Do 11. jula Žurnal će u nastavcima objavljivati knjigu Emira Suljagića „Razglednica iz groba“. Po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika

Preživio sam. Mogao bih se zvati bilo kako, Muhamed, Ibrahim, Isak, nije bitno, preživio sam, mnogi nisu. Preživio sam na isti način na koji su oni umrli. Između njihove smrti i mog opstanka nema nikakve razlike, jer sam ostao da živim u svijetu koji je trajno, nepovratno obilježila njihova smrt. Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuđujem dolaziti, kao što sam se samo tamo usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Upravo zbog toga vjerujem da je mjesto rođenja nevažno u poređenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori ništa, tek je puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o našim ubjeđenjima, vjerovanjima, izborima koji smo napravili i držali ih se do kraja, do trenutka kada nas je smrt sustigla.

Možda je sve ovo pogrešno, možda čovjek ipak ne može birati mjesto smrti, kao što ne može birati niti mjesto rođenja. Oni su, pak, umrli ondje gdje se i rodili, gdje su u godinama rata potražili i pronašli utočište, u zajedničkoj agoniji preživljavali dan za danom. Oni su Srebrenicu izabrali da bi preživjeli i to njihovu smrt čini utoliko strašnijom.

Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja.

Upoznaću u naredne tri godine, sve do pada enklave koja je formirana u ljetnim mjesecima 1992., jako mnogo ljudi. Neki od njih su zauzeli mjesta mojih rođaka ubijenih 1992., srpskih prijatelja koji su me brutalno izdali, tamo će mi se desiti neke prve stvari u životu. A ono što nam je svima bilo zajedničko, bio je osjećaj svemirske samoće, one koju može osjećati čovjek osuđen na smrt. Posmatrali smo jedni druge uvjereni kako postoji velika mogućnost se naredni dan nećemo vidjeti, poraženi osjećanjem da to ne bi promijenilo ništa.

Među stotinama, vjerovatno hiljadama ljudi koje sam upoznao bio je Šaćir Begić, starac čija me snaga duha uvijek iznova iznenađivala. Po nekom nepisanom pravilu, skoro cijeli komšiluk u kojem sam živio okupljao se na ulazu u njegovo dvorište, razgovarajući o onome što su toga dana čuli na radiju, vidjeli u gradu, saznali na frontu... U trenucima zajedničkog očajanja - kada smo svi bili uvjereni da je kraj, a takvih je prilika bilo mnogo u tri godine rata - Šaćir je dubokim, duhanom isparanim glasom uvijek zaključivao naše razgovore riječima da će "sve biti bolje nego što mislimo". Kada su u julu 1995. srpske snage konačno - zato što je to uvijek bilo samo pitanje vremena - pregazile grad, i on je ubijen.

U smrti, tačnije onom trenutku kada prestanemo postojati, nema razlike - plinska komora, masovno smaknuće ili podmukli bljesak čelične oštrice u mraku, bolni uzdah ili krkljanje i nesvodivi potez nožem. Deset hiljada ljudi, deset hiljada tabuta, deset hiljada nišana, heeej, deset hiljada! O toj smrti se zna sve ili se danas svi barem dobro pretvaramo da želimo znati sve; njihovu smrt silujemo u novinskim stupcima, nikad sebi ne postavljajući pitanja o njihovom životu. Ništa ne znamo o svim tim ljudima, ništa manje i ništa više divnim, dobrim ili lošim od bilo koga drugog. Divnih taman onoliko koliko su bili ljudi. I onoliko koliko sam ih ja znao.

Grad je bio pust kada smo stigli. Pješačili smo skoro cijeli dan, prolazeći pored srpskih položaja u okruženju, povjeravajući svoje živote u ruke maloljetnom dječaku koji je tvrdio da poznaje put do grada. Cijelim putem pratila nas je kiša i to nam је išlo naruku.

Majka i sestra ostale su kod neke daleke rodbine u Skenderovićima, jednom od sela u malom džepu teritorije nedaleko od Srebrenice koji Srbi još nisu bili zauzeli. Nakon što smo, dan ranije, na radiju čuli da je grad slobodan, odlučili smo, ne sasvim sigurni je to i tačno, da ga se ipak probamo domoći.

Od 13. maja hodali smo od jednog do drugog sela, svake noći spavali kod drugih rođaka koje nikad ranije nismo sreli i samo zahvaljujući majci, čija je to rodbina bila, dobijali konačište. Preko noći smo ostali bez igdje ičega, kao da smo se tek probudili u nekom drugom svijetu; već sedmicu dana niko nije promijenio odjeću, majka je, u prevelikom sivom očevom sakou, uza se stiskala ćebe, jedino što je uspjela ponijeti od kuće. Nismo znali koliko to još dugo možemo podnijeti. Jednog od tih jutara zatekao sam oca skrivenog iza kuće, u kojoj smo prespavali tu noć, kako sjedi naslonjen na vanjski zid i plače. Prestao je plakati, obrisavši lice rukom, i rekao da je djed ubijen, što je, ispostavilo se kasnije, bila samo glasina. Ali, taj trenutak zauvijek će promijeniti odnose među nama.

Ideja da krenemo ka Srebrenici bila je njegova i mislim da je ona ponajbolje pokazala mjere očaja u koji je on, i mi zajedno s njim, pao. Dječak mojih godina koji nas je vodio, u grupi sa još desetak muškaraca i žena, bio je sin njegovog prijatelja, također daljnji rođak u zajednici u kojoj su - to sam tek počeo otkrivam - svi na neki način bili međusobno povezani.

Jedna od žena koja je u koloni hodala iza nas nosila je dijete, rođeno prije samo nekoliko mjeseci. Dijete je plakalo sve vrijeme, dok smo mi vikali na nju, tražeći da ga ušutka; ona se crvenjela i govorila da ne može, zaboravljajući da smo sve bliže srpskim položajima. Kada nas je vodič upozorio da se primičemo najopasnijem dijelu puta, na kojem su srpski bunkeri bili negdje pedesetak metara s jedne i sa druge strane, dijete se smirilo. I šutjelo narednih sat vremena, koliko nam je trebalo da promaknemo pored Pribićevca, srpskog sela na putu ka Srebrenici od kojeg smo najviše strahovali. Kada se Nihad A., kako se vodič zvao, okrenuo prema nama i sa čela kolone kazao kako smo sad sigurni, dijete se proderalo, i to tako kao da nadoknađuje svaki trenutak šutnje. Ali sad nam njegova galama nije smetala, štaviše, veselili smo joj se. Plač bebe za nas je bio zvuk slobode, znak da smo izvan opasnosti.

Zatekli smo napušten grad niz čije se strme ulice slijevali potoci kiše, siv i utučen. Kuće u centru bile su popaljene, zgarišta još svježa. Srbi su grad napustili tek jučer, ili možda dva dana ranije, nakon što je ubijen Goran Zekić, predsjednik srebreničke demokratske stranke. Jednostavno, ali i jedino objašnjenje koje sam tada čuo, bilo je da je ubijen u zasjedi, kao i mladić koji ga je ubio bacajući bombu na njegov automobil. To je postalo jedno od općih mjesta rata pa sam i ja bio sklon da u to povjerujem. Bomba je, navodno, bila ručno izrađena, onakva kakve sam do tada često viđao: jednostavne izrade, napravljena od nekoliko stotina grama dinamita i šarafa, eksera, oštrih komada metala koje je eksplozija rasipala posvuda uokolo.

Srpski su izvori uvijek tvrdili da su Zekića, na povratku sa sahrane nekog srpskog vojnika, ubili vojnici Hakije Meholjića. Međutim, u naredne tri godine rata, odnosno nakon što je rat završen, pojavila se i teorija da je Zekić - ključna figura lokalne politike SDS-a - nastradao kao rezultat sukoba sa tvrdom linijom SDS-a koju je oličavao Delivoje Sorak. Potonji je, inače zapovjednik srpskih snaga u Srebrenici, bio s njim u automobilu i preživio zasjedu. On i drugi tvrdolinijaš, Miodrag Jokić, nakon Zekićeve pogibije dali su novinske izjave koje su obilovale nedosljednostima, da bi nakratko bili zadržani u pritvoru i na kraju oslobođeni. (Ger Duijzings: "History, memory and politics in Eastern Bosnia", neobjavljeno; korišteno uz izričiti pristanak autora.) Bilo je to vrijeme kada je neprijatelj bio jasno obilježen pa su sukobi unutar srpskog vodstva, ako ih je i bilo, trebali ostati skriveni.

I usprkos tomu što su Meholjićevi vojnici u to vrijeme bili daleko od mjesta ubojstva, svi smo nekako bili povjerovali da su oni to učinili jer je to značilo da su naše snage sposobne Srbima nanijeti ozbiljne gubitke. Srpski izvori nisu imali nikakvog interesa da šire drugačiju priču i na kraju su i jedni i drugi, zadovoljni, pristali na prvu varijantu.

Kada smo stigli, grad je još uvijek bio neka vrsta ničije zemlje. U samom gradu ustvari nije bilo nikoga, tek poneki preostali mještani koji su preživjeli nekoliko sedmica terora. Obradovani prijateljskim licima, pričali su nam kako su Srbi panično, koliko jučer, trpali na kamione sve šta je vrijedilo i vozili izvan grada.

Vozili su se prema Skelanima, južno od grada, i onda dalje u Srbiju ili duž lijeve obale Drine ka Bratuncu. Bio je to mnogo duži i neudobniji put, ali je onaj kraći i bolji, kroz Potočare, sjeverno od grada, bio zatvoren. Sredinom aprila grupa Belih orlova - koji su predvodili napad na Bratunac - na povratku iz Srebrenice ubijena je u zasjedi. Iza zasjede je stajao predratni srebrenički policajac Naser Orić i petnaestak slabo naoružanih mladića.

Bio je to prvi znak otpora; samo mjesec dana kasnije Srebrenica je postala prvi oslobođeni grad u BiH. Tačnije, ne oslobođen, jer za grad nisu vođene skoro nikakve borbe. Srbi ga nisu izgubili, nego odustali od njega, shvaćajući da ga čak ni oni, nadmoćni u naoružanju, ne mogu braniti. Tako je ta uska kotlina postala jedino mjesto gdje smo mogli potražiti utočište.

Bio je 18. maj 1992. moj prvi dan u Srebrenici. Ostaću još tri godine, više od hiljadu dana koji će ličiti jedan na drugi. Ali prvi dan pamtim, razlikuje se od svih, izdvaja se iz dugog monotonog niza, valjda samo zato što je prvi.

Pamtim ga upravo po kiši, hladnoj i proljetnjoj, a proljeće je te godine kasnilo, po krupnim kapima koje su nas udarale po ramenima i leđima, prodirale kroz promočenu odjeću. Pamtim ga i po sivom nebu, koje je izgledalo zlokobno, ali mi tada nismo mogli znati zašto je to tako. Pamtim ga kao vjerovatno jedini dan u svom životu kada sam osjetio potpunu slobodu, koliko god to čudno zvučalo jer grad je bio u srpskom okruženju, dan kada sam prvi put - i to je bio jedini osjećaj koji pamtim - osjetio dubok unutrašnji poriv da preživim.

Samo mjesec dana ranije skrivao sam se, sa ocem i nekoliko komšija, u šumi na brdu iznad Voljavice, sela pored Bratunca u kojem sam živio sa familijom. Sa strahom smo promatrali kako putem u dolini promiču automobili sa zavijajućim sirenama. Njihov zastrašujući zvuk pratio je strah koji nam se ulijevao u kosti od spoznaje da gledamo automobile koji su pripadali Belim orlovima, paravojnoj skupini povezanoj sa Vojislavom Šešeljem, odnosno Srpskom radikalnom strankom. Oni su nekoliko dana ranije stigli u Bratunac i, uz pomoć JNA, zajedno sa lokalnim Srbima preuzeli vlast u gradu.

Svi bošnjački policajci su još tog dana predali oružje, Križevica - rijeka koja je protjecala kroz Вratunac i ulijevala se u Drinu - nekoliko dana kasnije je na svoje obale počela izbacivati leševe uglednih Bošnjaka, putevi između grada i okolnih sela bili su presječeni, telefonske veze prekinute. To je bio znak da napustimo kuće i skrijemo u šumu iznad sela.

Jedan od komšija dovezao je auto u šumu, demonstrirajući ne samo zavidno vozačko umijeće, nego i sluđenost čija je, i mi s njim, žrtva postao. Bila je to Zastava 101, i zahvaljujući tome mogli smo barem slušati vijesti sa slabašnog radio-aparata.

Ostatak zemlje je već bio u ratu, a mi smo zbunjeni i uplašeni sjedili u šumi cijele dane, niko nije pričao mnogo. Svi smo bili zabrinuti nad sopstvenom budućnošću. Neki bi se noću vraćali u selo da prespavaju u svojim kućama, kao da time žele poreći stvarnost onog što nam se dešavalo. Sa svanućem su se ponovo vraćali u šumu u glupavom i naivnom uvjerenju da smo tu sigurniji.

Onog dana, 12. maja 1992, kada je Radio Bosne i Hercegovine javio da je za novog komandanta jedinica JNA u zemlji, odnosno Druge vojne oblasti JNA, postavljen general potpukovnik Ratko Mladić, muslimanska sela oko Bratunca počela su gorjeti. To je bila slučajnost - onako opsežan progon stanovništva morao je biti planiran mnogo ranije - ali slučajnost koja nije slutila na dobro. Skrivali smo se već dvije sedmice, od polovice aprila, i već smo ušli u maj ne znajući šta nam se sprema. Tog dana sve su naše sumnje bile otklonjene.

Novosti iz blokiranog i okupiranog grada donosio je Ibro S., dječak koji je nadimak Žućo dobio zbog narančasto-žute kose i bezbroj istih takvih pjega na licu. Imao je petnaest ili šesnaest godina, ali zbog niskog rasta niko nije mogao pomisliti da ima više od dvanaest. Ljudi koji su bez cigareta postajali sve nervozniji plaćali su ga debelim smotuljcima bezvrijednog jugoslovenskog novca da ode do grada i kupi im cigarete, jer oni nisu niti mogli niti smjeli. Premda je put vrvio srpskim barikadama, Žućo na biciklu, prevelikom za njega tako da je vrhovima stopala jedva dodirivao pedale, prolazio pored njih i uvijek se vraćao sa crvenim pakovanjima Filter Jugoslavija.

Zajedno sa cigaretama donosio je i informacije, prepričavao gdje je vidio koga od naših komšija Srba, sada u maskirnim uniformama i naoružanih automatskim puškama. On je prvi ispričao, na užas svih nas, da u podrumu Osnovne škole "Vuk Karadžić" Srbi sakupljaju muškarce iz okolnih sela. Prestravljen, slušao sam kako je ubijen izvjesni Idriz, čovjek koga sam poznavao kao vozača mog školskog autobusa: srpski vojnici su ga prislonili uza zid i autobusom udarali sve dok nije izdahnuo.

Tog dana Ibro se vratio iz grada, pričajući kako ga je na barikadi propustio Ranko Obrenović, moler iz susjednog sela koji je lijevu šaku izgubio igrajući se bombom, pronađenom nekoliko godina poslije Drugoga svjetskog rata.

Znao sam za tu priču, već sam je čuo od njegovog sina, Aleksandra Obrenovića, mog najboljeg prijatelja iz osnovne škole, u čijoj sam kući bio nebrojeno puta, s kojim sam osam godina dijelio školsku klupu. Njegov otac sada je bio na barikadi, jednoruk, nespretno kako je jedino mogao izgledati s puškom, a meni su navirala sjećanja.

Negdje u završnomrazredu osnovne škole, kada je antibirokratska revolucija Slobodana Miloševića već bila dobrano odmakla, vodstva u Crnoj Gori, Vojvodini i Kosovu smijenjena, a napetosti rasle i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije, svojim očima sam imao priliku vidjeti kako se to odražavalo u svakodnevnom životu. Naime, dječak iz razreda, inače dijete iz miješanog braka, što za ovu priču vjerovatno nije nevažno - tada sam prvi put shvatio da sam iz razloga koje ne razumijem drugačiji od nekih svojih školskih drugova - na času mi je opsovao "tursku mater".

Naravno, sačekao sam ga poslije škole, duboko povrijeđen, s namjerom da mu tu uvredu vratim višestruko, a Aleksandar mi se pridružio kao pristrani promatrač. Oborili smo ga na zemlju i počeli udarati nogama, i dok se on valjao u bolovima, Aco je, zadajući mu sve nove udarce, kroz stisnute zube govorio: "Jebem ti mater četničku!"

On, dječak koji je nosio ime srpskog prestolonasljednika ubijenog 1902, branio je tada moju "tursku čast". Nekoliko godina kasnije njegov otac stajao je naoružan na barikadi.

Poslije, tokom rata, raspitivao sam se za njega i saznao da je ostao spadalo kakvo sam ja poznavao, da je na straži bacao pakovanja municije u vatru i onda se smijao svojim bunovnim i zbunjenim suborcima koji su kao sumanuti istrčavali iz rovova. Nisam pitao da li se sjeća kako je jednom branio jednog "Turčina".

Tek pošto je Ibro ispričao ono što je vidio i čuo u gradu, iz sela na brdima oko grada počeli su se dizati debeli stupovi svijetlog dima. Gledali smo, prvi put svojim smo očima gledali, kako gore tuđe kuće, kao što ćemo gledati kako gore i naše, nismo htjeli vjerovati. Tačnije, nismo se usuđivali vjerovati, jer smo znali da je tada pređena tačka poslije koje nema povratka. Na desnoj, srbijanskoj obali Drine, duga kolona velikih kamiona, pokrivenih bijelim ceradama, neprestano je rasla. Brojali smo do trideset i onda odustali, dok su kamioni kretali prema Bratuncu. Dok su sela gorjela, srpski vojnici su tjerali stanovništvo iz brda ka glavnom putu, gdje su ih, u nevjerovatno sinhroniziranoj operaciji, čekali kamioni u koloni čiji je kraj još uvijek bio u Srbiji.

Tu noć me otac probudio i šapatom rekao da se brzo obučem. Još uvijek nerasanjen, poslušao sam ga i obukao se u mraku, žureći da izađem iz kuće, gdje me on nestrpljivo čekao. Krenuli smo, nisam znao kamo, on je išao naprijed i nakon skoro sat vremena hodanja kroz šumu izašli smo na čistinu gdje se već bilo sakupilo nekoliko stotina muškaraca. Ponoć je davno prošla i žamor na livadi je bio sve veći kao se zora bližila. Poveća grupa, u kojoj su neki imali oružje, odvojila se i krenula dalje, prema selima duboko u brdima. Najveći dio i dalje je ostao na livadi pitajući se šta da čini.

Otac i ja smo krenuli u zoru. S nama je bio i Juso C., rođak i susjed, koji je već nekoliko puta bio u Podlozniku. Bilo je to selo na samoj granici dviju općina, Bratunca i Srebrenice, do kojeg su srpski transporteri teško mogli doprijeti i tamo se već skupljalo protjerano stanovništvo iz doline Drine. Svanulo je kada smo, stalno se penjući, stigli na proplanak ispod kojeg je vijugala cesta. Trebalo je preći cestu, s druge nije bilo Srba i bili bismo, onoliko koliko smo mogli biti, sigurni. S lijeve strane pružao se veličanstven pogled na Drinu koja se protezala kroz zelena polja. Rosa koja se nakupila na mojim cipelama probijala je i kvasila mi nožne prste i bilo mi je hladno, ali nisam mogao oči odvojiti od rijeke koja je bila ljepša nego ikad za onih sedamnaest godina koliko sam proveo rastući na njenim obalama. Bila je ljepša i zato što sam znao da se više nikad neću okupati u njenim brzacima, nikad više neću skočiti riskirajući da slomim vrat.

Nakon što smo oko sat i pol hodali ka jugozapadu, stigli smo do ceste. Ispod nas je prošao automobil: sada smo morali pretrčati, prije nego što se okrene i vrati ili naiđe neki drugi, i popeti se uz brdo preko puta. Pognuti, pretrčali smo preko ceste i, što smo brže mogli, potrčali uz brdo. U jednom trenutku iza naših leđa začuo se zvuk motora i bacili smo se u visoku travu, ali nismo bili sigurni da li su nas iz auta vidjeli. Kada je zvuk utihnuo, ponovo smo ustali i nastavili hodati prema Podlozniku.

* * *
Umoran od puta, zaspao sam na pragu, zgrčen u okviru sobnih vrata, u kući rođaka, jednog od mnogih koje smo počeli upoznavati. Probudio sam se u krevetu gdje me je, po svemu sudeći, otac prenio. Do mene je ležao potpuni stranac, potpuno odjeven kao i ja, čovjek kojega nisam vidio nikad ranije, ali oca nije bilo u sobi. Izašao sam i počeo ga tražiti po prenatrpanoj kući. Bio je vani, s majkom i sestrom, koje su prethodnu noć stigle u grupi sa nekoliko stotina žena i djece. Majka nam je kazala da su se svi ostali rođaci, cijelo susjedstvo, predali novim, srpskim vlastima, koje su im garantirale sigurnost i slobodan prolaz do Tuzle. Nena, očeva majka, tražila nas je jučer u našem skrovištu u šumi da bi nas ubijedila da se predamo. Tri mjeseca kasnije saznali smo da su svi naši rođaci, oni koji su se predali, strijeljani. Starci, koji su ostali u selu da se brinu o stoci po nalogu vlasti, sakupljeni su u jednu kuću i pobijeni, a potom spaljeni.

Odatle smo otišli drugo selo, Storesko. Majka je rekla da tamo imamo još nekog daljnjeg rođaka kod kojeg ćemo moći prespavati. Ne znam koliko smo ostali ondje, ali u tom i susjednim selima već su bile organizirane prve skupine koje će se suprotstaviti onom što se smjelo nazivalo srpskom teritorijalnom odbranom. Da bi pokazali da misle ozbiljno, odlučili su napasti položaje s kojih su Srbi vatrom kontrolirali cestu koja je ustvari vodila od Bratunca do rudnika olova u Sasama.

Napad, unaprijed osuđen na neuspjeh, okončao je ustvari kao potpuni fijasko. Slabo naoružani, nisu imali nikakvih izgleda, ali krivica je na kraju svaljena na mladića koji je, nakon što je skoro bešumno sa bombom u ruci dopuzao na deset metara od prvog srpskog rova, dobio napad kašlja i tako otkrio i sebe i sve ostale. Na svu sreću, nije bilo mrtvih. Majka se u međuvremenu sjetila još nekog rođaka u Skenderovićima, a otac na radiju čuo da je Srebrenica slobodna. Sutradan smo krenuli ka gradu, prvi od ko zna koliko hiljada koji će slijediti naš put.

***
Niko od mojih saputnika nije živ. Juso, s kojim sam napustio kuću, poginuo je u koloni koja se u julu 1995. pješice probijala od Srebrenice ka Tuzli, nadomak slobodne teritorije. Nihad, koji me doveo u Srebrenicu, nije preživio juli 1995. Moj otac se vratio kući i poginuo u svom dvorištu, u decembru 1992.

Bilješke koje slijede rezultat su desetak razgovora sa rođakom koji je bio u logoru u Sušici kod Vlasenice. Njegova porodica, koja je inače živjela u mom susjedstvu, uhapšena je, otac i on zatvoreni, majka i sestre deportirane u Kladanj; otac je potom ubijen, a on pušten i nakon zadržavanja u logoru stigao u Srebrenicu u pozno ljeto 1992. Bio je jedan od prvih koji je u julu 1995. nakon pada Srebrenice prešao na teritoriju pod kontrolom vladinih snaga. Danas živi u SAD-u i zatražio je da njegovo ime ostane skriveno.

Ne znam tačno koliko sam bio u logoru. Zatvoren sam krajem mаја, na slobodu sam pušten sredinom juna. "Vozite ih u Cersku, nek' krepaju od gladi", rekao je neki vojnik, zaustavljajući naš autobus koji se kretao prema Kladnju. Vozač je bez pogovora okrenuo autobus. Izvinjavao se da nas ne može voziti dalje. Morali smo pješice preći nekih deset kilometara do naših linija u Cerskoj.

***

Prvi koga sam sreo u logoru bio je upravnik, Dragan Nikolić Jenki. Ušao je na vrata hangara i zatvorenici su se najednom povukli. Svi su se nekako sabili u ćošak, kao da su htjeli da budu što manji i neprimjetniji, da mu ne bi pali u oči ili se isticali bilo čime što može privući njegovu pažnju. U trenutku kad je otvorio vrata, našao sam se izmedu njega i zatvorenika.

- Kud si ti krenuo?

- U WC!

Pljuus! Nisam ni vidio kad me udario, samo sam pao, dok mi je pred očima sijevalo. - Vraćaj se tamo!

Viđao sam ga i kasnije, dolazio je u hangar svaki dan, dva ili tri puta, i izvodio djevojke. Obično se nisu vraćale. Kao ni muškarci. Njih bi izvodio neki Lukić. Stao bi pred nas i pažljivo promatrao, zatim bi prstom pokazao u nekoga: "Ti!" Oni su se vukli prema izlazu, polako. Osuđenici na smrt.

* * *

Tukli su nas svaki dan. Ja sam tada imao samo 17 godina, ali sam bio sav izubijan. U prvih 15 dana zatočeništva, dok nisam došao u Sušicu, nisam jeo ništa. Uspio sam, tražeći od stražara u zatvoru u Vlasenici da me puste u WC, popiti ponekad malo vode. Već sam bio izgubio 20 kilograma i jedva sam stajao na nogama. Prvog dana u Sušici neka mi je žena, dovedena iz jednog od tek očišćenih sela iz okoline Vlasenice, dala hljeba. Pојео sam pola kilograma odjednom, a zatim izgubio svijest. Organizam nije mogao primiti toliku hranu odjednom. Dvadesetak dana nisam vršio veliku nuždu, a svaki izlazak u WC mogao je biti koban, tako da sam se ustručavao pitati. Na putu od hangara, iz kojeg nas inače nisu puštali, tukli bi nas čime stignu.

* * *

Tukli su nas i inače. Palicama sa metalnim vrhom, sajlama, baseball palicama, natjerivali su ljudima puščane cijevi u usta. Gledao sam kako nekom čovjeku stražar gura cijev snajperske puške u usta. Snajper ima cijev dužu nego ostale puške, a ovaj ju je skoro cijelu progutao. Nekad mi se znalo dogoditi da ostanem bez glasa pjevajući četničke pjesme; jednom prilikom, sjećam se, više od dva sata sam pred stražarima morao skandirati: "Kra-lje-vi-na Sr-bi-ja". Za vrijeme koje sam proveo u Sušici nisam mogao zaspati. Ustvari, to nije bilo moguće: svaki čas bi ulazio neki od stražara i nasumice udarao po ljudima, složenima jedni na druge u mraku.

* * *

Zarobljen sam kod kuće, sa svojim ocem, sredinom maja. Obećali su nam da nas neće dirati, štaviše, rekli su: "Vašoj familiji se ništa neće dogoditi!" Dvije sedmice kasnije u dio grada u kojem smo živjeli došao je autobus u pratnji policije. Zatražili su da ponesemo samo neophodne stvari i požurimo na autobus - voze nas u Kladanj. Međutim, u Novoj Kasabi naišli smo na kontrolni punkt. Vojnik koji je ušao naredio je svim muškarcima da izađu. Autobus je zatim produžio. Stajali smo na livadi, gledajući za njim, unutra su bile naše familije, majke, sestre. Tri dana kasnije ponovo su nas iz Vlasenice dovezli u Kasabu. Bilo nas je 38, određenih za strijeljanje. Poredali su nas na livadi, nasuprot nas 12 vojnika i transporter. Za velikim mitraljezom poznao sam Željka Lukića, konduktera u gradskom autobusu, istom onom koji me svaki dan vozio u školu. Lažu da ljudima suočenima sa smrću cio život ne prođe pred očima. Meni je u jednoj minuti prošao cijeli moj život. Iz streljačkog voda se odvojio jedan od vojnika. Prišao mi je:

- Koje si godište?

- '75.

- Šta ćeš ti ovdje?

Uhvatio sam oca za ruku i odgovorio: "Ja sam ovdje s babom, neću da se odvajam od njega!"

"Hajd' bježi, šta ćeš ovdje'", kazao je, a onda me je sa još četvoricom vršnjaka izveo iz stroja i odveo nas na mjesto odakle nećemo vidjeti stratište. Hodali smo kad se iza naših leđa začula pucnjava. Okrenuo sam se i, kunem se, možda sam to samo umislio, ali se kunem, vidio sam svog oca kako pada.

/EMIR SULJAGIĆ: Razglednice iz groba (1)/

Blagonaklonost predstavnika IZ u BiH, kao i neodlučnost države da samu sebe zaštiti ohrabrili su sljedbenike Abu Vehaba da idu do kraja, do Bugojna. Ili je ovo tek početak? Žurnal objavljuje šokantni videomaterijal o bahatom ponašanju vehabija

ČIN PRVI

Nije mi baš lako zaboraviti taj novembar 2006. godine i susret sa Nusretom Imamovićem. Prvo mi je nudio dnevnicu da ne objavljujem da su vehabije u Gornjoj Maoči osnovale školu koja radi po jordanskom planu i programu. Potom je rekao: „Maoču, Gornju Maoču, nikakvu Maoču, ništa ne spominji. Ako napišeš, naći ću te. Je l' ti jasno?“

Očito mi nije bilo jasno. Objavio sam priču. Reagiralo je Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona. Hadže Kurtović je izašao na teren i saopćio: „Radi se o upadu u obrazovni sistem BiH“.

Dva-tri mjeseca kasnije na teren je izašao i resorni muftija Husein Kavazović. Dnevni avaz je, naravno, bio „na licu mjesta“ i izvijestio javnost da je muftija „bez problema razgovarao sa Nusretom Imamovićem“. Bila je tu i prigodna fotografija i još prigodniji naslov: „Kako je 13 malih vehabija upalo u obrazovni sistem BiH“

Dakle, zajednička komisija koju su činili predstavnici Dnevnog avaza i Islamske zajednice u BiH zaključili su da „Gornja Maoča ne predstavlja problem za državu“.

ČIN DRUGI

Bio je Dan državnosti. Godina je bila 2006. Akademik Rešid Hafizović je imao dovoljno hrabrosti da napiše: „Oni dolaze po našu djecu“. Pod „njima“ je podrazumijevao sljedbenike škole Muhameda Ibn Abu Wehaba. Bio je to povod da još jednom zasijeda komisija u sastavu Dnevni avaz-Rijaset Islamske zajednice u BiH.

„Ne reži granu na kojoj sjediš“, pisalo je na naslovnici Avaza od 2. decebra 2006. godine. Autor rečenice bio je Mustafa ef. Cerić, uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH.

Drug mi je kasnije pričao da mu se tih dana bh. ambasador u Saudijskoj Arabiji Razim Čolić žalio kako su mu Saudijci rekli: „Il' dajte Rešidu Hafizoviću otkaz na FIN-u il' nema više para“.

Reis je, dakle, samo prenio poruku iz Saudije. I pare su, opet, počele pristizati. Mustafa Cerić je mirno mogao putovati. Problem s vehabijama gurnut je pod tepih.

ČIN TREĆI

Onda je došla 2007., a s njom i Jusuf Barčić. Prvo je sa svojim putujućim džematom zauzeo džamiju u Lipovicama kod Kalesije. Potom je krenuo na Carevu džamiju, Caru pod pendžere.

 

 

Policija i narod su ga otjerali. Barčić se, onda, vratio u Lipovice, u džamiju unio peć na čvrsta goriva, na njoj kuhao kahvu i hranu za svoj džemat. Nerijetko je odlazio u u kalesijski Medžlis, prijetio imamima, prijetio policiji. Onda su mještani Lipovica zaprijetili njemu i njegovim sljedbenicima, iz džamije izbacili peć na čvrsta goriva i posuđe. U hanefijsko-vahabijskom obračunu u Lipovicama bilo je povrijeđeno petero vjernika. Muftija Kavazović je izašao na teren i pozvao državu da „zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih prijatelja“. Država nije imala vremena za reakciju. Barčić poginuo u saobraćajnoj nesreći. Na dženazi ispred Džindićke džamije u Tuzli, tog 1. aprila 2007. godine, okupilo se 5-6 hiljada sljedbenika Abu Wehaba. Mujezin je bio ubica Karay Kamel bin Ali. Dženazu je predvodio Husein ef. Kavazović. Da, da, muftija tuzlanski koji je petnaestak dana ranije tražio od države da zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika. Dosljedno, zar ne?

ČIN ČETVRTI

„Svjetlost“ je došla po mraku, u noći između 1. i 2. februara 2010. godine. Pola hiljade policajaca uhapsilo je sedam pripadnika vehabijskog pokreta. Među uhapšenima i Nusret Imamović. Husein ef. Kavazović opet je morao na teren. Avaz ga, kao i obično, prati u stopu i obavještava javnost da je „uvaženi muftija ocijenio da je država u Gornjoj Maoči pokazala svoju nemoć“.

„Nisam primijetio nikakvo neprijateljstvo ili spremnost da se udari na državu. Oni nikada nisu dovodili u pitanje bilo što od autoriteta države. To moram vrlo odgovorno kazati. Je li bilo nekakvog kršenja zakona za koje ja ne znam, u to ne mogu ulaziti. Nadam da će imati pošteno suđenje, ako dođe do toga. Mi ćemo biti vrlo zainteresirani da to suđenje pratimo i nadamo se da će nam država dozvoliti da prisustvujemo tom procesu“, kazao je muftija Kavazović.

Upozorio je muftija Sud BiH da se uhapšenima u akciji „Svjetlost“ mora omogućiti obavljanje svih vjerskih obreda.

Nikad prije toga i nikad poslije toga muftija Kavazović nije tražio od Suda BiH da „omogući pravično suđenje“ bilo kojem uhapšenom Bošnjaku, sljedbeniku hanefijskog mezheba. Očito je slab na sljedbenike Abu Wehaba.

ČIN PETI

Na sjednici Rijaseta, održanoj 8. novembra 2006. godine, pod predsjedavanjem Mustafe ef.Cerića, donesena je REZOLUCIJA O TUMAČENJU ISLAMA. U stavu četiri piše: Rijaset IZ-e vjeruje da u Bosni i Hercegovini nema tako ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana koje se očituje kroz duhovni okvir IZ-a u BiH.

ČIN ŠESTI

U terorističkom napadu na Policijsku stanicu u Bugojnu ubijena je jedna osoba. Bošnjak. Musliman. Sjedbenik hanefijskog mezheba. Reis Cerić je predvodio dženazu.

(zurnal.info)

Zašto gledati: Otpuhat će vas sa stolice! Danas se rijetko snimaju trileri bez pretjerane holivudske teatralnosti a ovo je jedan od njih.

O čemu se radi: Iskusni novinar i urednik optužen je za klevetu i ima šest mjeseci prije odsluženja tromjesečne zatvorske kazne. Dobija zanimljivu ponudu da istraži 40 godina nerazjašnjen nestanak šestanestogodišnje djevojke od tajkuna kome je u životu ostalo nedostižno još jedino saznanje šta se desilo sa njegovom plavokosom miljenicom. Ne samo da će se otkriti šta se dogodilo sa djevojkom, novinar Mikael Blomkvist će razotkriti svu sjaj i bijedu tajkunske porodice ali i smiriti duhove svoje i prošlosti nemirne djevojke Lisbeth Salander. Muškarci koji mrze žene ili bukvalno prevedeno sa engleskog Djevojka sa zmajevom tetovažom dio je trilogije novinara Stiega Larssona, za koga kritičari ne znaju odakle se stvorio ali je bez sumnje stigao na vrh pisaca krimi romana.

Obrati pažnju: Kada pomislite da slijedi kraj filma spremite se za još dvadesetak minuta koje će vas razdrmati, uznemiriti i oduševiti u isto vrijeme.

Premotati: Vjerujemo da ćete gledajući ovaj film zaboraviti da na daljinskom postoji mogućnost da ubrzate neke njegove dijelove.

Ponoviti: Nema tu posebno teatralnih dijelova koje bi zasebno valjalo ponoviti, tek cijeli film još jednom, i to odmah nakon što ga odgledate, da se cijela priča još jednom fino uokviri.

Ekipa: Michael Nyqvist, Noomi Rapace

Režiser: Niels Arden Oplev

Scenarij: Nikolaj Arcel, Rasmus Heisterberg

Producenti: Søren Stærmose, Lone Korslund, Gunnar Carlsson

Studio: Danish Filminstitute

Trajanje: 225 minuta

(zurnal.info)

Šta je to natjeralo vojnike u ratovima na Balkanu – inače fizički potpuno iste – na okrutnost i prezir prema jednom Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku

Analizirajući nedavni neočekivani izliv nasilja između uzbekistanske manjine i kirgiske većine u Kirgistanu, mnogi komentatori nisu uspjeli da objasne zašto su se ta dva naroda odjednom okrenula jedni protiv drugih. Objašnjenja se kreću od zvaničnog dodvoravanja kirgiskom nacionalizmu, preko puke policijske i vojne brutalnosti do provokacija koje vrše paravojne formacije u nadi da će stvoriti novi Avganistan, ali ništa od toga ne objašnjava zašto su međuetnički odnosi tako brzo postali tako gadni. Kao da je cilj komentara bio da još više zamute sliku, novinari su u nekoliko izveštaja isticali suštinsku sličnost – etničku, jezičku, kulturnu – između Kirgiza i Uzbeka.

KRVNI POREMEĆAJ

Ali upravo to bi moglo da bude objašnjenje. U brojnim slučajevima etno-nacionalističkih sukoba, najdublja je mržnja među narodima koji – prema najuočljivijim odlikama – pokazuju najmanje razlike. To je jedna od velikih civilizacijskih kontradikcija i jedan od najvećih izvora nezadovoljstva, a Sigmund Frojd je toj pojavi dao i naziv: „narcizam malih razlika“. Po njegovim riječima: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja.“

Na primjer, razdvajanje Indije i Pakistana, koje je uzrok jednog od najdužih i najotrovnijih postojećih sukoba, svodi se prije svega na cijepanje Pandžaba. Idite u Pandžab i vidite da li primjećujete ikakvu razliku između ljudi sa dve strane granice. Po jeziku, etničkoj pripadnosti, fizičkom izgledu – potpuno su identični. U ovom slučaju je religija ono što simbolizuje narcisizam i ističe najsitnije razlike.

Nekad sam radio u Severnoj Irskoj, gde je religija takođe značajna linija razdvajanja, i u početku nisam umio da na prvi pogled prepoznam ko je katolik a ko protestant. Nakon određenog vremena, mogao sam prilično tačno da procijenim ko je ko, ali većina građana Belfasta je to radila mnogo bolje, i to nekako instinktivno. Doduše, tamo postoji izvjesna etnička razlika, pošto su starosjedioci Geli malo tamnoputiji i niži od uglavnom plavih Škota, koji su došli kasnije, ali je strancu to neprimjetno.

Isto je i na Kipru – teško je razlikovati Grke od Turaka. Ta dva naroda su toliko dugo živjela na istom ostrvu da pate od istog krvnog poremećaja zvanog talasemija. Jednom prilikom sam razgovarao sa doktorom koji se specijalizovao za to oboljenje, i koji mi je ozbiljnim glasom rekao da se iz uzorka krvi ne može zaključiti da li je davalac Grk ili Turčin. Umalo ga nisam pitao da li je do tada mislio da su pripadnici različitih nacionalnosti sačinjeni od različitog genetskog materijala. Nema praktično nijednog zabilježenog mešovitog braka između grčkih i turskih Kiprana, i to ostrvo je još uvek strogo podijeljeno.

LOKALNO RIVALSTVO

U knjizi Ratnička čast, Majkl Ignjatief je pokušao da objasni šta je to natjeralo vojnike u ratovima na Balkanu – inače fizički potpuno iste – na okrutnost i prezir prema jednom Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku. Najčešće je mržnja proizilazila iz vrlo provincijalnog i lokalnog rivalstva, a podsticala ju je ljubomora zbog neke navodne male prednosti onog drugog. Naravno, i ovde smo imali latentne nacionalne i verske razlike koje su pospješivale mržnju kada se sve već zakuvalo, ali glavno pitanje koje su postavljali stranci je bilo: „Kako li se prepoznaju?“ U Ruandi i Burundiju, čak i ukoliko su tvrdnje nekih kolonijalnih antropologa tačne – da se plemena Hutu i Tutsi razlikuju po rastu i po tome kako se češljaju – to ipak ne djeluje kao dovoljna razlika za izazivanje genocida.

U Šri Lanki, gde vam isto tako treba mnogo vremena da primjetite da su Tamili obično malo niži i malo tamnoputiji od većinskih Sinhaleza, to je nekako najvažnija informacija koju oni znaju jedni o drugima. Obično vam vrlo brzo u razgovoru spomenu kako oni drugi imaju previše djece, kako su lijeni i kako ne vode mnogo računa o higijeni. Moj prijatelj Patrik Kokburn piše u svojoj knjizi o Bagdadu da je primjetio da uvijek kada neki irački šiit ili sunit kaže kako religija ne igra nikakvu ulogu, on tačno zna ko od prisutnih pripada kojoj konfesiji. A ako želite da vidite kako izgleda rasni prezir, recite nekom šiitu iz Irana kako mislite da su on i irački šiiti u suštini braća.

Sljedeći primjer ove pojave je jedan od najozbiljnijih, ali i najmanje dramatičnih. Jedna od najbezazlenijih razlika na svetu – razlika između govornika flamanskog i govornika francuskog u Belgiji – namjerno će se isticati da bi se Belgija podijelila na dva dijela. Ako ova secesija uspije, onda će sjedište NATO-a i Evropske unije prilično narcisoidno prestati da postoji, jer će ga uništiti jedna od najmanjih zamislivih razlika.

Zato možemo samo da žalimo Uzbeke i Kirgize, dok zazorno pilje jedni u druge, u ovo vrijeme neimaštine i nesigurnosti. Njihova zajednička patnja možda tek počinje. U svemu tome ima pravih elemenata tragedije – i ironije. Jedna od najvećih prednosti homo sapiensa jesu nevjerovatno male varijacije između različitih „grana“. Od kada smo napustili Afriku, kao vrsta se skoro uopšte nismo izmijenili. Da smo psi, svi bismo bili ista pasmina. Ne patimo od ogromnih razlika koje razdvajaju druge primate, a kamoli druge sisare. Skoro u inat ovoj prirodnoj prednosti, i da bismo pokvarili moguću sveopštu solidarnost, uspijevamo da pronađemo izgovore za šovinizam i rasizam čak i u najmanjim razlikama, koje onda preuveličavamo. Zato osuda fanatizma i sujeverja nije samo moralno pitanje, već i pitanje opstanka.

(Slate/Peščanik/Žurnal)

Prema revizorskom izvještaju o poslovanju Rafinerije, koji je uradila revizorska kuća “Deloitte” neto gubitak preduzeća je 99.480.604 KM, dok su na navedeni dan kratoročne obaveze Preduzeća veće od njegove obrtne imovine za iznos od 153.804.120 KM. Tako se, tri i po godine nakon privatizacije, samo može zaključiti da je cijeli projekat ustvari teška prevara

 

Danima je javnost Bosne i Hercegovine držana u “dramatičnom” stanju, po pitanju produženja ili neproduženja Odluke o kvalitetu tečnih goriva, kojom se trebalo Rafineriji u Brodu omogućiti da (ne)prodaje svoje prizvode na domaćem tržištu. Vrhunac je bio odlazak značajnog dijela Savjeta ministara u brodski gigant, gdje su se “golim okom” uvjerili da je sve u redu, da derivati nemaju višak sumpora i ostalih otrovnih supstanci, te su shodno izvedenim zaključcima odlučili da pomeutu Odluku produže za još 60 dana. A nakon toga če ponovo u obilazak. Sve vrijeme zasipani smo informacijama o uspjesima Rafinerije, povećanju proizvodnje, zamahu privrede..., a da se niko od nadležnih ni na trenutak nije zapitao kako je moguće da je tako napredna firma samo u prošloj godini zabilježila gubitak od cca sto miliona maraka.

DUGOVI, DUGOVI, DUGOVI...

“Preduzeće je za godinu koja se završava 31. decembra 2009. godine iskazalo neto gubitak iznosu od 99.480.604 Konvertibilnih maraka, dok su na navedeni dan kratoročne obaveze Preduzeća veće od njegove obrtne imovine za iznos od 153.804.120 KM”, navedeno je u revizorskom izvještaju o poslovanju Rafinerije, koji je uradila revizorska kuća “Deloitte”.

Sudeći prema ovome, Rafinerija je na koljenima i njene šanse da ikada počne poslovati rentabilno davno su ugašene. Navode to i revizori, koji ističu da ove činjenice “ukazuju na postojanje materijalno značajnih neizvjesnosti koje mogu da izazovu značajnu sumnju u sposobnost Preduzeća da posluje u skladu sa načelom stabilnosti poslovanja pravnog lica”. Uz sve ovo, revizori izražavaju rezervu prema dokumentima u koje su imali uvid, te su se na kraju potpuno uzdržali od bilo kakvog mišljenja “o priloženim finansijskim izvještajima Rafinerije nafte za poslovnu 2009.”.

Poslovna kataklizma, jedine su riječi kojima bi se mogao opisati ovakav izvještaj. Tim više, jer dugoročne obaveze Rafinerije iznose 354 miliona KM. Sastavni dio ovih obaveza je i dug prema budžetu Republike Srpske od 133,5 miliona KM. Riječ je o neplaćenim dažbinama koje su reprogramirane beskamatno (što je krivično djelo) i koje na naplatu dolaze 1.jula iduće godine, s tim da bi trebale biti otplaćene u narednih pet godina. Od toga neće biti ništa i Republika Srpska od ovih silnih miliona neće vidjeti ni centa. Prije nego li detaljno pojasnimo zbog čega, bitno je istaći da je Rafinerija, prema revizorskom izvještaju, svojim kupcima, firmi “Njeftegazinkor” i njenim ruskim partnerima, dužna cca 220 miliona KM.

BUDŽETSKE PARE U PRIVATNOJ FIRMI

Vlada je, tokom privatizacionog procesa, na ime komercijalnih i drugih dugova Rafinerija i Petrola isplatila gotovo 218 miliona maraka. Kada se tome doda reprogramirani dug brodske Rafinerije prema budžetu od blizu 133,5 miliona maraka, to je preko 351 miliona koju je vlada uložila u takozvanu prodaju Naftne industrije RS-a. Uz sve to, Vlada RS je plaćala i plate radnicima i nakon prodaje Rafinerije, u iznosu od 11 miliona KM, pa se cijela cifra potrošena za privatizaciju rafinerije penje na preko 362 miliona KM. Istovremeno, Rusi su, navodno, uplatili blizu 356 miliona maraka za kupovinu državnog kapitala, te refundiranje vladi na ime izmirenja dijela komercijalnih obaveza. Kada se sve sabere i oduzme, lako je izračunati da je na kraju Dodik dao Rusima Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol besplatno i, pride, još nekoliko miliona KM. (Realno je da je ova cifra i veća, jer značajan broj dokumenata još nije dostupan javnosti, a na osnovu emitovanog izvedena je izrečena računica).

Tu nije kraj prevarama. Vlada RS je očistila sve dugove nekadašnje Naftne industrije i Rusima je predala bez ikakvih dugova. A onda su je baćuške teško zadužile stotinama miliona maraka. Režim je mjesecima naglašavao da je kupac «Njeftegazinkor», sem para za državni kapital, platio i 72 i po miliona evra, na ime refundiranja dijela od 218 miliona maraka isplaćenih iz budžeta RS za komercijalne i ostale dugove rafinerije. To je, ispostavilo se, notorna neistina. Pomenute pare, vladi je uplatila Rafinerija, koja se za rečenu sumu zadužila kod svog kupca «Njeftegazinkora». Transakcija se čini besmislenom, ali riječ je o filigranskoj prevari, zadokumentovanoj kroz Aneks 1 ugovora o prodaji NIRS-a, te Ugovor o regulisanju obaveza između Vlade, Rafinerija i Petrola, potpisanim pretprošle godine, koja ima dva cilja.

PRANJE PREKO OPTIME

Prvi je da se preko firme «Optima» izvuče dobit iz Rafinerije, koja će stalno biti u gubitku, a drugi je da se upravo zbog tog gubitka izbjegne plaćanje 133,5 miliona maraka obaveza prema državi. Ove obaveze su reprogramirane na 9 godina, sa grejs periodom od 4 godine i na naplatu dospijevaju 1. jula 2011. Rafinerija u brodu, kako se to navodi i u revizorskim izvještajima, radi samo uslužne radove za Optimu, koja vrši komercijalne poslove i ubire svu dobit. «Optima» stalno drži Rafineriju u gubitku, a milionski profit odlazi vani.

Njeftegazinkor je Rafineriji dao dva kredita u iznosu od cca 220 miliona maraka. Kamata je zelenaška i iznosi nevjerovatnih 12 posto. Tako je samo u prošloj godini, (po osnovu kredita), Rafinerija imala dug prema većinskom vlasniku od 38,6 miliona KM, a prema «Optimi» 39,3 miliona KM zbog neispunjenih obaveza. Sve ovo jasno ukazuje na svjesnu namjeru kupca da ova firma bude stalno u gubitku, pa i 2011., kada na red dođe otplata budžetskih dugova. Rafinerija neće biti u stanju da otplaćuje dugove prema budžetu, a Ugovorom o privatizaciji je otvorena mogućnost da u takvom slučaju onih 133,5 miliona KM budu otpisani. Suštinski, već tada je dogovren ovaj kriminalni način poslovanja i već prilikom potpisivanja dokumenta o privatizaciji (02.02.2007. godine), znalo se da od otplate budžetskog duga nema ništa. Treba li bolje potvrde za to od nalaza revizora prema kojem je Rafinerija u 2008. imala dug od ravno 373 miliona maraka, a u 2009. od 354 milioma KM.

To je čak sto miliona više nego dug prije privatizacije, pa se opravdano postavlja pitanje zbog čega vlada nije investirala u rafineriju, umjesto što je otplaćivala njene dugove i poklonila je špekulantima.

SVE U RUKAMA ŠPEKULANATA

Milorad Dodik je tokom 2006. godine na sva zvona najavljivao da će u Naftnu industriju Republike Srpske biti uloženo 979 miliona evra. Tri i po godine nakon privatizacije može se zaključiti da je cijeli projekat teška prevara. Niko više i ne pominje prugu od Broda do Modriče, koja je trebala biti izgrađena i u koju su, navodno, investitori namjeravali utrošiti 45 miliona evra, te druge brojne projekte na koje je preko noći zaboravljeno. Suština cijele priče je da Naftnu industriju Republike Srpske, koju čine Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol, nisu preuzeli nikakvi veliki investitori, spremni da ulože 979 miliona evra u njihov razvoj, već špekulanti odlučni da iz ovih preduzeća izvuku svu moguću dobit, a njih ostave u gubicima koji se već sada mjere stotinama miliona maraka.

NJEFTEGAZINKOR?

U vrijeme kupovine Rafinerije, Njeftegazinkor nije imao nikakvih izvješata o svom poslovanju u protekle tri godine, a na zvaničnom sajtu navedeno je bilo da je preduzeće osnovano u avgustu 2003. godine, i da joj je osnivački kapital 1,5 miliona dolara. Ni tada, a ni sada se ne zna ko su osnivači stvarni vlasnici ove ruske kompanije, donosno ko su stvarni vlasnici rafinerije.

RUSKE FIRME SNABDJEVAČI

Lani je Rafinerija, prema revizorkom izvještaju, u postrojenja i nekretnine uložila preko 82 miliona KM, od čega je od ruske firme «Zarubežnjeftestrojmontaža» izvršila nabavke u iznosu od 65 miliona KM. Nemoguće je utvrditi da li je rafinerija zaista nabavila opreme u tom iznosu ili je, pak, riječ o pranju novca. «Postoje neizvjesnosti da li je dokumentacija u navedenim transakcijama dovoljna da opravda cijene i zahtjeve poreskih propisa», ogradio se revizor sa 65 miliona ograda.

U zemljama u kojima lideri sebe uspoređuju sa Suncem, nema zajebancije. Ljutnja vođe tamo ima snagu Sunčane oluje

Nadalje, bilo je svejedno hoće li Svjetski kup osvojiti Argentina, Španija ili Njemačka; hoće li Messi predriblati čitavu protivničku odbranu, onda se sa loptom vratiti do svog gola, pa još jednom predriblati sve, i sudije, i argentinske i one druge igrače; hoće li Maradona, u finalu, skinuti sako, utrčati na teren i gol dati rukom; hoće li Torres šutnuti sa 40 metara, pogoditi rašlje i odlučiti prvaka; čak i hoće li novi muslimani iz Al-Qaede, na oduševljenje onih koje vrijeđa sve, a naročito karikature (upravo zato što oni jesu tako karikaturalni), aktivirati bombu na stadionu i tako prekinuti finalni meč.

U trenutku kada su se igrači Sjeverne Koreje, nakon poraza od 7:0 protiv Portugala, uputili u svlačionicu, sve je to postalo svejedno.

Fudbaleri Sjeverne Koreje jedini su koji na ovom prvenstvu nisu igrali ni za slavu ni za novac. Igrali su za goli život.

Oni su došli iz zemlje u kojoj je Vođa, Kim Yong Il, napisao pjesmu koja glasi ovako:

Kao što suncokret može cvasti

samo ako je okrenut prema suncu,

tako i korejski narod može cvasti

samo ako su njegove oči okrenute gore,

prema njihovom Vođi.

U zemljama u kojima lideri sebe uspoređuju sa Suncem, nema zajebancije. Ljutnja vođe tamo ima snagu Sunčane oluje. Ako dolazite iz zemlje kojom vlada Sunce, naročito ako dolazite iz zemlje kojom vlada Sunce, ne želite da izgubite sa 7:0. Jer: globalno poniženje i povrijeđeni ego najmanji su vaš problem, dok pred očima milijardi gledalaca napuštate teren. Jer: dobro znate da ste u Južnu Afriku poslati da pronesete slavu svog Vođe i svijetu pokažete istinu o svojoj zemlji i narodu. Umjesto toga, što ste vi uradili: osramotili i Vođu i zemlju i narod. Učinili da ih ismijavaju njihovi neprijatelji, kojih je mnogo i moćni su.

A dobro ste znali kakav je ulog... i kakva je kazna. Poraz do 3:0 može se tolerisati, jer veliko je i milostivo Sunce. Ali, 4:0 – to je već ravno izdaji. A izdaja se ne prašta. Stoga: četiri gola za po pet godina zatvora.

... a onda je pao i peti gol. Dok ste izvodili loptu sa centra, mislili ste o tome kako će vam, odmah po sletanju, na ruke staviti lisice i sprovesti vas ravno u zatvor iz kojega nikada nećete izaći. Niste stigli sami sebe ožaliti, a već ste primili i šesti gol. Gledali ste fudbalere Portugala kako se raduju, a pred očima imali svoju ženu i djecu, kako neutješno plaču dok ih naoružani ljudi u uniformama odvode u logor za prevaspitavanje, u koji su dospjeli zbog očevog grijeha, tako velikog da je prenijet i na potomstvo. Sedmi gol bio je pucanj u mrtvo tijelo: otupjeli od bola i užasa, teturate terenom dok zamišljate kako vaša kuća gori a plamen osvjetljava leševe vaše strijeljane porodice.

Ono što je Portugal napravio protiv Sjeverne Koreje bila je sadistička orgija, rokoko surovosti. Bio je to, ne okolišimo, zločin protiv čovječnosti. Momak Paris Hilton (ili je to bila Kim Kardashian?) sa svojim brižljivo njegovanim gay-friendly lookom proslavlja pogodak koji je porodicu protivničkog golmana poslao pred streljački vod: čovjek može živjeti 1000 godina i ne vidjeti ništa odvratnije.

Dobro, znam: pravda je tek jedna od velikih riječi koja ne označava ništa osim vlastitog odsustva. Pa ipak, kada je Villa Portugalu dao gol iz ofsajda, zadovoljno sam se nasmiješio.

Kako bilo, ono što želim reći je sljedeće. U igri čiji je sastavni dio opstrukcija svake vrste, udaranje protivničkih igrača i lomljenje njihovih nogu, na meču u kojem su igrali za svoje i živote svojih porodica, fudbaleri iz zemlje Osovine Zla napravili su samo tri faula. Tjah, izgleda da danas još samo Zlo vjeruje u fair-play.

(zurnal.info)

Bila je to školski izvedena akcija, dan-danas se izučava na obavještajnim akademijama

Pretpostavljalo se, dakako, i do sad da mudžahedini svakodnevno prate svaki korak premijera Milorada Dodika, ali novinska agencija Srna sad raspolaže i dokazima.

"Prema operativnom izvještaju SIPA od 26. decembra prošle godine, u koji Srna ima uvid, petoro vehabija - četiri muškaraca i jedna žena - tog su dana nadzirali i snimali dolazak premijera Dodika u Prijedor, gdje je održavan stranački skup SNSD-a. U izvještaju se precizira da su lica snimila dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak Dodika u objekat. Ova vehabijska grupa bila je raspoređena na parkingu iza hotela 'Prijedor', gdje je održavan skup, kao i na svim prilazima do objekta, dok je jedan muškarac sve snimao kamerom", kaže se u senzacionalnoj agencijskoj vijesti koju su odmah prenijeli svi mediji u Republici Srpskoj.

"Je l' istina šta kažu na RT RS", istog se popodneva unezvijereno po uredu vrtio Milorad Dodik, "ovo što je objavila SRNA?"
"Bojim se da jest", tiho je odgovorio Mirko Lujić, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).
"Ne mogu da vjerujem! Ko su ti ljudi?"
"Khm", suha grla odgovorio je direktor SIPA. "Radimo na tome da utvrdimo njihov identitet, gospodine."
"Nevjerovatno! Vehabije me prate usred Srpske! Šta kažeš, u Prijedoru?"
"Da. I u Bijeljini", dodao je Mirko Lujić drhtava glasa. "I u Trebinju, Foči, Bileći i Derventi. I u Doboju. I u Mrkonjić Gradu. I u... kako sad to da kažem... u Bnjlc."
"B... gdje?"
"Khm", nakašljao se direktor SIPA.
"U Banjaluci."
"I u Banjaluci" popizdio je premijer Dodik. "Usred Banjaluke me prate i snimaju?!!?"
"Aha."
"Pa šta radi policija? Šta radi SIPA? Šta radi Beograd?"
"Imamo operativnih saznanja da su Vas vehabije nadzirale, prisluškivali i snimale čak i kad ste bili u Beogradu. Dolazak kolone, vaš ulazak u objekat, sve. Sve imaju snimljeno i dokumentovano. Svaki vaš korak."
"Jebemimjamajkubalijsku! Kad je to bilo, je l' ono kad sam bio na plej-ofu u 'Areni'?"
"Da. I još kad ste bili na ustoličenju patrijarha Irineja. I kad je Medvedev bio u Beogradu. I na dočeku gospođe Plavšić. I da, kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. U stvari, svaki put kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. Kad bolje razmislim, svaki put kad ste uopšte bili u Beogradu."
"Pa šta da radimo", upitao je Dodik.
"Razradili smo plan. Namjestićemo vehabijskim teroristima zamku", dočekao je konačno direktor Državne agencije za istrage i zaštitu. "Operacija se zove 'Dvojnik'."
"Dvojnik?!?"

Već sutra poslijepodne dugačka se kolona crnih limuzina zaustavila pred Banskim dvorom u Banjaluci. Krupni gorila izašao je iz prve limuzine, hitro prišao drugoj, pa pogledavajući lijevo i desno otvorio suvozačka vrata.

"Dobro došli na prijem povodom Dana državnosti Republike Slovenije", srdačno je pružio ruku šef Konzularne kancelarije slovenačke ambasade u Banjaluci Aladar Belec. "Jako nam je drago da ste našli vremena za nas, gospodine Dodik."
"Hvala, hvala", promucao je Rajko Kuzmanović, blijed i kiseo kao jogurt.

Slovenski konzul uhvatio ga je za nadlakticu i poveo prema ulazu. Cijelo vrijeme nešto je govorio, ali Rajko Kuzmanović od silnog straha nije razumio ni riječi.

"Soko zove centralu, Soko zove centralu", tiho je onaj gorila za to vrijeme govorio u mali mikrofon na zapešću. "Blizanac sletio, Blizanac sletio, prijem."
"Vrlo dobro", začuo je glas u uhu. "Jesu li svi na položaju?"
"Orao na položaju, prijem", javio se šaptom agent s krova hotela "Bosna".
"Sova na položaju, prijem", javio se drugi, sa kupole hrama Hrista Spasitelja.
"Pelikan na položaju, prijem", javio se i agent s krova Palate Republike Srpske.
"Labud na... jajima, jebemti jaja i koje će mi pičke materine?!... Prijem."
"Kakva jaja, šta je bilo, Labud? Labud, javi se, šta je bilo?"
"Ma ništa, nabo se na minaret. Drugi put neka se Pelikan penje na džamiju. Uvijek ja!"
"Centrala svim jedinicama", začuo se u tom trenutku oštar glas. "Jedan-jedan-šest iz pravca hotela, jedan-jedan-šest iz pravca hotela!"

Bila je to školski izvedena akcija, dan-danas se izučava na obavještajnim akademijama. Tek što su vehabije izašle iz kombija, nije onaj bradati čestito ni uključio kameru, a već se iznad hrama Hrista Spasitelja odnekud pojavio helikopter, spustila su se iz njega petorica specijalaca sva u crnom, iz parkiranog kamiona "Elektrokrajine" iznenada su izletjela još sedmorica i dok si rekao "Subhankellahumme-ve-bi-hamdike-ve-tebarekesmuke-ve-teala-džedduke-ve-la-ilahe-gajruke-Allah-uekhber", vehabije su ležale na parkiralištu hotela "Bosna", sa čizmama specijalnih agenata SIPA na potiljcima, lica uronjenih u vreli asfalt i ruku savijenih na leđima.

"Rode sletjele na odžak, rode sletjele na odžak, prijem."

Slovenski konzul zaprepašteno je gledao što se događa, a Rajko Kuzmanović stisnutih je očiju čučao na tlu i pokrivši uši dlanovima ponavljao: "O slavni čudotvorče, svetitelju Hristov Savo, prvoprestoniče srpske zemlje, blagonadežni predstatelju svih hrišćana pred Gospodom, spasi Rajka svog!"

"Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA saopštila je da je danas poslijepodne u centru Banjaluke uhapšeno pet vehabija, četiri muškarca i jedna žena", javila je iste večeri Srna, a objavio RT RS. "Opasna teroristička grupa nadzirala je i pratila predsjednika Vlade Milorada Dodika na prijemu povodom Dana državnosti Republike Slovenije u Banskom dvoru, te snimala dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak predsjednika Vlade u objekat."

Pet pripadnika radikalnog islamskog pokreta, objavio je RT RS, bilo je raspoređeno na parkingu ispred hotela "Bosna" i na prilazima objektu. Bradati vehabija, zadužen za snimanje premijera Dodika kamerom, operativnom istragom SIPA identifikovan je kao Dragan Davidović (57) iz Banjaluke, direktor Radio-televizije Republike Srpske, dok su ostali iz grupe identificirani kao Draško Ignjatić, urednik Informativnog programa RT RS, Jovo Labus, zaposlen kao generalni direktor Novinske agencije Republike Srpske (Srna), i Slobodan Pešević, dopisnik beogradskih "Novosti", svi iz Banjaluke. Među uhapšenima je i jedna ženska osoba, identificirana kao Dubravka Blagojević, stalno zaposlena na mjestu glavne i odgovorne urednice agencije Srna.

"U pretresu njihovih jazbina u Banjaluci", kaže se na kraju vijesti, "pronađen je ogroman broj pisanih izvještaja, fotografija, te audio i video zapisa sa snimljenim svakodnevnim javnim i privatnim aktivnostima premijera Milorada Dodika, čiji je svaki korak ova opasna vehabijska grupa godinama nadzirala, pratila i snimala."

(Preneseno iz Nezavisnih novina)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Šta bi, dakle, o „reisovoj amnestiji novih muslimana“ mogle da kažu porodice i prijatelji Oksovih žrtava? Da li ti nesretni ljudi trebaju prihvatiti reisovu „fetvu“ izgovorenu čak i nad tabutom rahmetli Tarika Ljubuškića pa da se, kao, izmire sa idiotima koji su im poubijali najbliže?

U decembru 2006. godine Rijaset Islamske zajednice Bosne i Hercegovine je usvojio Rezoluciju u kojoj stoji: „ Rijaset IZ vjeruje da u BiH nema ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana“. Tri i po godine kasnije, Haris Čaušević zvani Oks digao je u zrak bugojansku policijsku stanicu-ubijen je policajac Tarik Ljubuškić, njegova kolegica Edina Hindić teško je povrijeđena i sarajevski ljekari se još uvijek bore za njen život, a ranjeno je više policajaca koji su se u trenutku eksplozije nalazili na svojim radnim mjestima. U istom danu u kojem je vehabijski manijak Oks raznio pola Bugojna, ne tako daleko se održavala 500. Ajvatovica. Tamo je pred više stotina konjanika i pješadije govorio reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić. Govorio je o svemu i svačemu ali slova progovorio nije o terorističkom napadu od kojeg se zatresla i Ajvaz-dedina pećina. Četiri dana kasnije, na dženazi nevinoj žrtvi terorizma Tariku Ljubuškiću iza kojeg su ostali supruga i dvoje djece, reis Cerić će pred deset hiljada ljudi osuditi bombaški napad i pozvati na očuvanje jedinstva muslimana: „ Oni koji su zadojeni mržnjom i osvetom mogu željeti okrenuti našu zajednicu unutarnjoj podjeli i međusobnoj mržnji, mogu htjeti da nas sukobe jedne protiv drugih. Oni u tome neće uspjeti, jer mi hoćemo i možemo, uz Allahovu pomoć, ujediniti se u naporu da jedni druge razumijemo, da jedan drugome budemo brat i sestra te da nasilje i krvavu mrlju koja nas je zadesila u Bugojnu zamijenimo za bratsku i komšijsku ljubav i poštovanje.“

CERIĆEVI „NOVI MUSLIMANI“

Zanimljivo, u svom govoru na Ljubuškićevoj dženazi reis Cerić se nije zamarao motivima i vjerskim fanatizmom teroriste koji je ubio jednog i ranio više bugojanskih policajaca. Podsjećanja radi, Oks je nakon hapšenja priznao da je napad na policijsku stanicu izveo kako bi „iskazao vlastiti protest“ zbog hapšenja Rijada Rustampašića i njegove teroristističke grupe, iste one grupe koju je svojevremeno kompromitirani državni tužitelj Miroslav Marković „usljed nedostatka dokaza“ pustio na slobodu. Zbog čega je reis Cerić izbjegao da i nakon strašnog bugojanskog masakra javno ne upozori na pogubno djelovanje radikala ušuškanih u vehabijski pokret nije teško pretpostaviti jer govorimo o istom onom vjerskom lideru koji je ne tako davno sljedbenike vehabizma svečano promovirao u „nove muslimane“ nakon čega je po svemu sudeći na duže staze primirio višegodišnje nesporazume i džematske sukobe između Islamske zajednice BiH i vehabijskih patrola. „Nekima smetaju novi muslimani koje nazivaju vehabijama a sve samo zato što su oni preživjeli genocid i protive se režimu aparthejda. Oni koji nas okrivljuju da im je stanje loše zbog Islama i novih muslimana pridružuju se islamofobiji koja nas, bosanske muslimane, stare i nove podsjeća na iskustvo preživljenog genocida.“

ZLOPOTREBOM GENOCIDA DO NAKLONOSTI VEHABIJA

Baš me zanima šta bi danas o reisovom sramnom pokušaju da brutalnom zloupotrebom genocida, koji je nesumnjivo doživio bošnjački narod a što je potvrđeno i pred Međunarodnim sudom pravde, „novim muslimanima“ osigura amnestiju za njihovo učešće u brojnim terorističkim djelima izvršenim od Mostara do Bugojna u proteklih dvanaest-trinaest godina? Šta bi, dakle, o „reisovoj amnestiji novih muslimana“ mogle da kažu porodice i prijatelji Oksovih žrtava? Da li ti nesretni ljudi trebaju prihvatiti reisovu „fetvu“ izgovorenu čak i nad tabutom rahmetli Tarika Ljubuškića pa da se, kao, izmire sa idiotima koji su im poubijali najbliže? Na koncu, da li onih deset hiljada duša koje su u prošli utorak na onaj svijet zauvijek ispratile nevinu žrtvu terorista smije više vjerovati Cerićevim „pozivima na pomirenje“ nego vlastitim očima? Šta, uostalom, u narednim mjesecima mogu očekivati građani Bosne i Hercegovine od „Cerićevih novih muslimana“ nakon što im je ta zaluđena masa terorista po bagdadskom scenariju priredila miniranje policijske stanice?

TRAGIČNA GREŠKA POLICIJSKO-OBAVJEŠTAJNIH AGENCIJA

Za sva pitanja i opravdane strahove koji su uslijedili nakon bugojanskog terorističkog napada postoji samo jedan adekvatan odgovor - državne institucije se sad ili nikad, prioritetno i što hitnije, moraju obračunati sa vehabijskim „spavačima“! Predsjednik SDA (iste one stranke koja je vehabijskim pionirima skupljenim s koca i konopca nezakonito štancala bh. državljanstva) Sulejman Tihić u prvim je reakcijama na bugojanski terorizam kazao kako se radi o „bolesnim osobama“. Ma, hajde... A oni koji su se 11. septembra 2001. otetim avionima nakrcanim kerozinom i putnicima zabijali u nebodere u New Yorku su, kao, bili „normalne“ osobe. „Normalan“ je bio i Muamer Topalović dok je masakrirao obitelj Anđelić na njihovom kućnom pragu i to na badnje veče. Ili je moguće Handala bio neuračunljiv dok je eksplozivom raznosio pola Mostara. Šta reći o Vedadu Hafizoviću koji je prije četiri godine zaklao vlastitu majku samo zato što sabah-namaz nije željela klanjati po pravilima „novih muslimana“... Da ne nabrajamo dalje jer ovdje nije važno da li su teroristi, po novootkrivenom (para)psihologu na čelu SDA, „bolesne osobe“, već je bitno šta to državne policijsko-obavještajno-pravosudne institucije u BiH mogu učiniti kako bi se ti vjerski fanatici i ubice poslali u zatvore i uklonili sa ulice. Činjenica da policijskim dosjeima već godinama kruže imena izvršitelja posljednjeg bugojanskog zločina te da su neki od terorista iz Oksove grupe bili i „sigurnosno pokrivani“, daje nam sasvim dovoljno razloga za sumnju da se u ovom slučaju radilo o gruboj pogrešci i nedopustivom propustu obavještajnih službi. Tim prije jer su novinari mjesecima, pa čak i godinama ranije, pozivajući se isključivo na policijske izvore baratali imenima terorista koji su 26. juna ubili Tarika Ljubuškića. Osim toga, gostujući u Centralnom zatvoru FTV-a prije četiri godine ubica Čaušević je odbacujući optužbe za vjerski ekstremizam izjavio: „ Da sam ekstremista uzeo bih deset kilograma eksploziva i ubijao“!? Na stranu sad što je Čaušević, manirom prekaljenog teroriste, količinu eksploziva za svaki slučaj od prvobitne televizijske najave povećao za novih pet kilograma, podatak da je i nakon javnog priznanja ovaj ubica ostao na slobodi „spavajući“ mirno i sretno zapravo nam otkriva stvarno, u svojoj suštini katastrofalno, stanje u ovdašnjim policijsko-obavještajnim strukturama. Zadatak svake obavještajne službe na planeti Zemlji jeste da spriječi, a ne da „liječi“, posljedice koje sa sobom nose teroristički napadi. Nažalost, u bugojanskom se slučaju dogodio policijsko-obavještajni propust sa stravičnim posljedicama. I siguran sam da ni ovog puta niko od šefova nadležnih agencija neće odgovarati niti preuzeti odgovornost za taj teški promašaj. Istina, reis Cerić je nakon Bugojna indirektno zatražio smjenu državnog ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića. Ali šta je jedna smjena u odnosu na višegodišnje pozive reisu-l-uleme za „očuvanje jedinstva starih i novih muslimana“. A tog jedinstva će biti sve dok „divlji“ proganjanju „pitome“. Ako treba i eksplozivom.

 

 

(zurnal.info)

Dnevni avaz, koji i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja, i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, već u prvim komentarima nakon terorističkog napada u Bugojnu, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka. Što podsjeća na tragikomičnu zvaničnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Oswald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga

 

O đavolu i sađenju tikava s njim već je sve rečeno. A samo naivni optimisti (ili je ovo pleonazam?), koji godinama ponavljaju da smo dodirnuli dno i da sad mora biti bolje, ne shvataju da dno ne postoji (da se, dakle, može propadati beskonačno) i da uvijek može biti gore.

NUS PROIZVOD BOŠNJAČKOG KLERONACIONALIZMA, KORUMPIRANOSTI PETRO DOLARIMA I NOTORNE GLUPOSTI

Šok koji je bh javnost doživjela od terorističkog napada u Bugojnu identičan je iznenađenju s kojim svake uboge godine domaći komunalci dočekaju snijeg u decembru („Otkud snijeg u po zime, jebote???“).

On je proizvod ovdašnjeg tradicionalnog narodnog običaja zabijanja glave u guzicu (šta da se radi kad nismo u pustinji), „gledanja svog posla“ i nevjerovanja vlastitim očima i tuđim argumentima (uz obaveznu naknadnu pamet). I od njega je gore samo licemjerno post festum zgražavanje političkih i vjerskih moćnika i isprazne riječi osude iz njihovih usta. I zahtjevi za „hitnim utvrđivanjem istine“ i „otkrivanjem nalogodavca i organizatora“ ovog akta.

Sve se uklapa (i prijeti da ostane na tome) u klasičnu priču bavljenja posljedicama, uz zanemarivanje uzroka - na zadovoljstvo onih koji su za te uzroke, a samim tim i za njima izazvane posljedice, najodgovorniji. I na ispostavljanje računa nus proizvodima određene politike, umjesto politici samoj.

Elem, kriv je Osama Bin Laden, a ne saudijski ludački teokratsko-diktatorsko-ekstremistički režim, u čijem okrilju je odrastao i koji petro-dolarima sponzorira ekstremizam širom svijeta, kupujući svoju nedodirivost uslugama svjetskim političkim moćnicima i korumpirajući lokalnu ulemu zemalja u koje izvozi svoje nakaradno pećinsko tumačenje islama. Krivi su klinci koji u tramvajima, školama i na ulicama premlaćuju i ubijaju svoje vršnjake; krivi su kriminalci koji nekažnjeno maltertiraju poštene građane; krivi su teški mentalni bolesnici koji slobodno šetaju (i ubijaju) našim ulicama i krivi su jadni imitatori bliskoističnih modnih i ideoloških trendova, koji u vjerskom fanatizmu i nasilju prema neistomišljenicima nelaze smisao svog postojanja, a nije kriva kleronacionalistička kleptomanska vlast koja je stvorila društveni okvir pogodan za svaku vrstu kriminala i terora. Niti vjerske zajednice koje, od rata naovamo, koketiraju s kako već realizovanim tako i tek potencijalnim zločincima.

A IDEOLOŠKI TRASERI TERORIZMA?

Dok stručnjaci iz detalja počinjenog zlodjela isčitavaju pažljivu isplaniranost napada i istreniranost počinilaca, a iz vrhe policije upozoravaju da je samo pitanje trenutka kada će se dogoditi novi teroristički udar, neki nastoje čitavu stvar minorizirati i relativizirati i prikazati kao čin asocijalne jedinke.

Dnevni avaz čak, iako i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja (sjetimo se njegove uloge u fašističkom vehabijskom divljanju po glavnom gradu i premlaćivanju učesnika i posjetilaca Queer festivala) i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa tom ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, nakon svega, već u prvim komentarima nakon zločinačkog terorističkog udara, nasuprot elementarnoj logici i izjavama policije i tužilaštva, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka (što podsjeća na tragikomičnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Osvald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga). A odmah potom (valjda dok se još niko nije sjetio da „upre prstom“), amnestira, predstavljajući ih žrtvom, ideološke trasere terorizma, pričom kako je neposredni izvršilac zločina, svojevremeno, prijetio i SAFF-u, listu na čijim stranicama se sekularisti nazivaju zločincima, Evropa zlom, kršćani i jevreji neprijateljima, slave „uspjesi“ „braće“ u Iraku, Afganistanu i Čečeniji i u kome je neformalni ideolog ekstremne desnice, poznat kao „neljubitelj“ vlaha i djece iz mješovitih brakova, iznio svoju viziju i strategiju borbe za uspostavu BiH kao islamske države.

Elem, na kraju će, prema Avazu, ispasti da je teroristički čin u Bugojnu (poput onog 30-ih godina u Berlinu) djelo komunista, izvršeno po nalogu Zlatka Lagumdžije. Ili Sulejmana Tihića, pošto im je, u posljednje vrijeme, ovaj još draži Gazdi. Što je sasvim u skladu sa Gazdinim ambicijama, da postane novi bošnjački führer.

DOK SU LUDI JEBAVALI ZBUNJENE – EKSTREMISTI SU SE NAMNOŽILI

O odgovornosti Reisa Cerića za dugogodišnje kratkovido, kukavičko i ličnim interesima motivisano, ignorisanje i tolerisanje ekstremizma, trovanje ovdašnjih običaja i svetosti tolerancije (jer kome Reis kome je Turska mati da se prilagođava) i koketiranja i tepanja nasilnicima (sjetimo se samo stravične izjave o „novim muslimanima“ i tome da se Bošnjacima ne bi desio genocid da su bili kao oni. Valjda se hoće reći da bi prije oni počinili genocid nego što bi se njima desio, što je po Reisu za pohvalu???) da ne govorimo. Klanjanje dženaza-namaza poginulom policajcu, od takvog reisa, može se tumačiti samo kao čin licemjerja. A njegovo pozivanje, u toj prigodi, na unutarbošnjačko jedinstvo, umjesto na obračun sa nasilju sklonim ekstremistima, samo je davanje dodatnog vremena onima s kojim je bilo kakav dijalog nemoguć (jer oni ne žele dijalog nego naše „prevaspitanje“ ili smrt).

Kao što demokratski sistemi nisu mogli uspostaviti nikakvu konekciju sa komunističkim diktaturama (nego je vrhunac međusobne tolerancije bio model „suživota“, jednih pored drugih – pa ko koga zajebe), tako (zapravo, još gore) svijet zasnovan na demokratiji, slobodi, sekularizmu i individualnim ljudskim pravima ne može uspostaviti nikakvu stvarnu vezu sa vjerskim fanatizmom, kome je cilj poništenje individualne volje, utapanje u religijske dogme, kolektivno ropstvo i diktatura teokrata.

Reisov poziv na nacionalno (ili vjersko?) jedinstvo, u svojoj grotesknosti, potcrtanoj tragičnošću trenutka, podsjeća, zapravo, na svojevremene tuđmanovske tlapnje o pomirenju ustaša i partizana.

A, zapravo, umjesto lekcija, na koje nemaju nikakvo (a pogotovo moralno) pravo, od Reisa, i od Avaza i njegovog gazde, i od ideologa ekstremizma okupljenih oko SAFF-a i od bošnjačkog nacionalističkog političkog establišmenta (koji je zlo uvezao, skrivao ga i podržavao, dok se nije razmnožilo i zaprijetilo i njemu samom), građani ove zemlje trebaju dobiti izvinjenje i molbu za oprost (a, što bi rekli „legalisti“: policijsko-pravosudni organi treba da rade svoj posao i da utvrđuju eventualnu krivičnu odgovornost pojedinaca). Jer pravi krivci za pretvaranje nam života u noćnu moru, krcatu raznim vrstama terora, su upravo oni.

AVAZOVI GELERI U BOŠNJAČKOM TIJELU

Ne ulazeći u genezu nastanka problema, koja je manje-više svima poznata, onaj ko „nekoliko stotina osoba povezanih s vehabijskim pokretom, a koje su sklone činjenju teških kaznenih djela terorizma, ubojstava i zastrašivanja“ (prema direktoru federalne policije Zlatku Miletiću) ne tretira kao ozbiljnu opasnost, nego ih na ovaj ili onaj način, podstrekava u njihovom ekstremizmu ili počinjena zlodjela nastoji „oprati“ od političko-ideoloških konotacija, a građanima ove zemlje, umjesto nedvosmislene osude, nudi stare nacional-šovinističke floskule o ugroženosti i „terorizmu drugih nad nama“, spominjući, u kontekstu terorističkog čina u Bugojnu (i time ga, faktički, omalovažavajući), „ratni terorizam krvoloka s brda“, ubistva Bošnjaka i miniranje groba Alije Izetbegovića (vrijedi citirati u cjelosti: „Rane nanesene na bošnjačkom tijelu nakon podmuklog postavljanja paklene naprave na mezar prvog predsjednika nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića su svježe i duboke“, piše urednik Avaza, dan nakon smrtonosnog terorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu), direktno je suodgovoran za sva zlodjela koja pripadnici te skupine počine. Na isti način na koji su, recimo, Dobrica Ćosić i kreatori Memoranduma SANU, direktno odgovorni za sve ratove i zločine počinjene u njima 90-ih godina prošlog stoljeća.

Važno je uočiti da su, u prvim reakcijama nakon terorističkog udara u Bugojnu, primjetne i naznake masovne histerije, američkopost11septembarskog tipa, u kojoj se strah i očaj manifestuju kao napad na čitavu skupinu, koja, istini za volju, svojom kolektivnom asocijalnošću, ideološkom isključivošću i sklonosti ekstremizmu pa i nasilju, dijela njenih sljedbenika i izostankom osude takvog ponašanja od ostalih, daje povoda za generalizaciju, koja je uvijek opasna. I za ugrožavanje ljudskih prava, koje je potpuno neprihvatljivo.

Ne treba nam nikakva odmazda, nikakav „lov na vještice“, nego efikasan odgovor države na zločin (što ne bi trebao da bude ozbiljan problem) i uključenje kompletnog društva u rješavanje problema u njegovoj pozadini (što je već mnogo teži zadatak).

Nakon što je stvoren, problem neće nestati preko noći. Ustvari, možda neće nikada. Jer je to vrsta problema u koju se trudite da ne dođete a kad već dođete onda je kasno. I svako liječenje traje dugo i krajnje je neizvjesno. No, što se duže odlaže, ili primjeni li se za njega pogrešna terapija, posljedice su sve teže.

Tragično je da će oni koji su za stvaranje društvenog okvira u kome je terorizam moguć, pa time i za samo konkretno zlodjelo, najodgovorniji, na njemu najviše i profitirati. S jedne strane strah izaziva zbijanje redova oko aktuelne vlasti ili čvrstorukaške desnice („Ujedinjeni mi stojimo“, rekli bi Amerikanci. Pri čemu se sporadična prozivanja vlasti u javnosti, u ovom kontekstu, slobodno mogu zanemariti). A s druge, sav onaj užas koji nam inače priređuje vlast, svi problemi koje proizvodi sav njen nerad, bahatost i pohlepa,... izgledaju sada tako nebitni. A nisu. Sve je to dio iste priče.

 

 

(zurnal.info)

Danas uhapšeni Naser Palislamović, osumnjičen za organizovanje terorističkog napada u Bugojnu u kome je jedan policajac poginuo a četvero ranjeno, poznat je policiji i tužilaštvu već nekoliko godina. U optužnici protiv Rijada Rustempašića iz decembra prošle godine o Palislamoviću je napisano nekoliko stranica. Istragom je utvrđeno da su Rijad i Naser bili prijatelji ali da su se razlikovali u nekim stavovima o vjeri. U debelom Palislamovićevom dosjeu spominju se krađa kablova i pčela, kupovina i prevoz oružja te porodično nasilje. Žurnal objavljuje dijelove optužnice u kojima se spominje Palislamović.

 

Usamljeni terorista

Još jedna osoba koja se spominje u vezi sa ovim predmetom je Naser Palislamović.

Palislamović (JMBG 24039731028383), LK #04CTE9268, je rođen 3.3.1973. godine u Ključu, Bosna i Hercegovina. Palislamović nije lišen slobode skupa sa Rustempašićevom terorističkom grupom (Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić i druge njima poznate osobe), ne dovodi se u vezu sa grupom za neovlašteni promet (Rijad Rustempašić, Edis Stroil i Muhamed Rustempašić), niti je izvršen pretres njegovog stana skupa sa ostalima u martu 2008. godine.

Međutim, operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da i on dijeli iste vjerske navike, te izgled i način odijevanja kao i Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić, Edis Stroil, Muhamed  Rustempašić, te Muhamed Nalbantić, Muhamed Meco, Amel Selimović i drugi.

Poznato je da je Palislamović bio član Aktivne islamske omladine na području Ključa; on je navodno zagovarao napad na bazu SFOR-a u Ključu – ali ostali u tom ogranku Aktivne islamske omladine nisu se slagali s tom idejom o napadu, tako da ih je on obavijestio da će to izvesti sam – nakon čega je izbačen iz te organizacije.

Operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da je bio pripadnik vehabijskog pokreta i da je javno zagovarao te stavove; često se verbalno sukobljavao sa ostalim pripadnicima Aktivne islamske omladine u Ključu, posebno zbog načina na koji je klanjao u džamiji. Palislamović je ispoljavao svoj vjerski fanatizam prema članovima uže porodice, prema supruzi i djetetu – što je dovelo do toga da je Centar za socijalnu skrb u Ključu poveo postupak protiv njega zbog zlostavljanja sina kojeg je tjerao da uči o džihadu, uz stalno zlostavljanje i izgladnjivanje.

Poznato je da se Palislamović družio sa Rijadom Rustempašićem, Abdulahom Handžićem, i Edisom Velićem i prije i poslije njihovog hapšenja u martu 2008. Kako je već navedeno u jednom trenutku su se Rijad Rustempašić i Palislamović “razišli” i nisu bili u kontaktu, iako je Rijad Rustempašić imao Palislamovićevu zatvorsku adresu što dokazuje koverta koja je pronađena u stambenim prostorijama Rijada Rustempašića prilikom pretresa u martu 2008. godine.

Krađe, krivotvorenja, eksploziv...

Palislamović je osuđen za veći broj krivičnih djela:

1) teška krađa (iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona SR BiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-3/90, 29.3.1990. kojom se određuje mjera pojačanog nadzora starateljskog organa i roditelja;

2) krivotvorenje (iz člana 282. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-49/02, 12.4.2004. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca);

3) nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. K-19/05, 24.10.2005. godine, potvrđeno Presudom Kantonalnog suda Kzz-141/05, od 10.4.2006. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci);

4) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Bosanska Krupa, predmet broj K -138/05, 20.7.2006. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine);

5) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom oduzimanje ili uništenje službenog pečata ili službenih spisa (iz člana 367. krivičnog zakona FBiH i nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH), Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-06-000 004, 14.4.2006. potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, predmet br. 022-0-k-06-000 004, od 12.10.2006. godine, što je potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, pretmet broj 001-0-Kzz-06-000 071, osuđen na kaznu zatvora od 11 mjeseci); i krađa (iz člana 287. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-08-000 019, 8.5.2008. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine).

U 2004. godini, u jednom od ovih predmeta, izvršen je pretres objekta koji je koristio Palislamović kojom prilikom je pronađeno 13,4 kg eksploziva TNT, 11 ručnih bombi, 328 metaka (7,62 mm) i određena količina vojne opreme.

Pored toga, Palislamović je suđen i oglašen krivim za krvično djelo namjernog nanošenja tjelesnih povreda, iz člana 223. Krivičnog zakona Njemačke, u Osnovnom sudu u Remsheidu, Njemačka, predmet br. 9DS 513 (39) js 22067/98, 7.4.1999. godine, te osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 4 mjeseca.

Pored toga, Palislamović je osuđen za krivično djelo sitne krađe iz člana 165. Krivičnog zakona Republike Slovenije, u Općinskom sudu u Ljubljani, Slovenija, predmet br. K-523/91, od 17.12.1991. godine na zatvorsku kaznu u trajanju od 1 mjesec i 15 dana zatvora.

Izjave svjedoka: Poznat nam je Palislamović

... izjavljuje da mu je poznato da se Rijad Rustempašić i Naser Palislamović poznaju odranije, ali isto tako misli da nisu u dobrim odnosima radi različitog tumačenja vjere; ... misli da je Naser dobar musliman i da se drži propisa vjere Islama; rekao je da se Naser uglavnom bavi građevinom, da je bio oženjen i da je imao dvoje djece, ali da se sa ženom rastao i da su mu djeca smještena u dom; ... ne zna gdje Naser trenutno živi, ali mu je poznato da je ranije živio negdje iznad pekare “As” u Sarajevu; misli da je Naser sretna osoba i da živi od svog rada; čuo je da je Palislamović bio osuđivan i da je već odslužio zatvorsku kaznu, a misli da je osuđen zbog “krađe pčela” (košnica);

Svjedok izjavljuje da Palislamović, iz Ključa, živi u Sarajevu (ali da je možda u zatvoru); kaže da je Palislamovićeva majka iz Velečeva gdje i ona živi, tako da se često sretnu kada on dođe u posjetu rodbini; otprilike 2003. godine, Rijad Rustempašić i Palislamović su se prvi put sreli u džamiji; kružile su priče da je Palislamović krao PTT kablove u Ključu zbog žica od bakra u njima (Palislamović je navodno preprodao tu žicu); misli da je Palislamović sada možda u zatvoru zbog neke krađe; nije sigurna za Muhameda Nalbantića, ali zna samo za jednog Muhameda koji je prijatelj Rijada Rustempašića i da je Muhamed oženjen Aminom i da imaju troje 3 djece i da žive na Sedreniku;

Insajderu nije poznato da li Rijad Rustempašić odlazi u Hadžiče kao niti gdje se taj grad nalazi; o Naseru Palislamoviću čula je od Rijada Rustempašića i drugih, da živi u Ključu, da prakticira vjeru i da se oblači kao i Rijad Rustempašić; nije joj poznato da li Rijad Rustempašić održava kontakte sa Palislamovićem; od ljudi u Ključu čula je da je prije 3 godine Palislamović osuđen (u vezi nečega sa minama);

Kad je upitan za Nasera Palislamovića, insajder je rekao da ga poznaje jer mu je Stroil poslao 3000 eura iz Njemačke za kupovinu oružja i sličnih stvari, i da je Palislamović zadržao novac za sebe; Stroil i Rijad Rustempašić su obojica rekli insajderu šta je Palislamović uradio; Insajder je rekao da također zna da je Palislamović dobio zatvorsku kaznu za krađu košnica u Travniku ili Bugojnu, i da je služio tu kaznu u periodu u kojem se Insajder sastajao sa Rijadom Rustempašićem i ostalima; Insajder je rekao da Rijad Rustempašić takođe poznaje Palislamovića, i da je on (Rijad Rustempašić) potvrdio insajderu da je čuo za te 3000 eura od Edisa Stroila; Insajder nikada nije upoznao Palislamovića niti zna kako on izgleda.

FUP: Povjerljivi dokumenti

Unatoč sličnim vjerskim uvjerenjima, izgledu i načinu oblačenja koji su im zajednički, nije puka slučajnost da su se osumnjičeni Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić i Edis Velić družili sa nekim ko je bio osuđen za ovako teška krivična djela odnosno nasilna krivična djela. A s obzirom na navedenu nazaposlenost i raniju osuđivanost osumnjičenih neko bi pomislio da bi traženje posla, nastojanje da poboljšaju svoje životne uvjete bilo važnije i uputnije za njih nego posjećivanje nekoga ko je osuđen (naročito za nasilna krivična djela).

Nakon toga, direktor Federalne uprave policije uputio je hitan i strogo povjerljiv dopis glavnom tužiocu Tužilaštva BiH u januaru 2008. godine u kojem mu je skrenuta pažnja na Rijada Rustempašića i ostale i zatraženo hitno provođenje posebnih istražnih radnji. U tom dopisu, direktor FUP-a između ostalog navodi da je Rijad Rustempašić bio vojnik, da je povezan sa problematičnom osobom po imenu Naser Palislamović, da je povezan sa osobama koje su pripadnici vehabijskog pokreta, da je Rijad Rustempašić i ranije bio pod istragom zbog pripadnosti takozvanoj Bugojanskoj grupi koja je podmetala bombe u kuće hrvatskih povratnika na području Bugojna, da je u operaciji Žetva koju je SFOR provodio 2004. godine kod Rijada Rustempašića pronađena velika količina naoružanja i municije, da su Rijad Rustempašić i pomenuti Naser Palislamović bili suoptuženi i da su osuđeni za tešku krađu zbog toga što su ukrali 1.976 metara visokonaponskog kabla čime su nanijeli štetu Elektroprivredi BiH, da je Rijad Rustempašić usko povezan i da dijeli iste stavove sa Jusufom Barčićem te da su svoj način prakticiranja vjere pokušali nametnuti u nemalom broju džamija, što je dovelo do niza incidenata, da su Rijad Rustempašić i 3 druga pripadnika vehabijskog pokreta (Abdulah Handžić, Edis Velić i jedna nepoznata osoba) bili na Čvrsnici tokom 2007. godine gdje su se obučavali i vježbali gađanje iz automatskog naoružanja i pištolja.

Ostale informacije prikupljene tokom istrage pokazale su da je Rijad Rustempašić u jednom periodu bio vrlo blizak sa Naserom Palislamovićem iz Ključa a prestali su se družiti malo prije nego što su izvršeni prvi pretresi i hapšenja u okviru istrage u martu 2008. Njih dvojica, Rijad Rustempašić i Palislamović bili su pripadnici "Vehabijskog pokreta" Sanski Most, i navodno su zajedno išli u područje Vučja Luka-Čavljak u blizini Barica – mjesta gdje je FMUP, na osnovu informacija koje je dobio od OSA-e, pronašao mine, eksploziv i slične predmete.

Jedini oslobođen optužbi

Pored navedene osude, Rijad Rustempašić je osuđen i na Općinskom sudu u Sanskom Mostu u predmetu br: K-156/05 od 28.05.2006, za krivično djelo utaje iz člana 290. stav 5. Krivičnog Zakona FbiH. Rustempašić je osuđen zajedno sa suosumnjičenim Vejsilom Nurkićem zbog krađe električnog kabla. Rustempašić je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora od mjesec dana (uslovno godinu dana). Interesantno je da je tadašnji prijatelj Rijada Rustempašića, Naser Palislamović, bio optužen u istom predmetu, ali je oslobođen optužbi.

(zurnal.info)

Jedan policajac je poginuo a nekoliko osoba zadobilo je teže ili lakše povrede u snažnoj eksploziji koja je jutros oko pet sati odjeknula kod zgrade bugojanskog MUP-a.

Kako nezvanično saznajemo, radi se o policajcu Tariku Ljubunčiću, koji je u vrijeme eksplozije sa još nekoliko svojih kolega dežurao na radnom mjestu u Policijskoj stanici Bugojno. Policajka Edina Hindić (26) koja je ranjena u ovom napadu trenutno se nalazi na KCUS-u.

Od snažne detonacije popucala su stakla na zgradama udaljenim i do 300 metara od Policijske stanice, a kako saznajemo eksplozija se čula i u najudaljenijim dijelovima Bugojna.

Nezvanično se takođe saznaje da je uhapšen Haris Čaušević zvani OKS, koji je od ranije poznat policiji i koji je kako se navodi priznao učešće u ovom napadu. 

 

Prema nezvaničnim informacijama koje je saopćila Federalna televizija, ovaj napad se dovodi u vezu sa vehabijskim pokretom. Još uvijek se ne zna o kakvoj je eksplozivnoj napravi riječ, ali je činjenica da je imala veliku razornu moć. Stanovnici Bugojna su i dalje u strahu.

Sadik Ahmetović koji je bio na licu mjesta, izjavio je da je ovo klasičan teroristički napad na državnu instituciju i da se protiv ovakvih pojava, država treba boriti u preventivi.

 

Policija za sada nije dala zvaničnu izjavu, ali se očekuje da na lice mjesta dođe državna tužiteljica koja će voditi cjelokupnu istražnu radnju, nakon čega će biti saopćene i zvanične informacije povodom ovog terorističkog napada.

 

(Fena/RTVFBiH/zurnal.info)

Vlada FBiH nema pojma koliko ukupno ima računara a još manje zna koliko računara koristi legalan softver. Ipak, to nije spriječilo Vladu FBiH da u prošloj godini na ime pretplate za korištenje softvera Microsoftu isplati 740.104 KM.

“Prema Izvještaju o izvršenju strateškog ugovora Vlade FBiH sa kompanijom Microsoft BiH za period 2007-2009.godine, sačinjenom od strane Sektora za informatiku, utvrđeno je da se desktop licence iz Ugovora, krajem 2009.godine, koriste na 65 posto računara federalnih organa, 18 federalnih organa nisu koristili licence, 10 federalnih organa nisu dostavili podatke, a bilo je slučajeva kupovine licence od strane budžetskih korisnika, iako je bio potpisan Ugovor. Prema tome, možemo konstatirati da ni u 2009.godini nije utvrđen tačan broj računara za koje se plaća licenca", navodi se u izvještaju Ureda za reviziju institucija FBiH koji se bavio finansijskim poslovanjem Vlade FBiH u 2009. godini .

Jednostavno rečeno, Vlada FBiH je na neviđeno, potpisala ugovor sa Microsoftom iako se očigledno ne zna za koliko računara se u stvari plaća licenca.

Time se logično se postavlja pitanje da li je ovih 740 hiljada maraka malo ili previše novca za korištenje Microsoftovog softwarea na računarima koji koriste federalni službenici.

Njih sedamnaest, a Bil Gates sam

Iako je “dream team” iz Alipašine ulice, među prijateljima poznat i kao Vlada FBiH, nadaleko čuven po svojem pregovaračkom umijeću, naročito kada je potrebno dobiti maksimum uz minimalno trošenje novca poreznih obveznika, u ovom slučaju teško je povjerovati da su preveslali Microsoft i njegovog gazdu Bila Gatesa.

Uostalom, da su u Microsoftu tolike naivčine teško da bi Bil Gates godinama bio na vrhu liste najbogatijih ljudi u svijetu a Microsoft jedna od najvećih svjetskih kompanija.

U totalnom haosu koji karakteriše nabavku računara i odgovarajućih programa unutar federalanih institucija, federalni revizori uočili su još jedan problem.

Iako je Vlada FBiH Microsftu platila korištenje njegovog operativnog sistema na računarima federalnih službenika, o ovome u nekim od institucija ne znaju ništa, pa su u prilikom kupovine novih računara uredno kupovali i novi Windows operativni sistem, što znači da su porezni obveznici dva puta platili istu robu Microsoftu. Naravno, Microsoft se nije bunio.

Usluge bez pokrića

Visprenost rođenih trgovaca i pregovarača, oličenih u Vladi FBiH, došla je do punog izražaja u još jednom ugovoru sa Microsoftom.

Vlada FBiH je prema ugovoru o Premier Support Service u prošloj godini isplatila 95.050 američkih dolara Microsoftu na ime kompjuterskih usluga koje su trebale uključiti i realizaciju projekta “elektronske vlade” (eGovernment) što uključuje elektronsku pisarnicu, portal, internu mrežu i digitalne potpise.

Prema ugovoru, u cijenu je uračunato 400 sati konsultantskih usluga i 200 sati tehničke podrške godišnje, bez detaljnije specifikacije šta to konkretno zanči. Ove usluge je Microsoft uredno fakturisao unapred svaka tri mjeseca, a Vlada FBiH plaćala.

Šta je Vlada FBiH dobila u zamjenu za ovaj novac nije baš najjasnije a u svom izvještaju federalni revizori konstatuju da “obzirom da se fakture ispostavljaju unaprijed za kvartale sa naznakom da se radi o uslugama tehničke podrške, na osnovu istih ne može se potvrditi koja je vrsta usluge izvršena i koliko je vremena utrošeno za vršenje te usluge. Nije prezentiran izvještaj o vrstama i količinama izvršenih usluga vezano za realizaciju zaključenog ugovora, zbog čega ne možemo potvrditi da je uspostavljena kontrola izvršenih usluga”.

Teško se oteti utisku da je u odmjeravanju snaga između dva informatičko - poslovno giganta, Vlade FBiH sa jedne i Microsofta sa druge strane, jedan od od ove dvojice partnera prošao puno lošije. Ko je izvukao deblji kraj, ne zna se, ali sigurno to nije bio Microsoft.

Svaki treći vladin računar sa piratskim softverom

Ako je u protekle dvije godine, prema podacima iz revizorskog izvještaja, najmanje trećina računara u federalnoj administraciji radila bez valjanih licenci, dakle sa piratskim softverom, na početku ove godine procenat nelegalnog softvera popeo se praktično na 100 posto.

Dvogodišnji ugovor sa Microsoftom istekao je 31. decembra 2009. godine a ugovor za 2010. kako navode revizori, nije bio zaključen do završetka revizorskog izvještaja, znači do marta ove godine.

To što je Vlada FBiH samo u prošloj godini na ime korištenja softvera Microsoftu platila više od 700 hiljada maraka, ne daje pravo federalnim službenicima da i u ovoj godini legalno koriste Microsoftov softver.

Za razliku od kućnih korisnika, koji kupovinom legalnog operativnog sistema od Microsofta i jednokratnim plaćanjem, mogu kupljeni softver koristiti do kada žele, aranžman Vlade FBiH sa Microsoftom je zasnovan na drugom principu, da Vlada svake godine plaća Microsoftu naknadu za korištenje njegovog softvera. U momentu kada prestane da plaća postaje ilegalni korisnik, softverski “pirat”.

Vlada FBiH najveći softverski pirat u zemlji

Tako je sudeći prema revizorskom izvještaju, u prva tri mjeseca ove godine Vlada FBiH formalno bila ubjedljivo najveći softverski pirat u državi jer je nelagalno koristila softver Microsofta na većini svojih računara.

Srećom po federalnog premijera i njegove ministre, Microsoft je strpljiv i dobrodušan te neće posegnuti za primjenom kaznenih odredbi iz važećih zakona u BiH protiv masovnog nelegalnog korištenja njegovog intelektualnog vlasništva od strane Vlade FBiH.

Strpljivo će sačekati da Vlada FBiH potpiše novi ugovor, koliko god to trajalo, jer znaju odlično da je našim ministrima obraz isped svega i da ne bi dopustili da sutra neko kaže da su koristili tuđe a da nisu platili, pa će Vlada FBiH platiti i za period od početka godine, a pokazalo se da nisu cjepidlake ni kada se radi o ukupnom iznosu koji treba biti plaćen.

Još se ne zna je koliko će to sve skupa da košta porezne obveznike ali je lako moguće da cijena bude veća nego prethodnih godina, dijelom zbog većeg broja računara koji bi trebali biti obuhvaćeni licencom a dijelom zbog rasta kursa dolara.

Sirotinja voli Microsoft a bogati besplatno

Jedino što je nerealno očekivati je da prije sklapanja ugovora sa Microsoftom Vlada FBiH barem razmotri i analizira i druge, jeftinije alternative.

Da se možda u cjelosti Windowsi zamjene nekom od inačica Linuxa, koji je besplatan i legalan ili da se ide na kombinaciju da se od Microsofta kupi samo operativni sistem a umjesto MS Office koristi besplatni Open office. Siromašna Francuska tako je svoju kompletnu policiju postepeno prebacila sa Microsoftovog softvera na Linux izračunavši da su time uštedjeli pedesetak miliona eura za pet godina.

Još siromašnija Njemačka također se odlučila da u različitim institucijama koristi linux umjesto Windowsa, a ni zaostala i siromašna Švajcarska nije gadljiva na beplatne alternative Microsoftovim Windowsima na računarima državnih službenika.

Srećom, mi smo bogati, novca u budžetima ima više nego što nam treba, pa nam par miliona maraka više ili manje troškova u budžetu ne igra bitnu ulogu.

(zurnal.info)

 

 

 Život običnog tempa: Sulejman Tihić, taj samoproglašeni „step by step političar“, nije imao hrabrosti da prihvati novu predsjedničku utrku sa Harisom Silajdžićem koji ga je prije četiri godine uz otvorenu podršku reisa Cerića ( „Harise napiši ustav“) i Dnevnog avaza ( „Harise, spasi Bošnjake“) potpuno deklasirao. Zašto?

„Na sjednici Kolegija Stranke demokratske akcije, predsjednik SDA Sulejman Tihić obavijestio je članove Kolegija da se, bez obzira što je dobio najveći broj kandidatura za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zahvaljuje na povjerenju i ne prihvata kandidaturu. Tihić je danas obavio razgovor sa preostalim kandidatima, a na sjednici Predsjedništva SDA koja će biti održana 26. juna u Bosanskom Šamcu predložit će kandidata za člana državnog Predsjedništva“.

I to je, dakle, riješeno! Sulejman Tihić, taj samoproglašeni „step by step političar“, nije imao hrabrosti da prihvati novu predsjedničku utrku sa Harisom Silajdžićem koji ga je, sjećamo se toga dobro, prije četiri godine uz otvorenu podršku reisa Cerića ( „Harise napiši ustav“) i Dnevnog avaza ( „Harise, spasi Bošnjake“) potpuno deklasirao. Podsjećanja radi, Silajdžić je svoju kandidaturu za naredne izbore objavio prije više od mjesec dana u „60 minuta“. Ako je Tihić do tada i računao da bi aktuelni član Predsjedništva zbog svoje životne dobi, umora, zasićenosti, političarima nesklonoj želji za mirnim penzionerskim danima, mogao i odustati, nakon Silajdžićevog javnog (samo)kandidiranja ziheraštvu skloni predsjednik SDA se odlučio iz svega povući i „primjeniti Plan B“. Da bi u svom kukavičkom povlačenju prikazao ponešto i od vlastite veličine, ugleda i navodnog autoriteta unutar SDA, Tihić u saopštenju o svojoj političkoj kapitulaciji nije propustio konstatirati kako je „dobio najveći broj kandidatura“ ali da ga ta činjenica ne obavezuje ni po kojem osnovu.

E sad, kakva je stranka koja ne prihvata volju većine svog članstva i kakav bi mogao biti predsjednik političke partije koji ignorira „puls stranačke baze“? Realno, Sulejman Tihić je od izbora 2006. političar „u kontinuiranom padu sa tendencijom doticanja samog dna“. Uz to, predsjednik SDA je duboko svjestan da bi u slučaju novog poraza politiku zauvijek „mogao okačiti o klin“ i vratiti se u anonimnost pravničke profesije. Samo činjenica da se nalazi na čelu jake stranke Tihića još uvijek drži u kakvoj-takvoj ravnoteži.

Osim toga, teško je navesti neku dobru i za državu Bosnu i Hercegovinu korisnu političku odluku koju je Tihić donio u posljednjih nekoliko godina. Sjetimo se samo sramne prudske epizode i pregovaračkih uvoda u podjelu Bosne i Hercegovine ili njegovih besmislenih izleta po Beogradu tokom kojih je predsjednik SDA sa svojim najbližim saradnicima ( od kojih su ga neki do jučer po sarajevskim kafanama optuživali za teški kriminal-od navodnih porodičnih apartmana na Jadranu do šurovanja sa tajkunskom mafijom) u kabinetu predsjednika Srbije Borisa Tadića izigravao „bošnjačkog Dodika“ spremnog na bošnjačko-srpsku saradnju lišenu svih institucionaliziranih međudržavnih i diplomatskih pravila.

Tihićev konačni obračun sa Izetbegovićem

Da ne bi u nedogled nabrajali i podsjećali na sve Tihićeve kadrovsko-političke promašaje ( Branković, Bičakčić, Džaferović, protesti boraca, Razvojna banka, BH telekom, Arzija, ...) ovoga puta ćemo tek primjetiti da je predsjednik SDA nakon što je postao duboko svjestan nepopravljivo poljuljanog ugleda u javnosti ali i u vlastitoj stranci, odlučio da predstojeće izbore iskoristi kako bi u ring sa Silajdžićem ugurao nekog od svojih unutarpartijskih političkih protivnika koji mu još uvijek stoje na putu potpune privatizacije SDA.

Naravno, najidealniju osobu za vrlo izvjesni poraz u predsjedničkoj utrci sa liderom Stranke za BiH za Tihića predstavlja njegov najozbiljniji konkurent i sin osnivača stranke „muslimanskog povijesnog kruga“ Bakir Izetbegović. Ukoliko Izetbegović zagrize Tihićevu udicu i prihvati predsjedničku kandidaturu, to će bez sumnje predstavljati najkonkretniji uvod u duboke podjele unutar SDA i, vrlo izvjesno, početak ozbiljnijeg političkog marginaziranja te stranke. Zašto bi to bilo tako- već čujem kako se pitaju Tihićevi partijski klimoglavci redom regrutirani iz SDA-ovih „republičkosrpskih“ odbora? Jednostavno, poraz od Silajdžića će biti Izetbegovićev drugi veliki promašaj u nepunih godinu i po dana. Kada je krajem maja prošle godine na 5. Kongresu SDA u vješto dirigiranom glasanju poražen od Tihića, mnogi su biološkom nasljedniku Alije Izetbegovića predviđali kraj političke karijere. „Princ“ je, ipak, preživio ali se tome ne bi smio nadati u slučaju novog izvjesnog poraza. Izetbegovićev ionako marginalizirani utjecaj u SDA u slučaju debakla od Silajdžića još više će „kalirati“, a pravo je pitanje i koje će statutarne odredbe Tihić i njegovi saradnici u tom slučaju primjeniti prema svom „poraženom kandidatu“.

Ne zaboravimo da se Tihić u proteklim godinama dokazao kao izuzetno osvetoljubiv političar čija je sujeta prelazila čak i bosanskohercegovačke granice ( „Imam bolje odnose sa Tadićem nego sa Silajdžićem“) i zato ne treba sumnjati da je za samo četiri godine zaboravio svojevremene Izetbegovićeve pokušaje da makar i na vanrednom Kongresu smijeni glasački deklasiranog predsjednika SDA na izborima 2006.

Šamac-Sarajevo to je naša meta

Bez obzira na to hoće li Izetbegović sutra na sastanku u Bosanskom Šamcu progutati ili odbiti Tihićevu zabačenu udicu ( I sam izbor rodnog mjesta gdje redovno u lovu provodi vikende za održavanje sjednice Predsjedništa SDA BiH pokazuje Tihićev poludiktatorski politički karakter u vođenju stranke) politička budućnost šefa poslaničkog kluba SDA u državnom parlamentu ozbiljno je ugrožena. Naime, ukoliko ne prihvati Tihićev ultimatum, Izetbegović sa sigurnošću može računati na to da ga svemoćni šef SDA ( zloupotrebljavajući zamršenu stranačku infrastrukturu za vođenje vlastitih ratova) postavi na neku od potencijalno gubitničkih pozicija na izbornim listama SDA. Za početak će biti dovoljno da Tihić sam sebe u sarajevskoj izbornoj jedinici imenuje za nositelja liste za državni parlament i da pozivajući se na gender pravila na drugu poziciju postavi neku od zvučnijih aktivistikinja kompromitirane Asocijacije žena SDA. U tom slučaju Izetbegović ni uz najbolju volju i trud neće osvojiti dovoljan broj glasova za direktan „plasman“ u državni parlament.

Dakle, kako god okrenemo, Izetbegović s velikom vjerovatnoćom gubi naredne izbore čime najkraće do 6. Kongresa SDA prestaje biti ozbiljna unutarstranačka opozicija svom osvetoljubivom predsjedniku. Sve to govori da će nakon oktobra ove godine jedini stvarni izborni pobjednik postati Sulejman Tihić. On će čak i sa poraženom SDA ostati „važan i poželjan politički faktor u BiH“, stranački čelnik koji će i ubuduće ignorirati zvanične državne institucije Bosne i Hercegovine pa u društvu Mirsada Kebe i SDA-ovaca iz Republike Srpske „pregovarati“ sa Dodikom i Čovićem, sa Tadićem i Josipovićem, sa Kosor i Cvetkovićem...

(zurnal.info)

Milion maraka zaradio bi državni poslanik ako bi zaredom imao četiri mandata. Sa jednim može za četiri godine kupiti novi stan, dva auta, vikendicu, štedjeti, ići na ljetovanje i mjesečno trošiti hiljadu maraka. Naši političari najplaćeniji su u Evropi u odnosu na građane koje predstavljaju

Naš državni parlamentarac sada može za samo jedan svoj mandat kupiti novi stan od 70 kvadrata u Sarajevu, vikendicu, dva nova auta, svake godine sa suprugom otići na luksuzno ljetovanje i uštedjeti 10.000 maraka a uz sve to mjesečno mu ostane jedna prosječna bh. plata. Sa preko pet hiljada maraka mjesečno on vrijedi kao skoro šest prosječnih Bosanaca i Hercegovaca. Uz pomoć istraživanja banjalučkog Centra za istraživanje i studije Gea Žurnal analizira šta domaći političari steknu za samo jedan mandat i koliko se to razlikuje od običnih građana te političara u Evropskoj uniji.


Opušteno i skupo

Svaki državni poslanik, bez obaveze da dođe na posao ili bilo šta radi, za četiri godine svog mandata ima zagarantovanu zaradu od oko 250.000 maraka. “Siromasi” iz federalne odnosno Skupštine RS-a zgrnu 127.000 odnosno 160.000 maraka. Ovo su samo osnovne plate a na ukupna primanja u koje ulaze naknade za rad u komisijama, paušali i ostale đakonije slobodno dodajte po 30 posto na sve ove iznose. Poslanik tako za sedam mjeseci zaradi četverogodišnja primanja radnika sa prosječnom platom, radnika u industriji za pet a penzionera za tri. Radnici nemaju nikakve dodatke na plate! Možemo to reći i ovako: Sadik Bahtić, naprimjer, za tri dana zaradi prosječnu mjesečnu penziju a za jednu radnu sedmicu prosječnu bh. platu. Bahtić uz to radi i u pošti u Bihaću pa svu svoju poslaničku zaradu može ostaviti na stranu. Da ne bude zabune, ovo se odnosi na sve Bahtićeve parlamentarne kolege. Ako bi nekim slučajem on ili neki drugi poslanik dobili za redom četiri mandata postali bi milioneri! Sa druge strane, za sve nabrojano, prosječnim stanovnicima ove zemlje teško da bi pošlo za rukom i za pet puta duže vrijeme doći do blagostanja koga u jednom mandata uživa državni poslanik.


Najplaćeniji političari u Evropi

U zemljama EU, čemu navodno težimo, plate parlamentaraca nigdje nisu veće za više od tri puta od prosječne plate. U Norveškoj i Belgiji političari na najvišim pozicijama imaju jednu i po prosječnu platu, Njemačkoj i Latviji duplo veće od nacionalnog prosjeka. Sa dvije i po prosječne plate poslanik u Sloveniji je za nekoliko procenata iznad evropskog prosjeka. Po ovim kriterijima hrvatski i srbijanski poslanici ispunjavaju evropske standarde i neće morati prilagođavati svoje plate kako bi ušli u najjaču ekonomsku uniju država na svijetu. Naši državni poslanici morat će prepoloviti svoje plate jer su duplo veće od standarda EU. U Narodnoj skupštini RS-a smanjenjima su spustili platu na četiri puta veću od državnog prosjeka dok su federalni poslanici sa tri puta većom platom od većine stanovnika ove zemlje blizu granice evropske norme.

 

Predstavnici naroda ili lordovi?

Problem istraživanja GEA-e je što su analizirane samo osnovne plate bez dodataka koje se u BiH mjere u hiljadama maraka. Ako bi se umjesto plata posmatrala ukupna primanja bilo bi jasno da su njihove plate u odnosu na nas ostale više nego lordovske. Tome najviše imaju zahvaliti uvođenju PDV-a. Radnici koji pune PDV kasu u protekle tri godine imali su povećanje plate za oko 300 maraka ali su zato omogućili političarima u zgradi na Marijin Dvoru da sebi plate povećaju za cijelih 2.200 maraka.

Potrebno je naglasiti da se pomenuti događaji dešavaju u vrijeme kada upozorenja o očekivanim negativnim efektima svjetske ekonomske krize na domaću ekonomiju, a time i javne prihode, postaju sve ozbiljnija tema te kada su se ti efekti u BiH dobrim dijelom počeli materijalizovati, piše u izvještaju GEA-e gdje se dodaje da su smanjenja plata za deset ili 20 posto bila samo dodvoravanje narodu dok su raznim aktima, često i neobjavljivanim, plate ostajale iste ili čak i veće.

Bez ikakve sumnje se može reći da za samo jedan četverogodišnji mandat izabranici naroda mogu preći iz najniže u najvišu klasu. Plata im omogućava da kupuju, štede, luksuzno troše a državna služba da uzimaju neograničene kredite i otplate ih rekordnom roku. Prvom političaru koji uspije približiti plate radnika svojoj, halalit ćemo sve te silne hiljade. Ostali nemaju taj oprost, ali imaju sve ostalo.

(zurnal.info)

Ženski bend Effi Briest iz Brooklyna napravio je izvrstan debitanstki album u kojem se naslanjaju na kraut rock i post punk

Malopoznati šestočlani ženski band Effi Briest iz Brooklyna je objavio svoj debut album pod nazivom Rhizomes i odmah privukao pažnju. Ime za band uzimaju iz njemačke klasične novele iz 1894. godine od Theodora Fontane i filma legendarnog Rainera Wernera Fassbindera iz 1974. godine.Uranjajući poprilično u vode kraut rocka u svoj koncept uključuju Siouxsie and the Banshees, Public Image Ltd., Bjork i B-52s. Na albumu se nalazi devet numera, nema žestokih i sumanutih ritmova kao ni brzih gitarskih rifova, preovladava mračna atmosfera. Minimalizam je in u današnjoj muzičkoj industriji pa se tome priključuju i djevojke iz Effi Brista.

Na albumu se nalazi 9 numera koje podsjećaju na početke post punka, kako je to u svoje najbolje vrijeme radio PIL na neprevaziđenom albumu Second Edition. Sveopšti dojam je da album zvuči kao da je snimljen tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka sa psihodeličnim opterećenjima koje je donosila tadašnja muzika. Glas Kelsey Barret liči na vokal Liz Bougatsos iz banda Gang Gang Dance s tom razlikom da djevojke iz banda Effi Brist znatno manje koriste elektronska pomagala od GGD.

Album otvara naslovna numera Rhizomes koja u početku djeluje uspavljujuće da bi se nastavila u znatno bržem tempu. Soliranje na gitari daje posebnu boji pjesmi a gitarske dionice su odsvirane na skoro istom principu na kojem to radi i Interpol. Slijedi odlična Long Shadow koja je objavljena kao singl a snimljen je i video spot, pun maljeva i mačeta.

Kao i sve numere sa albuma i ona počinje sa teškim tonovima. U prvom planu su udaraljke koje sa zaglušujućom bukom proizvode mračnu atmosferu praćenu cvilećom gitarom.

Treća numera Cousins počinje izuzetno harmonično, uključuje se PIL bas i pjevanje kojeg se ne bi postidjela niti Susan Ballion. S New Quicksand numerom sve se zahuktava sa predivnim uvodom na bas gitari i opet neizbježno režućim gitarama. U instrumentalnoj temi X predivnu bas gitaru majstorski vodi Elizabeth Hart uz snažne bubnjeve koje svira Corinee Jones. Mirror Rim je najslabija numera sa albuma koja previše po koncepciji liči na Björk.

U pjesmi Nights kombiniraju shoegaze nove generacije sa dream pop stilom, a album završavaju sa numerama Woodwoman i Shards gdje prekrasno prebiru po gitarskim žicama uz pjevanje Kelsey Barrett, koje se kreće u rasponu od nježnog i baršunastog tona do granice kada prelazi u neslušljivo vrištanje.

Izvrstan debitantski album.

(zurnal.info)

Javnost je ovih dana obradovana komentarom washingtonskog diplomanta i glavnog urednika najtiražnije dnevne novine u BiH koji je iznio sasvim originalnu tezu o povezanosti Svjetskog prvenstva u fudbalu i povećanja nataliteta, preciznije - stvaranja generacije mundijalčića

Prema njegovoj senzacionalnoj teoriji ljudi su tokom Mundijala seksualno aktivniji nego inače! Zbog čega? Naš seksolog ima odgovor – zato što su tenzije u domovima veće jer su nesretne žene u fazi povišene iritacije zbog zanemarivanja muškaraca. One pokazuju jasne znakove nervoze: lupaju šerpama, brundaju mašinama i napadno čiste stan. Adrenalin u domovima pojačavaju urlici vuvuzela i nenačitani TV komentatori, napetost raste do konačne kulminacije kada žena kaže, sasvim precizno: Teško se tebi nakon ovoga!

Nakon ove rečenice, očiglednog okidača radnje, erotski scenarij našeg uglednog analitičara vodi nas prema kulminaciji, koja se zavisno od rasporeda snaga u kući, može nastaviti lomom u spavaćoj sobi ili dramom u dnevnom boravku. Na tom mjestu smo vješto dovedeni u dilemu: da li će se sve završiti sladostrasnim vrhuncem u spavaćoj sobi gdje se nervozna kućanica smiruje energičnim ljubavnim zahvatom ili će se njeno brundanje primjereno kazniti precizno plasiranim udarcima u dnevnoj sobi.

Bilo kako bilo, nezadovoljna čistačica i brundačica će zbog svojih prijetećih opaski biti ukroćena kao i svaka goropad. Jer, kako piše cijenjeni erotoman: Koliko nas može kontrolirati hormone i odoljeti da im u poluvremenu ne puste na volju? On ima još jednu dilemu - da li "ono" treba obaviti odmah, dok su na TV-u reklame ("svega" 15 minuta) ili sačekati da sve prođe, da se nakupi dovoljno testosterona pa da se onda otćeifi, što će reći cijele noći merači u terapeutskom seksu ili, u drugoj varijanti, šenluči u edukativnom masakriranju.

Bilo kako bilo, trajalo koliko trajalo, nema sumnje da će goropadnicu pomenuta pažljivo razrađena metoda vratiti u kuhinju gdje će razdragano nastaviti sa uobičajenim higijeničarskim aktivnostima, a naš gazija će se u zasluženom rahatluku koncentrirano posvetiti piću, mezi i navijanju. Ako metoda ne uspije u prvom krugu, potrebno ju je ponoviti, a ako i tada ne bude odgovarajućih rezultata, nezasitnom kućanskom aparatu su uvijek na raspolaganju brojne sigurne kuće po Bosni i Hercegovini.

U nastavku prilažemo cijeli tekst revolucionarne metode.

Sead Numanović: Seks i lopta

Pored stalnih pitanja je li bilo ili nije bilo ofsajda, nemalo nas je koji dođemo u situaciju da mozgamo da li "ono" treba obaviti odmah, u poluvremenu ili sačekati da sve prođe pa da se otćeifi

Koliko poraste natalitet na planeti za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu? I koliko li je ljudska populacija, uopće, seksualno aktivnija za vrijeme spektakla najpopularnije sporedne stvari na svijetu?

Nema sumnje da su tenzije u svakoj kući za vrijeme Mundijala veće!

Muški dio porodice uglavnom je zalijepljen za ekran, cuga neko piće, zoba kojekakve grickalice ili kusa mezu. Svako malo otpuhuje, skače, viče, a i lupa se po čelu i povremeno pljune čak u pravcu TV-a (i preko svega što je na stolu, naravno).

Ženski dio familije, pak, već je u fazi povišene iritacije zbog stalnog zanemarivanja koje iskazuju muškarci. Naglašeno lupanje šerpama u kuhinji, brundanje svakojakih mašina za veš i suđe, napadno čišćenje stana u pažljivo odabrano nevrijeme, više je nego jasan znak nervoze.

Tenziju bitno podižu i one ubistvene vuvuzele (ja što se namučih dok utrefih kako se zovu te južnoafričke trube!), od kojih nerijetko ne možemo čuti šta neki od naših smušenih i nenačitanih TV komentatora lupa u mikrofon (što, također, diže nivo adrenalina!).

"Teško se tebi nakon ovoga", poruka je koja, poput najgušće magle sa rastućim primjesama smoga, visi u zraku i uglavnom je odaslana od žena prema muškarcima.

Da li se ta prijetnja ostvari i u kojem obliku, ponajviše zavisi od rasporeda snaga u kući. Neki parovi svoje odnose rješavaju lomom u spavaćoj sobi, drugi dramom u dnevnom boravku!

E, sad! Koliko nas može kontrolirati hormone i odoljeti da im u poluvremenu ne puste na volju.

Malo je takvih karaktera. Muški rod je za vrijeme Mundijala u brojnim dilemama. Pored stalnih pitanja je li bilo ili nije bilo ofsajda, nemalo nas je koji dođemo u situaciju da mozgamo da li "ono" treba obaviti odmah, dok su na TV-u reklame ("svega" 15 minuta) ili sačekati da sve prođe, da se nakupi dovoljno testosterona pa da se onda otćeifi.

U svakoj kombinaciji - rezultat na kraju mora biti i u tome da je planeta bogatija za još jednu generaciju djece mundijalčića. I sasvim je nebitno jesu li ona začeta u poluvremenu ili nakon utakmice.

I zato - živio fudbal! Živio Mundijal!