Kako pokazujuju rezulati najnovijeg Gallupovog istraživanja provedenog na nivou regije, čak 55,5 posto građana BiH smatra da je danas stanje gore nego prije pet godina, dok u susjednim zemljama taj procenat iznosi 52,3 posto u Hrvatskoj a u Srbiji 48,9 posto.
Da je ukupna slika, kada se radi o korupciji, gledano iz ugla običnih građana, još gora najbolje se vidi iz podatka da samo 5,6 posto građana vjeruje da je korupcija u BiH danas manja nego prije pet godina. Očigledno, sva dosadašnja upozorenja nevladinog sektora i medija da je korupcija izmakla kontroli ne zabrinjavaju vlast koja uporno ignorira zahtjeve da se krene u obračun sa korupcijom na svim nivoima u BiH.
-Ovakvi podaci u stvari potvrđuju nalaze istraživanja Transparency International BiH, ali i drugih relevantnih institucija i organizacija, da je nivo korupcije u BiH u stalnom porastu i to posebno najopasniji vidovi odnosno politička korupcija. Prema istraživanju Transparency International, indeks percepcije korupcije, BiH je pozicionirana na najlošiju poziciju čak i u konkurenciji zemalja jugoistočne Evrope. Ne treba posebno naglašavati da je na samom dnu u okviru Evrope, kaže u razgovoru za Žurnal Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International BiH.
Zanimljivo je da unutar BiH građani različito doživljavaju rasprostranjenost korupcije.
U Federaciji BiH čak 64,9 posto građana smatra da je stanje danas gore nego prije pet godina dok takvo mišljenje u Republici Srpskoj dijeli tek 37,7 posto ispitanika, mada je teško povjerovati da u stvarnosti postoji bitna razlika u raprostranjenosti korupcije između dva entiteta.
Mediji uljepšavaju sliku
-Razlika u percepciji korupcije između entiteta, prije svega je uslovljena potpunim medijskim mrakom koji vlada u RS. Činjenica je da Vlada RS kontroliše veliku većinu medija, i da je zvanična politika Vlade usmjerena na to da se RS prikaže kao ekonomsko čudo, koje doživljava renesansu i procvat u svakom pogledu. Što je naravno daleko od istine, objašnjava Srđan Blagovčanin.
Mediji imaju značajan dio zasluga za razlike u percepciji korupcije među građanima dva bh. entiteta smatra Dragomir Babić, predsjednik nevladine organizacije “Narodni front” iz Banja Luke.
- Razliku je teško objasniti, jer je situacija teška u oba entiteta. Vjerovatno su mediji, posebno u RS-u učinili da ovdje građanima zamažu oči, pa građanima govore da je bolje, iako oni znaju da nije. Zaista, teško mi je shvatiti razliku u razmišljanju kada svi znamo da je situacija katastrofalna, kaže Dragomir Babić.
Da korupcija nije nešto o čemu se samo priča i što postoji jedino u medijima potvrđuje i podatak da je 14,6 posto ispitanika tokom poslednjih 12 mjeseci dalo mito. Najčešće su podmićivani policajci i zdravstveni radnici.
Među ispitanicima koji su priznali da su dali mito čak njih 51 posto navelo je da su podmićivali policajca a 18 posto da je dalo mito doktoru ili medicinskoj sestri.
Policajci i doktori najčešće podmićivani
-Ovo nije nikakvo iznenađenje jer o građani imaju najviše doticaja sa policijom i zdravstvom. Što se tiče policije, uglavnom se to odnosi na saobraćajce. Većina građana će rađe dati mito nego se ganjat po sudu, nikome to nije ugodno. A što se tiče zdravstva to je postala tradicija. Čašćenje doktora, davanje mita , dolazak preko veze na pregled, to je uobičajeno. Mada je u nekim situacijama to opravdano, jer u većini slučajeva se susrećemo sa doktorskim bezobrazlukom, većina njih ne poštuje Hipokratovu zakletvu, pa se udomaćilo i kod doktora i pacijenata mito i korupcija, smatra Dragomir Babić.
Da je glavni glavni uzrok za najčešće podmićivanje policajaca i zdravstvenih radnika jednostavno činjenica da su građani najčešće u prilici da dođu u kontakt sa ovim javnim službenicima, slažu se i u Transparency International BiH.
-Razloge za ovakve rezultate treba prije svega tržaiti u činjenici da je daleko najveći broj prilika da se desi korupcija u ovim oblastima, jer građani imaju najfrekventnije kontakte upravo uposlenim u ovim oblastima. Svakako da su ovi rezultati uslovljeni i činjenicom da građani imaju svakodnevno priliku da prate u medijima da višemilionske afere i njihovi akteri ostaju nekažnjeni i onda i građani naprosto slijede model ponašanja koji im omogućava da "brže i efikasnije" ostvare svoja prava, kaže Srđan Blagovčanin.
Građani su itekako svjesni činjenice da je korupcija pogubna za čitavo društvo. Mada kratkoročno omogućava “brzo i bezbolno rješenje” svakodnevnih problema u kontaktu sa javnim službenicima, ipak korupcija nanosi više štete nego koristi, sa čime se složilo 78,5 posto ispitanika u Gallupovoj anketi.
Ipak, iako je svima jasno šta je korupcija, podmićivanje i korištenje veza među ljekarima ipak se među građanima ne doživljava kao “prava” korupcija.
“Prihvatljivo” podmićivanje doktora
Paradoksalno je da većina ispitanika, čak njih 51,1 posto, smatra prihvatljivim korištenje veza da bi se dobila odgovarajuća zdravstvena usluga, mada su građani tu uslugu već unaprijed platili kroz poreze i doprinose koje ubire vlast.
-To je kod nas uobičajeno i ne iznenađuje me. Častiti doktore i dolazak preko veze i nije ništa novo ne samo kod nas nego svugdje. Mislim da je to jedna vrsta kriminala koja se udomaćila u našem zdravstvu, a koja ne donosi ništa novo, ocjena je Dragomira Babića.
Da na korupciju u zdravstvu građani gledaju drugačije nego na ostale vidove podmićivanja pokazala su i istraživanja Transparency International.
- Građani su vrlo dobro svjesni okruženja u kojem žive i uobičajenih načina ponašanja. A korupcija svakako jeste odavno postalo uobičajeno ponašenje u BiH. Ovi podaci govore da su građani svjesni štetnosti korupcije, ali da na nju pristaju u situacijama kada su na to prinuđeni i nemaju drugog izbora kao što je slučaj sa podmićivanjem zdravstvenih radnika. Prema nalazima istraživanja Transparency International, građani su najmanje spremni da prijavljuju korupciju u zdravstvu. Jako je teško kriviti bilo koga ko se nadje u takvoj situaciji ili neko od njegovih bližnjih, da mu je neophodna hitna ljekarska intervencija za koju je uslov da plati mito, objašnjava Srđan Blagovčanin.
U BiH već godinama na posljedice korupcije upozoravaju samo mediji i nevladine organizacije. Građani gunđaju i plaćaju a političari u najboljem slučaju nevoljko priznaju da korupcije”vjerovatno ima negdje, ali da nije baš tako loše kao što novine pišu”.
Korupcija političarima ne smeta
Za obračun sa korupcijom sami mediji i nevladine organizacije nisu dovoljni, ukoliko država kroz adekvatne zakone i njihovo provođenje ne demonstrira konkretnu spremnost da se prekine sa dosadašnjom praksom. Očekivati od aktuelnih vlasti da se sami odluče na takav korak, bez snažnog pritiska javnosti i njihovih birača, prilično je nerealno. Koliko su građani i njihovi izabrani predstavnici zaista ozbiljni u namjeri da se BiH iščupa iz gvozdenog zagrljaja korupcije, vidjet će se već u oktobru.
U susjednoj Hrvatskoj do takvog preokreta je došlo, pa je na nedavnim predsjedničkim izborima borba protiv korupcije dominirala kampanjom svih predsjedničkih kandidata. U međuvremenu konačno je stigao i “onaj ponedjeljak” kada je počela funkcionisati i pravna država.
BiH nije Hrvatska, a da li ćemo i za godinu dana ponovo samo konstatovati da i dalje tonemo u korupcijsko blato ili će početi obračun sa korupcijom na svim nivoima vlasti i u svim segmentima društva, vidjet ćemo već po predizbornoj kampanji za opšte izbore.
Ukoliko problem korupcije bude na dnu liste prioriteta, i političara i njihovih glasača, onda to znači da korupcija izgleda nikome previše ne smeta a građanima samo ostaje da i naredne četiri godine ćute i plaćaju, kad god se to od njih zatraži.
(zurnal.info)
Marka Brecelja javnost još uvijek poznaje kao bivšeg frontmena slovenske avant-rock grupe Buldožer koju je napustio prije trideset godina. Danas je Brecelj kantautor, voditelj Omladinskog kulturnog i socijalnog centra (MKSC) u Kopru i autor serije društveno angažiranih performansa i akcija nazvanih “Meki terorizam”.
Brecelj skreće pažnju javnosti na nepravde i anomalije sistema u odnosu prema pojedincu. Istovremeno političare, crkvene velikodostojnike i organe reda dovodi do ruba živčanog sloma. Zaključio je da “Novosti” na neki način moraju platiti razgovor i u tom smislu ponudio razmjenu dobara: postignut je dogovor da vaš novinar odradi posao tehničara i binskog radnika na njegovom koncertu u lovačkom domu negdje blizu Idrije i da putem, u vožnji od Kopra do Idrije, napravi intervju. Razgovor je vođen u “tehnološki i moralno ispravnom kršu”, kako Brecelj tepa svom kombiju, na snijegom zametenoj cesti, s “ćelavim” ljetnim gumama i bez lanaca na pogonskim kotačima, te se doslovno pretvorio u avanturu.
Turski paradajz i “Titova macola”
Povod za razgovor je vaša akcija izvedena u Sarajevu pod radnim nazivom “Tito”. Možete li je u kratkim crtama opisati?
- Naziv akcije je bio “Titova macola”. Desila se 25. maja 2009. kod Vječne vatre u mom rodnom Sarajevu. Kupio sam turski paradajz i njime ispisao na asfaltu “Tito”. Onda sam macolom počeo tući paradajze, najprije slovo “T” i tako redom. Naišao je službeni čistač ulice i obećao mi svoju stručnu pomoć i mehanizaciju kod čišćenja. Neka žena pitala je da li je taj performans za Tita ili protiv njega. Jedino što su ljudi mogli učiniti, bilo je da spase paradajz pred macolom. To nisu učinili. Možda nisu htjeli narušiti natpis? Komunalac je obavio svoj zadatak i vodom isprao tragove slova. Došla su sedmorica policajaca. Objasnili su mi da je najpametnije ako platim dvjesto bosanskih maraka kazne zbog nuđenja i uživanja alkoholnog pića na javnom mjestu. U tom slučaju oprostit će mi vrijeđanje kulturno-povijesnog spomenika, države BiH i neprijavljenost manifestacije. Objasnio sam im da sam došao u Sarajevo na poziv Federalne televizije i s dobrom namjerom, a moje materijalno stanje u Sloveniji je takvo da nisam socijalni problem. Nudio sam, naime, ljudima po čašu dobrog domaćeg vina i nisam znao da je već godinu dana na snazi pravilo koje druženje uz piće označava kao prekršaj. Zato su mi zadržali pasoš, pozvali me u “maricu” i odvezli u policijsku stanicu. Tamo su odmah napravili zapisnik. Pet su me puta pitali kako je mome ocu ime, svaki put sam odgovorio: “Ivan.” Šesti put sam rekao da sam zaboravio.
Poslije pola sata dobio sam potvrdu da su mi oduzeli slobodu zbog sudskog postupka. Upozorili su me da imam mogućnost telefonirati u slovensku ambasadu, ali to nisam htio iskoristiti. Nakon 75 minuta pozvao me k sebi u kancelariju komandir stanice. Upitao me jesam li bio zadovoljan s postupcima njegovih suradnika. Odgovorio sam da su bili sasvim korektni. Popili smo kavicu i složili se u konstataciji da ne baš humana strogost zakona prodire iz Evrope u Bosnu i Hercegovinu. Zamolio me da mu sljedeći put kad budem imao performans telefoniram prije izvedbe i obećao da onda neće biti nikakvih problema. Obustavili su postupak i nakon sat i pol pustili su me da odem iz stanice. Zaboravio sam uzeti svoje dokumente. Inspektor koji me osobnim autom vozio natrag do Vječne vatre ljubazno se vratio po moj pasoš i donio mi ga. Ponudio sam mu u znak zahvale tri litre koparskog “Refoška”. Odgovorio je da ne može primiti poklon, ali kad sljedeći put dođem neka mu se javim pa ćemo to popiti u policijskoj garaži.
Možete li usporediti odnos organa reda prema vama u BiH i Sloveniji?
- Mogu opisati događaj koji se desio na završnoj večeri festivala “Koperground 2009″ kad je nastupao Edo Maajka. Nazvao sam ga “Šljive su zrele” jer smo moja žena Arijana i ja poslije bili u masnicama. Na početku koncerta u dvoranu su htjela ući dvojica policajaca, bez traženja moje suglasnosti i bez detaljnijeg objašnjenja razloga svoje namjere meni kao odgovornoj osobi. Kasnije sam saznao da su tražili do pojasa golog momka koji je, izazvan riječima “lijepe su ti sise”, udario šakom u glavu nekog provokatora. Incident se desio pola sata prije, na cesti pred klubom.
Suradnja policije, sudskog sistema i zdravstva
- Nisam im dozvolio da uđu u dvoranu i da traže mladića u polutami koncerta, među 150 za policijski posjet poprilično neraspoloženih hip hopera. Pozvali su pojačanje i nisu prihvatili moju ponudu da kao organizator prekinem koncert, zamolim Edu za pomoć, potražim momka, pozovem ga da ode ispred vrata MKSC-a i obavi razgovor s policijom.
Sa svojih 100 kila zagradio sam im put. Šestorici policajaca nije baš uspijevalo da me, pritisnutog na tlo, stave u lisice. Prizor je trajao u nastavcima i bio, najblaže rečeno, neukusan. Konačno su me, prečvrsto ulisičenog, strpali u “maricu” i uopće nisu potražili čovjeka po kojeg su došli. U stanici su me držali od pola jedanaest do pola dva, bez mogućnosti da nazovem advokata ili dam ikakvu izjavu. Nakon toga su mi ipak omogućili da izdiktiram izjavu. Pokazali su mi odluku istražnog suca kojom imaju pravo izvaditi mi krv i uzeti urin bez mojeg pristanka. Šestorica snažnih policajaca i jedna policajka otpratili su me na vađenje krvi za slučaj da se budem opirao. Tada sam shvatio da je taj performans bio dubinski rendgen o suradnji policije, sudskog sistema i zdravstva. Dva dana kasnije sazvali smo konferenciju za novine. Zahvalio sam policiji na uvjerljivom sudjelovanju u performansu “Šljive su zrele”.
Možete li usporediti odnos slovenske države i ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije prema nacionalnim manjinama i homoseksualnim zajednicama?
- Mogu samo da više-manje intuitivno to procijenim; u Sloveniji imamo više subkulturnih klubova po glavi stanovnika, ali oni su u defenzivi. Zaborav i zabava sve više prožimaju generacije potrošača. Otpor tom svjetskom trendu pružaju pojedinci i šačice ljudi. Političke stranke novim zakonskim promjenama učvršćuju utjecaj među mladima. Nepodnošljivost raspadanja odnosa međuljudima mediji pokrivaju uspjesima sportaša. Može se braniti tvrdnja da je Slovenija u usporedbi s ostalim državama nastalima na tlu Jugoslavije mekša prema lezbijkama i gejevima. Beskućnicima izlazi čak i časopis “Kraljevi ulice”. Međutim, jedna Amerikanka, muzičarka, skoro mojih godina, koja je još sredinom devedesetih bila oduševljena Ljubljanom zbog ljudi i njihovog ponašanja, sada u našem glavnom gradu zamjećuje duboku hladnoću i otuđenost koje je već duboko zamrzila u Zapadnoj Evropi i Americi. Fakat je da u Sloveniji imamo najmanje Roma, ali ne vjerujem da ovdje ima manje rasizma nego u Srbiji ili u Hrvatskoj. U Trstu, u osnovnim školama, netrpeljivost prema slovenskoj manjini nije puno manja od one za vrijeme Mussolinija. U Italiji, koja je po kriterijima liberalofila “sređena” još bolje od Slovenije, svirao sam na ulicama “ljevičarske” Bolonje harmoniku, pjevao danima na slovenskom i skupljao novčiće. Fašisti u bifeu udaljenom sto metara “zamolili” su me da se maknem. Uvjeren sam da mi se to ne bi desilo u Beogradu i Sarajevu, a što se Zagreba tiče, u ovom trenutku nisam baš siguran. Ne tvrdim da je balkanski primitivizam vlastodrštva nešto što bi trebalo braniti ili čak gajiti. Samo upozoravam na to da “sređenost” društva ne štiti pred bezosjećajnošću i bjesnilom.
Koji su vam pravci djelovanja u ovoj godini?
- U dvadesetoj godini postojanja Društva prijatelja umjerenog napretka i u šezdesetoj godini svog života želim:
1. Konačno ozbiljnije pokušati da mojoj supruzi život sa mnom bude ljepši i manje naporan nego dosad. Barem jednom mjesečno izvlačit ćemo se iz jazbine MKSC-a na po četiri dana.
2. Konačno prodrijeti na slovensko tržište i šire, kao kantautor i profesor mekog terorizma. Devetnaestog januara ukazala mi se Djevica Marija skupa sa svojim blagajnikom; Cankarjev dom u Ljubljani, poslije dvadeset godina, zove me da zasviram i zapjevam za dvije hiljade eura bruto, pred 230 osoba. Želim što češće nastupati i na privatnim zabavama, za barem dvije osobe, u svakojakim prilikama. Na pogrebima i razvodima nudim sniženje.
3. Smanjiti za 15 posto snagu i vrijeme koje trošim na MKSC, ali tako da mlado suradništvo svojim doprinosom poveća ukupni obujam aktivnosti.
4. Šestu godinu uzastopce povećati posjećenost internetskog mikromedija www.dodogovor.org
5. Formalno registrirati fondaciju nevladinih udruga omladinskog polja “Pohorski bataljon”.
6. Svakog mjeseca napraviti jednu novu pjesmu.
7. Kandidirati se sa strankom Akacije na ovogodišnjim lokalnim izborima u Sloveniji i Kopru.
8. Smršavjeti pet kilograma i snimiti CD “Gore bez”. Parama od tog CD-a zamoliti doktora da mi napravi treće zube i zatim snimiti CD “Gore sa”.
(preneseno iz Novosti)
Na krsnoj slavi Bileće, nervozni vladika bacao je kletve na novinara BNTV i pred svjedocima izjavio da mu je draža fudbalska lopta od mjesta partijarha
Na prijemu povodom Svetog Save, krsne slave opštine Bileća i tamošnje crkve, vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije sručio je čitavu salvu optužbi na račun BN televizije koju je optužio za podjelu naroda u Hercegovini, a njenog novinara iz Trebinja, Nebojšu Vukanovića, nazvao “fićfirićem koji ne zna šta radi”.
Sijanje mržnje
Razgoropađeni vladika Grigorije održao je prilično neslovesno slovo o pogubnom djelovanju BN TV i njenog novinara, za čiji je rad rekao da je “velika drskost”. U njegovim riječima dala se naslutiti i latentna prijetnja u obliku nemušte kletve i opomene.
- Ne govorim to da nekog skrenem s njegovog puta, nego da, kad se poslije desi, kad se razboli, a ne zna od kuda, ne zna zašto… Da dijeli, sije mržnju, nema pravo niko, od vladike do najmanjeg. Vladika ima najveću odgovornost, pa onda načelnici i gradonačelnici – izgovorio je vladika.
Razočaranom episkopu, kojem u Hercegovini sve češće spočitavaju pretjeranu bliskost s liderom SNSD-a, ali i nekim kriminalnim krugovima, nije bilo dovoljno što je anatemisao BN TV, već je potvrdu svog stava zatražio i od prisutnih na slavlju (od kojih su neki pokušali da izbace novinara BN TV iz sale), ubjeđujući ih kako niko nema pravo da ružno govori o Hercegovini, pogotovo ne “iz nekih drugih, manjih sredina”, aludirajući na Semberiju, i “aždahu”- BN televiziju.
Vukanović, odavno naviknut na pritiske, omalovažavanja, oduzimanja opreme od strane Grigorijevih poslušnika, u svom televizijskom izvještaju je prokomentarisao da mu nije jasno kako vladika bezbožnim i lošim može smatrati borbu protiv kriminala i korupcije i zalaganje za pomoć siromašnima.
Poznato je da je vladika ranije znao spriječiti da kompletan tiraž pojedinih novina za istočnu Hercegovinu, u kojima su pominjane njegove nečasne radnje, dospije do čitalaca. Televizijski signal je za vladiku ostao neuhvatljiv, ali ne i za gledaoce u Hercegovini, koji su sve ogorčeniji na njegove neprimjerene istupe.
Neki od razloga za ovakvo nervozno i crkvenim velikodostojnicima nedolično ponašanje, možda leže i u tome što je Grigorije ovih dana doživio dvostruki poraz: na izborima za poglavara Srpske pravoslavne crkve, na kojima nije ušao među trojicu kandidata za patrijarha, ali i na izborima za načelnika Bileće, na kojima je izgubio kandidat njemu dragog SNSD-a, Blažo Vujović.
Iako je imao nesebičnu podršku predsjednika Srbije Borisa Tadića i premijera RS Milorada Dodika u nastojanjima da se domogne svetosavskog trona, Grigorije je dobio tek 15 glasova na izbornom Saboru SPC. U Bileći je ovako komentirao taj poraz:
- Drago mi je što nisam izabran za patrijarha. Opet mogu da šetam gradom, idem u kafane i igram fudbal!
Bratska pomoć Bratiću
Tokom izborne kampanje za načelnika ove opštine vladika Grigorije naredio je svim sveštenicima svoje eparhije da sav novac, prikupljen od dobrovoljnih priloga vjernika
tokom januarskih praznika, upute u Bileću kao pomoć stanovništvu ugroženom od poplava, što je objavljeno u svim medijima pod Dodikovim patronatom.
Na svečanosti u Bileći učinjen je i jedan izuzetak, pa je opštinska povelja, koja se svake godine dodjeljuje posebno zaslužnom pojedincu, ili kolektivu, imala dvojicu laureata. Osim štabu Civilne zaštite Bileće, u znak zahvalnosti za pruženu pomoć i angažovanje u spasavanju ljudi i materijalnih dobara prilikom nedavne poplave u bilećkim naseljima Jezerine i Plužine, dodijeljena je i ministru poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske, Radivoju Bratiću.
Povelja je Bratiću, inače ministru iz SNSD-a, dodijeljena za velike zasluge i “pomoć pruženu u realizaciji projekata iz oblasti poljoprivrede, izgradnju vodovoda u više bilećkih sela, te za asfaltiranje lokalnih i dijela regionalnog puta Bileća – Ljubinje”.
Na ovogodišnje svetosavsko slavlje u Bileći, upriličeno u organizaciji Dodikove lokalne vlasti (novoizabrani načelnik Dragan Babić još nije preuzeo dužnost), pala je mrlja od žuči vladike Grigorija i lokalnih moćnika poraženog SNSD-a .
Sve Grigorijeve prijetnje
Na istup vladike Grigorija u Bileći reagovala je NVO „Pokret za Hercegovinu“:
- Nazivati novinara «fićfirićem» kako se Grigorije izrazio, ne dolikuje čovjeku koji nosi mantiju i nalazi se na tronu Svetog Vasilija! Očigledno, poslije poraza na Saboru gdje nije izabran za patrijarha i poraza u Bileći za mjesto načelnika, režim i njegovi sateliti pojačavaju pritisak na sve slobodnomisleće ljude i organizacije. Svima je već jasno da je vladika Grigorije apsolutno u službi režima Milorada Dodika i da je on na izborima za patrijarha bio kandidat vlasti i tajkuna. Međutim, Srpska Pravoslavna Crkva je organizacija stara oko 900 godina i opstala je uprkos raznim iskušenjima shodno vremenima. Tako je i ovaj put Bog pogledao Pravoslavne i podario im Patrijarha kome dolikuje mjesto svetog Save. Vladiki Grigoriju ovo nije prvi put da pravi nedopustive gafove. Podsjećamo da je Grigorije prijetio novinaru NIN-a Jovanu Janjiću, novinaru Večernjih novosti, Radivoju Gutiću (da će ga pojesti kao šampitu i to u vrijeme posta) a fizički se pokušao obračunati sa novinarom Slobodanom Vaskovićem. Zato pozivamo vladiku Grigorija da se kane politike (nismo znali da je on iznad načelnika opština kako reče juče u besjedi, u Bileći) i novinara, te da se vrati vjeri, Bogu i molitvi, što mu je i misija. Jer, ako ovako nastavi neće imati kome držati propovjedi i besjede koje su sve više satkane mržnjom i diobama.
(žurnal.info)
Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“
Samo sam jednom polemisao sa čitateljem. U redu, on nije bio moj nego čitatelj novine u kojoj sam radio i nije bio tipičan čitatelj nego novinar na privremenom radu u Resoru državne bezbednosti Srbije, ali nije ni važno, jer kao što rekoh to je bilo samo jednom. I tada sam to učinio samo zato da zaštitim svoj ljudski i profesionalni integritet, jer je suština njegovog pisma upućenog redakciji bila u tvrdnji da svoj posao izvještača sa suđenja Slobodanu Miloševiću nisam obavljao u duhu potpune neutralnosti. Kako nikad nisam vjerovao u neutralnost, a vjerujem da objektivnost i jednostranost mogu ići ruku pod ruku u određenim okolnostima – ne znam da je iko ikada tražio da čuje „drugu stranu“ među stražarima u Auschwitzu – bio sam prinuđen upustiti se u jednu prije svega mučnu polemiku, koja je srećom završila prije nego što je i počela.
Internet je drugačija životinja od novine i pisanje u magazinima kao što je Žurnal podrazumijeva različitu vrstu odnosa sa čitateljima. Najčešće ne čitam komentare na vlastite članke. Odustao sam jer me iskreno bilo malo stid vrste jezika i niskosti nekih komentara koje sam pročitao poslije prvih par članaka. Da se razumijemo, u takvom komentarisanju ne vidim ništa problematično jer javnost je po definiciji anonimna – ali su me od jednog komentara na članak o poplavama na periferiji Sarajeva dlanovi zasvrbili taman toliko da naprosto moram da otpovrnem. Riječ je naime o komentaru kako je „lahko uvijek po Aliji“, koji niti je zlonamjeran, niti cilja da za razliku od nekih drugih, autore diskredituje na ličnom planu, ali je, eto, dirnuo u temu koja po mom mišljenju, dugoročno, ključna za budućnost ove zemlje. Riječ je, naime, o odnosu prema vladavini i političkom nasljeđu Alije Izetbegovića.
Dakle, dragi čitatelju
Čvrsto vjerujem u to da Bosne i Hercegovina ne može prosperirati na bilo koji način dok vladavina Alije Izetbegovića ne bude u potpunosti diskreditovana među Bošnjacima. Naslijeđe njegove vladavine je tako teško da je zemlja koja je imala i više nego burnu istoriju, vjerovatno po prvi put došla ovako blizu tačke pucanja iznutra. On je uspio Bošnjake vratiti u mrak u kojem teologija caruje nad logikom – i jedno i drugo kao sistem rezonovanja; drugim riječima, to je rezultat njegovog sistema vrijednosti. Njegova politika, pak, bila je bez vizije i kao rezultat toga obilježena manjkom odlučnosti. On je izgubio rat i poraz ugradio u temelje društva koje je počeo stvarati poslije rata. On je posijao sjeme svake bošnjačke frustracije danas. I ako se dogodi da se Bosna i Hercegovina raspadne to će biti rezultat tih frustracija.
Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina – ne znam da li se razumijemo, dijete koje je rođeno kada je Alija Izetbegović preuzeo vlast danas je punoljetno, vjerovatno nikad nije napustilo granice Bosne i Hercegovine, vrijeme provodi u kladionici, živi sa ocem i majkom, izbjegava školu, ne misli da je znanje vrijednost, naime, cijeli jedan promašen život – kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“. Suštinski, Alija Izetbegović nikada nije shvatio da Bosna i Hercegovina ne može koegzistirati sa ideologijama i politikama na kojima se temeljio svaki pokolj u njenoj modernoj historiji. Marko Attila Hoare – mladi britanski historičar koji je napisao jedinu ozbiljnu, studiju razvoja Armije BiH, How Bosnia Armed – mi je jednom skrenuo pažnju na temeljnu sličnost i temeljnu razliku između Josipa Broza Tita i Alije Izetbegovića: i jedan i drugi su, parafraziram, krenuli u rat na multietničkoj, ujedinjujućoj platformi u zemlji napadnutoj izvana i podijeljenoj iznutra, ali dok je Broz ostao dosljedan svojoj platformi i to demonstrirao sa velikom odlučnošću, Izetbegović je, u najvećoj mjeri zbog svoje kolebljivosti, tu polaznu političku platformu iznevjerio. I zato, temeljno, izgubio rat.
Antička mudrost, mislim da je Tacitova, veli da je nepravedan mir gori od rata. Upravo takav mir je potpisao Alija Izetbegović i iz te temeljne nepravde potiču sve današnje nepravde. Ne ratuje se za mir, ratuje se za državu. Njegov je posao bio utoliko lakši: on je državu naslijedio, i to ne bilo kakav državni aparat, nego aparat koji su komunisti gradili 45 godina.
Ako Vam se čini da je ovo naknadna pamet, moram Vam reći da jeste, jer ja ništa od ovog nisam znao u maju 1992. godine, kada sam napustio kuću. Mislio sam da je riječ o elementarnoj nepogodi, nije mi bilo jasno skoro ništa, osim da neko želi da me ubije i da sam potpuno nezaštićen. Nisam ništa naročito mnogo znao ni u julu, odnosno u novembru 1995. godine. Nisam imao nikakvu referencu. Ali sam naučio – ne shvatio, nije mi sinulo, nego sam mukotrpno sakupljao činjenice i tokom novinarske karijere i tokom proteklih nekoliko godina dok sam imao privilegiju da i u formalnom smislu studiram i učim – da je ono što je obilježilo moju generaciju odsustvo države, da moja generacija, i to je naša uvjerljivo najveća tragedija, nema iskustvo života u državi. Državi koja, kao takva, po definiciji, per definitionem, by default, ne znam kako da to dovoljno jasno naglasim, ispunjava svoj dio društvenog ugovora.
Ovo što imamo, ovog bastarda, napravio je Alija Izetbegović.
Uzgred, utoliko je tužnija borba na desnici u Bošnjaka, između Sulejmana Tihića, Fahrudina Radončića i Harisa Silajdžića za njegovo političko nasljeđe, usprkos tome ili upravo zato što je riječ o skoro arhaičnim, potrošenim idejama i idelogiji i poraženoj i pogubnoj politici.
Čiju istoriju živimo
Razlozi, iz kojih je tako, naime zašto je Izetbegović iza sebe ostavio upravo to i zašto nije umio ili mogao napraviti državu, nisu relevantni. Jer, da citiram jednog mnogo pametnog frajera, „U istoriji nema drugostepenog organa.“ To je jedino važno. A mi tu, Izetbegovićevu, istoriju živimo.
Zapravo, možemo raspravljati i o tome, i spreman sam da predočim argumente i u tom slučaju, ali mislim da to u svrhe ovog članka nije relevantno. Pošteno, ne vjerujem da moja generacija ima vremena da utvrđuje razloge. Mi se moramo naprosto vratiti na početak, napraviti potpuni raskid sa političkim narativom koji je uspostavio Alija Izetbegović. Jer, samo će tako ova zemlja preživjeti. Samo tako Bošnjaci neće svršiti u nekoj balkanskoj Gazi ili Zapadnoj Obali.
Na kraju, dužan sam i da objasnim zašto sam se odlučio da Vam odgovorim. Bosna i Hercegovina u kojoj hoću da živim od ove se razlikuje po tome što je to prosvijećena zemlja i društvo. Alija Izetbegović iza sebe je ostavio temeljno neprosvijećenu zemlju, u kojoj caruju harizme i despoti sitnog zuba. Naprosto ne želim pristati na to. I mislim da ne bi trebali ni Vi.
(zurnal.info)
Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih
Ministarstvo odbrane Novog Zelanda će zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici na službi u Avganistanu.
Puške sasvim uredno funkcionišu, čini se da nema nikakvih pritužbi na njihovu smrtonosnost. Oružje će biti zamijenjeno zato što brojevi ugravirani na cijev sadrže reference na Bibliju. Predstavnik novozelandskog Ministarstva odbrane požalio se novinarima: „Gravure... nas dovode u nezgodnu situaciju. Mi toga nismo bili svjesni, a proizvođač nam ničim nije nagovijestio o čemu se radi. Mi smatramo da su reference na Bibliju nedolične“.
Oružje pod imenom The Advanced Combat Optical Gunsight rifle na cijevi ima ugravirano "JN8:12,". Misli se na Jovan, 8:12: „Ja sam vidjelo svijeta: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života“.
Druga puška, po imenu The Trijicon Reflex, ukrašena je gravurom „2COR4:6“. Pogađate: Pavlova Druga poslanica Korinćanima, 4:6. Gdje se kaže: „Jer Bog koji reče da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista“.
Predstavnik Ministarstva odbrane Novog Zelanda dodao je kako bi, imajući u vidu činjenicu da su vojnici te države na službi u nekim muslimanskim zemljama, citati Biblije na puščanim cijevima mogli biti pogrešno shvaćeni. U muslimanskim zemljama i inače imaju običaj da pogrešno shvate razne stvari. Na primjer: oslobođenje, preporod i demokratizaciju Iraka i Avganistana shvatili su kao okupaciju. Sada bi muslimani mogli pogrešno shvatiti to što novozelandski vojnici pucaju na njih.
***
Egipatski Veliki muftija Ali Gomaa poslao je fatwu na svoje vjernike.
U Egiptu, kuranski stihovi postali su popularan ringtone za mobilne telefone. Izgleda da su ljudi u toj zemlji tako duboko ispunjeni religijom, da čak i svoje telefone, koji su, kao i sve tehničke naprave, u biti religijski neosviješteni, podešavaju da se oglašavaju mujezinovom pjesmom. Osim toga, kuranske stihove koriste i kao screensaver, praznične čestitke, štampaju ih na naljepnicama koje lijepe na kola, i imaju običaj da ih, uz pominjenje Božijeg imena, citiraju kada kupuju kruh, sipaju gorivo ili se pozdravljaju sa komšijama.
Muftija Gomaa smatra da je Božija riječ sveta, i da je ono što čine njegovi vjernici svetogrđe.
Kao što se možemo sjetiti, još su stari Grci smatrali da pitanje mjere jedan od testova mudrosti. Oni, međutim, nisu imali mjere sa svojim mnoštvom Bogova: monoteizam je pokazao da je sve preko jednog Boga – višak, što je mudrost koju će kasnije osporiti ateisti, sa svojom tezom da je višak i taj jedan.
***
Bio je 7. avgust 2007. Tuniski ribarski brod bacio je sidro na 30 milja južno od Lampeduze. Posada je zaspala, ali san nije dugo trajao. Probudili su ih krici iz mora. Kada su upalili reflektore, vidjeli su gumeni čamac, i na njemu, izgladnjela i žedna, 44 ljudska bića na samrti.
Kapetan, čije je ime Abdelkarim Bayoudh, nesrećnike je ukrcao na brod i poveo ih do najbliže luke: već pomenute Lampeduze. Koja se, ako je neko slab iz geografije, nalazi u Italiji, a koja se, opet, i geografski i politički i civilizacijski nalazi u Evropi.
Kada su utopljenike iskrcali u luku spasa, kapetana i njegovu posadu su uhapsili i sproveli u zatvor. Protiv njih je podignuta optužnica za „pomaganje ilegalnim imigrantima“. Predviđena kazna za taj zločin - od godinu do petnaest godina zatvora.
Dobri ljudi su kasnije primijetili da protiv posada ribarskih brodova koje su udarcima vesala sprječavale ilegalne davljenike da se ukrcaju na njihov brod, a potom ilegalno usele u Italiju, policija i tužilaštvo nisu poduzeli mjere. Iz toga se zaključuje da je ilegalno spasiti, a nije ilegalno davljenika spriječiti da se spasi od utapanja, ukoliko je osoba koja se davi ilegalni imigrant.
Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih. Primijetili smo zanimljivu stvar: da to što ih ne možemo vidjeti, ljude čini tvrdo ubijeđenim u njihovo postojanje.
***
Na blatnjavoj livadi iza podgoričke Kamionske pijace jedan je čovjek prodavao knjige. Zato što smo rasisti, primijetili smo da je on – Rom. Zato što nismo glupi rasisti, i poznajemo forme dozvoljenog, sistemskog rasizma, nećemo reći da je bio – Ciganin. Vješt je to prodavac bio, a k tome i dobru robu prodavao. Kod njega je čovjek mogao pronaći Manna i Heaneya. Iz nedjelje u nedjelju nudio je i sabrana djela De Sadea, za koja nije mogao naći kupca.
Na pitanje: pošto su knjige, prodavac je imao običaj da odgovori: „Sve knjige euro, Tarzan dva“.
Ko su zapravo ti, da prostiš, ljudi, ko su ti mladi majstori, gdje to naša budućnost srlja? Gdje je ta energija, naše internet mnijenje za 21. stoljeće?
Život običnog tempa
Ponedjeljak, 23 sata i 49 minuta. Vampirsko doba, pošten čovjek radnim danom u ova doba spava. I moje su poštene namjere bile da se srušim u krevet...I baš kad sam pojeo svoj treći tost ( a prije toga uspavao sina, popričao sa ženom, odgovorio na sms-ove i telefonske pozive koji tradicionalno slijede nakon 60 minuta...), e baš tada me šejtan natjera da provjerim e-mail. Na prvi pogled, ništa posebno! Prijatelj iz Londona mi kaže da je našao novi posao u Berlinu, drugi „dijasporac“ mi se žali da hitno mora na Haiti kako bi zaradio ozbiljnu lovu, a treći mi savjetuje da se bez razumnog razloga godinama grčim vjerujući da će u BiH biti bolje. „Uzalud ti je to! Što će tebi da te dere polusvijet. Pa znaš li ti onu-kad pametni šute tad govore budale...Svako želi biti važan i revolucionaran. Nisi ti spreman da se s njima gOnjaš, nemaš pet života...Napusti, odjebi i oprosti se druže.“, E baš tako mi napisa čovjek.Onda ništa, odgovorim mu poluiskreno.
Vidi ti sad novonastale situacije. Onaj tamo iz Londona ode u drugi evropski grad, drugi za parama trči na razoreni Haiti, a treći mi još soli pamet da sam u principu manje-više naivan!? Moram priznati, za svašta su me optuživali zadnjih osam godina, ali mi nikad niko nije rekao da sam naivan, dakle osoba koja radi u korist vlastite štete bez razumnog razloga i povoda. Vidno narušenog samopouzdanja odjavim se sa e-maila, razbije mi se san pa zabasam na internet- to čudo za gubljenje vremena. I otvorim ti ja Zurnal tacka info. Kad tamo, komentari na moj posljednji tekst koji sam, onako, iz poštovanja prema jednom važnom bandu, nazvao po starom Džonijevom „zavlakaču“ Gluperde lutaju daleko. Nadao sam se (uzaludno!) da će revnosni, osviješteni, napredni posjetitelji našeg web portala skontati u čemu je fol, da će prokljuviti da ovdje pravde nema sve dok se i zadnja skrivena istina o „so called bh war“ javno ne objavi i ne raskrinka. Al sam, kako bih rekao, žestoko precijenio postavljenu temu koja meni (džaba je) i sada izgleda izuzetno važna. Konkretan dokaz za to je da skoro pa niko od čitatelja u svojim komentarima teksta „Gluperde...“ čestitog slova o njemu napisao nije, ali su me svejedno momački oderali. Al, ko mi je kriv!
I tu se vraćamo na mail trećeg prijatelja koji mi spočitava temeljnu i neobjašnjivu naivnost. Već ga vidim kako mi uz veliku pivu u Avliji drži predavanje: Ima za to razloga raznih al, jebajga, šta rukovodi (dedicated tu Davorin Popović) nedobronamjernog besposličara da u svako doba dana, u svakoj nevažnoj prilici, u pauzama vlastite dokolice, sigurno skriven iza nicka, iskoristi ponuđenu internet-životnu šansu i održi „bank“ o svakoj temi o kojoj najčešće pojma nema? Svaka čast konstruktivnim izuzecima, svaka čast novinarima, ali otkud ta želja u mladim ljudima što godinama studiraju, gube godinu za godinom i parazitski životare na skromnom roditeljskom budžetu pa da nicknameovski „neutuživo“ gube dragocjeno vrijeme i piskaraju o Silajdžiću, Dodiku, Lagumdžiji, Tihiću, Džeki, Blaževiću, Komšiću, Salihamidžiću, Pećaninu, Avdiću, Džaferoviću, Inzku, Gregorianu, Radončiću, Selimbegovićki, Jurišićki, Obami, Putinu, Tetki Zilhi, tebi, meni, petom, desetom...?
Pa ti se ja vratim iz te zamišljene situacije u Avliji, i sad, bez velike pive u ruci, sam sa samim sobom, sebe samog pitam: Ko su zapravo ti, da prostiš, ljudi, ko su ti mladi majstori, gdje to naša budućnost srlja? Gdje je ta energija, naše internet mnijenje za 21. stoljeće? Znaš gdje je - samom sebi šapućem - u kanalu! Znam, sumnje nikakve nema da ću nakon ovoga postati genijalna meta različitih internet degustatora. To se posebno odnosi na one kompleksaše, nerealizirane fuckere, intelektualce opće prakse... Ali nemam ništa protiv, jer ko hoće da se bavi javnim poslom ima da se pomiri i sa javnim kritikama. Demokratija jarane! Izvolite, udarite, derite, „O mladosti...“. Samo, ako je ikako moguće, barem ponekad se lijepo i ljudski predstavite. Al „zaoprave“.
Svijet avatara smješten na planeti Pandora ljepši je, skladniji i življi od našeg ovozemaljskog - za neke gledaoce blockbustera Avatar toliko je zanimljiviji od ovoga koji imaju da su odlučili samo fizički ostati na Zemlji, a duhovno živjeti na Pandori i prema njenim principima
Sumnja se da stotine ljudi u svijetu živi u depresiji, jer na Zemlji ne mogu pronaći ljepotu kakvu su vidjeli na Pandori u novom filmu Jamesa Camerona Avatar. Većina bi ih bez razmišljanja pristala da postanu avatari, da im naraste rep, koža oboji u plavo i dobiju još po metar visine i odsele na planetu Pandora živjeti u sveopštem miru i ravnoteži, priznaju sami na internet forumima posvećenim životu na Pandori. Kako je transformacija u avatara (još uvijek!) nemoguća, čitav svijet kojeg je Cameron izmislio polako dobija mitološke dimenzije. Na brojnim internet stranicama se proučava jezik Na'vija, njihova konstitucija, običaji i veza sa prirodom. Zavirili smo u maštoviti svijet avatarskih zanesenjaka nastao na kompjuterskom disku od milion gigabajta i na osnovu čovjeka plave kože visokog tri metra iz sna Cameronove majke.
AVATAR: Na Zemlji se reinkarnacija hinduističkih bogova u ljudski oblik naziva avatarom ali je razvojem tehnologije ovaj termin dobio novo značenje kada se ljudska inteligencija prebaci u drugo biološko tijelo. U ovom slučaju smiještanje ljudskog uma u tijelo stanovnika Pandore, Na'vija, znači postajanje avatarom.
NA'VI: Čovjekolika indigo bića od nas se razlikuju po veličini koja može dostići i do skoro četiri metra, repu na dnu leđa i živim završecima dlaka sa glave kojima se povezuju sa drugim živim bićima. Uz to, veze koje ostvare sa svojim partnerima traju cijeli život i ne mogu se raskinuti pa im svakako nisu potrebni advokati. Poznati su po svojoj miroljubivosti ali i ratničkim sposobnostima samo u slučaju odbrane. Za razliku od ljudi ne pokušavaju prilagoditi svijet sebi pa umjesto toga nastoje pronaći sklad i utopiti se u okruženje. Mada imaju vlastiti Na'vi jezik, jako dobro govore i engleski koji su naučili od entuzijastične naučnice Grace Augustine.
DRVO-DOM: Visoko skoro 500 metara, drvo-dom je ustvari nekoliko stabala međusobno isprepletenih koji služe kao dom plemenu Omaticaya. Nezamislive visine 
dostiže zahvaljujući smanjenoj gravitaciji na Pandori. Na'viji na ovom drvetu provode većinu svog života a ono im je ujedno podsjetnik da je zajednica uvijek jača od skupa pojedinaca. Nažalost, korporacija RDA srušila je drvo i natjerala Na'vije u izbjeglištvo jer se ispod drveta nalazi jedno od najvećih nalazišta unobtanijuma na Pandori.
Još je jedno drvo posebno važno za Na'vije. Drvo života njihova je veza sa precima i sa njima mogu izravno razgovarati spajanjem svog repa i živih grana drveta. Na sreću, drvo života Na'viji su uspjeli odbraniti.
UNOBTANIJUM: U 20. i 21. stoljeću stanovnici Zemlje ovom su riječju nazivali sve nedokučive materijale, obično izmišljene i nepostojeće. Ruda koju su pronašli na Pandori imala je do tada nezamisliva svojstva: provodnost o kakvoj su naučnici maštali i mogućnost da stvori magnetsko polje i levitira iznad površine. Ovaj materijal postoji samo na Pandori i do njega se dolazi u “nehumanim” uslovima pa je njegova cijena na zemlji dostizala i 40 miliona dolara po kilogramu. Zbog njega je RDA i napravio svoju bazu na Pandori i ako se vojnici i rudari ikada vrate na ovu planetu, nakon poraza od Na'vija, to će biti isključivo radi “novog zlata”.
IKRAN: Zmajolika životinja za jahanje čiji raspon krila može biti i do 12 metara a brzina poniranja čak 260 kilometara na sat. Svaki Na'vi ratnik ima svog ikrana po kojeg odlazi na lebdeće planine. Prepoznaje ga po tome što ikran na početku pokuša ubiti Na'vi ratnika kojeg odabere za svog doživotnog vlasnika. Tek kada uspije pripitomiti svog ikrana, stanovnik Pandore postaje i istinski Na'vi ratnik. Pripitomljeni ikrani žive na vrhu Drveta života kako bi uvijek bili pri ruci ratnicima. Međusobno su povezani nervnim žavršecima na repovima i Na'vi njima upravljaju svojim mislima, na isti način na koji kontrolišu pokrete dijelova svoga tijela. Zbog ikranovog oblika usta pretpostavlja se da je evoluirao od ribolikih životinja. Uprkos godina istraživanja, ikrani su za ksenobiologe (naučnike koji izučavaju biologiju vanzemaljskog života) i dalje velika tajna. Zna se da im je tijelo jako slično pticama sa Zemlje ali su njihova tijela i kosti napravljene od bioloških karbonskih vlakana. Njihove kosti su mnogo lakše od ptičijih i neuporedivo tvrđe. Posebno je interesantan način hlađenja ove životinje: hladan vazduh ulazi kroz posebne otvore na glavi (baš kao kod mlaznih borbenih aviona) i struji cijelim tijelom te prolazi čak i kroz kosti. Ikran ima četvere oči. Velikim prednjim očima svijet vide poput ljudi a male oči sa strane glave imaju ultracrveni vid, pogodan za noćni lov, i posebno su osjetljive na pokrete. Nikada nije naučno dokazano ali se pretpostavlja da su ikranove oči osjetljive i na zvuk te da služe kao radar.
I ostale su životinje na Pandori veće i snažnije od onih koje mi poznajemo. Slično je i sa biljkama. Njihove su boje snažnije i življe od najljepših cvjetova dostupnih ljudskom oku. Biljke, životinje i čovjekoliki avatari u snažnoj su i neprekidnoj vezi a njihovu ravnotežu održava vrhovno božanstvo Eywa.
EYWA: Eywa se teško može nazvati bogom u kakvog vjeruje većina stanovnika plave planete. Kada bi se već moralo porediti Eywu sa nečim što poznajemo na našoj planeti, to bi vjerovatno bila sama majka Zemlja. Na'viji se ne klanjaju niti obožavaju Eywu, prije bi se moglo reći da se radi o poštovanju i zahvalnosti na životu kojeg ovo božanstvo čuva.
RDA: Administracija za razvijanje resursa (RDA) najveća je i najozloglašenija nevladina organizacija u svemiru. Njihovi su poslovi raznovrsni i zagarantovano sumnjivi: od iskopavanja ruda, prevoza, medicine pa do proizvodnje oružja. Javna je tajna da su snažniji od većine vlada istočnog svijeta. Jedino oni polažu pravo na sve resurse i prevoz van Zemlje. Mada su danas najstariji i najveći takozvani kvazi-vladin administrativni entitet sa milionima dioničara, RDA je projekat dva čovjeka koji su za njeno osnivanje posuđivali novac od porodice. Uspjeh im je donijela formula prevoza radnika na bilo koje mjesto na Zemlji ili van nje bez miješanja sa domorodnim stanovništvom. Tako su Zemlju povezali maglev vozovima za koje su potrebne velike količine unobtanijuma smještenog jedino na planeti Pandori.
Postoje nagađanja da je RDA koristila oružje namjenjeno samo za odbranu u hitnim slučajevima prema pravilima UN-a.
RDA je optuživana i za uništenje ekosistema Pandore. Udruženje za zaštitu životinja PETA potrošilo je 1,2 miliona dolara tokom 2148. godine na kampanju u kojoj su se mogle vidjeti fotografije iznemogle Na'vi žene za šta su optužili RDA. Kampanja je imala velikog utjecaja i čak dovela do pooštravanja kotrole RDA ali je sve palo u vodu kada je otkriveno da je fotografija montirana.
JEZIK: Na'vi jezik ima oko hiljadu riječi. Humanoidi koji su ga pokušali naučiti kažu da je teži od bilo kog zemaljskog jezika ali ljudi ipak mogu vremenom savladati neobični na'vi jezik. Ako uspijete naučiti riječi i gramatiku budite sigurni da u sklapanju rečenica ne možete pogriješiti: jednostavno, redoslijed riječi u rečenicama na'vi jezika nije bitan i bit će ispravno kako god ih poredali. Stanovnicima Etiopije i Novog Zelanda trebalo bi biti lakše naučiti ovaj jezik od ostalih jer postoji nekoliko sličnosti njihovih jezika i jezika Na'vi bića. Onima što već uče riječi svakako ne biste željeli reći da se radi o jeziku kojeg su izmislili Camerun i dr. Paul Frommer, lingvista i direktor Centra za upravljanje komunikacijama na Univerzitetu Južne Kalifornije.
ZA DALJE ISTRAŽIVANJE: Maria Wilhelm i Dirk Mathison objavili su knjigu Avatar: A Confidential Report on the Biological and Social History of Pandora, u kojoj su skupili sva saznanja ljudi o životu na Pandori. Od novembra prošle godine može se nabaviti u američkim knjižarama ili direktno preko izdavača Harper Entertainment.
Nepopravljivim zanesenjacima vjerovatno neće biti mrsko ni skoknuti do kineske provincije Hunan čiji su predjeli poslužili kao inspiracija za leteće planine na Pandori. One su nedavno preimenovane u Avatar i nema sumnje da će poslužiti fanovima da se pohvale kako su zaista bili na Pandori. I, naravno, dokažu to fotografijama.
(zurnal.info)
