Ukinuli su nam vize. U mom širem komšiluku, jedini sam koji će vidjeti Evropu. Ostali za to nemaju para, jer su ih novi vlasnici istjerali iz solane, samoposluga, hotela u kojima su radili. Sada čuvaju krave i sijeku šumu koju prodaju za ogrjev
Bio je kraj 1997. I bila je zima – zapravo ono što ovdje na moru, gdje ljudi priznaju postojanje tek dva godišnja doba, ljudi zovu zimom. Prosto: kada je vruće, onda je ljeto, kada pada kiša, onda je zima. Tako primorska zima počne već u oktobru kada, nakon okašnjele vreline Miholjskog ljeta, počnu teške, neprozirne i nezaustavljive kiše, kada se čini kako se na zemlju upravo izlila sva voda ove, i svih onih planeta na kojima vodu još nismo otkrili. Počne krajem oktobra, i zna potrajati sve do zadnjih dana aprila, kada je lov kuble već okončan, a ribari u more spuštaju prve mreže za kokote.
Bilo je, još, jutro. Sjedio sam kraj kvarcne grijalice na kojoj su dvije šipke zauvijek prestale da svijetle, pa je samo još najdonja emitovala onoliko toplote koliko je bilo dovoljno da zagrijem stopala. U ovim krajevima, najgadnije nevrijeme ne donosi jugo, nego punenat. On je hladniji od juga, njegovi su talasi razorniji od onih koje podigne jugo, on donosi više kiše nego jugo i, najvažnije i najgore, ta kiša, jebem mu mater, pada ukoso. Pada gotovo horizontalno, tako da ti umjesto kišobrana zapravo treba jedan od onih štitova koje policajci koriste za suzbijanje demonstracija. Po punentu, ljudi kišobran ne nose iznad glave, nego ispred prsa. Ali od te kiše nema odbrane: vjetar kišobran pocijepa čim kročiš na ulicu, i nadalje si izložen bezbrojnim vodenim hicima koje vjetar ispaljuje u tebe. Punenat je značio da će kuća u kojoj sam živio prokisnuti. U starom crijepu su zjapile rupe u koje je vjetar ubacivao hektolitre vode, koja se kroz loše zidani gornji sprat slijevala na moj plafon, a otud u lavore koje sam držao na podu i svako malo ih praznio. Nije bilo šanse da zakrpim krov. Iako sa sugrađanima nisam dijelio politička (uzgred: ni bilo koja druga) uvjerenja, jedno nam je bilo zajedničko: siromaštvo.
Pio sam kafu, pušio nišku Drinu bez filtera i na muzičkom stubu marke MekoSonic (Tuška pijaca, 80 maraka, „Kakva Turska, original japanski“, tvrdio je prodavac) slušao Suede, „Europe is Our Playground“.
Znate tu situaciju: čujete neku pjesmu, i u trenu znate da se dešava važan trenutak u vašem životu, nešto što ćete željeti da sačuvate, nešto čega ćete se sjećati kasnije, kada se budete prisjećali kako je život nekada obećavao mnogo, a svijet bio – nekako - bolji. Nadalje, ljubomorno čuvate sjećanje na taj trenutak. Kad je bilo, kako je bilo, što ste tada činili, što ste mislili i, najvažnije, što ste osjećali. Godine prolaze, i vi više niste sigurni je li to zaista bilo tako, jesu li slike i sjećanja na emocije koje je u vama ta pjesma izazivala zaista sjećanje, ili priča koju ste sebi ispričali, da prikrijete bijele rupe u memoriji, činjenicu da je sjećanje posve nepouzdano, da čak i najvažniji trenuci u našem životu cure iz njega, cure tim brže što se više naprežemo da ih sačuvamo, onako kako curi pijesak iz stisnute šake.
Ali to u krajnjem nije bitno. Ono što pamtimo, ono što mislimo da pamtimo, možda nije tačno, ali je istinito.
Trenutak kada sam prvi put čuo Love Will Tear Us Apart. Trenutak kada sam prvi put čuo Made Of Stone. Trenutak kada sam, odjeven u svoje najbolje odijelo, izlizane leviske i bijele starke, koje sam, kao nešto naročito važno, ponio u torbi sa kojom sam pobjegao iz Sarajeva, u 3 ujutro Albancu koji je prodavao hamburgere dao bugarsku kopiju prvog albuma Suede, on je ubacio u kasetofon pored roštilja, i onda nas dvojica, nazdravljajući iz čuturice koju sam nosio u zadnjem džepu farmerica, odlušali So Young. Napokon, trenutak kada sam, na zimu 1997, bjesomučno slušao Europe Is Our Playground i maštao o tome kako će: narod u demokratskom zanosu srušiti režim Slobodana Miloševića, Zapad u Bosnu poslati vozove novca, Bosna postati sretna zemlja bogatih ljudi i dobiti još jednu Olimpijadu, Radovan Karadžić i Ratko Mladić dobiti milion godina zatvora, Petar Luković zbog tekstova u Vremenu postati Ministar informisanja, da će Politika, zauvijek osramoćena, prestati da izlazi, da će nova vlast strijeljati uredništvo Pobjede i Večernjih novosti, da će, prije nego napunim dvadesetpetu, pravda pobijediti, zli pasti, granice se otvoriti, a Evropa postati moje igralište. Prilično sam siguran da sam se smiješio iznova i iznova puštajući istu pjesmu, paleći cigaretu za cigaretom i smišljajući sve bolje, ljepše i pravednije scenarije za budućnost.
Shvatili ste: volim Suede, melanholičan sam, vjerovao sam u demokratiju i takozvane zapadne vrijednosti i vjerovatno ću umrijeti od raka pluća.
Sada imam 36 godina. U meni je mnogo više sjećanja nego nade. Ako vam kažu da je to mudrost, pošaljite ih u pičku materinu. Nema nikakve utjehe u protoku vremena. Sve teče, i sve teče na gore. Tamo gdje tečemo nema ničeg transcendentnog, nikakve velike priče, ničeg što iskupljuje. Tečemo ka vodopadu koji će nas na kraju razbiti o riječno dno. Onoliko smisla koliko vodi koja teče nudi činjenica da će, kada je brana zaustavi, ona preći u drugi oblik, u energiju koja će osvijetliti sobe slatke, plavokose dječice, toliko smisla nama nudi činjenica da će nas jesti crvi, da ćemo biti razlog zašto trava nigdje nije tako zelena i gusta, kao na grobljima. Isto toliko smisla bilo je u planu: uništiti Jugoslaviju, da bismo se ujedinili u Evropi.
Ukinuli su nam vize. U martu idem u Leipzig, potom u Salzburg. U maju sam u Norveškoj. Poslije toga idem u Italiju. To je divno. U mom širem komšiluku, jedini sam koji će vidjeti Evropu. Ostali za to nemaju para, jer su ih novi vlasnici istjerali iz solane, samoposluga, hotela u kojima su radili. Sada čuvaju krave i sijeku šumu koju prodaju za ogrjev. Predstavnici Evropske unije nedavno su vlastima poručili da moraju poslušati MMF, koji nalaže nova otpuštanja radnike. To znači još onih koji nikada neće otputovati u Evropu.
Nikada Evropa neće biti moje igralište. Nikada onoliko koliko je to bila u trenutku dok sam, u djedovoj kući koja je prokišnjavala jer crijep na krovu digao jak punenat, na mini-stubu marke MekoSonic slušao Suede, Europe is Our Playground. Nema više viza, ali nema više ni para da se putuje. Slobodan Milošević je pao, ali je njegov SPS i dalje na vlasti. Zapad u Bosnu jeste poslao nešto novca, ali Bosna umire. Politika, Večernje i Pobjeda su, hvala na pitanju, dobro. Petar Luković nije postao ministar. Umjesto toga, uskoro bi mogao postati nezaposlen. Upoređujem svoju ondašnju listu želja sa jutrošnjim novinama. Ono što se zaista desilo, desilo se nekako krivo. Kao da je po mojoj mladalačkoj utopiji film snimio David Lynch. Najbolji od svih mogućih svjetova nikada nije pred nama: jedino mjesto gdje je on ikada postojao je prošlost, u kojoj smo ga maštali. Kada budućnost koju smo u prošlosti sanjali napokon stigne, ona je tu tek da bi nas podsjetila da je prošlost najbolje od te budućnosti. Nama preostaje ono u međuvremenu. To u međuvremenu se grafički jednostavno izražava. Kako kaže Ognjen Spahić: na svakom grobu stoji godina rođenja, godina smrti i, između njih – crta. Ta crta, to je čitav život.
(zurnal.info)
Ako ne poludim u toku ove trudnoće nikad neću. Prosto ne znam odakle da počnem da se jadam i to argumentovano, moliću lijepo! Možda da krenem od liste stvari koje nipošto ne smijete raditi
1. UVESTI MAJSTORE U KUĆU
Jao Dženana jao najdraži njen mužu kako vam je lijep stan. Upravo izvrstan. (strateška pauza) Idealan za studente! (upiljen pogled koji prži mali mozak) Je l de da ćete prije
bebe malo nešto promijeniti? Čisto da vam je šire i da vam imaju gdje gosti doći evo vidite kako nemamo gdje sjesti čim nas dođe više od dvoje...
Nakon par mjeseci strateškog pritiska nas dvoje naivčina otvorismo novčanike i vrata onim Hunima od majstora. I napravismo najveći zajeb u svom životu.
Mislim u 7. sam mjesecu, teška kao crna zemlja, jedva se kolutam kroz kuću i sad zamislite u takvom stanju valja se izboriti sa svim onim preispoljnim barabama sa mistrijama, mačkovima, ljepilima, kitovima, metrima, pa keramičarima, električarima... Prvo, kad te vide kao ženu odmah te isključe sa radara. Tvoje zahtjeve majstori uopšte ne čuju. Nije da postoji komunikacijski šum. Nema KOMUNIKACIJSKOG KANALA UOPŠTE!
Ako se i udostoje odgovoriti na žensko pitanje, odgovore tvojoj muškoj polovini. A još ako ti vide trbuh, apsolutno su zaprepašteni šta ti u takvom stanju radiš u sopstvenom stanu i šta pobogu želiš reći. Treba da ležiš ili se skutriš u nekom ćošku gdje ne možeš smetati.
Potom, svi su prevaranti. Jedan dan posla znači 10 dana muvanja po stanu. Dostava u roku obično znači da će realizirati šugavu dostavu 2 (slovima: dva) mjeseca nakon dogovorenog i to u skroz drugom materijalu od onog kojeg si naručio! Potom neće otići dostojanstveno, nego će se još zaglaviti u liftu pa im ne možeš vidjeti leđa dok u Rambo stilu tjeraš domara i onu misterioznu firmu kojoj plaćaš održavanje da poduzmu nešto. Zar je toliki problem pritisnuti tipku nakon što zatvoriš vrata???
Naravno, uvijek moraš u sred posla sve ostaviti i obići petnaest puta Sarajevo da kupiš dodatnog materijala jer zaboga nisi dobro slušao kad je naručio šarafe, lajsne, ne te tvrde već one od medijapana vidiš da ti ne valja zid kriv je brate uuuu al je kriv pa kese, mačkove, miševe, jupole, pločice, ljepilo za keramiku, kabal, pičke materine....Sigurna sam sto posto da oni to prosto izmišljaju samo da mogu uživati zamišljajući te kako trčiš ko bez duše iz jedne u drugu prodavnicu. Za to vrijeme, oni sjede i puše jer ne mogu raditi svoj posao obzirom da im nisi sve pripremio.
A to inače nije posao, to je čudo. Jer ako niste znali, ja sam eto zahvaljujući sretnoj zvijezdi spoznala, lijepljenje keramičkih pločica je komplikovaniji posao nego ispitivanje koštane srži donatora. Gletovanje i krečenje mogu obavljati samo vrsni umjetnici i naobraženi pojedinci koji eto slučajno kreče dok im se ne otvori pozicija na Akademiji. Električar je više biće, koje je samo radi tebe, da ti učini, ostavilo posao na pravljenju perpetuum mobilea od kojeg će najviše koristi imati siromašne zemlje pa ti to trebaš znati i ponizno cijeniti.
I svi iza sebe ostave ogroman nered, jer kad treba pospremiti za sobom tad i samo tad postanu svjesni da ima neko žensko u kući koje može bar počistiti. Kad već nije korisno.
2. PITATI ŽENE ŠTA MISLE O TVOM IZGLEDU
Ako ste mahnite kao i ja, sigurno ćete - kad se osjećate najgore, najteže - upitati nekog bliskog je l`, šta misliš, jesam li se previše udebljala? Koja je to greška, koji je to gaf kozmičkih razmjera.
Svi mi znamo otkad smo prvi put prokomunicirali i slagali da nam se sviđaju mašne u najbolje drugarice iz straha da nas ne ostavi pa da moramo sami u školu, da se na takva i bilo kakva pitanja vezano za izgled nikad, nikad i nikad ne odgovara iskreno.
Hiljadu puta sam se uvjerila u ovih 7 mjeseci da je mnogo bolje pitati poznanike i neke daleke prijatelje za mišljenje o izgledu jer oni neće odgovoriti iskreno. Ti debela? Pa jedva se primjeti da si trudna, ma daj šta ti je super izgledaš!
Neki dan probudila sam se sva naduta. Glava ko u čovjeka-slona, uši mi došle paralelno sa nosom. Odavno već nema potrebe da nosim šal, podbradak mi sasvim fino štiti potiljak. Zamalo mi najdraži nije stopala pomazao džemom misleći da sam mu spremila uštipke za doručak.
I gledam ja tako tu svoju pojavu i negdje između plača i histerije pitam jednu blisku žensku osobu, šta misli kako izgledam, jesam li se previše udebljala. Kontam volimo se, poštujemo, i sama je prošla što i ja...sigurno će znati šta treba reći.
Kaže bliska osoba pa eto bogami jesi. Tad zazvoni telefon, jedna naša zajednička poznanica, koja naravno prvo pita kako izgledam, jesam li se udebljala... te ta moja bliska kona reče bogami jeste, znaš ona je dosta slatkohrana tako da puno jede.
Mislim, šta na to reći i kako izdržati taj dan a da ne počiniš ubistvo ili bar samoubistvo?
Ostaje ti jedino da se otkotrljaš iz aure te bliske ženske osobe i utopiš tugu u eurokremu. Onom pravom, nekadašnjem Takovo a ne ovim nutelama i lizama..
3. REĆI ISKRENO KAKO TI JE
Istinoljubivost nema šta da traži u trudničkom rječniku. Ta je ljudska vrijednost nepotrebna i čak vrlo štetna po zdravlje buduće majke. Garantovano vodi do prijevremenog poroda ili bar prijevremenog frasa.
Kad te pita neko kako ti je, a ti kažeš iskreno ma nako, nešto sam umorna odmah te dočeka salva – uopšte nije važno da li ti je to poznanik, rodbina ili donator: naravno kad previše radiš, nikako da usporiš, moraš da misliš na bebu. A ako probaš drugi pristup pa slažeš izvrsno, nikad bolje, divno mi ide da kucnem u drvo oni s druge strane trbuha kažu naravno kad previše radiš, nikako da usporiš, moraš da misliš na bebu.
Pa majku mu kao da na nešto drugo i mislim mjesecima! I shvatiš da te u stvari niko ne sluša, već ima spreman set savjeta koji samo čekaju da ubace kad uzmeš vazduha između dvije rečenice. Imaš li potkošulju? Zašto ne nosiš deblje papuče? Pretoplo si se obukla. Zašto se oblačiš lagano kao leptirić? Nije valjda da voziš, trebala bi što više šetati. Nadam se da si naručila taksi, jer je vani užasno hladno, nemoj da ti padne na pamet da ideš pješke. Najbolje ti je da se plivanjem opustiš. Ko je vidio da trudnice idu na bazen... I sve tako u nedogled.
Otvoriš on line savjetnik, misliš moderniji su (ne savjetuju da staviš listove kupusa na dojke da omeče! ) isto sranje – ne dopustite mami da se zaleži, tjerajte je da šeta. Istovremeno savjetuju pustite trudnicu da spava i ugađa sebi koliko god može.
I tako on and on, sve dok ne uzmeš dinamit i zaprijetiš da ćeš raznijeti nekog do kraja radnog dana, pa kud puklo da puklo.
No ni to niko ne shvata ozbiljno jer je poznato da trudnice lupetaju i bez veze se nerviraju, umjesto da se smire i misle na bebu.
Arggghhh!!!
(zurnal.info)
U političkom magazinu 60 minuta na FTV sinoć je emitovan video klip pod nazivom “Vidimo se u Bileći” koji je prije pet dana postavljen na popularni Youtube, a u kojem su na satiričan način prikazani Milorad Dodik i njegovi najbliži saradnici: Rajko Vasić, Nebojša Radmanović, Nikola Špirić, Aleksandar Džombić i Igor Radojičić. Video je napravljen na osnovu scene iz filma Hitler: Konačan pad, sa montiranim dijalogom u kojem vođstvo SNSD-a raspravlja o porazu na izborima u Bileći.
Nakon emitiranja klipa oglasio se SNSD gdje smatraju da je poslednji slučaj "fašizacije" predsjednika ove stranke Milorada Dodika na Federalnoj televiziji (FTV), jednom od javnih servisa, najbolji rad na raspadu BiH.
- Sistematski govor mržnje produkovan iz Sarajeva, uz asistenciju dela međunarodne zajednice, obavlja svoju drugu etapu. Prvo je Republika Srpska proglašena genocidnom, sada se njeni lideri ocenjuju fašisoidnim, a u trećoj fazi i svi Srbi će biti etiketirani fašizmom i genocidom, navodi se u saopštenju, koje je potpisao izvršni sekretar SNSD-a Rajko Vasić.
U saopštenju se dodaje da javni mediji, pa i Federalna televizija, govore samo ono što sarajevski intelektualci i političari misle, nastojeći pri tome da u to ubjede javnost.
Iz SNSD ocjenjuju da je to što radi Federalna televizija, njihova glavna politička emisija, kao i televizija BiH, "prešlo prag minimalno potrebne tolerancije za zajednički život u BiH".
- SNSD smatra da nije potrebno na takvo delovanje vraćati istom merom, jer to prelazi granice političkog, evropskog i civilizacijskog praga, ali treba biti svestan činjenice da je ovakva politička tehnologija najbolji rad na raspadu BiH, navodi se u saopštenju ove stranke.
Dodajmo za kraj da je na temelju iste scene iz istoimenog filma parodirana i Hrvatska nogomenta reprezentacija nakon što se nije plasirala na Svjetsko prvenstvo 2010 u Južnoj Africi, ali tada niko nije pomislio na fašizam, nego na kvalitetnu šalu.
(zurnal.info)
U Zavidovićima je osnovano Udruženje građana ''Romi za Evropu''. Osnivačkoj skupštini organizacije prisustvovalo je oko 50 predstavnika zavidovićkih Roma i gostiju.
Za prvog predsjednika izabran je Redžo Seferović, dok su u Upravnom odboru potpredsjednik Senad Biberović, generalni sekretar Čaban Bajrić i tehnički sekretar Amerisa Abidović.
Skupštinu čini devetnaest članova Udruženja, dok Savjetodavno tijelo zaduženo za kontrolu rada i djelovanja organizacije broji pet osoba, saopćeno je.
Glavni cilj osnivanja Udruženja je saradnja sa sličnim organizacijama i stvaranje uvjeta za aktivno uključenje romske populacije u procese evropskih integracija, kao jedan od načina izgradnje boljih uvjeta života i standarda Roma Bosne i Hercegovine.
Prve organizirane aktivnosti novog udruženja planirane su za Međunarodni dan Roma - 8. april, do kada bi se proces registracije u Ministarstvu pravde BiH trebao okončati.
(Fena)
KAFA SA ŠEĆEROM, KAFA SA RAHATLOKUMOM I KAFA SA POLIKITOM
U paketu organizovanih pritisaka na satirični časopis koji sam uređivao u prvim poratnim godinama, a koji su se kretali od nametanja tri puta većeg poreza nego ga je u BiH (dotad & odtad) plaćao i jedan drugi časopis, preko javnog uništavanja novine i prijetnji linčom i zatiranjem, od strane nacionalističkih militanata sa oružjem u rukama, do protuzakonitih policijskih akcija, zabrane i pljenidbe novine i pokretanja sudskih postupaka zbog „vrijeđanja vjerskih, moralnih i patriotskih osjećanja građana i visokih državnih funkcionera“ (sa naglaskom na Aliju Izetbegovića), posebno mjesto zauzima tragikomični slučaj odbijanja distributera sa kojim smo imali potpisan ugovor o prodaji novine na njihovim kioscima, da radi ono što mu je posao.
Na (telefonske) primjedbe čitalaca da naš novi broj ne mogu naći na kioscima, nazvali smo distributera da vidimo o čemu se radi, i on nam je, mrtav hladan, saopštio: „Mi smo jutros, malo, uz kafu, listali vaš časopis i zaključili da ste ovaj put stvarno pretjerali“. „Hvala, vrlo ste ljubazni.“, rekoh, „Ali, niste mi odgovorili na pitanje: Zašto nam novina nije na kiosku?!“.
Bio je to trenutak trijumfa jednog bolesnog kleronacionalističkog režima, koji je svoje podanike doveo u stanje paranoičnih likova koji glume u remakeu „uživo“ besmrtnog Balkanskog špijuna. Izašavši iz jednog totalitarnog okvira, samo da bi upali u drugi, ne shvatajući elementarne pojmove, kao što su pravna država, demokratija, sloboda, „odgovorni građani“ preuzimali su ulogu javnog tužioca, policije, sudija, pa čak i dželata.
Vlast više nije morala da preduzima nikakve represivne korake. Kreirala je atmosferu i stvorila masu zombija i samonavođenih projektila koji su za nju radili prljave poslove. Branili je od „unutrašnjih neprijatelja“ i „izdajnika“, s janičarskim žarom i uvjerenjem da rade ispravnu stvar.
ZANATI KOJI NE ODUMIRU ili KULTURA KOVANJA UROTA
10-ak, 15 godina poslije, atmosfera u društvu je bitno drugačija, ali su i dalje prisutne sve anomalije iz neposredno poratnog perioda. Otvorenog zagovaranja nasilja prema kritičarima režima i njegovih poluga ne manjka, ali je izgleda postalo mnogo teže naći izvođače radova u masi koja i dalje preferira torove, ali, nakon godina razočarenja i pretvaranja vlastitog života u septičku jamu političko-vjersko-medijske mafije, sad već gaji ozbiljne rezerve prema svojim pastirima i njihovim psima čuvarima.
S druge strane, nasilje poprima nove, sofisticirane, oblike, karakteristične za drugu fazu tranzicije – onu koja kao imperativ nameće društveni mir i malograđansku pristojnost, kojima se trebaju cementirati postojeći odnosi, legalizirati pljačka i zločin, amnestirati odgovorni, izvršiti finalna lobotomija društva i uspostaviti kolektivna amnezija i apatija. Ili, eventualno, pretvaranjem stvarnosti u kafkijansko ludilo, dovesti do očaja i osjećaja besmisla, poraženosti i pomirenosti sa sudbinom.
Otvoreni totalitarizam (po)ratnih nacionalističkih projekata, prepakuje se u sofisticirane forme. Izvođači radova se skrivaju iza maski zagovornika „kulture dijaloga“, akademskog diskursa, poslovnih interesa, itd. A prva faza projekta uklanjanje je „remetilačkog faktora“, društvenih izuzetaka koji se opiru priključenju na Matricu.
„Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat koji se brzo razvija“, kaže Guy Debord u „Društvu spektakla“.
IN GOD WE TRAST ili PLAKATIRAJTE KOD NAS, CENZURA GRATIS
U lokalnoj opsjednutosti političkim klovnovima i amoralnim dilerima „opijuma za mase“ i njihovim medijskim i intelektualnim opslužiocima (ljubiteljima najstarijeg zanata i pasioniranim rektalnim alpinistima), u pozadini se, čitavo vrijeme, uspješno provlači potpuno novi tip negativaca, u javnom prostoru – frankenštajnovski kapitalistički monstrumi, finansijski talibani, koji ne priznaju pravni poredak, demokratiju i ljudska prava, ideologija ih ne interesuje, u boga vjeruju samo kad on ima oblik zelene novčanice i koji su za profit spremni učiniti sve, a to u zemljama poput naše, startno podrazumijeva simbiozu sa vlašću na uštrb interesa građana.
Interesi nedemokratske vlasti otuđene od građana, postaju i interesi ovih ekonomskih desperadosa, a totalitarizam, cenzura i represija, zaklanjaju se iza termina koji bi trebalo da, poput zmijskog pogleda, hipnotiziraju i umrtve potencijalne buntovnike. Poput onog: „Poslovna politika“.
Upravo ovim terminom se, valjda, namjerava opravdati skandalozni postupak firme Europlakat koja je, par dana nakon što ih je postavila, skinula džambo plakate nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa, na kojim su kritikovani predstavnici vlasti, s kojom navedena firma ima unosne ugovore. Što je, zapravo, ponavljanje prošlogodišnjeg ekscesa sa plakatima kojim je ismijavan tadašnji Premijer Federacije BiH, čemu, na žalost, javnost nije dala potrebnu pažnju. A već tada se takvom ponašanju moralo stati u kraj i sasjeći takve antidemokratske ambicije u korijenu.
Nefunkcionisanje sistema i suprotstavljenost interesa vlasti i građana, dovodi do situacije da ovakvi skandali prolaze bez reakcije nadležnih organa. Centri civilnih inicijativa najavljuju tužbu protiv Europlakata. No, tužbu bi, zapravo, morao podići državni ili javni tužilac, jer je ugrožen javni interes i vrijednosti garantovane Ustavom. Ne radi se tu o par plakata i jednoj nevladinoj organizaciji, nego o ataku na slobodu govora (i to u najprimitivnijoj formi – o začepljanju usta kritičarima vlasti i zatvaranju očiju građanima), odnosno, na demokratiju i pravni sistem, te, o neprihvatljivoj zloupotrebi položaja jedne firme koja se bavi javnim poslom i koja nema niti može imati pravo da se igra cenzora. I da građanima ove zemlje, bez ikakvog zakonskog uporišta, oduzima bilo kakva prava.
BANDA VLADA ili KOLIKO KOŠTA PREDIZBORNA MANIPULACIJA?
Ponašanje Europlakata tim je opasniji jer pokazuje tendenciju pretvaranja u pravilo. Ovo, naime, nije prvi slučaj. I mi, zapravo, nemamo pojma koliko je sličnih bilo – za 2 navedena znamo, vjerovatno, samo zato jer su najdrastičniji, ali, koliko ih je samo cenzurisano ili odbijeno već u pripremnoj fazi??? (Što me – ne zamjerite na digresiji – podsjeti na svojevremeni duhoviti odgovor iz državne televizije da će mi novinu reklamirati, ako joj promijenim ime, sadržaj i orijentaciju).
Ponašanje ove kuće opasno je i jer je primjetna svojevrsna ambicioznost u odabiru objekata njihovog nasilja. Dok se, prije godinu dana radilo o neformalnoj grupi građana, Europlakat je ovaj put odlučio cenzurisati i onemogućiti kampanju vjerovatno najjače i najuticajnije nevladine organizacije u zemlji. Šta je sljedeće?
E, upravo u odgovoru na ovo, krije se i odgovor na eventualno pitanje nije li gore pomenuta optužba za „ugrožavanje vrijednosti garantovanih ustavom“ pretjerana. Naime, ovom logikom, stepenom „ambicioznosti“ i pokazanom voljom za kontrolom i usmjeravanjem ovog dijela javnog prostora, za koji je dobio dozvolu samo kao pružalac usluga, bez prava na uticaj na njegov sadržaj i biranje korisnika, postavlja se pitanje uticaja Europlakata na predstojeće izbore.
Mogućnost manipulacija je ogromna. A firmi koja je već pokazala da između vlastitog finansijskog i interesa građana (i poštovanja pravne države), nema nedoumica i da sa aktuelnom vlašću dijeli neutaživu pohlepu, beskrupuloznost i neodgovornost, se ne može vjerovati. Uostalo, ne radi se tu o povjerenju, nego o funkcionisanju pravne države. Ukoliko ono izostane, banditi raznih vrsta izmile iz svojih jazbina i to koriste. Pljačkajući banke, ubijajući nevine, trujući, zarad većeg profita, građane i rijeke, gradeći bespravne vile usred glavnog grada, neisplaćujući plate svojim radnicima, šireći govor mržnje i izazivajući međunacionalne tenzije, baveći se medijskim reketom ili – zloupotrebljavajući položaj koji imaju.
DIJALOG ILI JEBAČINA, PITANJE JE SAD?
Ma koliko konkretan slučaj izgledao bezazlen i besmislen, on to nije. I dobro je da se desio u ovako maloumnoj, potpuno razgolićujućoj formi. Da upozori na potrebu preciznog regulisanja prava i dužnost vlasnika određenih licenci, koncesija ili čega već i uspostave mehanizma kontrole njihovog poslovanja ili bar efikasnog djelovanja u slučaju skandala sličnih ovom.
Kazna za ovakvo ponašanje morala bi biti drastična (recimo bar 10 puta veća od koristi koju je firma imala od kršenja nečijih prava; u konkretnom slučaju – 10 puta veća od zarade koju je u prošloj godini imala od poslova s vladom, koju je ovom cenzurom pokušala zaštititi). A za ponavljanje ovakvih djela – zabrana daljnjeg bavljenja ovim poslom. No, ne bi čudilo da, u zemlji kao što je naša, izostane bilo kakva reakcija i da kapitalu bude poslata poruka da ima odriješene ruke za prljave predizborne dilove, na štetu javnog interesa.
No, ako je zbog nekoliko desetina hiljada maraka, Europlakat bio spreman cenzurisati i u kampanji onemogućiti najjaču domaću nevladinu organizaciju, na šta bi sve bio spreman za ozbiljan novac? I hoćemo li uopšte znati kad se to desi?
Inače, na izvjestan način ovo je pomalo neočekivani bosanski uvod u tržišni fašizam i etičko čišćenje javnog prostora, koji se već neko vrijeme dešava u susjedstvu (mi po običaju kasnimo, ovaj put – na sreću). Zakašnjeli bosanski eho svojevremenog hladnog usmrćivanja Ferala i aktuelne agonije Lukovićevih E-novina, kojima u korijenu leži „novi društveni dogovor“ između kapitala i vlasti, sa ciljem prividnog upristojavanja totalitarizma i sapunizacije i rialitizacije društvene stvarnosti, do obesmišljavanja svega i stvaranja zajednice malograđanskih zombija. Kod nas je, eto, počelo na čudnom mjestu. Ne od medija, nego od nvo aktivista. No,... na ovome sigurno neće stati.
Ovo je tek uvod u proces prelaska totalitarne vladavine nad pojedincem, sa primitivnog balkanskog jebavanja majke svojim podanicima, na viši nivo. „Kulturu jebavanja“ takoreći.
(zurnal.info)
Najvjerojatnija pobjeda Viktora Janukoviča na predsjedničkim izborima u Ukrajini u utorak je na vanjskopolitičkim stranicama većine britanskih listova, dok The Guardian konstatira da su izbori bili slobodni i mahom pošteni a da se Rusija držala podalje od izbornog procesa.U tim važnim detaljima "narančasta revolucija", koja je prije pet godina uzdrmala zemlju, ostavila je svoj trag. Na žalost onih koji, po Guardianu, vole sretni svršetak, u Ukrajini je pobijedila pogrešna osoba.
Viktor Janukovič, čije je lažiranje izbora 2004. godine potaknulo masovne proteste u Kijevu, sada se vraća na vlast kao uredno i pošteno izabrani predsjednik. Glavni negativac otprije pet godina sada se, smatra Guardian, najviše okoristio "narančastom revolucijom".
Guardian analizira sukobe unutar vodstva revolucije i zaključuje da je duboko razočaranje naroda narančastim taborom, a ne zloćudna ruka Kremlja, dovelo do njihovog poraza. Ukrajina je sada spremna za daleko pragmatičnijeg predsjednika koga će prvo putovanje u inozemstvo odvesti prije u Bruxelles nego u Moskvu, što će, samo po sebi, predstavljati napredak, zaključuje Guardian.
Financial Times pobjedu Viktora Janukoviča naziva ukrajinskim zaokretom. Ukrajinci su se našli pred neugodnim izborom između osuđivanoga kriminalca koga podržavaju oligarsi i primadone oportunistice čija prošlost nije lišena prilično mutnih poslovnih aranžmana.
Usprkos svemu, smatra londonski list, za utjehu ali i na ponos Ukrajincima je činjenica da su i ovi izbori kao i prethodna dva glasanja zadovoljili sve demokratske norme. Što po Financial Timesu znači da je pobjeda "narančaste revolucije" ostala netaknuta.
Sada je na Viktoru Janukoviču da pokaže kako se nije samo zemlja promijenila, već i da on nije više čovjek kakav je bio. Medijski savjetnici su mu pomogli da odbaci ruho sovjetskog aparatčika, ali ostaje da se vidi jesu li njegovi stavovi evoluirali ukorak s promjenama u Ukrajini, piše Financial Times.
Novi ukrajinski predsjednik morao bi učiniti dosta toga: osigurati usmjeravanje političke moći u pravcu efikasnog upravljanja zemljom, pokazati zube korupciji u institucijama države, pomoći izvlačenju Ukrajine iz ekonomskog sloma i pokušati pomiriti duboko podijeljenu zemlja čija dva pola, zapadni i istočni, vuku na različite strane težeći tješnjim vezama, jedni s Rusijom, drugi s Evropom, navodi Financial Times.
Da bi djelotvorno upravljao, Janukovič bi morao pružiti ruku biračkom tijelu Julije Timošenko uspostavljajući ravnotežu između izmirenja s Moskvom i saradnje s Bruxellesom.
Malo šta kod Viktora Janukoviča nagovještava da je dorastao tome zadatku. Valja se nadati, zaključuje Financial Times, da će ga jačanje demokratije, koja ga je paradoksalno dovela na vrh, također nagnati i da donosi ispravne odluke.
(Fena)
Nakon što je moja izjava na nedavnoj debati o maloljetničkoj delinkvenciji koju je organizovao Centar za kulturu dijaloga (drugim riječima, Sanja Vlaisavljević) upućena Sanji Vlaisavljević bila predmetom osude Centra za kulturu dijaloga (odnosno Sanje Vlaisavljević), dužan sam javnosti radi pružiti dodatno objašnjenje. Žao mi je što to u najvećoj mjeri činim zbog toga što mi je moderator debate i predstavnik Centra civilnih inicijativa Adis Arapović, isključujućio mikrofon, uskratio mogućnost da zapravo završim izjavu koju sam bio pripremio.
Moji komentari bili su upućeni mnogo više ostatku civilnog društva nego Sanji Vlaisavljević, odnosno nevladinom sektoru, pošto je ovdje jako teško razlučiti gdje jedno prestaje, a drugo počinje, jer Vlaisavljevićeva i drugi glasnogovornici Fahrudina Radončića su svoju stranu izabrali. Nakon svega, mog nastupa se dohvatio Avaz u svom atentatorskom maniru, pa je ono što sam rekao palo u drugi plan, a u prvi plan je došao moj karakter. Na koncu, ako ikada budem u situaciji da mi Avaz s pravom drži prodike o šovinizmu i jeziku mržnje, znaću da je i za mene i za ovu zemlju odveć i fatalno prekasno i da su svi moji prijatelji i rodbina zapravo pali za to da Radončić pravi kule ni na nebu ni na zemlji.
Hajde da se sada vratimo na događaj.
Dakle, javnosti radi, "sporni" dio izjave glasi ovako: "Sad želim da se obratim organizatoru: gospođo Vlaisavljević, vrhunac vašeg javnog angažmana je kolumna u jednom stranačkom biltenu koji posljednjih nekoliko sedmica vodi bjesomučnu i prizemnu rasističku i šovinističku kampanju protiv jedne žene samo zato što je Srpkinja. Naravno, riječ je o kampanji koju Dnevni avaz vodi protiv Duške Jurišić, urednice FTV-ovog magazina 'Pošteno'. Razgovarati o maloljetničkoj delinkvenciji, a kukavički ignorisati rasizam, šovinizam i ako hoćete, neofašizam, nije samo dvolično nego i kontraproduktivno. Djeca koja odrastaju u sredini i atmosferi u kojoj su rasizam i neofašizam prihvatljivi neće ni imati nikakav drugi izbor nego da ubijaju jedni druge. Sve dok svi vi ovdje koje se nazivate civilnim društvom ili nevladinim sektorom odlučno ne osudite rasizam i neofašizam, svi napori i resursi koje smo i mi uložili u borbu protiv maloljetničke delinkvencije biće uzaludni i protraćeni, a vi nećete biti vjerodostojni".
I kao predstavnik gradonačelnika na tom skupu – dakle, u svom zvaničnom svojstvu – i kao esdepeovac i kao čovjek stojim iza tih riječi. Ako je pitanje da li je to zvanični stav gradonačelnika, onda je odgovor potvrdan i cilj moje izjave bio je dvojak: Jedan, da javno, u ime jednog nivoa vlasti, stanemo u zaštitu naše sugrađanke izložene javnom progonu, a drugi da ukažemo na zaglušujuću tišinu onog dijela društva koje ima obavezu da stane u zaštitu principa (principa, ne ličnosti) na kojima se temelji svaki demokratski poredak.
Svako društvo počiva na konsenzusu o nekim, temeljnim, vrijednostima. Antifašizam je temeljna vrijednost ovog društva, toliko temeljna da svaki put kada se u politici makar i malo odškrinu vrata nacionalizmu i drugim, srodnim izmima, ova zemlja bude okupana u krvi. O svemu se ostalom može raspravljati, samo je antifašizam neupitan. Stoga, svako ko zagovara, koketira ili izbjegava da se očituje o fašizmu se automatski diskvalifikuje iz demokratskog procesa. Fašizam je kao trudnoća: ni jedno ni drugo se ne može biti malo i svako "ašikovanje" s fašizmom neminovno vodi u vrstu nasilja kakvo smo imali priliku gledati devedesetih godina prošlog vijeka. A ja sam u Srebrenici imao priliku vidjeti svojim očima kako fašizam zapravo izgleda.
Civilno društvo nema pravo da šuti o tome, također. Njihova obaveza javnog angažmana ne završava na međunarodnim i domaćim nevladinim ili vladinim javnim pozivima za grantove organizacijama nevladinog sektora, nego zapravo tu počinje. Dakle, svi od ACIPS-a do CCI-ja, koji uživaju plodove demokratije, dužni su da ustanu u odbranu vrijednosti na kojima demokratija počiva. Sa rijetkim izuzecima, nevladine organizacije koje pretenduju na to da budu čuvari demokratije i rade na demokratizaciji društva, pokazale su preispoljni kukavičluk kad je riječ o suštinskim pitanjima za ovu zemlju. Daljnjom šutnjom o pitanjima od ključnog značaja za ovu zemlju, nevladin sektor, odnosno civilno društvo uopšte uzevši, postaće agent sistema. (Autor je savjetnik gradonačelnika Sarajeva)
(Oslobođenje)
Bošnjačke stranke u Narodnoj skupštini RS-a zatražile su odmah na početku današnje posebne sjednice da Vlada RS-a povuče s dnevnog reda Prijedlog zakona o referendumu i građanskoj inicijativi, koji je uputila u skupštinsku proceduru po hitnom postupku.
Najavili su da u suprotnom neće prisustvovati razmatranju te tačke, jer smatraju da bi Vlada trebala povući ovaj zakon s dnevnog reda iz više razloga.
Šef Kluba poslanika SDA-SDPBiH Ramiz Salkić obrazložio je na početku zasjedanja da je puno negativnih kritika i klime bilo o donošenju ovog zakona i mogućih referendumskih pitanja.
„Svjedoci smo da postoji značajno uznemirenje građana u RS-u, oglasile su se i međunarodne organizacije i Vlada RS-a bi u interesu svih nas trebalo da povuče zakon, a da se on usvoji u nekom drugom obliku i vrememu“, rekao je Salkić, ali i dodao da vjerovatno Vlada neće prihvatiti te prijedloge.
On je iznio niz primjedbi na ovaj zakon, ali mu je predsjednik Narodne skupštine RS-a Igor Radojičić zamjerio da njegova stranka nije u zvaničnoj formi zatražila da se ova tačka skine s dnevog reda zasjedanja.
Salkić je odgovorio da je bilo i drugačijih situacija i da su poslanici mogli iznijeti svoj stav o predloženim tačkama, dok su oni usklađivani, na šta mu je Radojičić oduzeo riječ.
Adib Đozić iz Stranke za BiH također je predložio da se ova tačka skine s dnevnog reda današnjeg posebnog zasjedanja, jer Skupština ima mnogo prečih pitanja za razmatranje, nezaposlenost, siromaštvo, stvaranje boljeg političkog ambijenta...
„Ova tačka je antiustavna i mi ne bismo željeli učestvovati u antiustavnom djelovanju. Ona je i antidemokratska i anticivilizacijska“, rekao je Đozić i iznio stav da iako se entitetska vlast poziva na demokratska prava, ali nije omogućila sva prava izbjeglim i raseljenim Bošnjacima i Hrvatima, koji nemaju mogućnost da se izjašnjavaju o onom što se tiče njihovog života.
Ali je i njemu Radojičić oduzeo riječ jer, kaže, ni ta stranka nije podnijela pisanu inicijativu da Prijedlog zakona o referendumu i građanskoj inicijativi RS-a bude povučen s dnevnog reda.
Nakon toga njegov stranački kolega, Muharem Murselović, zatražio je pauzu pošto Radojičić ne dozvoljava da obrazlože svoje stavove.
U tom periodu, naveo je, zauzet će stav kako će se dalje ponašati.
(Fena)
Ponekad pomislim, kako bi se ponašali bezmudi i be-ha-bijama naklonjeni političari da su policajci, umjesto u Maoču, u ranim jutarnjim satima upali u Bakince?
U momentu kada nastaje ovaj „Život...“ još uvijek se niti jedna politička stranka nije oglasila povodom važne, za državu bitne, združene akcije više policijskih agencija i uprava u Gornjoj Maoči. Dakle, šta se zapravo dogodilo u tom pitoresknom selu na entitetsko-distriktnoj granici na sjeverioistoku Bosne? Gornja Maoča je, kao što znamo, godinama bila „enklava“ u BiH gdje nisu poštovani zakoni ove zemlje. Djeca su pohađala nastavu prema nastavnom planu i programu Jordana, ljekari nisu liječili tu istu djecu, a male nesretnike su njihovi roditelji utjerivali u suru iz koje nikad neće vidjeti, recimo, celofan od čokolade, keks, sladoled i slične, djeci drage, sitnice( Uostalom, svi mi smo bili djeca-zamislite sebe kako ste se osjećali kad ste u svojim rukama držali svoju prvu, vašu ličnu i ničiju više, limenku Coca-Cole?). I onda je Država odlučila da djeluje pa da suverenitet Bosne i Hercegovine ( ma što to značilo!) primjeni i u Maoči Gornjoj, vehabijskoj zabiti daleko od oka, srca i državnih zakona. Policijska akcija je prošla manje-više mirno. Više od šest stotina policajaca nije napravilo nijedan, službene prijave vrijedan, inicident. Džematlije su u jeku akcije, regularno otišle na rani sabah, svoje otklanjale, a sigurnosno zanimljiva lica involvirana u veze sa najcrnjim terorom mirno su i dostojanstveno plasirana u pritivor. Njih osam, ukupno.
Bosna i Hercegovina, suverena država? Zašto da ne! Posljednja policijska akcija kodnog naziva „Svjetlost“ dokazala je da su i takva čuda moguća. Pravosuđe BiH (pripadajući tužitelji i sudije) vrlo dobro znaju da se na primjeru Gornje Maoče ruše ili grade temelji države Bosne i Hercegovine. Pritom, policijske agencije i uprave samo izvršavaju naloge pravosudnih institucija i tu, u smislu zakonskih nadležnosti, nikakve dileme ne bi smjelo da bude.
Ali šta je političkim strankama? Šta se, u ovom slučaju, događa sa samozvanim „zaštitnicima pravne države i poretka“? Ništa jarane, ništa izvan privatnih ratova koje čelnici akcije „Svjetlost“ vode sa nekim od najzastupljenijih političkih čelnika. Ili, ako ćemo obrnuto, ništa manje od onog što čelnici političkih partija misle o pojedinim tužiteljima, policijskim rukovodiocima i vehabijsko-bjelosvjetskoj bandi skupljenoj s koca i konopca u Gornjoj Maoči.
Je... državu u kojoj se velika akcija poput ove u Maoči ocjenjuje po privatnoj liniji! Je... državu u kojoj od političara očekuješ da ocjenjuje- ovisno od toga u čije se selo, stan, poslovni prostor policija upada- vrijedi li ta akcija javne podrške ili ne valja ničemu! Je li „prekomjerna upotreba sile“ opravdana ili ne, pitaju se uvijek neinformirani dežurni moralisti ? Uostalom, šta reći o političkoj javnosti u kojoj jedino Dnevni avaz (SBBBiH) ima konkretan stav oko „Svjetlosti“! A avazov stav je, barem prema tekstovima objavljenim u njegovih nekoliko posljednjih brpojeva, takav da su u Gornjoj Maoči „grubo prekršena ljudska prava muslimana koji su krivi samo zato što su muslimani, i da ih progone zato što su muslimani, i da se radi o antimuslimanskoj histeriji koja je uperena protiv muslimana, i, generalno, muslimanskogg naroda čiju cijenu plaćaju svi muslimani muslimanskog porijekla“. Tako barem govore avazovi, uvijek dobro, informirani sagovornici. Poput sveprisutne Nađe Dizdarević i seoskih hodža koji nas sa stranica lista bošnjačkih radikala upozoravaju na to da je policija u Maoču stigla kako bi maltretirala ljude samo zato što su muslimani!? Nije mi frka zbog Nađe, nemam problem sa Avazom, ne zanimaju me hodže koji svoje javne gluposti obilato naplaćuju u eurima. Frku mi i beznađe stvara što ni SDP, ni Naša stranka, ni Liberali, ni SDA, ni SZBIH, ni NSP, ni DP, ni oba HDZ-a a ni ostali da ih ne nabrajam, nemaju dovoljno muda i savjesti pa da podrže policijsku akciju koja spriječava protuustavno djelovanje nekolicine, terorizmu sklonih, bradonja u Maoči Gornjoj. Ponekad pomislim, kako bi se ponašali bezmudi i be-ha-bijama naklonjeni političari da su policajci, umjesto u Maoču, u ranim jutarnjim satima upali u Bakince? Za one koji još uvijek ne znaju, radi se o velikom imanju u blizini Laktaša. Vjerujte mi, gorilo bi od saopćenja i saopštenja.
(zurnal.info)
Vehabije koje su prošle nedjelje uhapšene u Bosni i Hercegovini imaju veze s Bečom, piše bečki dnevnik "Standard".
List prenosi da mjesto Gornja Maoča, u kome je provedeno hapšenje, već godinama važi za tvrđavu vehabija i da je jedino srpska televizija B92 napravila reportažu o stanju u tom mjestu, u kome je šef mjesta Nusret Imamović provodio islamski zakon, prenosi u ponedjeljak Tanjug.
"Standard" ukazuje i da se usred ovog ultrakonzervativnog mjesta našao i jedan automobil s bečkim tablicama.
Između Beča i Gornje Maoče postoji već dugo veoma "intenzivna razmjena".
Bosanski državljanin Imamović koji je, prema izvještajima, živio u Beču i često putovao na relaciji Austrija - BiH, važi za povjerenika Muhameda Porče, hodže bosanske džamije u 12. bečkom okrugu, koji se pominje u kontekstu nabavljača sredstava za vehabije.
U džamiji u kojoj propovjeda Porča u Beču nije samo Imamović dolazio, već i Asim C. koji je 1.oktobra 2007. pokušao da sa dvije granate uđe u ambasadu SAD-a u Beču.
Porča, kako podsjeća "Standard", školovan je za hodžu u Saudijskoj Arabiji, a Imamović je preko jedne internet stranice samoubilačke atentate opravdavao vanrednim situacijama.
U izvještaju Ustanove za zaštitu ustavnosti i borbu protiv terorizma u Austriji iz 2007. navodi se da su unutar bosanske dijaspore u Austriji ustanovljene grupacije koje pripadaju neofundamentalističkoj interpretaciji vehabizma.
"Standard" podsjeća da istorija nastajanja tih poketa datira još od Dejtonskog sporazma kada su te grupacije uspostavljene od bivših boraca bosanskih mudžahedinskih brigada s ciljem uspostavljanja islamske države.
Regrutacija je uslijedila prvenstveno u ciljnoj grupi mladih muslimana druge generacije, koji su odrasli na zapadu, konstatuje list, dodajući da se kao centri islamskih fundamentalističkih aktivnosti navode Beč i austrijska pokrajina Gornja Austrija.
- U periodu koji obuhvata izvještaj su poznate osobe i grupe muslimana druge generacije imigranata koji se nalaze pod uticajem ideologije Al-Qaide, navodi se u izveštaju vlasti za 2008. o sigurnosti u Austriji.
Portparol Ministarstva unutarnjih poslova Austrije Rudolf Golia smatra da Beč nije "glavni grad vehabija".
- Prema našim saznanjima, Beč nije glavni grad vehabija, već postoje u više evropskih gradova bosanske zajednice s vjerskom pozadinom, kazao je on "Standardu".
Istovremeno je ukazao da Porča, kao i drugi članovi vehabija u Austriji, nisu do sada prekršili austrijski zakon, prenosi Tanjug.
(Fena)
Pet kandidata prijavilo se za nasljednika Edhema Bibera koji će se birati na kongresu Saveza samostalnih sindikata BiH (SSSBiH) 19. i 20. februara u Sarajevu.
Prema informacijama iz Informativne službe SSSBiH, na Kongresu će učestvovati 147 delegata iz sindikalnih organizacija. Oni će odlučiti o tome kako je SSSBiH radio u protekle četiri godine, donijeti programske ciljeve za naredni četverogodišnji period, usvojiti druge kongresne dokumente, izvještaje, te izabrati organe i predsjednika sindikata.
Aktuelni predsjednik Edhem Biber nije se kandidovao za funkciju predsjednika SSSBiH u narednom periodu.
Kandidati koji su dostavili aplikacije za novog predsjednika Sindikata u naredne četiri godine su: Ismet Bajramović (Sindikat metalaca BiH), Avad Bahto (Sindikat BH Telecoma), Salih Kruščica ( Sindikat državnih službenika i namještenika u FBiH), Kemal Lukšić (Sindikat komunalne privrede) i Amer Toskić (Sindikat grafičkih, izdavačkih i medijskih radnika).
(Fena)
Radnici Centra za medicinska istraživanja i razvoj zdravstvene zaštite zahtijevaju da se izvrši revizija privatizacije „Medicinske elektronike“ Banja Luka, a danas su podnijeli i krivičnu prijavu protiv Upravnog odbora tog preduzeća.
Radnici Centra, koji se nalazi u sklopu "Medicinske elektronike" Banja Luka, i danas su ostali, već osmi dan, ispred ulaza u objekt u koji im se ne dozvoljava ulazak.
Oni zahtijevaju da se riješi situacija u kojoj su se našli prošle sedmice od kada im osiguranje „Medicinske elektronike“ ne dozvoljava da uđu u prostorije Centra, jer je istekao ugovor o zakupu prostorija.
Iako im je premijer RS-a Milorad Dodik u petak obećao pomoć da se vrate na svoja radna mjesta ili da se pronađe adekvatno rješenje za novonastalu situaciju, u subotu popodne su morali da spriječe osiguranje da po nečijem nalogu demontira i iznese opremu Centra iz „Medicinske elektronike“.
Budući da se radi o osjetljivoj medicinskoj opremi koja bi mogla biti uništena pozvali su i policiju, a i lično su dežurali da ona ne bi završila van objekta.
Podsjećanja radi, menadžment Centra za medicinska istraživanja i razvoj zdravstvene zaštitu, prema sporazumu o raskidu ugovora o zakupu prostorija i opreme potpisanom u decembru prošle godine s Medicinskom elektronikom, trebalo je da iseli opremu iz objekta „C“ do 30. januara.
Također, menadžment je bio dužan da organizira djelatnost na drugoj lokaciji.
S obzirom na to da nije ispoštovan sporazum, radnicima Centra osiguranje zabranjuje ulazak u prostorije Medicinske elektronike.
U Centru se nalazi ambulanta za kardiologiju, otorinolaringologiju, te porodičnu medicinu u kojoj se liječi oko 3.500 građana Banje Luke, koji su se danas pridružili u protestu nezadovoljnim doktorima i medicinskom osoblju.
Njihove ordinacije Uprava Medicinske elektronike namjerava, prema nekim informacijama, izdati pod kiriju Telekomu Srpske.
Doktori i medicinsko osoblje su podnijeli Osnovnom sudu Banja Luka zahtjev za otvaranje stečajnog postupka u Medicinskoj elektronici u kojoj je državni kapital, nakon afere s trgovanjem akcijama tog preduzeća, sredinom prošle godine, kupio banjalučki biznismen Mile Radišić za 183.000 KM.
(Fena)
Koliko je danas teško dobiti posao u bilo kojoj javnoj službi u Republici Srpskoj, ukoliko niko iz vaše familije nije član SNSD-a, najbolje znaju oni koji igraju bingo, loto... Kada mislite da vas je sreća konačno pogledala, umiješa se „neko odozgo“ i jackpot dobije neko od „maminih“ i „tatinih“ sinova i kćeri. Glavni zgoditak je rezervisan samo za direktne potomke, pa čak i rođake SNSD-ovih kadrova. Za sve ostalo, tu je Biro za zapošljavanje.
POSAO U NASLJEDSTVO
Nepotizam, ili „popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite porodice“ kod nas je dovedena do perfekcije i ta pojava je postala toliko uobičajena da se na to gotovo niko više i ne osvrće. Primjeri su brojni i gotovo nevjerovatni.
Direktor OŠ „Danilo Borković“ u Gradiški Miloš Francuz ignorisao je molbe devet profesora geografije i na radno mjesto nastavnika geografije zaposlio svoju kćerku Mirjanu Kecman, diplomiranog turizmologa, kojoj nedostaje grupa pedagoških predmeta i stručni ispit. Neuspješni kandidati za mjesto nastavnika geografije žalili su Ministarstvu prosvjete i kulture RS i Prosvjetnoj inspekciji, tvrdeći da je direktor u sukobu interesa zato što je na posao primljena njegova kćerka. Međutim, Francuz negira da je namjestio konkurs i tvrdi da je sve urađeno po zakonu.
-Konkursom je tražen pripravnik a ostali kandidati su već imali posao. Mirjana nije samo turizmolog nego i diplomirani geograf i u zakonskom roku od godinu dana položila je pedagošku grupu predmeta, plus stručni ispit. To što je ona moja kćerka, nema nikakve veze u ovom slučaju - pojasnio je direktor Francuz.
Kandidati koji nisu dobili posao žalili su se nadležnim institucijama ali niko nije reagovao: “Imamo saznanja da direktor škole ispunjava uslove za penziju, ali još ne odustaje od radnog mjesta. Pitamo, kada će prosvjetni radnici među kojima su i doživotni direktori konačno u penziju a priliku dati mladim i obrazovanim kadrovima“, naveli su kandidati u pismu Ministarstvu i medijima.
Miloš Francuz, inače član gradiškog SNSD-a, i na ovo je imao spreman odgovor: Ja ću u penziju do kraja februara, mada mi mandat ističe u novembru, ali je moje penzionisanje već u proceduri. Dakle, ne čuvam rukovodeće mesto po svaku cijenu, naprotiv.
Pravilnikom o stručnim profilima i zvanjima nastavnika objavljenom u Službenom glasniku 26. augusta 2 009. godine navedeno je da za radno mesto nastavnika geografije mogu konkurisati profesori geografije, profesori istorije i geografije te diplomirani geografi i turizmolozi sa grupom pedagoških predmeta i stručnim ispitom položenim u zakonskom roku.
Međutim, u slučaju OŠ „Danilo Borković“ i direktora koji je kćerki u nasljedstvo ostavio radno mjesto, ostaje dilema jesu li ispoštovana moralna načela.
Na pitanje, da li je direktor Miloš Francuz zbog prijema kćerke na posao u sukobu interesa, Ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović je rekao da „etičnost nikada nije na odmet“, te da je u školi pokrenuta procedura direktorovog penzionisanja, za šta je ispunio uslove. Kasipović je pojasnio da Ministarstvo, osim saglasnosti na sistematizaciju, nisu uključeni u izbor radnika u školama.
„Direktor raspisuje javni konkurs i bira nastavnika na prijedlog komisije za izbor, sa liste kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa“.
Budući da su i ministar i direktor iz iste stranke, vladajućeg SNSD-a, sijenka sumnje koja se nadvija nad ovaj slučaj time je veća. Nije li Francuz uticao na komisiju da na konkursu primi baš njegovu kćerku, a ne nekog drugog kandidata, i nije li mu ministar prećutno dao odobrenje za to?!
NAJBOLJI TATINI SINOVI I KĆERKE
Ovo nije jedini slučaj je da neko od direktora sa članskom knjižicom SNSD-a, ili simpatijom prema toj stranci, zaposlio nekog od najbližih srodnika u preduzeću ili ustanovi u kojoj je direktor. Primjeri su brojni u mnogim entitetskim institucijama, pa i samoj Vladi RS.
Direktorica banjolučke Filijale Fonda PIO RS Gordana Ković potrudila se da bude prva na top listi nepotizma. Ova vremešna dama, koja je na direktorsko mjesto također došla zahvaljujući stranačkom kadrovanju, za kratko vrijeme je zaposlila troje svojih srodnika. Rijeć je o njenim bratićima Maji i Adamu Marić, koji su postali službenici Fonda, i još jednom članu porodice, koji radi kao vozač. Iako direktorica Ković ispunjava uslove za penziju, napunila je 40 godina staža još polovinom prošle godine, za nju ne važe odredbe Zakona o radu, po kojem bi već odavno trebala biti penzionisana, bez obzira na godine života.
Ni direktor banjalučkog Kulturnog centra Banski dvor, Milorad Petrić, inače veoma blizak prijatej lidera SNSD-a Milorada Dodika, nije imun na ovu rasprostranjenu praksu unutar redova vladajuće strankeu Republici Srpskoj. On je zaposlio svoju kćerku Marinu na mjesto osobe zadužene za odnose s javnošću, uz obrazloženje kako “ona to najbolje može raditi”.
Prema izvorima Žurnala, nedavno je i Mile Banika, inače vršilac dužnosti direktora Poreske uprave RS, koji se na toj funkciji, suprotno zakonu, nalazi skoro već godinu dana, zaposlio svog sina Milana.
Uostalom, šta je to u odnosu na tri miliona kredita koje je lider SNSD-a kao predsjednik kreditnog odbora u Investiicono-razvojnoj banci RS, dodijelio preduzeću čiji je suvlasnik njegov sin?
Dok se u Srbiji čeka na otvaranje tajnih dosijea, iskustva drugih postkomunističkih zemalja pokazuju da otkrivanje doušnika intelektualaca nije ugrozilo vrednovanje njihovih dela
U susret zahtevima Evropske unije, koja traži donošenje zakona o otvaranju tajnih dosijea, problem doušnika aktuelizovan je i na nedavno održanom „Politikinom” okruglom stolu o trivijalnoj i elitnoj književnosti. Podsetimo, u blagom verbalnom okršaju, Isidora Bjelica je rekla da je otvaranje dosijea neminovno, kako bi se dobila slika o pravoj istoriji srpske književnosti, dok je teoretičarka književnosti Tatjana Rosić, pomenuvši slučaj Mađarske, konstatovala da to nije bitno, jer su doušnici i posle saznanja o njihovom delovanju i dalje ostali najbolji pisci.
Primer Mađarske je ilustrativan, jer je poslednjih godina najveća bura oko otkrivanja poznatih umetnika-doušnika u javnosti upravo dignuta oko dvojice mađarskih stvaralaca – u pitanju su istaknuti pisac Peter Esterhazi, koji je morao da se suoči sa činjenicom da je njegov otac bio vrlo aktivan doušnik, i proslavljeni režiser, oskarovac Ištvan Sabo, koji je, za razliku od Petera, svojim dojavama lično doprinosio komunističkom teroru u otadžbini.
Otkriće da je otac Petera Esterhazija Matijaš čitavih 15 godina intenzivno sarađivao sa Mađarskom tajnom policijom, bio je, blago rečeno, šok za sistem.
– U ono što sam video nisam mogao da poverujem. Brzo sam spustio ruku na sto, jer je počela da drhti... – govorio je Esterhazi, opisujući emocije dok je iščitavao hiljade stranica iz dosijea očeve paralelne biografije. Esterhazi je poražavajuće saznanje o svom ocu pretočio u roman „Ispravljeno izdanje”, pa je u njegovom slučaju otkriće očeve doušničke prošlosti imalo i lustrirajući efekat. Tako je epopeja o čuvenoj aristokratskoj porodici, koju je Esterhazi prethodno već ispisao u romanu „Harmonija selestis”, dobila i novi momenat u romanu „Ispravljeno izdanje”. Knjiga o grofovima Esterhazi doživela je katarzu, a Peter je odlučio da, kao i svaki veliki pisac, napiše celu istinu.
Po otvaranju dosijea, otkriveno je da je otac Matijaš često bio na zadacima u ruralnim sredinama, tražeći anti-Sovjete među svojim sunarodnicima. Svoju policijsku poziciju otac je koristio i da bi svom sinu, kasnije čuvenom Peteru, obezbedio lakši upis na univerzitet. U prilog ovome, kako navodi mađarski novinar Adam Lebor, govori i pismo iz 1968. godine, koje je otac potpisao svojim konspirativnim imenom – Čanadi.
A cela mađarska nacija je, poput Esterhazija, imala priliku da doživi užasno suočavanje sa istinom u slučaju režisera Ištvana Saboa, rođenog 1938. godine, koji je priznao da je kao student potkazivao svoje bližnje tajnoj policiji. Sabo, dobitnik „Oskara” za film „Mefisto” 1981. godine, priznao je da je bio doušnik, ali „samo zato da bi spasao život kolegi”.
– Rad za državnu bezbednost bio je najhrabriji i najveći poduhvat u mom životu, jer smo posle revolucije 1956. spasli jednog od naših kolega, kojem je pretilo da bude otkriven i obešen – tvrdi Sabo.
Međutim, pitanje je koliko je ova izjava iskrena. Naš istaknuti prevodilac Sava Babić u novinskom tekstu iz 2006. godine beleži da je Sabo u periodu od 1956. do 1963. godine dostavio čak 48 izveštaja o kolegama i profesorima, a među njima su i režiseri Mikloš Jančo i Karolj Meč, kao i glumica Mara Terečik. Andraš Gavran, istraživač koji je otkrio dosije o Sabou, bio je u nedoumici da li da raskrinka veliko ime mađarske kulture. To je, na kraju, i uradio. Budući „oskarovac” imao je i neposrednu korist od uposlenja u tajnoj službi – imao je privilegiju da prvi film snimi u 26. godini, dok su njegove, ništa manje talentovane kolege, morale da čekaju 30. ili 40. godinu života, da bi dobili priliku za režiranje svojih prvih filmova. Malo ko je u Mađarskoj poverovao u Saboovu priču o navodnim plemenitim namerama za ulazak u doušničku mrežu. A i zašto bi? A opet, Babić prenosi da je preko sto mađarskih intelektualaca tada potpisalo peticiju u kojoj praštaju režiseru jezivi greh, ističući važniju stvar – da je Sabo stvorio značajne filmove i time širom sveta proneo glas o mađarskoj kulturi.
Dobro je poznat i primer Gintera Grasa, pisca koji je priznao da je bio član nacističkih jedinica, koji je, opet, bio žrtva u trouglu obaveštajci–država–progonjeni. Po zlu čuvena istočnonemačka policija „Štazi” Grasa je dovela u situaciju da je praktično svako sa kim je stupao u kontakt u stvari bio doušnik. Ni nemački kulturni poslenici nisu bili gadljivi na saradnju sa službom – to su, kako su krajem prošle godine preneli nemački mediji, mahom bili pisci, ljudi iz pozorišta, izdavači. Izdavač „Kristof Links” najavio je i knjigu „Ginter Gras na nišanu – arhiv Štazija”, autora Kaia Šlitera, koja će biti objavljena u martu ove godine. Inače, „Štazi” je otvorio Grasov dosije još 1961. godine, prilikom piščevog prvog „talasanja” – kada je objavio otvoreno pismo u kojem kritikuje izgradnju Berlinskog zida.
I Češka je morala da se suoči sa činjenicom da je Milan Kundera, slučajno ili namerno, pomagao komunističkoj policiji. Njegova dojava, brujale su vesti, dovela je do hapšenja Miroslava Dvoračeka, slučajnog posetioca u studentskom domu. Dvoraček je zatim zaradio etiketu da je američki špijun, što mu je uništilo život i oteralo ga u izgnanstvo. Kundera je izjavio da su optužbe na njegov račun „gnusne laži”, iako postoji detaljna policijska beleška o samom slučaju. Čitav slučaj sigurno može da doprinese drugačijem iščitavanju Kunderinog romana „Šala”.
Za sada, o zakonima koji omogućavaju otvaranje tajnih dosijea u našem regionu, stižu šture vesti. U Crnoj Gori još traje rasprava oko toga koliko bi štete ili koristi imao zakon. Makedonija je izglasala zakon početkom 2008. godine, pa se može reći da je isti još u povoju. Savet Evrope je krajem prošle godine kritikovao albanski zakon o lustraciji kao preoštar, uz razumevanje što Albanija ima potrebu da se suoči sa uspostavljanjem istine o komunističkom periodu.
Što se Srbije tiče, poznato je da Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava (zvaničan naziv) nikad nije zaživeo, iako je usvojen. Jer, kažu stručnjaci, potrebno je doneti i zakon o otvaranju tajnih dosijea, koji su za sada bezbedno pohranjeni u Arhivu Srbije. Ipak, nesumnjivo je i da će taj zakon doći na red, bar za raspravu, jer on čini paket zakonskih akata koje zahteva Evropska unija. Posebno s obzirom na činjenicu da je Srbija jedina postkomunistička zemlja koja nije otvorila tajne dosijee.
Sigurno je i u sferi kulture mnogo onih koji sa nestrpljenjem iščekuju otvaranje dosijea državne bezbednosti. Što komunističkih, što onih svežijeg datuma. Šta bi se, u tom slučaju, desilo sa umetnicima koji su možda bili doušnici? Odgovor bi mogao da leži u članku Roberta Brauna, koji je preneo Sava Babić:
- Umetnik ne dobija opravdanje, kao ni junak za svoje kasnije grehe. Ćutanje (Ištvana) Saboa, pa onda njegova samospasavajuća priča, ne ublažava presudu. Martin Hajdeger je bio veliki filozof i nacista. Herbert fon Karajan veliki dirigent i nacista. Čitamo njihove knjige, slušamo njihove ploče. Osuđujemo ih kao ljude.
Sa svešću o tome da svako postaje doušnik da bi spasao sebe i svoju porodicu, uz zlu nameru da usput uništi druge.
(članak prenesen sa www.politika.rs)
Dok čekamo početak XXI Zimskih Olimpijskih Igara u Vancouveru, Sarajevo i Bosna i Hercegovine obilježavaju 26.godišnjicu najvećeg sportskog događaja kojeg je ova zemlja imala – XIV ZOI u Sarajevu. Pripremili smo vam malu zvučnu razglednicu.
Glavni grad Bosne i Hercegovine je organizaciju Zimskih olimpijskih igara dobio ispred japanskog Sappora i zajedničke kandidature švedskih gradova Falun i Goteborg. Oni koji su lobirali za dolazak Igara u Sarajevo nisu krili – Međunarodni Olimpijski komitet u dobroj mjeri se tada vodio političkim razlozima (kao uostalom i u većini ostalih slučajeva op.a.). Izabrana je nesvrstana zemlja i grad za kojeg se vezuju događaji koji su bili neposredan povod za izbijanje Prvog Svjetskog rata.
I pored ekonomske krize, na izgradnju velikog broja sportskih objekata i ostale prateće infrastrukture potrošeno je skoro 150 miliona dolara. Uz olimpijske objekte, nakon ZOI, Sarajevu je na korištenje ostalo 2850 novoizgrađenih stanova, više hotela te 9500 novih radnih mjesta. Vlasti su se potrudile svijetu poslati najljepšu moguću sliku a u tome su im umnogome pomogle Sarajlije koje su, među sportistima, zapamćene kao izuzetno gostoprimljivi domaćini.
Iako su pred nama nove Igre, novi rekordi i junaci, zauvijek će biti memorisani podaci koji će na svakom mjestu simbolizirati ZOI u Sarajevu. Igre su svečano otvorene 8.februara 1984.godine a zatvorene jedanaest dana kasnije. U ime sportista tadašnje Jugoslavije, zakletvu je dao skijaš Bojan Križaj dok je olimpijsku baklju zapalila klizačica Sanda Dubravčić. Na Igrama je učestvovalo ukupno 1272 sportista iz 49 zemalja svijeta. Oni koji su te Igre doživjeli – sjetit će se, oni koji nisu – zapamtit će : skijaš Jure Franko osvojio je prvu medalju za tadašnju Jugoslaviju na ZOI – u veleslalomu je bio srebrni. Ovih dana je ponovo u Sarajevu i još jednom je ponovio :
- Vi ste dio mene i ja sam dio vas. Ovdje je počeo moj drugi život. Imam život prije i poslije Olimpijade u Sarajevu. Ovih dana navršavam 26.godina. Možda ne izgledam tako mlad ali se još uvijek sjećam svakog trenutka doživljenog tokom Olimpijade.
Jure Franko je bio naš junak. Globalni junaci koje je iznjedrilo Sarajevo bili su : Marja-Liisa Hämäläinen koja je u skijaškom trčanju osvojila sve tri zlatne medalje u 
pojedinačnim utrkama, Gaétan Boucher (Kanada) i Karin Enke (Istočna Njemačka) koji su u brzom klizanju osvojili po dvije zlatne medalje, braća-blizanci Phil i Steve Mahre u alpskom skijanju te plesni par iz Velike Britanije Jayne Torvill i Christopher Dean. Oni su od sudija, za umjetnički dojam, dobili najviše ocjene pa su na brojne gledaoce ostavili možda i najupečatljiviji utisak.
Kako bi se podsjetili na 1984.godinu ali i samu ceremoniju na kojoj je objavljena vijest da je Sarajevo domaćin Igara, Žurnal vam donosi kratku zvučnu razglednicu. Ostat će upamćeno da je tadašnji Radio Sarajevo prvi put u svojoj istoriji prekinuo program a radosnu vijest prenio je doajen bosanskohercegovačkog sportskog novinarstva Nikola Bilić.
(zurnal.info)
Bosna i Hercegovina je, nakon Kosova, država sa najpobožnijim građanima u regiji. Kako su pokazali rezultati Gallupovog istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku u čitavoj regiji, za 76,5 posto građana BiH religija je “važan dio njihovog svakodnevnog života”.
U regiji veći stepen religioznosti pokazali su samo žitelji Kosova gdje je za čak 90 posto ispitanika religija važan dio svakodnevnog života. Zanimljivo je da za razliku od Kosova, samo za 39,3 posto građana Albanije religija jako bitna u svakodnevnom životu, što je ujedno i najniži procenat od svih zemalja u regionu.
U Hrvatskoj, koju prati imidž katoličke zemlje, taj procenat je 69,7 posto dok građanima Srbije religija igra nešto manju ulogu u svakodnevnom životu jer se 54 posto ispitanika složilo sa tvrdnjom o važnosti religije za njih lično.
Želja za pripadanjem važnije od same religije
-BiH je društvo koje funkcioniše isključivo na principu kolektiviteta i to može biti razlog što imamo veću stopu religioznosti nego u susjednim zemljama. Tu je i činjenica da su bh identiteti duboko ukorijenjeni u vjerskom, te i to možda igra ulogu. Ostaje opet činjenica da je stepen religioznosti u skoro svim bivšim komunističkim zemljama, Češka je drastičan izuzetak, nešto viši u poređenju sa možda nekim drugim evropskim zemljama,ali ne i sa SAD-om,, te ni taj faktor ne treba isključiti, kaže Muhamed Jusić, islamski teolog.
Objašnjenje za probuđenu religioznost građana BiH dio analitičara objašnjava i višedecenijskim prethodnim iskustvima “dirigovane religije” koja je bila, u većoj ili manjoj mjeri, direktno zavisna od vladajućeg režima.
Otkrivanje religije
-Svaki društveni ambijent, od ovih ispitivanih, ima svoje posebnosti i goli statistički pokazatelji ne daju punu sliku stanja. U BiH građani svoju religijsku baštinu, ne nužno i osobni duhovni identitet, vezuju za sve javne segmente identiteta, pogotovo kolektivnih identiteta. Osim nekolicine postotaka nereligioznih, ogromna većina stanovništva Bosne i Hercegovine tek proživljava svoj prvi, istinski, nepatvoreni susret sa slobodnom religioznošću, religioznošću koja nije produkt režima, koja nije pod skutom carske, imperijalne sile, koja nije "opako sredstvo mrskih klasnih neprijatelja". Ta slobodna religioznost je neotkriveno more potencijala, kako duhovnih, tako i društvenih, pa i političkih, zašto ne. Razlika u odnosu na zemlje regije je jasna, ni u jednoj susjednoj zemlji ne postoje ozbiljne društvene napetosti koje uključuju religiju kao važan segment kolektivnih identiteta, religiju ponekad kao žrtvu, ponekad kao motivaciju, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Stoga sam spreman zaključiti da u Europi, a malogdje još u svijetu, uz Izrael i Palestinu, religija igra tako važnu ulogu u društvenim odnosima kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini, smatra Marko-Antonio Brkić, direktor Inter-religijskog Instituta u BiH.
U slučaju BiH, visok stepen javno iskazane religioznosti objašnjava se i činjenicom da je poslednjih 20 godina na sceni prisutan proces etničke homogenizacije uz često poistovjećivanje religijske i nacionalne pripadnosti.
-Rekao bih da je građankama i građanima BiH važnije “pripadanje” od same religije i izražavanja religijskih osećanja. Potreba za “pripadanjem” zamagljuje zaista stvaran odnos bh. građana i građanki prema religiji. Pomalo iznenađuje visok procenat kosovskih Albanaca koji su religiji dali visok značaj, znajući da kod Albanaca religijski identitet nije priman, i u odnosu na nacionalni potpuno je irelavantan i nevažan. No, Kosovo je specifičan kontekst, i ovakvo izjašnjavanje Kosovara tumačim kao jedan od rezultata “islamofobične” manije koja je kreirana 90-ih u Beograda spram svih koju jesu ili nisu nužno vernici a nominalno pripadaju narodima koji u sebi imaju islamsku tradiciju , stav je koji zastupa Davor Marko, analitičar medija i religije.
Podjednako religiozni i mladi i stari
Podjela bh. društva na ruralno i urbano, mlade i stare, obrazovane i neobrazovane, kada je riječ o važnosti religije za pojedinca nema bitnu ulogu. Kako pokazuju rezultati Gallupovog istraživanje, religija je podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4 posto) kao i sredovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1 posto).
Ni stepen obrazovanje ne igra bitnu ulogu jer je je religija važna u njihovom svakodnevnom životu i za 70,7 posto visokobrazovanih građana. dok su jako male razlike između onih koji žive na selu (74 posto) ili u velikim gradovima (68,3 posto).
Osim odgovora da im je religija bitan dio njihovog svakodnevnog života čak 51,1 posto ispitanika iz BiH potvrdilo je da je u poslednjih sedam dana učestvovala u nekom vidu vjerske službe, što je najveći procenat među zemljama regije. Puno manje revnosni u obavljanju vjerskih dužnosti bile su naše komšije. U Hrvatskoj je taj procenat iznosio 37,2 posto a u Srbiji tek 25 posto ispitanika.
-Učešće u vjerskim obredima ljudima daje osjećaj pripadnosti, a to je nešto što nedostaje u društvu kakvo je naše koje ima, osim porodice i vjerske zajednice, izrazito nizak društveni kapital i alternativni oblik društvenog umrežavanja, kaže Muhamed Jusić.
Brojka o redovnom posjećivanju bogomolja i učešću u vjerskim obredima dovodi u pitanje iskrenost ispitanika kod davanja odgovora.
Nevidljivi vjernici
-Nisam siguran ni da su ovi statistički pokazatelji pouzdani. Ukoliko bismo se vodili ovim rezultatima, to bi značilo da je u prošlih tjedan dana dva milijuna ljudi posjetilo neki vjerski objekt uz određeni vjerski obred. Ne mislim da je takvo nešto moguće. Ipak, iz svakodnevnog iskustva, iz razgovora s religijskim službenicima, jasno je da je obredna religioznost u Bosni i Hercegovini dosta življa nego u susjednim zemljama. Razlozi su brojni. Od istinske vlastite duhovnosti koja predstavlja duhovnu hranu mnogim vjernicima diljem Bosne i Hercegovine, pa do običajnih gesti, gdje su crkve i džamije u nekim selima i naseljima najvažnije, ako ne i jedine socijalne institucije gdje se ljudi sreću ili kojima se obraćaju. Najbolji primjer su povratnička naselja, gdje se u mnogima život vrti i događa oko lokalnog svećenika ili imama, crkve ili džamije. Ja bih htio vjerovati da je visok postotak obredne religioznosti u Bosni i Hercegovini znak duhovne gladi i obraćanja Bogu, a ne socijalno poželjno ponašanje koje pojedinci koriste kako bi zadovoljili isključivo osobne potrebe, ili ne daj Bože, ciljeve svoje stranke, kaže Mario-Antonio Brkić.
Drugo pitanje koje se nameće je motiv za redovne odlaske u crkvu ili džamiju, da li je u pitanju samo zadovoljenje vlastitih duhovnih potreba ili je riječ o običnim, ovozemaljskim motivima vezanim za napredovanje u poslovnoj ili političkoj karijeri .
Važno je biti viđen
-Ovo je isti slučaj i sa rezultatima koje je dalo istraživanje o političkim elitama, koje je vodio profesor Nerzuk Ćurak, sa grupom svojih mladih saradnika iz Sarajeva i Banja Luke. Od 22 intervjuisana politička lidera u BiH, tek ih je 13 ili 59,1 posto reklo da je religiozno, ali zato na drugo pitanje, koliko često posećuju crkve ili džamiju, niko nije rekao da to ne čini. Čak 40,9 posto to čini makar jednom sedmično, po devet posto jednom mesečno ili za verske praznike, dok 41 posto to radi vrlo retko, ali ne kaže da ne ide. Neophodno je ovde istražite ne samo učešće i to izraziti procentima, već same motive učešća kako bi mogli iskreno i precizno reći, eto toliko je ljudi religiozno i zaista ide jer veruje, toliko ide da bi bilo u komunikaciji sa svojim istomišljenicima, toliko ide da bi saslušalo svog lidera, onoliko ih je bilo jer je bilo važno da ga vide, naglašava Davor Marko.
I ovdje se pokazalo da praktično nema razlike među ispitanicima koji žive na selima ili u velikim gradovima, između mladih i starijih, između onih sa mo sa osnovnom školom i onih sa fakultetskom diplomom.
U odmjeravanju snaga između religije, medija i politike, barem kada je riječ o povjerenju koje u njih imaju građani BiH, vjeska zajednice izašle su kao pobjednik.
Više se vjeruje vjerskim zajednicama nego medijima i političarima
Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao instituciju, ima 27,5 posto građana BiH, u medije 7,8 posto dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek 1,6 posto građana. Stoga ne ćudi da se političari na sve načine trude pridobiti naklonost vjerskih zajednica i njihovih lidera kojima njihovi birači očigledno vjeruju puno više.
-Za razliku od političkih partija, pa i sudija i policijskih činovnika, crkvene organizacije o kojima govorimo su dugotrajnije, nesmenjive i neupitne. Sve tri religijske tradicije koje dominiraju u BiH ne dozvoljavaju da se u pitanje dovedu istine koje njihovi dužnosnici propagiraju, pa bile one i nisko-političke prirode, smatra Davor Marko.
Za veće povjerenje koje vjerske zajednice u odnosu na političare imaju među običnim smrtnicima dobrim dijelom je zaslužna činjenica da su vjerski službenici sa njima svaki dan a političari u najboljem slučaju jednom u četiri godine.
-Mislim da značajnu ulogu igra činjenica što su za razliku od većine državnih i nevladinih organizacija i institucija, vjerske zajednice često jedine organizovane institucije u velikom dijelu BiH. Tako ćete ako odete u neko od, recimo, bošnjačkih povratničkih naselja u zabačenim dijelovima BiH naići na situaciju u kojoj je IZ jedina organizovana institucija koja se, na ovaj ili onaj način, brine o tim ljudima. Zato smo često svjedoci kako „iz džamije“ polaze akcije koje su usmjerene ne samo na poboljšanje vjerskog života nego i opće uslove života. Nisu rijetki slučajevi da se tu pokreću akcije za asfaltiranje puteva, izgradnju mostova i slično. Istovremeno, većina političkih partija se među tim ljudima pojavljuje samo pred izbore. Istovremeno, predstavnike svih silnih NGO- a većina ljudi u BiH može vidjeti samo na TV ekranima, kako izmišljaju toplu vodu i po pravilu rješavaju one probleme za koje su donatori spremni izdvojiti sredstva. A i kad ih “rješavaju“ sve se svede na pompozne tribine, diskusije, javna zagovaranja, od kojih najčešće korist imaju samo organizatori i stalni predavači i eksperti, objašnjenje je Muhameda Jusića.
Za razliku od političara čiji je autoritet, najblaže rečeno upitan, s obzirom da se na ovim prostorima politika nikada nije smatrala časnim i poštenim zanimanjem, vjerske zajednice imaju mnogo duži “minuli rad”, što im u čima građana daje i veći kredibilitet i autoritet.
-Nije teško proniknuti u razloge ovakvog izjašnjavanja građana Bosne i Hercegovine. U svim zemljama regije Jugoistoka Europe, gotovo bez izuzetka, građani najviše povjerenja imaju ili barem tako iskazuju, u crkve i vjerske zajednice. Razlog je jednostavan i trostruk. Prvo, povijesno-tradicijski gledano, crkve i vjerske zajednice su najstarije ustanove i organizacije u svim zajednicama i baštine najduže duhovno pamćenje, stoljećima je religijski establishment bio najobrazovaniji i najpozvaniji segment u svakoj zajednici, pa otud taj, rekao bih, naslijeđeni autoritet koji se teško gasi. Drugo, socio-ekonomski gledano, crkve i vjerske zajednice su za veliku većinu ljudi, pogotovo religioznih, institucije stabilnih pozicija i s osjećajem za potrebe, pogotovo onih najugroženijih. Primjerice kroz karitativna i dobrotvorna društva koja djeluju u sklopu crkava i vjerskih zajednica ili u tijesnoj suradnji s njima. Treće, usko politički gledano, religijski poglavari nisu osobe koje će biti pozvane na političku odgovornost zbog bilo kakve krize, zbog bilo kakve pojave, zbog bilo kakve njihove izjave, i njihov politički integritet nije predmet svakodnevne kritike prosječne osobe. Međutim, uz sve ovo čini mi se da je prisutna i jedna duhovna dimenzija. Naime, ljudi možda podsvjesno imaju povjerenja ili strahopoštovanja, u Onostranost, čiji su izaslanici na Zemlji upravo religijski lideri. Kod nas u Bosni i Hercegovini se nije dogodila raščlamba religioznosti na njezine dvije ključne sastavnice: izvanjsku, pojavnu i unutarnju, dubinsku religioznost. Uvjeren sam da je kronični nedostatak autentično življene religioznosti i duhovnosti pridonio umnogome okoštalim pristupom bavljenja religijom, kaže Mario-Antonio Brkić.
(zurnal.info)
