Melanholija ljevice

Gdje su radnici u socijaldemokratskim partijama: Ako ne znaš popraviti česmu, kako ćeš znati popraviti društvo?

Piše: Andrej NIkolaidis

Jedini put kad je ova država zaista bila socijaldemokratska, jedini put kad je nešto valjala, nju je vodio bravar. I danas bi, hoću vam reći, u predsjedništvu svake socijaldemokratske partije morao biti neko ko zna promijeniti česmu. Inače, neće ići. Ni promjena česme, ni promjena društva

Povijest socijaldemokratije je povijest razumnog kompromisa. Nasuprot  radikalnosti revolucije, kao završnog čina klasne borbe, Lassalle je nudio razumni oblik klasne borbe – evoluciju države. Nasuprot Marxovom radikalnom uvjerenju da je država tek instrument dominacije vladajuće klase, te je kao takvu treba ukinuti  nakon uspjeha proleterske revolucije, Lassalle je nudio razumno rješenje - da se položaj proletera poboljša upravo državnim intervencionizmom. Umjesto da ukinemo državu, učinimo da ona radi za nas, mislio je.

Nije trebalo dugo čekati da komunisti socijaldemokrate prozovu revizionistima i oportunistima, huljama koje su za proletersku stvar opasnije od samog kapitalizma – jer lažni prijatelj je opasniji od neprijatelja.

Razumni kompromis po razumni kompromis, socijaldemokratija je stigla do tačke u kojoj više ne osporava kapitalizam, ali osporava državu – doduše ne iz marksističkih, nego iz kapitalističkih razloga. Socijaldemokrate nisu protivnici globalizacije.

Na koncu je socijaldemokratija krajnje razumno zaključila da je razumno odustati od vlastitih temeljnih principa. Napokon, to jeste evolucija.

ČUVANJE PLAMENA

Za razliku od komunizma, čiji se vihor pretvorio u orkan terora i ugasio plamen revolucije, socijaldemokratija je željela sačuvati taj plamen, makar od njega ostao tek plamičak. Ne bi li ga zaštitila od orkana, socijaldemokratija je na njega spustila teglu. Zaštićen od vjetra, uskraćen za oksigen, i taj plamen se ugasio.

Ipak, za razliku od komunizma, socijaldemokratija, ili ono što se tako zove, još je živa, a ponegdje i na vlasti. U proteklim desetljećima, socijaldemokratija je život mnogih ljudi, recimo u Evropi, recimo na sjeveru Evrope, doista učinila boljim. 

I naše živote je učinila boljim – Titova vlast je, zapravo bila socijaldemokratija minus parlamentarna demokratija: socijalautokratija, recimo.

Kada je Titov sistem pao, dobili smo demokratiju, a izgubili sve ono što smo imali u njenom odsustvu. Sa demokratijom smo dobili nacionalizam, fašizam, rat i divljačku primarnu akumulaciju kapitala, dakle pljačku, praćenu divljačkom konzervacijom kapitala – dakle pljačkom. Dobili smo desnu revoluciju.

Danas se naše socijaldemokrate od desnice razlikuju tek po stranačkim bojama i tumačenju Drugog svjetskog rata i Titove vladavine. I po još nečemu: radnici su sada sa nacionalistima.

Kakva god da je socijaldemokratija, ili ono što se danas tako zove, ona bi se radnicima morala baviti. No radnici socijaldemokrate neće. Oni, socijademokrate, dobro stoje na fakultetima, među umjetnicima, moguće i među činovnicima. Među radnicima, međutim, ne. 

BORBA PROTIV RADNIKA

Bosanskohercegovačka socijaldemokratija se i ne bori za radnike. Ona se bori protiv nacionalizma. A kako su radnici uz nacionaliste – bori se protiv radnika.

Napokon, gdje su radnici u rukovodstvima socijaldemokratskih partija? Gdje su ljudi u radničkim kombinezonima u glavnim odborima i predsjedništvima tih partija? Tamo je sve fini svijet, sve ljudi sa kojima bih i ja rado popio piće ili večerao, ali radnika nema. Socijaldemokrate su ljudi koje zoveš u goste i sa kojima do kasno u noć piješ vino u dnevnoj sobi. Kad ti nestane struja, pukne vodovodna cijev ili treba krečiti, za majstorsku dnevnicu ti ne dolaze socijaldemokrate, nego glasači nacionalista – dakle nacionalisti.

Jedini put kad je ova država zaista bila socijaldemokratska, jedini put kad je nešto valjala, nju je vodio bravar. I danas bi, hoću vam reći, u predsjedništvu svake socijaldemokratske partije morao biti neko ko zna promijeniti česmu. Inače, neće ići. Ni promjena česme, ni promjena društva.

RADNICI NA DRUGOJ STRANI

Socijaldemokratija je danas stvar više srednje klase i nove aristokratije. Radnici su na drugoj strani. Kad ja pišem kako su radnici dobili što su zaslužili, jer su potrčali za nacionalistima, to činim jer mi može biti – jer od radnika ne išćem glasova. Ali političari socijaldemokrate od radnika ne išću samo glasova, nego i para, jer su prikopčani na budžet tako da ih ne možeš otkačiti – ne pomažu ni WD-40, ni najbolje kombinirke.  

Kao što sam za „Žurnal“ već pisao: ljevici koja njeguje lifestyle londonskih modernih dendija, ljevici koja nosi frizure od dvadeset eura i hrani se „non-GMO“ mlijekom od badema, čija sjemenkama i organskim humusom, objektivno je teško prići radnicima i seljacima koji u dvorištu drže krmad, goveda i kokoške.

Budući da među socijaldemokratama nema radnika, nego sve profesor do profesora, ko će na teren, po glasove? Šta god da domaćin iznese pred tebe – taj pršut, taj sir, to (nedekantirano) vino iz plastičnog bidona – ti ne jedeš i ne piješ. Negovi ljudi drugačije jedu, drugačije govore i drugačije vjeruju. Svakim trenom, distanca među vama je sve veća. Približićete se jedino ako pronađete zajedničkog neprijatelja. Ali kako? Zucneš li nešto o ekologiji, rodnoj ravnopravnosti i gay pravima, puškom će te otjerati.  Možda da pronađete zajednički interes? Recimo, da mu obećaš da ćeš mu platiti struju, dovesti asfalt do kuće i betonirati štalu? Ali to je već završeno. Kod njega je već bio aktivista nacionalne stranke, koji u jednoj ruci nosi pečeno jagnje, u drugoj nacionalnu zastavu a iza njega idu hodža/pop i mješalica sa betonom.

Volio bih da griješim, ali mislim da ljevica, ili ono što se danas tako zove,  sad ne može učiniti ništa pametno, još manje efikasno. Ljevica će svoju šansu imati tek kada se, uz buku i vatru, sam od sebe i u sebe, sruši ovaj populističko-nacionalističko-klerikalno-lopovski sistem. Ako ljevice, ili nečega što će se slično zvati, tada bude.

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis