Udruženje Akcija građana istupa iz Građanske koordinacije jer, kako navode u saopštenju, nisu zadovoljni načinom a koji se ova organizacije bori za prava ugroženih i marginalnih kategorija stanovnika Bosne i Hercegovine. Kako navode Akcija građana se pridružila Građanskoj koordinaciji zbog neophodnosti konačnog ujedinjenja svih ugroženih i marginalnih kategorija stanovnika Bosne i Hercegovine, uključujući i nevladine organizacije: “Od Koordinacije smo u aktuelnom trenutku, pored spajanja snaga, očekivali smisleniji i hrabriji način vođenja “borbe” za prava svih kategorija koje su pristupile samoj koordinaciji. Očekivali smo reakciju na poteze vlasti Federacije BiH, jer očito je da su vlasti Federacije mogle reagovati na vrijeme, ali nisu! Mogle su zauzdati javnu potrošnju, ali nisu! Mogli su smanjiti grantove, ali nisu! Spas su našli u kreditu kod MMFa - umjesto da svoje plate smanje za 30% smanjit će ih za samo 10%, umjesto da grantove smanje za 40% smanjit će ih samo 10% (računali su da se niko neće buniti niti ginuti zbog 10% smanjenja, a da sve druge navike treba ostaviti netaknute, barem 90%).”
U Akciji građana su svjesni da su se vlasti u Federaciji BiH morale zadužiti, jer slično rade i druge, mnogo bolje vlade u svijetu, ali su ogorčeni na način kako se bezglavo upalo u budžetski deficit: “Kako ništa značajnije nije promijenjeno, možemo slobodno računati da se takva pojava ponovi sutra ili prekosutra i da je nemar, nehat i javašluk ostao nerješen barem 90%”, navodi se u saopštenju Akcije građana:
“Na naše veliko razočarenje praksa rada SSSBiH pod vođstvom predsjednika Edhema Bibera se preslikala na Građansku koordinaciju. Pored konstantnog zaobilaženja Građanske koordinacije u svom djelovanju, gospodin Biber je još jednom pokazao nedostatak dosljednosti i hrabrosti.”
Usvajanje Zakona o uštedama na nivou Federacije BiH bila kap u prepunoj čaši Akcije građana i definitivan razlog da istupe iz Građanske koordinacije, ali da, kako kažu, partnere za buduću “borbu” traže među “zdravim” snagama u samoj Koordinaciji, a i izvan nje, kojih, svakako uprkos Biberu i njemu sličnima, još uvijek ima.
“Prioriteti gospodina Bibera nisu radnici i druge ugrožene populacije - neradom vlasti ugroženi su građani BiH, već opstanak aktuelne vlasti i zadržavanje sopstvene fotelje. Najprovidnija varka je bila najava da će sindikati predvoditi gladne radnike da protestvuju zbog 10% skresanih plaća, dok je Vlada FBiH zadržala kompletan vozni park, sve privilegije, 90% starih navika. Ni ovaj put se ničega nije odrekla (kao ni dosada), osim što je pokazala da je spremna da se odrekne usluga Edhema Bibera”, stoji u saopštenju Akcije građana.
(zurnal.info)
Jedan od najturobnijih efekata toga rata bila je pouka što sam je dobio o tome da je ljevičarska štampa u svakom aspektu jednako lažljiva i nepoštena kao i ona desničarska.
Georg Orwell Kataloniji u čast
Od svih osobina ljudi u Sarajevu najviše volim onu koja se odaziva na riječ licemjerstvo. Toliko volim taj pojam i ljude koji ga utemeljuju da doživim blagi oblik erotizacije kada vidim kako neko pljuje po svom drugu, a tri sekunde prije je sjedio sa popljuvanim za istim stolom. To je Sarajevo, šampion Bosne u malom i negativnom. To je mjesto gdje svaki čovjek, vrabac, i mutant ima čvrsto i nesalomivo mišljenje o svakom bjelosvjetskom problemu, i ne samo to, već on/oni imaju sve moguće odgovore na pitanja koja još niko nije ni zamislio. Filozof suhe bukovine, nosilac crnog mentalnog pojasa treći dan, čovjek je savršeno isti kao ti ili ja. Hrani se istom hranom, oblači iste stvari, ali, jebiga, on zna sve, i svi odgovori su zapisani, još prije njegovog rođenja na malenim ružičastim loptama što plivaju u amnionskoj tekućini, mislim na smežurane ružičaste loptice poznatije kao testise. Tu su zapisani budući odgovori na pitanja koja još niko nije postavio, i ona su pisana nekom vrstom arebice, iskvarenom arapskom grafijom prilagođenom narodskom jeziku ljudi u doba zloglasnih Turaka. Mada, mora se reći, imam informacije iz pouzdanih izvora od neimenovanog visokog čimbenika glasinâ i haosa, kojeg sam slučajno sreo na jednoj cazinskoj ulici zaboravljene ratne godine, te mi je rekao kako su to zapravo citati iz svete knjige gdje se najavljuje Smak svijeta. Kako god bilo, licemjer iliti licimur viknuo bi čovjek iz Kikinde u spotu Zbogom Kikindo na kurac te nabijem!, taj licimur je sveprisutan mali veliki čovjek ove kotline, ovog grada, glavnog grada BiH i kao takav, grad je ujedno, i zborno mjesto svih njenih provincija, ergo, i sam najveća bosanskohercegovačka provincija.
Trebaće mi dosta vremena, možda čitav život da se naviknem na pljuvanje kao intelektualnu razonodu, a opet ne mogu vjerovati da ću ikada imati tako čvrste i rezolutne stavove o svemu i ničemu na svijetu kao što ga ima tipičan sarajevski gad, pljuvač i licemjer prve klase. I ne znam da li ću ikada i imati jednu takvu sigurnu, moćnu i nepokolebljivu misao kao što ih licemjer neštedimice razbacuje u eter tokom kafanskog, salonskog, ili kratkog uličnog razgovora.
PILGRIMI HUMANIZMA I RENESANSE
Opet, ovaj tekst nema namjeru baviti se licemjerstvom, nego mu je u prvom planu nešto još gore i još karakterističnije za ovu kotlinu nad kojom i oblaci imaju mrzovoljan gard, a to je tapija na moralnu neupitnost. Ipak, mora se priznati, nije to pošast samo ove kotline, ima toga i u zemljama regiona, pogotovo u medijama (rekla bi Fata Orlović). Bolest je sveobuhvatna i ima veću potenciju letalnosti nego stotinu puta mutirani virus svinjske gripe, koji je do sada, ruku na srce, ubio manje ljudi nego obična oktobarska gripa. Dok se virusi bore da ubiju što više ljudi, u isto vrijeme se i novinari, pisci, novinari-pisci, pisci-novinari i ostali kentauri, kiborzi i svekoliki hibridi pisane riječi, oni se ubiše od želje da dokažu svoju moralnu nadmoć, samim tim što će višestruko jebati majku svakome ko im stane na put dokazivanja moralne neupitnosti. Moglo bi se reći: put za pakao je popločan moralnim neupitnostima.
Sarajevo je čudan grad (lažno citiram) i u njemu žive čudnovati ljudi. Najviše ima proroka moralne nedodirljivosti, misionara dobrote, poštenja i ljubavi, pa mi nije jasno kako to da je građanstvo tako sjebano, zavidno, nervozno, nenormalno i za divljačko prangijanje uvijek spremno i odlučno. To je zato da bi ovi pilgrimi moralne neupitnosti mogli savršeno raditi svoj posao. Pri tome etički pilgrimi, martiri pisane riječi i vjekovne žudnje za istinom i pravdom permanentno puše svojim gazdama kako bi dobili dovoljno novaca da bi mogli nastaviti biti ono što jesu: neupitni pušači karina, bilo da su karine od lijevo ili desno orijentisanih tajkuna, treba ih trošiti svakako. Kao što svi znamo: erekcija nema nacionalnost ni religijsku odrednicu.
Sarajevo je lijep i čudan grad podno Trebevića. August je mjesec filmskog festivala i filmskog turizma. Biće kako je to idealno vrijeme za prosipanje moralne i svekolike druge neupitnosti. Međutim, vrijeme za teror moralne neupitnosti jeste uvijek & uvijek. Ta opsesija nikad neće stati, stoljetna želja da ljudi opet budu anđeli; dobri, mekani, srdačni kao anđeoske bespolne budale što se koče na ikonama, mozaicima i freskama. Samo je čovjek mogao biti dovoljno tup da pretpostavi kako bog i njegove sluge – anđeli nalikuju njemu, čovjeku. I baš zbog toga postoji moralna neupitnost. Najviše je primjetna u novinarskom svijetu, istom onom svijetu, koji, koliko juče nije mogao vidjeti kako će Sarajevo biti spaljeno i stucano do u prah prahova, dok je maloumno građanstvo pjevalo socijalističke ode bratstvu i jedinstvu together sa poludebilnim rudarima koji su mahali jugoslavenskim zastavama u vrijeme kada je izgorjelo pola istočne Bosne i trećina Hrvatske. Zato mi je Sarajevo lijep i čudan grad, vječno nadahnuće kad god pomislim kako je život beznačajan, smiješno malen i dosadan.
LIJEP KAO TASIM KUČEVIĆ
Film festival je savršena krema za lifting izmučenog lica ovog grada, za pudranje traume koja hoda gradom i čeka svojih petnaest minuta krvave slave. Hoću reći čeka se sposoban masovni ubica sa visoko plemenitim ciljevima i manijakalnom moralnom neupitnošću PTSP-a, koji će, u svoje ime, lišiti čovječanstvo određenog broja ljudi, po mogućnosti da to budu etički najsnažniji primjerci ovdašnjeg soja lijepi poput Tasima Kučevića ili njegovih političkih mentora. Budući ćemo se načekati takve scene dostojne Scorseseovog Taksiste, treba i dalje raditi na sveopštem propitivanju moralne besprijekornosti. Kad duga zasija na nebu neka na njoj piše: živjela moralna neupitnost sarajevskih novinara od koje se jako dobro živi!
Isto tako želim napomenuti kako sam u kratkoj priči Tempus fugit, objavljenoj u dvije svoje knjige, u više časopisa i magazina na području bivše Jugoslavije, te prevedenoj na nekoliko svjetskih jezika, priznao svoju neskrivenu želju da počinim ratni zločin makar to i bilo samo na lingvističkom nivou. Ja (a ne moj junak, niti narator) sam rekao mladoj ženi autonomašici kako ću joj ubiti još jednog sina (jedan je već bio poginuo), jer mi je neko od ostale njene djece uzeo krvav džepni sat što je pripadao njihovom djedu, također mrtvom. Znači da sam moralno upitan jer: To je isto u svim ratovima; vojnici se bore, novinari dižu galamu, a nijedan „istinski patriot“ nikad se ni ne približi rovovima na fronti, osim za kratkog propagandnog obilaska (George Orwell Kataloniji u čast). Fašizam najtiražnijih dnevnih novina u Bošnjaka se nastavlja medijskim linčem eminentnih novinara, tzv. islamofoba. Građanski mediji se žestoko brane. I ja pucam sa građanske strane iz čistog zadovoljstva, ali samo kao pojedinačni strijelac koji odgovara sebi i nikom drugom. Turbofolkerski: volim snajper, nisam plaćenik.
Drugi Festival amaterskog rock stvaralaštva održat će se 27. i 28. augusta u Čapljini i na prijave, koje su u toku, se do sada prijavilo šest bendova. Za razliku od prošlogodišnjeg festivala održanog zahvaljujući čistom entuzijazmu mladih organizatora, ovogodišnji će amaterski biti samo u svom nazivu, kaže Ivan Bukovac, jedan od organizatora FARSA-e.
- Iznenadila nas je posjeta i reakcija na prošlogodišnji festival pa smo i ove godine odlučili organizirati FARSA-u – kaže Bukovac i dodaje da sada rade lakše i bolje nego prošle godine kada su se sami snalazili za opremu.
Zvaničnici lokalne zajednice obećali su novčanu pomoć ali je članovi Udruge mladih Čapljine još nisu vidjeli. Kao i prošle godine, i ove su sami obezbijedili nagradu za pobjednika, snimanje dvije pjesme u mostarskom studiju Baraka. Prošlogodišnji pobjednici, Malter Ego, trebao bi nastupiti i na ovogodišnjem festivalu.
- Festival traje dvije večeri. Prvo svira bend koji izvodi obrade, potom takmičarski bendovi i na kraju ponovo bend obradama poznatih osoba zabavlja posjetitelje – objašnjava Bukovac.
Više od dvije hiljade ljudi gledalo je festival prošle godine koji je, uz čapljinski ljetni karneval, jedina kvalitetna zabava za mlade u ovom gradu.
- U Čapljini nemate ništa. Dolaze u obzir samo open air projekti jer nemamo prostora za koncerte. Mi pokušavamo napraviti brand od FARSA-e da bismo mogli raditi nove projekte – kaže Bukovac i s ponosom dodaje da ovaj festival nema zvijezda koje bi privukle posjetitelje ali i da FARSA, uprkos tome, nastavlja da se razvija.
Više informacija o festivalu i načinu prijave možete pronaći na zvaničnoj stranici MAČ-a www.mac-projekt.com i www.myspace.com/farsacapljina.
(zurnal.info)
Trojica mladića iz malenog gradića Kortrijk sa jugoistoka Belgije su sve svoje slobodno vrijeme provodili uglavnom ne radeći ništa pa su tako1994. godine oformili band pod nazivom HITCH. Inspiraciju za naziv banda nalaze u filmu The Hitcher gdje Rutger Hauer glumi manijakalnog ubicu.
Prije objavljivanja svog debut albuma snimaju mini CD-a pod nazivom Triggered Backwards, a potom 2003. godine i devet godina od formiranja snimaju svoj prvi dugosvirajući album pod nazivom Monolith (2003, Delboy Records). Već sljedeće godine objavljuju album Trails are Ablaze!, a nakon pauze od dvije godine objavljuju album We Are Electric! (2006).
Posljednji album pod nazivom Clair. Obscur objavljuju u maju mjesecu 2009. godine i već na prvo slušanje može se uočiti znatna razlika u odnosu na prethodne albume. Sa sigurnošću se može reći da je band znatno zreliji i da su konačno dovršili svoj stil muziciranja. Zvuk je u potpunosti amerikaniziran i teško je povjerovati da ga stvaraju Belgijanci. Na albumu se nalazi 11 upečatljivih numera koje su se u potpunosti približile klasičnom američkom noise zvuku.
Album otvara pjesma Aart Nouveau u prepoznatljivom Big Black maniru gdje uz modulisani vokal i sitno režuću gitaru ulazimo u svijet grupe HITCH koja ovim albumom potvrđuju da su danas jedan od najboljih evropskih noise i post-punk bandova.
Slijedi Carbon Wheels koja ne smanjuje osjećaj haosa koji proizvode momci iz HITCH-a, kakav smo nekada dobijali od David Yowa i njegovih Lizarda.
Potom se redaju bassom napumpana i nabijena We Were All Wrong, a potom veoma tužna i deprimirajuća Choking On Air sa cvilećim gitarskim rifovima. Melanholični i marčni osjećaj se nastavlja i u numeri This Is Where It Ends dok poprilično haotična i na trenutke teško slušljiva Dirty Trixxxxxxx nas dovodi do polovine ovog odličnog albuma. Sve se i dalje nastavlja u haotičnom, mračnom i za mnoge teško svarljivom muzičkom izražaju koji na trenutke prelazi u klasičnu Butthole Surfers zafrkanciju kao na pjesmi The Day Kid C Bit The Dust da bi album priveli kraju sa brzom Old Modena, a potom i najsporijom numerom na albumu pod nazivom Burn This Place. Sve je na kraju začinjeno sa sedmominutnom The Paper Beast.
Sve u svemu fantastičan album koji bi na nezavisnim listama trebao da bude pri samom vrhu kada se budu pravile liste najboljih albuma za tekuću godinu.
(zurnal.info)
Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi • Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.
1.
“Kako se zove onaj sevdah?”, neko me je to jednom pitao ciljajući na: “Kako se zove ona pjesma?”. Užasno mi se svidjelo to kvantificiranje, pretvaranje jedne “sevdalinke” u “jedan sevdah”. Svaki tradicijski čistunac na to bi zasigurno upozorio: “Ne kaže se ‘jedan sevdah’ nego ‘jedna sevdalinka’! “Pjeva se ‘sevdalinka” a sevdah je osjećaj; dolazi od riječi ‘sevda’ što znači ‘crna’…”.
Čemu ovo cjepidlačenje? Muzika je živa stvar! Sevdah je živa stvar! Od bespoštedne borbe za čistinu izvora draža mi inovativnost. Makar nastala iz greške, iz prljanja izvora. Šta otvara puteve dalje? To je pravo pitanje.
Zamislimo:
“Zato što trnem svaki put kad čujem dobar sevdah.”
“Taj sevdah je ona najbolje pjevala.”
“Daj da odsviramo na kraju onaj tvoj sevdah!”
2.
Greška. U umjetnosti te može odvesti do prelijepih stvari ako si radio dovoljno da prepoznaš onu koja otvara puteve. Nema pravog načina, nema pravog sevdaha. Za uho “školovanog muzičara” Hamićev “dis” u E duru zvuči kao greška. Hamićevo nazalno pjevanje sistemska je greška (na našem putu u Evropu!). Kada bismo imali samo zrno njegovog talenta za tako prelijepe sudbonosne greške… Stilotvorne.
3.
Kada sam bio dječak, čuo sam nekog kako kaže: “Kakva ‘narodna’ pjesma?! Nije se narod skupio na livadi i napisao pjesmu!” Zaista! Zamisli usamljenu ženu koja usred pustinje zapjeva “Teško meni jadnoj u Saraj’vu samoj”. Kakvo skrnavljenje njene samoće izbija iz naziva “narodna pjesma”! Mnogo je ličnije ono “autor nepoznat” ili “autorica nepoznata”. Mnogo više fer. A zamisli sljedeću vrtoglavu konstrukciju: novokomponovana narodna pjesma! Riječ je o narodnoj pjesmi koja je, možda, “iznova komponovana”? Iako je potpuno nova, ona je uvijek osuđena da bude stara - narodna! Istost garantuje ponavljanje i ponavljanje garantuje istost. Sve zarad identiteta, kulturološke jednakosti njih nekadašnjih i nas sadašnjih.
3.1.
Čega se bojimo? Šta to grčevito ne smijemo ispustiti u protoku vremena između njih i nas? Je li to samoća? Tuga? Zamisli grupu ljudi koja svoj identitet gradi na samoći jedne žene.
4.
Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi. O kome onda govori sevdah?
5.
Ljudi koji pjevaju sevdah osuđeni su na negiranje vlastitog tijela. Pjevač pjeva u njeno ime, pjevačica pjeva u ime napuštenog momka. Vlastita emotivnost stavlja se u službu, glas se posuđuje. To su socijalne figure potiranja individualnosti umjetnika.
U sevdahu ništa nije nezgrapno. Izvođač je interpretator “narodnog melosa”. On, ili ona, samo interpretira ono što kao riznica postoji. Ponovo istost nas i njih. Ovoga puta kao negiranje pjevača kao subjekta pjesme. On je uvijek “jedan od nas” koji pjeva. To ketmanstvo pjevača sevdaha možda je potiranje novovjekovnog subjekta u romantičarskoj tradiciji koju nikada nismo prebolovali? Kako je Muhamed Pašić Mašura mogao (na onoj staroj singlici snimljenoj u pratnji sazlije Selima Salihovića) tako predivno otpjevati: “Aj, nisam došla / Da vam vodu nosim / Aj, ja sam došla / Da vam sina rodim”?
Igra u istoj matrici patrijarhalne kulture daje muškarcima i ženama zajedničko tlo za međusobno razumijevanje?
5.1.
A možda upravo u tom interpretatorskom, u tom hermeneutičkom karakteru pjevanja sevdaha ima nešto oslobađajuće? Nije li posuđivanje glasa performativ? Nije li to body art?
Možda je u doba tradicionalizma koji ne mari za tradiciju dobrodošla transrodna interpretacija sevdaha?
6.
“Može li se danas pisati novi sevdah?”, neprestano me pitaju s nevjericom. Šta da im kažem? Ne postoji nemoguće kad je u pitanju kreativnost. Reći da je nešto nemoguće u umjetnosti znači samo priznati da ti to nisi u stanju.
7.
“Zlatno doba” sevdaha. Kada je 1945. godine osnovan Radio Sarajevo, muzika se izvodila uživo. Pjevale su se partizanske pjesme i sevdalinke. U početku ih je bilo malo, tek oko stotinjak. Zbog toga je mlada industrija ploča ubrzano počela tražiti nove melodije. Neki od pjevača i muzičara tako su počeli pisati vlastite pjesme:
“Bosno moja poharana” – Jozo Penava
“Sve behara i sve cvjeta”, “O, jeseni, tugo moja” – Zaim Imamović
“Sa Igmana pogledat je lijepo”, “Da sam ptica” – Jovica Petković
“Stara staza”, “Vratnik pjeva” – Ismet Alajbegović Šerbo
“Sinoć sam ti Safo” – Muhamed Mešanović Hamić
“Prođoh Bosnom kroz gradove”, “U lijepom starom gradu Višegradu” – Dragiša Nedović
7.1.
Još je jedan put autorstva: prilikom audicija na Radio-Sarajevu urednici su tražili od svakog novog pjevača da donese poneku staru pjesmu iz svog kraja kao uslov da pristupe snimanju. Nedostajalo je pravih “narodnih pjesama”, što se često svodilo na “pjesama kojima se ne zna autor”. Prema svjedočenju jednog člana orkestra iz tog vremena, pjevači su pronalazili stare tekstove u zbirkama prvih sakupljača “narodnog blaga” i pjevali ih na već poznate melodije, ponekad neznatno izmijenjene. Pored ovog standardnog trika, često su pronalazili i tekstove romantičarskih pjesnika na koje je neko od članova orkestra pisao melodiju. Vrlo često su ih uspijevali podmetnuti kao narodne. Neke od njih su kasnije potpisane kao autorski radovi. Neke nisu nikada.
7.2.
Michel Foucault tvrdio je da autor kao ličnost sjedinjuje sve ono što napiše u jedinstven opus. Opus se zamišlja kao monumentalna, neprotivrječna tvorevina, te će čistunci u njega umetnuti i autorov spisak za nedjeljnu kupovinu zametnut u rukopisu nedovršenog romana.
Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.
8.
Mikija Petrovića zvali su “narodnjački Paganini”. Kada je došao u orkestar Radio-Sarajeva, legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo pomogao mu je da se intonativno usavrši i stvori vlastiti stil.
Cijeli život je Miki Petrović imao svega nekoliko taktova da pokaže šta zna. Nije bilo muzičkih producenata koji bi mu producirali solo ploču, napravili bend i stvorili od njega internacionalnu zvijezdu. Bio je osuđen da ostane čovjek koji svoju kreativnost mora zbiti u minijature između strofa. Da li je on bio autor? Kako naplatiti autorska prava na stvaranje stila? Šta Miki Petrović kao ličnost sjedinjuje?
Nije zabilježeno da je neko napravio intervju sa Mikijem Petrovićem.
Ni sa Ismetom Alajbegovićem Šerbom.
9.
U tekstovima sevdaha, u sevdahu “kao poeziji”, neprestano se bore želja da se kaže previše i želja da se ne kaže ništa. Svako dodavanje na ovu rečenicu predstavljalo bi ustupak prvoj želji.
10.
Sjećam se da mi je na studiju filozofije trebalo nekoliko godina da naučim čitati između redova. U Derridinom tekstu počneš odjednom prepoznavati Lacana, u Hegelovom Platona. Kada je jednom naučiš, ta vještina te progoni. Odjednom u nekoj ragi Ravija Shankara počneš prepoznavati čuveni foršpil iz “Dvije su se vode zavadile”; shvatiš i da Hamićev saz evocira sitar. U vrtoglavim međuigrama Jovice Petkovića možeš čuti Charlija Parkera i počneš osjećati nove ritmove u poravnim pjesmama. “Čiji sam ja komadić?”, pitaš se.
11.
Od tradicije treba otimati dobre stvari, kamčiti ono malo zrnevlja iz toliko praznih ljuštura. Kad se sjetim beskrajnih sati nad starim singlicama, preslušavanja desetina ploča da bih naišao na jednu dobru pjesmu. Ili kupovine nekoliko CD-ova radi samo jedne genijalne dionice...
I to još traje.
11.1.
Gomile ispranih, ponavljačkih izvedbi radi jednog dobrog sevdaha.
(zurnal.info)
