Čitaonica Žurnal

Kijametsko doba: Kriza neće srozati čestitog čovjeka, niti će učiniti da se ološ uzdigne

Piše: Andrej Nikolaidis

Vidjećete: jednom, godinama od sada, uhvatićemo sebe kako sa sjetom mislimo o vremenu kada smo zbog koronavirusa bili zatočeni u kući.

Četvrtak, 26. mart 2020.

Tuzi su gradić kraj Podgorice. Za ovu priču je nužno napomenuti – naseljen, uglavnom, Albancima.

Desilo se da su Tuzi postali žarište epidemije koronavirusa. Grad je pretvoren u karantin. Policija hapsi sve one koji to mjesto pokušaju napustiti. Eto prilike da se mnogi čestiti pravoslavni domaćin naslađuje činjenicom da je virus napao Albance.

Ološ piše da ološ čita, a internet gadost čini svima dostupnom:

„Mislim, neću da vrijeđam jer većina Albanaca koje ja poznajem su veoma čestiti i časni ljudi sa dosta nekih ljudskih vrlina koje našem narodu nedostaju ali su oni ovako uopšteno gledano ostali na nivou divljih plemena. Tačno se ovako nešto moglo baš u Tuzi očekivati“...

Oslušnimo i glas građanke koja je ljuta na vlast jer, drži ona, privileguje Albance na štetu pripadnika takozvane „pravoslavne većine“: „Nas koji smo došli iz inostranstva zatvarate u karantnin, a oni (Albanci, op. A.N.) dobijaju rešenje o kućnoj izolaciji koju očigledno ne poštuju. I onda se čudite što je stanje sve gore. Sramota!“.    

Kad eto ti ga... Dva-tri dana kasnije,  virus, koji niko ne može optužiti za etničku i vjersku diskriminaciju, stigao i u srpsku Andrijevicu. 

Petak, 27. mart 2017

Da su naši životi u kućnoj izolaciji tekst, imali bi strukturu Joyceovih „Mrtvih“ ili Bernhardovog „Podruma“. Ne osobito dug, pomalo dosadnjikav tekst, pun banalnih epizoda i dijaloga, no onih za koje znaš da su priprema za nešto nesvakidašnje, ne-banalno... Čovjek dođe u iskušenje da kaže – transendentno. To je ona vrsta teksta koja te, s jedne strane, umrtvi, a sa druge učini anksioznim. Jer neprekidno, iz retka u red, iščekuješ nešto. To nešto je kod Joycea posljednja rečenica, u kojoj snijeg pada na sva živa bića i na mrtve. U slučaju Bernhardovog „Podruma“, to su posljednje dvije strane.

Tu Bernhard piše ono što, mislim, važi i za naš virus i ono što će nakon njega uslijediti:

„Prošli smo gotovo sve što tek dolazi; ništa nas ne može iznenaditi jer sve su mogućnosti već dobro poznate. Ko je mnogo griješio, iritirao, smetao, razarao, uništavao, mučio se, studirao, često se nasmrt iscrpljivao, gotovo se ubio, lutao, ustručavao se pa se opet nije ustručavao, i ubuduće će lutati, griješiti, iritirati, smetati, razarati, uništavati, mučiti se, studirati, nasmrt se iscrpljivati i gotovo se ubiti, i tako sve do kraja“.

Kažu kako je svaka kriza golemi talas koji, kada se povuče, ostavi smeće na obali. Čemu? Zar sva muka zarad izložbe otpada za koji, ionako, znamo da je svuda oko nas?

Kriza neće srozati čestitog čovjeka,  niti će učiniti da se ološ uzdigne iz deponije svoga morala i svjetonazora.

Subota, 28. mart 2020.

Gdje je taj mladić, da mu se nije nešto desilo?

Pretpostavljam da je mladić – nikada ga, zapravo, nisam vidio.

Ali sam ga čuo. Već dvije godine, po pedesetak puta dnevno, motorom prođe kroz moju ulicu. Pred zoru, iza ponoći. Dok kroz šumu prilazi naselju, čuje se brundanje mašine koja, jamačno, košta bogatstvo. Kada napokon stigne do prvih kuća, turira mašinu, bjesomučno. Gume škripe, auspuh zvuči kao artiljerijska baterija. Kada se manijak odveze  malo dalje niz ulicu, gdje su kuće rjeđe i manje je ljudi koje bukom svoga stroja može zlostavljati, okrene se, odveze do mjesta odakle zvukom može gađati prozore usnulih ljudi, pa sve ponovi. Opet. I opet.

Taj je – pretpostavljam – mladić imao potrebu da ljude, tako što će ih buditi bukom koju se svojski trudio da proizvede, obavijesti da ima moćan i skup motor. Ili u mojoj ulici živi djevojka kojoj se na taj način udvarao. Ili je, prosto, bio sadista i sin bogatog oca.

Kako bilo. Noći u izolaciji prolaze, a njega nema. U slučaju tog mladića, sve je od početka bilo pogrešno. 

Da su njegovi roditelji praktikovali seksualnu apstinenciju svijet bi – dobro, da ne pretjerujem: moja ulica bi – bio/la bolje mjesto. Problem je mogao biti riješen i upotrebom sredstava za kontracepciju. Kad je idiot već rođen, roditelji su ga mogli vaspitati drugačije: da ne odraste u osionog, sociopatskog gada. 

Priznajem: da sam imao neko od onih naprednih oružja iz filmova, neki od onih bacača navođenih projektila, ispalio bih to na gada jedne od noći kada je u dva ujutro svojim motorom, tom mizernom ekstenzijom svog mizernog spolovila, probudio mene i dijete.   

No nadam se da je momak dobro. Njegov poremećeni, besprizorni ritual bio je dokaz da je sve u redu sa ovim svijetom u kojem ništa nije u redu.

Tako funkcioniše nostalgija. 

Vidjećete: jednom, godinama od sada, uhvatićemo sebe kako sa sjetom mislimo o vremenu kada smo zbog koronavirusa bili zatočeni u kući.     

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Andrej Nikolaidis, Kijametsko doba, Čitaonica Žurnal