Investigation into the Illegal Sale of State Land?
CRIME ON BJELAŠNICA: Who is Afraid of the Investigation into the Illegal Sale of State Land?
Duge liste čekanja, preskupi privatni pregledi i nemogućnost refundacije
ŽIVOT ONKOLOŠKIH PACIJENATA U ZDK: Duge liste čekanja, preskupi privatni pregledi i nemogućnost refundacije
Dodikove jadikovke zbog hapšenja Nenada Nešića
NAKON MEĐUSOBNIH OPTUŽBI ZA KRIMINAL: Dodikove jadikovke zbog hapšenja Nenada Nešića
Zbog čega je uhapšen ministar sigurnosti BiH?
Sve krivične prijave protiv Nenada Nešića: Zbog čega je uhapšen ministar sigurnosti BiH?
How Much Poison Can Residents Endure?
NEW DUMP NEAR LUKAVAC: How Much Poison Can Residents Endure?