PROVOCIRANJE NOVOG RATA
Nesretni spoj medijskog djelatnika i stranačkog profesionalca i aktiviste, i nemogućnost nalaženja mjere u toj šizofrenoj poziciji (a mjera je, ako je uopšte moguća, u izboru tema, odnosno u nebavljenju stranačkom politikom kroz medijski rad, jer to, redovno, novinarstvo srozava na nivo propagande – bez obzira na intelektualni nivo teksta i eventualnu istinitost navoda u njemu), doveli su jednog, inače, sjajnog analitičara (čijih par tekstova o Srebrenici, su među najboljim ikad napisanim stvarima na ovim prostorima), u poziciju da, s jedne strane, devalvira svoju vrijednost, a s druge, da odigra ulogu svojevrsnog mini Gavrila Principa, koji, na stranicama ovog internet magazina, pucajući po imaginarnim prijestolonasljednicima, započinje novi medijski rat na sarajevskoj „nezavisnoj“ sceni (od čijih apsurdnih ratova je, inače, svakom normalnom odavno zlo, i zgađen kojima je pisac ovih redova već jednom odustajao od javnog angažmana – u čemu je i razlog za ovaj tekst). A daje i doprinos razbuktavanju onog tinjajućeg unutaropozicionog.
Napad aktuelnog savjetnika SDP-ovog gradonačelnika Sarajeva, na čelne ljude magazina Dani i Naše stranke (ko je tu Prijestolonasljednik a ko nesretna žena mu, koja stradava kao kolateralna žrtva, dalo bi se raspravljat), po svojoj oštrini i potencijalnom štetočinstvu spada u klasične obračune na ljevici, koji su uvijek i svugdje, bili mnogo žešći i nepomirljiviji, nego sukobi pojedinih predstavnika te ljevice s desnicom. Da li zbog bliskosti ideja, te iz nje iznikle potrebe da ih se ne poistovjeti i obostranog straha (onih manjih da ih veći ne proguta i da ne izgube svoju prepoznatljivost, a onih većih da ih u javnosti ne kompromituje radikalizam i nesklonost „realpolitici“ onih manjih ili da im se dio glasačkog tijela ne prelije prema njima, usljed razočarenja nužnim(?) kompromisima) ili zbog neke vrste ideološkog fundamentalizma i ekstremizma kojima je dobar dio ljevice „prirodno“ sklon, ili iz nekog petnaestog razloga, nebitno je. Posljedice su da desnica, čak i kad je nacionalistička, klerikalna ili neposrednim ratnim iskustvom opterećena, mnogo lakše uspostavlja saradnju, u cilju dolaska do vlasti ili ostvarivanja svojih interesa, nego što to rade krajnje bliske, ozbiljnim razlikama neopterećene, stranke ljevice.
Primjera je bezbroj po čitavom svijetu, ali za potvrdu ovog načela nije potrebno otići ni pedlja dalje s ovih prostora. Nema te nacionalističke stranke koja za svog (i, podrazumijeva se – narodnog) najvećeg neprijatelja nije u nekom trenutku (ili kao permanentno važeće pravilo) proglasila građansku, antinacionalističku, sekularnu ljevicu, bratski, pritom, dijeleći vlast čak i sa zločincima s rukama do lakata uprljanih krvlju nevinih. I nema te lijeve partije koja se nije do brutalnosti surovo obračunavala sa faktičkim istomišljenicima, zbog krajnje banalnih razloga, koji više spadaju u domen psihijatrije nego politike.
Pri tome se ne radi samo o strankama, nego o kompletnom društvenom spektru koji pripada nečemu za što je uobičajen „pomalo“ potrošeni i prevaziđeni termin „lijevo“ ili „progresivno“ – medijima, nevladinim organizacijama, pokretima, interesnim grupama, intelektualcima,...
(NOŽ DO BALČAKA ZABITI) KO ĆE KOME AKO NE SVOJ SVOME
Višegodišnje odvratne uvrede (s naglaskom na fekalni repertoar), koje su, međusobno, razmjenjivala dva, dugo vremena usamljena, ovdašnja medijska svjetionika, Dani i Slobodna Bosna (u priglupoj igri dokazivanja čiji je veći i bolje svijetli u mraku), prevazilaze sav, inače zavidan, repertoar i arsenal municije korišten u njihovom obračunavanju sa stvarnim i prirodnim neprijateljima – medijskim, intelektualnim, političkim i podzemnim ograncima nacionalističke mafije na vlasti - i, u svojoj društvenoj neodgovornosti, ne mogu se ničim(!) opravdati. I jedna su od najtežih stvari koje leže na duši čelnim ljudima ovih magazina. (No, tim je ovaj medijski remake Sarajevskog atentata štetniji, jer se dešava upravo u trenutku kad do juče zakleti (neprirodni!) neprijatelji, pružaju jedan drugom ruku u zajedničkom otporu najvećem i najopasnijem medijskom zločincu na našim prostorima – koji nas sve, poput Velikog Brata, posmatra, sa vrha svog falusoidnog zamka, birajući sljedeću žrtvu svojih medijskih silovanja i egzekucija.)
Na NVO sceni situacija je vrlo slična. Međusobna netrpeljivost i isključivost (kojoj je, ponekad, u korjenu tek bolesna egocentričnost i manjak inteligencije i društvene odgovornosti – tj. zakašnjeli pubertetski problemi sa bubuljicama na guzici i konfuznom prazninom u glavi), već godinama stoji na putu saradnji, bar po cilju bliskih organizacija i pokreta, i njihovom objedinjavanju u širi front, respektabilne snage, koji bi zaista mogao nešto i uraditi (izuzev organizovanja benignih akcija namjenjenih više zadovoljavanju potreba medija za instant-vijestima i samopromociji aktera, nego nečem ozbiljnom, od čega bi se prezir i zajedljivost vlasti transformisali u zabrinutost i strah za vlastitu egzistenciju).
O krkljancu na intelektualnoj sceni, koja je uništena egoističkim balavljenjem i personalnim sukobima, uz konformističku ćutnju većine i istovremenu verbalnu agresivnost mediokriteta, da ne govorimo.
Šteta od svih tih suicidalnih unutrašnjih sukoba na ljevici (a, da i to rasčistimo – pod lijevim ovdje, krajnje široko, podrazumijevam sve što nije ogrezlo u nacionalizam, vjerski fundamentalizam i mržnju prema manjinama i što prihvata sekularno uređenje, demokratiju, „pravnu državu“ i individualna ljudska prava kao temeljne društvene vrijednosti), u čijim posljedicama uživa klero-nacionalistička zbratimljena mafija, je vidljiva u dužini vladavine desnice ovim prostorima i stravičnim posljedicama te i takve vladavine (između ostalog i po psihičko zdravlje ovdašnjeg stanovništva).
„GADLJIVA“ ALTERNATIVA I NEPROBIRLJIVA VLAST
Međusobna netrpeljivost unutar kritički orijentisanog segmenta medijskog prostora u BiH, svodi rat između njih i nacionalističko-klerikalno-mafijaškog vladajućeg establišmenta i njihovih intelektualnih i medijsko-propagandnih opslužitelja, na individualne gerilske napade usamljenih skupina, unaprijed osuđene na propast. Samodovoljnost, egzibicionizam i arogancija medijskih utvrda, opozicionih partija, nevladinih organizacija i pokreta, kritičkih intelektualaca (a zar drugačiji postoje?), i njihovo permanentno stavljanje ličnih interesa ispred društvenih (u čemu tako nalikuju mafiji na vlasti), uz frankenštajnovsku konstrukciju države (koja jeste ozbiljan problem, ali ne može biti apsolutni izgovor) ključni je odgovor na pitanje: Kako je moguće da ovakva vlast, s efektima čiju poraznost i kataklizmičnost niko (pa ni oni sami, da bi ludilo bilo potpuno) ne dovodi u pitanje, i dalje opstaje.
Naprosto, nije problem u vlasti, nego u alternativi. I njenoj „gadljivosti“. Niko ni s kim izgleda ne može. I svako od svakog zazire. I računa koliko će onaj drugi, udruživanjem, dobiti a on izgubiti. Pa ni to što svi gubimo, u zemlji u kojoj je najvažnije da komšijina krava crkne bar 10 minuta prije tvoje, ne igra nikakvu ulogu i ne utiče na „igrače“.
Bez vizije, bez stvarne želje da se stvari promjene (pustite priču), bez posvećenosti zajedničkom cilju i istinskog rada na prevazilaženju razlika (uz zadržavanje prepoznatljivosti i autonomnosti, a ne siledžijskim nametanjem rješenja), bez ličnih žrtava, u krajnjoj liniji, odnosi na našoj političkoj sceni ostaće zacementirani unedogled. I tek da spomenemo, da ne bi bilo da su „svi isti“ – odgovornost najjačih je, nesumnjivo, i najveća. Kao što su posljedice njihove egocentričnosti, „uvredljivosti“ i bahatosti najteže. Arogantni, drkadžijski stav „Ako hoćete promjenu, glasajte za nas“, osuđen je na propast. Glasači očekuju da vide ozbiljnost i političku odgovornost na djelu.
Kompromisi, najšira saradnja i odgovornost svih protivnika zločinačkih režima - o tome nas uči i istorija i svojevremeni raspleti u najbližem okruženju (rušenje Miloševića i Tuđmana) - jedini su put za promjenu. Gotovo nikad niko (u smislu određene političke snage) u istoriji, samostalno nije uspio srušiti takav režim. Oni su rušeni jedinstvom teško pomirljivih opcija, kojima je to rušenje často bilo jedini zajednički cilj i koje su sve svoje razlike ostavljali, privremeno, na stranu i svojim jedinstvom dali građanima razlog i snagu za odlučan iskorak, koji su, zapravo, jedino oni i mogli učiniti.
„Sposobnost dolaženja do kompromisnih rješenja je jedna od temeljnih evropskih vrijednosti“, jedan je od rijetkih suvislih argumenata slovenačkih kriptonacionalista i eurointegracijskih profitera u sukobu sa Hrvatskom. E, upravo sposobnost stvaranja ozbiljne snage od rascjepkanih segmenata sekularne, demokratske, antinacionalističke scene, temeljni je test političke zrelosti i ozbiljnosti, pred koji građani BiH stavljaju potencijalnu alternativu vladajućoj mafiji. Makar toga i ne bili svjesni.
P.S. ili LIČNI POGLED NA CRNO-NEBIJELI SVIJET
Svojevremeno sam, u različitim situacijama, nekim značajnim „igračima“ sa medijske scene o kojoj govorim, na njihovo uporno i dosljedno ocrnjivanje nekih drugih vrlo značajnih aktera te scene (i na sugerisanje da s njima ne bih trebao da sarađujem) insistiranjem na određenim biografskim mrljama ili negativnim aspektima njihove trenutne orijentacije, vrlo izvjesnim političkim dilovima u koje su stupili ili tek „karakternim nesavršenostima“, rekao (s jasnim upozorenjem da bi taj princip kad tad obuhvatio i njih) da ako počnem na taj način posmatrati ljude i eliminisati mogućnost saradnje sa svakim koji je u životu napravio neko sranje, ko priča ili piše nešto što se ne poklapa sa mojim viđenjima ili mi se iz ovog ili onog razloga ne sviđa, onda ću, vrlo brzo, završiti sam sa svojim odrazom u ogledalu (a nisam siguran ni da ću njega moći dugo trpiti!).
Ne treba, naravno, biti ni glup, ni slijep, ni nesklon objektivnosti. Nisu, naravno, likovi na tzv. nezavisnoj medijskoj (ili, da proširim – na antinacionalističkoj, sekularnoj) sceni savršeni (ko jeste, uostalom, jebiga). Sa dobrim dijelom njih sam, u zadnjih petnaestak godina, došao u neki konflikt (direktan ili indirektan), o nekim stvarima koje su mi bile neprihvatljive u njihovom djelovanju (kao o svojevremenom brutalnom razvaljivanju opozicije od strana Dana i nevladinih organizacija od strane Slobodne Bosne) sam (kritički) pisao, s nekim od tih ljudi sam se i ružno (privatno) razilazio (za razliku od onih na „drugoj strani“, s kojima nit sam se razilazio, nit sam stupao u lične konflikte, jer osim što su mi povremena tema i što me tuže zbog tekstova, sa nacionalističko-gangsterskim smećem nemam nikakvog kontakta; niti ga planiram imati!), ali nikada ne bih sebi dozvolio da ignorišem ili negiram ogromni značaj koji svako od tih „nezavisnih likova“ i projekata kojima su bili na čelu, ima u poratnom životu Bosne i Hercegovine, u kome su neki od njih godinama predstavljali jedine organizirane stubove otpora jednoumlju i bezumlju na ovim prostorima (sa svim posljedicama takvog djelovanja). Krediti su to, koje ni profesionalno lutanje ni lične uvrede ne mogu anulirati.
Čak i ugašeni svjetionici (ako prihvatimo da takvih ima) su nekad svjetlili (što je stvar za poštovanje), a mrak je uvijek bio samo – mrak. Čak i kad ga je Dino Merlin zvao svjetlom.
Nesavršenost igrača na opoziciono-nezavisnoj sceni ne izjednačava ih sa onim na naci-klerikalno-mafijaškoj. Nije to, možda, sukob između crnog i bijelog, ali, samo će glupan izabrati crno ili odbaciti bijelo, samo zato što ono (bijelo) na sebi ima po koju mrlju. Ili, što je u međuvremenu posivilo.
Po cijenu da budem dodatno patetičan, u ovom inače problematičnom tekstu, završiću s konstatacijom: Nama, na ovoj, antinacionalističkoj, sekularnoj, demokratskoj, antimafijaškoj strani – treba svaki čovjek! Jer, mi smo vrsta u nestajanju. U stalnoj opasnosti da naprosto budemo zgaženi. I da parafraziram misao s početka teksta: Ko je protiv aktuelne stoke na vlasti, protiv nacionalista, vjerskih fundamentalista i ekstremista, protiv ugrožavanja ljudskih prava, protiv mafije, a za izgradnju sekularne, demokratske, pravne države - taj je s nama! Nije nužno da nam bude ni najbolji prijatelj, ni odraz u ogledalu.
(zurnal.info)
U BiH se očekuje porast broja zaraženih Novom gripom tokom septembra približno do broja zaraženih sezonskom gripom: oko 35.000 ljudi. U tom slučaju bi se prekinula nastava, zabranila javna okupljanja i grupna putovanja
Više od 35.000 Bosanaca i Hercegovaca moglo bi se u toku septembra zaraziti virusom gripe H1N1, procjene su domaćih stručnjaka. Novi val zaraze očekuje se u septembru i oktobru jer taj period svojom klimom odgovara širenju ove gripe. U najboljem slučaju, očekuju stručnjaci, Novom gripom bi se mogao zaraziti jednak broj ljudi kao i takozvanom sezonskom gripom, kojom se se svake godine u BiH u prosjeku zarazi više od 35.000 ljudi. To se odnosi samo na prijavljene slučajeve, a realno se očekuje više od 50.000 zaraženih do Nove godine. Mada zbog mutacije virusa i ubrzanog širenja niko ne može procijeniti najgori mogući scenario.
VANREDNO STANJE U SEPTEMBRU?
Vakcina protiv ove gripe očekuje se tek sredinom oktobra što bi moglo biti prekasno pa je gotovo izvjesno da nas očekuju mjere protiv širenja gripe koje su donijela entitetska ministarstva zdravstva. To znači zabranu masovnih okupljanja poput koncerata i utakmica te izbjegavanje putovanja.
Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske pozvalo je početkom mjeseca osnovne i srednje škole da sve ekskurzije odgode za kraj školske godine.
Na osnovu ukupne epidemiološke situacije i na osnovu stručnog mišljenja Instituta za zaštitu zdravlja RS-a, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite ne preporučuje organiziranje đačkih ekskurzija u septembru 2009. godine, smatraju u Ministarstva prosvjete RS-a.
Još uvijek nije razrmatrana mogućnost odlaganja početka nastave u školama, ali bi škole mogle biti zatvorene ukoliko dođe do pandemije, odnosno velikog širenja gripe.
Stručnjaci 27 zemalja članica Evropske Unije već su preporučili zatvaranje škola pojedinačno u slučaju potrebe. Zatvaranje škola pratit će i zabrana bilo kakvog okupljanja djece.
Problem je što se ovakvi virusi po pravilu najbrže šire kod djece. Rizik bi se zbog navodnih kontraefekata uzimanja Tamiflua kod djece mogao i povećati. Nedavna studija Britanskog medicinskog žurnala (BMJ) o štetnosti po zdravlje djece nakon uzimanja Tamiflua bila je upozorenje tamošnjem ministarstvo zdravstva da razmisli o prestanku ove prakse.
Više je negativnih učinaka sistemskog prepisivanja lijeka, kao što je praksa u Engleskoj, a jedina prednost mu je da simptome skraćuje za dan i po, rekao je Dr. Carl Henegan, liječnik opće prakse i stručnjak iz bolnice John Radcliffe u Oxfordu, jedan od autora tog istraživanja. On smatra neprikladnim uzimanje Tamiflua za relativno benignu bolest.
Istraživanje je pokazalo da Tamiflu može kod neke djece izazvati povraćanje, dehidraciju i druge komplikacije. Većini ispitanika ovaj lijek uopšte nije pomogao ili su efekti bili jako mali. U BiH nisu rađena nikakva istraživanja o djelovanju ovog lijeka na djecu ali se prate preporuke Svjetske zdravstvene organizacije da se izbjegava davanja Tamiflua djeci mlađoj od 12 godina.
ŠTEDNJA NA ZDRAVLJU
Svijet sa nestrpljenjem čeka vakcinu protiv gripe stručnog naziva H1N1 najavljene za sredinu oktobra.
Nadamo se da ćemo vakcinu imati na raspolaganju oko 15. oktobra, izjavila je Kathleen Sebelius, američki sekretar za zdravlje i upozorila da se zaraženi tek nakon pet sedmica mogu smatrati imunizovanim. Broj umrlih od ove gripe u SAD-u premašio je cifru od 450; u Hrvatskoj već ima više od 70 zaraženih; imun na virus nije osta niti Oscar Arias, kostarikanski predsjednik i dobitnik Nobelove nagrade za mir. U Iraku je zaraženo 67 američkih vojnika...
Toliko čekana vakcina možda ne bude konačno rješenje zbog moguće mutacije virusa.
- Vjerujem da je vakcina dobra jer je rađena na bazi dobro definisanog virusa sa moćnom tehnologijom. Koliku će zaštitu pružiti zavisi od procenta vakcinisanog stanovništva. Što se tiče mutacije virusa, on je kontinuirani i nepredvidiv proces. Naš stalni zadatak je da radimo na izolaciji virusa, prepoznavanju njegovih genetskih promjena i razvijanju vakcina na bazi izolovanih, promjenjenih virusa – kaže Mirsada Hukić, šefica Instituta za mikrobiologiju Kliničnog centra Univerziteta u Sarajevu.
Federalno ministarstvo zdravstva napravilo je upustva o ponašanju medicinskih radnika u slučaju pandemije ali nadležni još uvijek nisu izdvojili dovoljno sredstava u slučaju velikog broja zaraženih.
- Naša pažnja i opreznost treba da budu usmjereni na praćenje razvoja pandemije. Potrebno je obezbijediti sredstva, koja će se moći koristiti u slučaju masovnog obolijevanja u BiH – kaže Hukićeva.
Sa ovako opterećenim budžetima, posebno federalnim, teško je očekivati da će premijeri uspjeti iscijediti dovoljno novca za kvalitetnu prevenciju pandemije. Sve do masovnih zaraza i alarmantnog stanja, kada možda bude prekasno.
Uputstva u slučaju simptoma gripe
(Zavod za javno zdravstvo FBiH)AKO SE VRAĆATE IZ ZEMLJE GDJE JE REGISTRANA NOVA GRIPA:
*Pratite svoje zdravsteno stanje najmanje 7 dana po povratku s puta;
*Ako se u tom roku pojave simptomi slični gripi, javite se najbližoj zdravstvenoj ustanovi.
U SLUČAJU POJAVE BOLESTI:
*Izbjegavajte kretanje;
*Ne putujte bez potrebe;
*Izbjegavajte kontakte s oboljelim od gripe;
*Obogatite svoju prehranu svježim voćem i povrćem;
*Primjenjujte druge zdrave navike;
*Provjeravajte i slušajte informacije u tisku, medijima;
*Češće perite ruke sapunom i toplom vodom;
*Izbjegavajte skupove u zatvorenom prostoru, velike gužve;
*Provjetravajte često prostorije;
*Pokrijte nos i usta kod kihanja, kašljanja, najbolje jednokratnom maramicom koju pravilno odlozite;
*Izbjegavajte dodirivanje nosa, očiju, usta;
*Izbjegavajte kontakt s oboljelim osobama;
*Održavajte higijenu okoline (čišćenje, provjetravanje, dezinfekcija površina, predmeta, igračaka..).
(zurnal.info)
Novinarima i medijima ne vjeruje 43,4 posto građana, pokazuju rezultati online ankete našeg magazina.
Još porazniji podatak je da onome što mediji objavljuju vjeruje tek manjina čitalaca, gledalaca i slušalaca, 13,1 posto, što je definitivno pokazatelj katastrofalnog stanja, kako u samim medijima tako i u čitavom društvu.
- Sigurno je da ima puno razloga za nizak nivo povjerenja građana prema domaćim medijima. Radi se posljedici stanja u kome se nalaze bh.mediji ali i ukupnog stanja u našem društvu, tako da ne zavisi sve isključivo od medija. Vjerovatno je jedan od glavnih problema kvalitet domaćih medija, pri čemu je ključ za izlazak iz ovakvog stanja veći profesionalizam novinara, kaže u razgovoru za Žurnal, Mehmed Halilović, zamjenik Ombudsmena Federacije BiH za medije.
Najveću grupu ipak čine oni koji medijima vjeruju “djelimično”. Zavisno od toga da li ste optimista, koji čašu vidi do pola punu ili pesimista, za koga je čaša uvijek poluprazna, ova najveća grupacija, sa svojim “uslovnim povjerenjem” može donekle popraviti ukupnu sliku kada je riječ o povjerenju građana u medije.
Ipak, ni najveći optimisti ne mogu ignorisati više od 40 posto građana koji medijima ne vjeruju. Najbolji pokazatelj (ne)povjerenja građana u medije su i simbolični tiraži bh. štampanih medija u odnosu na tiraže u susjednim državama, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, za šta jedini krivac sigurno nisu samo prazni džepovi bh. građana. Razlog je mnogo jednostavniji, barem kada je riječ o štampanim medijima.
Ako je medijima prvenstvena zadaća da informišu a građani ponuđenim informacijama ne vjeruju, onda je sasvim logično da građani ne vide nikakav razlog da svoj novac potroše na kupnju takvih novina ili magazina. Utoliko prije što podjednako nepozdane informacije mogu dobiti besplatno, na radiju, TV i pogotovo na Internetu.
(zurnal.info)
"Ne žalim zbog svoje uloge", navodi bivši čelnik bosanskih Srba u pisanom intervjuu za Reuters iz ćelije u Den Haagu u kojoj čeka početak suđenja za genocid pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
"Nisam tražio javnu funkciju, ali kada sam je obnašao, obavljao sam svoje dužnosti misleći na interese svojeg naroda", dodaje Karadžić.
"Najviše se ponosim time što sam ispunio svoju dužnost ne tražeći osobnu korist i ne za vlastiti interes", rekao je. "Zato ću se osjećati slobodnim gdje god se budem nalazio ostatak života."
Bivši sarajevski psihijatar optužen je u 11 tačaka za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući dvije za genocid zbog 43-mjesečne opsade Sarajeva i pokolj 8.000 Bošnjaka u Srebrenici 1995.
On odbacuje sve optužbe, ali u pismu žali zbog rata za koji, kao i prije, okrivljuje Bošnjake. "Žalim zbog onoga što se dogodilo tokom rata u Bosni, mnogih izgubljenih života, zbog patnje ljudi svih narodnosti i uništavanja obitelji i imovine", navodi Karadžić. "Duboko žalim zbog rata, ali on nije bio naš izbor."
Srbijanske vlasti uhapsile su Karadžića prošlog ljeta u Beogradu gdje je živio skrivajući se iza guste brade i predstavljajući se kao iscjelitelj.
"Ne sanjam o nezavisnoj Republici srpskoj", nastavlja Karadžić u pismu Reutersu. "Nema razloga zašto BiH ne bi mogla postojati s dva etnička entiteta. To ne bi bio prvi takav slučaj u Evropi. Treba se samo sjetiti Belgije, Švicarske i Španije..."
Karadžić se ne smatra srpskim herojem i ne želi reći kako bi ga povijest trebala pamtiti, prenosi Hina. "Jedan veliki srpski pisac rekao je da vrijeme najbolje sudi", kaže on. "Moj doprinos povijesti moći će se procijeniti samo kad prođe mnogo vremena", zaključio je.
(Fena)
-Sarajevo nema sreće. Ekipa u ovom trenutku nema problema u igri, stvaraju mnogo prilika, međutim, u dosta situacija i nemaju sreće. Treba samo nastaviti i rezultati u prvenstvu će doći, u to sam siguran. Vidio sam i da su navijači zadovoljni i da pružaju podršku svom timu.
Budući da ste bili u svečanoj loži, pretpostavljam da ste svjedočili nemilim scenama odnosno sukobima simpatizera Sarajeva i Veleža?
-Jesam, bio sam u srcu tog incidenta u svečanoj loži. Ono što sigurno mogu reći jeste da incident nije počeo navijač Sarajeva nego jedan gost iz Mostara.
Možete li reći o kome se radi?
-Ne znam ga, zaista. Nije niko od ljudi koji predstavljaju Velež. Ono što mogu dati kao opasku ljudima u FK Sarajevo jeste to da moraju mnogo bolje organizovati utakmicu. Mora se znati ko može ući u svečanu ložu. Dobro je da je to sve brzo završilo. Razumijem tenzije, posebno kada je rezultat u pitanju. Svi žele doći do bod(ov)a. Međutim, želim i vama reći, nemojte sve gledati negativno. Ima mnogo pozitivnih stvari u našem fudbalu.
Sarajevo u četvrtak igra prvu utakmicu 4.pretkola Evropske lige protiv rumunskog Cluja. Kakva su vaša razmišljanja uoči ovog susreta? Šta očekujete?
-Sarajevo ima šansu u ovom dvomeču. Istina, na Koševu je prva utakmica, dok se drugo poluvrijeme igra u Rumuniji. Igramo protiv rumunskog, ali to je evropski klub. Oni imaju 18 stranaca, zapamtite to. Prema onome što sam ja vidio, mislim da Sarajevo može pronaći svoje prilike u susretu sa Rumunima. Publika u prvoj utakmici može puno pomoći igračima da dođu do povoljnog rezultata. Zato pozivam čitavu bordo familiju da dođe na Koševo i da podržimo Sarajevo u ovoj vrlo važnoj utakmici.
Kada god je Faruk Hadžibegić u Sarajevu, a bordo tim u problemima koji bi mogli rezultatirati smjeni trenera, u kombinaciji je i vaše ime. Kako vi reagujete na tu činjenicu?
-Ja sam najobičniji i najvatreniji navijač Sarajeva. U subotu sam protiv Veleža bio u svečanoj loži zato što sam se htio vidjeti sa mojim starim prijateljima Kajtazom, Kalajdžićem, Tucom, Tanovićem. Inače, navijač sam kluba kao i svi ostali. Naravno, uvijek stojim na raspolaganju klubu.
-To ne znači to. Prvo, Čala neće otići. Drugo, ja ne bih bio trener Sarajeva, a živio vani. Ja tek polako pripremam teren kako bih se jednog dana vratio da živim u Sarajevu.
Nedavno ste razgovarali sa aktuelnim selektorom naše reprezentacije Miroslavom Blaževićem. Bili ste jedan od protivnika njegovo dolaska na kormilo reprezentacije. Izgladili ste nesporazume?
-Da, bio sam sa Ćirom. Ispričali smo se. Rekli jedan drugom sve što imamo. On mi je rekao u svom stilu „Sine, p... ti m...., mi ćemo sarađivati.“ (smijeh).
Možemo li do Južne Afrike?
-Vrlo smo blizu plasmanu na Svjetsko prvenstvo. Atmosfera u i oko reprezentacije je zaista sjajna i to treba podržavati. Zadovoljan sam i zbog toga što zaista imamo kvalitetnu reprezentaciju, selekciju koja je sprema i za najveće domete.
(zurnal.info)
Rješenje je donijeto nakon davanja iskaza svjedoka Amre Hadžimuhamedović, predsjedavajuće Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, a na prijedlog advokata Omera Borovca, branioca okrivljenih.
Da podsjetimo, prije nekoliko godina ovo udruženje je na Mostu Mehmed-paše Sokolovića postavilo spomen-ploču nastradalim sugrađanima, a koje ju je komunalna inspekcija uklonila.
(FENA)
Program će se sastojati iz dva dijela, prvi će se održati u Travniku, a drugi u Sarajevu.
Edukacija je osmišljana kroz interaktivne radionice, prezentacije, performanse i istraživanja.
- U sklopu ovog edukacijskog programa govorit će se o spolu, rodu, dakle o definicijama tih pojmova. Učesnice će biti podijeljene u četiri grupe. Radit će se istraživanja o važnim ženama koje su se pojavljivale kroz historiju. Bit će riječi i o emancipaciji žena, pravnom okviru, razgovaraćemo o nasilju nad ženama te kako to nasilje spriječiti, analizirat će se uloga medija. Vrlo je bitno govoriti o feminističkom aktivizmu, te lokalnim akcijama koje kod nas nedostaju, kaže Taida Horozović aktivistica Fondacije CURE.
Svrha ove edukacije, kako nam je rečeno iz Fondacije, je predstavljanje informacija djevojkama koje će im pomoći da misle pozitivno i djeluju aktivno.
- Želja nam je da kod žena podignemo svijest na višu razinu, a to se može postići aktivizmom, kroz predavanja, učenja, interakciju i druženja, govori Taida.
Nakon završetka programa, polaznice će dobiti certifikate, mogućnost za besplatno pohađanje pozorišnih radionica, mini grantove za svoje akcije, mogućnost da sarađuju sa aktivisticama iz BiH i svijeta.
Edukativni program je besplatan i sve troškove edukacije snosi Fondacija CURE uz podršku Švicarske feminističke organizacije.
Lift pada
U podrumu pacovi
Kolo vode
Svi pričaju
A sve je manje slobode
Kola jedu
Putnike i pešake
Bombe pucaju
Novinari i političari
Od sreće svetlucaju
Vetar dune
Podigne se voda
Dvesta hiljada ljudi ode
Eto prilike da se mrtvima pomogne
Ruševina sve više
Demokratija uspešno
Proces kontroliše
Na televiziji i dalje Lepa Brena
Niko se više ne seća
Dobrih vremena
Otvori se , zatvori se
Ako smeš na mene osloni se
Telefon zvoni
Poštar pljačka zgradu
Mušica probija zaštitnu ogradu
Avion iznad grada gori
Komarci bezglavo beže
Svi za sve razloge znaju
Ali nose to sa sobom
Kao dobro čuvanu tajnu
Klinac prdne
Uznemiri se zemlja
Osamdeset hiljada ljudi ode
Eto prilike da se mrtvima pomogne
Reakcija
Pravovremena kupovina akcija
Ko je na pravoj strani
Taj i ruši i gradi
Na televiziji i dalje jedan čovek
I jedna žena
Niko više ne veruje
Da je to moguće
Za sva vremena
Otvori se, zatvori se
Ako smeš na mene osloni se
Dobro je preživeti
Al' je bitnije uživati
Dobro je biti jak
Ali važno je ne biti bahat
Dobro je ne pušiti
Ali i ne gušiti
Bolje da malo manje serem
Jer ću posle sve to morati
Da pojedem
Aleksandar Stojković St
Za vrijeme čitanja Kur'ana prepoznao sam Muhammeda kao čovjeka, kao pjesnika, kao trgovca, kao ljubavnika, kao oca, kao ženskaroša, ljubitelja mladih žena ali i Muhammeda kao vođu, tiranina, koji je mnogo loših stvari učinio, koji je mnogo lijepih stvari učinio, koji je postao djeda, koji je bio svjetski vođa, Muhammeda koji je umro. Muhammeda kao čovjeka
Holandsko – persijski pisac Kader Abdolah u Sarajevu je promovirao svoj novi roman Kuća imama, čijih 30 stranica smo objavili na Žurnalu i još uvijek su dostupne.
Do sada su u Bosni i Hercegovini prevedeni romani Duga plovidba praznih flaša (dva izdanja), Klinasto pismo, Kuća imama i zbirka priča Sokolovi. Prošle godine, Abdolah je u Holandiji objavio svoju verziju teksta Kur'ana i biografiju poslanika Muhammeda. Obe knjige izazvale su veliku pažnju javnosti.
Javni razgovor sa Kaderom Abdolahom upriličen je u prostorima Bošnjačkog instituta u Sarajevu. Prenosimo dijelove tog razgovora.
Bosna kao noćna mora: Dugo sam odlagao dolazak ovdje. Bosna je bila moja noćna mora. Slične stvari sam doživljavao u svojoj zemlji, sve me je podsjećalo na Iran. Ipak sam došao i odmah se osjećam kao kod kuće. Osjećam nadu na ulicama, ljudi koji me okružuju imaju izuzetnu energiju. Prepoznao sam sebe u Sarajevu. Pune 22 godine nisam bio kod kuće. I sada, ulice Sarajeva, drveće, ptice izgledaju kao ulice, drveće i ptice u mom Iranu. Jednom sam izgubio sve, pokušam to što sam izgubio ponovo graditi. Vjerujem da ćete i vi ponovo izgraditi svoju zemlju.
Snovi o domovini: Dvadeset godina nisam bio u domovini, ali ona mi ne nedostaje. Svaku noć sam u njoj, u svojim snovima. Pošto sam tako često u svojim snovima u domovini, sjeo sam za kompjuter i napisao knjigu Kuća imama.
Talent za pisanje: Dolazim iz porodice sa jako bogatom literarnom tradicijom. Moj pradjed je bio jedan od najvećih iranskih pjesnika. Porodica je u meni pronašla osobu koja će produžiti tu tradiciju, a sama priroda me pronašla i podarila mi taj talent. Kada sam otišao iz svoje države skoro da sam upropastio taj talent. Osjećao sam se krivim i još uvijek se tako osjećam. Da bih se osjećao manje krivim svaki put pokušavam da napišem još ljepšu knjigu.
Mrtvi prijatelji: Mnogo mojih prijatelja je nestalo. Njih više nema, a ja govorim ovdje, u Sarajevu. Mogu to popraviti samo na jedan način. Dobrim knjigama, jakim knjigama...
Tito i Islam: Islam je jedan dio mog identiteta. Moj otac je bio vjernik, kao i moja majka. Odrastao sam u kući imama. Džamija je bila dio naše kuće. Od moje 14 godine nisam više imao dodira sa Islamom, okrenuo sam se ljevičarskoj ideji. Volio sam Tita, bio je moj simbol i još uvijek je.
Kur'an je knjiga mog oca: Kur'an je knjiga mog oca, a kada sam došao u Holandiju govorili su mi da čitam svoju knjigu. Moju knjigu? To je knjiga mog oca! Tada sam odlučio da od Kur'ana mog oca napravim svoju. Kur'an ima dva lica – to je lijepa, tajnovita, prekrasna knjiga, a može biti i strašna. Želio sam da čitaoce povedem iza zavjese, da vide sve strane Kur'ana.
Zašto sam preveo Kur'an: Nisam sanjao da ću Kur'an čitati, a kamoli da ću ga prevesti. Mislim da 99,9 procenata muslimana nije pročitalo Kur'an. To je velika, tajnovita, teška knjiga. Skoro da moraš biti profesor arapskog jezika da bi je mogao shvatiti. Odlučio sam da, po prvi put u životu, pokušam da pročitam Kur'an. Dok sam čitao, odlučio sam da na taj put povedem i svoje čitaoce. Knjigu nisam pojednostavio, pokušao sam joj dati njenu humanu stranu, ljudsku stranu Muhammeda...
Tri evropske knjige: Evropa se mijenja. Zadnjih 20 godina u Evropu je došlo 30 miliona muslimana. Evropa je do sada imala dvije važne knjige, Toru i Bibliju, sada je tu i Kur'an. Evropljani moraju pročitati i tu knjigu. Dok sam prevodio Kur'an, pokušao sam da zajedno s njima pročitam tu knjigu.
Kur'an na plaži: Sretan sam čovjek, imao sam puno sreće. Moja knjiga je izašla za vrijeme afere sa karikaturama u Danskoj, pa ekstremisti nisu uočili njeno pojavljivanje. Za šest mjeseci prodato je 100 hiljada primjeraka. Žene su na plaži čitale moj Kur'an. Šta muškarci više hoće?
Muhammed kao čovjek: Pokušaću biti pažljiv. Volim Muhammeda, volim tog čovjeka, on mi je izvor inspiracije. Muhammed mog oca i mog pradjeda bio je osoba koja je davno živjela, kao preparirana ptica. Nije imao karakter, bio je više kao nekakva slika. Za vrijeme čitanja Kur'ana prepoznao sam ga kao čovjeka, kao pjesnika, kao trgovca, kao ljubavnika, kao oca, kao ženskaroša, ljubitelja mladih žena ali i Muhammeda kao vođu, tiranina, koji je mnogo loših stvari učinio, koji je mnogo lijepih stvari učinio, koji je postao djeda, koji je bio svjetski vođa, Muhammeda koji je umro. Muhammeda kao čovjeka. Odlučio sam da moram napisati takvu knjigu o njemu, o Muhammedu čovjeku. Neki ljudi se plaše tako razmišljati, ja nisam.
Potraga za Muhammedom: Mnogo sam istraživao za tu knjigu, pročitao sam sve knjige o Muhammedu koje su se pojavile u posljednjih 1000 godina. Koristio sam činjenice iz persijske istorije koje ostali dio svijeta ne zna. One se mogu naći samo u staroj šiitskoj literaturi.
Prisustvo u Iranu: Knjige su prevedene u mnogo zemalja, ali ne i u Iranu. Iranci znaju da Kader Abdolah nije proćerdao svoj talent, pišem za njih, a i za one koji još ne mogu čitati.
Cenzura u Iranu: Prije ajatolaha imali smo mnogo velikih knjiga, a sada je skoro nemoguće pisati u Iranu. Postoje tri vrste cenzure. Prva je cenzura samog pisca, on u svojoj glavi reže jer razmišlja da to niko neće objaviti. Onda knjigu izdavači cenzurišu, jer i oni se boje da će uložiti novac a knjiga će biti zabranjena. Na kraju ostaju biroi za cenzuru koji odrežu još jedan dio knjige, pa na kraju ne ostane mnogo.
Povratak kući: Ljudski je vraćati se kući. Ima jedna priča iz persijske kulture koju ću vam reći. Možda je ona dio i vaše kulture, ne znam. Dakle, jedan stari persijski trgovac imao je indijskog papagaja u kavezu. Trgovac je htio da putuje u Indiju i pitao je papagaja treba li mu nešto donijeti odatle. Papagaj je rekao da odnese pozdrav njegovom rođaku papagaju u Indiji. Trgovac je visoko u indijskim brdima pronašao papagaja. Prenio mu je pozdrave a ovaj je odmah pao, mrtav. Trgovac se vratio kući i papagaj ga je pitao da li je prenio pozdrave. Ovaj mu je rekao da jeste, ali da je papagaj odmah pao mrtav. Čim je to izgovorio i njegova ptica je pala.. Trgovac je izvadi iz kaveza, baci, a papagaj odjednom oživi i ode. Trgovac ga pita: A, gdje ćeš ti? Ovaj kaže: Odoh kući.
Saborci: Moji saborci su ili nestali ili sahranjeni, hiljade je izbjeglo. Posljednjih mjeseci njihovi sinovi i kćeri protestvuju na ulicama Irana i pokušavaju popraviti greške svojih roditelja.
Opozicija u Iranu: Nema opozicije u Iranu. Mislim da će tvrda linija preuzeti moć, ali siguran sam da prelijepe iranske žene i mladići neće čekati skrštenih ruku i da će pokušati ajatolahe smjestiti tamo gdje im je mjesto. Trebamo biti strpljivi, to će se dogoditi.
Revolucija: S pravom je šah skinut. Istorija nam je dala ajatolaha, naša dužnost je da ih korigujemo. Više ne želimo revoluciju, želimo reformu, naučili smo da imamo puno strpljenja.
Posveta romana Kuća imama: Kao što znate, sin Aga Djana je pogubljen. Skoro svi iz te kuće su ili nestali ili otišli. Nije smio sahraniti svog sina, morao je naći tajno mjesto za njegov grob. Tražio je mjesto gdje će mu sin pronaći svoj mir. Njegova potraga bi predugo trajala, pa sam ja to uradio za njega. Sina sam mu pokopao na sveto mjesto u romanu Kuća imama. Pokopao sam ga na sigurno mjesto u holandskoj kulturi. Zato sam rekao Aga Djanu da sada može da ide. I on je otišao, prije četiri mjeseca.
Lijek: Jedan lijek može pomoći Iranu. Samo je jedan put ozdravljenja Bosne. Po meni, to je literatura. Potrebna je jedna velika, dobra, bosanska novela. Kroz pisanje mladih ljudi, kroz izražavanje osjećanja, samo se tako može krenuti dalje.
Gdje rijeke pjevaju: Holandski jezik je prilično dosadan. Tamo rijeke ne pjevaju, jer su jednolične, mada su lijepe. Ja sam persijska brda premjestio u holandsku literaturu. Pokušao sam sve pozitivno što sam donio iz persijske literature prenijeti u holandski jezik. Pokušavam iz dvije kulture napraviti najbolje što mogu. 
Oda vlastitom jeziku: Nisam u stanju da pišem na perzijskom. Mogu napisati knjigu na 700 stranica, ali svoj duh više ne mogu premjestiti u tu knjigu. Ovo je novi način pisanja, moja najveća vrijednost je što sam duh perzijske literature smjestio u holandske knjige. Pisanje na drugom, a ne na maternjem jeziku je neka vrsta oslobađanja, to je oda vlastitom jeziku. Kroz nju prepoznaješ ljepotu vlastitog jezika.
(zurnal.info)
