Čitaonica Žurnal

Kijametsko doba: Možemo li skupiti milijardu eura za bolju budućnost?

Piše: Andrej Nikolaidis

Možda je jedini način da naše zemlje krenu naprijed ovo: da mi, kao građani, našem državnom parlamentu, vladi i predsjednicima ponudimo po 10 miliona eura, svakome – da se više nikad ne pojave na poslu, da se više nikad ne obrate javnosti niti stanu pred kamere. Da ih isplatimo, samo da ih nikad više ne vidimo

Nedjelja, 26. april 2020.

Dragi prijatelj danas mi sms-om javlja da mu je umrla majka. 

Isprva sam htio napisati nešto utješno, ali se nisam mogao sjetiti ničeg takvog.

Onda sam htio napisati nešto pametno, ali mi ništa pametno nije palo na pamet.

Pa sam htio napisati nešto što, eto, nije neumjesno, ali sve mi se činilo neumjesnim.

Na kraju sam poslao poruku zbog koje se, mislio sam, neću stidjeti do kraja života.

Ponekad misliš da si rekao nešto utješno, pametno, ne-neumjesno. Ali šta god da si rekao, nema ničega, nikakve vještine, nikakve mjere, koja bi te mogla zaštititi od stida koji bi mogao doći. Koji će doći.  

 

Ponedjeljak, 27. april 2020.

Iz nekog razloga, a posve krivo, ljudi misle da je ono što je očigledno – istina. Ovo zamašeteljstvo sa korona virusom je, kažu, velika promjena. Koja, doduše, neće potrajati. Virus je izmijenio našu dnevnu rutinu, no čini se posve idiotskim na osnovu toga zaključiti kako će promijeniti i svijet.

Tim prije što znamo da promjene često ne stižu sa bljeskom i eksplozijom, nego nezapaženo. Ne sa velikim pokretima masa, nego sa individualnom odlukom, donesenom u samoći. Ne maršom kroz srušene kapije utvrde, nego skliznuvši kroz napuklinu na bedemu. Ako kroz rupu na zidu prolazi zrak svjetla, smokva tu može nići. Za promjenu je ponekad potrebno i manje.

Recimo san, recimo godine 312.

Junak ove priče je naš čoek, Nišlija - Konstantin, jedan od tetrarha koji u to doba vladaju Rimskim carstvom. Konstantin upravlja Galijom, Španijom i Engleskom. Trebao bi vladati i Italijom, no tu stoluje Maksencije, uzurpator.

Konstantin želi ono što je po pravu njegovo. Sa vojskom stiže pred Rim. Tu će usniti čudan san: njemu, paganinu, hrišćanski bog obećao je pobjedu i Carstvo. Pokazao mu je krst i poručio: pod ovim znakom ćeš pobijediti.

Kada je kod Milvijskog mosta Konstantin porazio i ubio Maksencija, njegovi paganski vojnici na štitovima su nosili hristogram, znak koji je, vele, usnio.

Dvanaest godina kasnije sanjar je ujedinio carstvo i stvorio hrišćanski svijet. 

 

Utorak, 28. april 2020.

U trenutku kada se Konstantin preobratio, svega pet do deset posto stanovništva carstva bili su hrišćani. Zbog toga je Bury tvrdio “da je vjerska revolucija koju je 312. godine izveo Konstantin moguće najodvažniji čin koji je ikada poduzeo neki autokrat, s prezirom prkoseći mišljenu većine svojih podanika”. 

Rim bi, moguće, hrišćanski postao i bez “Konstantinovog sna”, no to bi se, ako bi se, desilo znatno kasnije. Takođe: da je Konstantin organizovao demokratski referendum o uspostavi hrišćanstva kao državne religije, dobio bi otprilike jednak procenat glasova kao Zakon o istopolnim brakovima na zamišljenom referendumu u Gornjoj Maoči ili u Ostrogu.

Znam šta ćete mi reći: da Konstantin nije želio Maksencijevu smrt i svoj prijesto, ili da je Maksencije krepao od ciroze jetre a Konstantin svoje uzeo bez rata, ne bi on sanjao hrišćanskog boga koji mu je obećao trijumf i vlast. Da je Konstantin bio pekar i usnio boga, on bi od sutradan, po božijem receptu, pravio najbolji panis candidus u Rimu. Pomeo bi konkurenciju i dobro udao kći, no teško da bi zbog toga carstvo postalo hrišćansko.

Drugo vam hoću reći: kad nam se učini da svijet nije isti kao prije, možda je to zbog virusa, možda zbog 5G mreže ili zbog sloma ekonomije. A možda je, nikad ne znaš, to što će pisati u istorijskim knjigama koje će biti tiskane nakon tvoje smrti, neko nešto sanjao.

 

Srijeda, 29. april 2020.

Početak marta. Zaboli me zub. Meni lijeno otići do zubara. Onda me zaboli i drugi zub. Danas ću, sutra ću… prođe sedmica, ja još nisam popravio zube. Šta ću, takav sam čovjek. Kad mi budu javili da imam rak, kupiću nove gaće i pidžamu za bolnicu, ali neću otići. Ostaću kući – možda samo prođe.

Naravno, seljakluk me skupo koštao. Sredinom marta uvedu lockdown i zatvore sve zubarske ordinacije. Zubi bole kao Metallica balade: počne lagano, na kraju razvaljuje. Zadnjih sedam dana proveo sam u agoniji. Više me ne bole zubi, nego vilica, uho i pola glave.

Bol je neprijatelj poente u tekstu. Kad te nešto boli, a moraš pisati, kao ja danas, zaboli te za poentu.

Uzgred budi rečeno… Nikada nisam vjerovao u mitologiju spisatelja-patnika: znate one teorije o tome kako gladni i nesretni pisci stvaraju “najdublja djela”. Teorija po kojoj su dobar burek i roštilj neprijatelj velike književnosti je u najmanju ruku sumnjiva.

Elem, za danas nema poente. Odnosno ima, al’ nije “duboka”, iako me mjesec i po dana paklene zubobolje kvalifikuje za mučenika – realno, crvena slova u crkvenom kalendaru dobijali su i za manje. Znači, poenta: kad vas boli zub, hajte kod zubara. 

 

Četvrtak, 30. april 2020.

Razmišljao sam o tome da sam sebi klještima izvadim zube. Ali ne znam koje da izvadim, jer me bole svi. Za 4 dana otvoriće zubarske ordinacije. Kada shvatiš da ćeš, čim te puste iz karantina, otrčati kod zubara, da je zubar osoba koja ti najviše nedostaje i kojoj ćeš se najviše obradovati – postao si svjestan sve bijede vlastite takozvane egzistencije.

 

Petak, 1. maj 2020.

Javlja CNN: Michaelu Jordanu ponuđen je posao iz snova - 100 miliona dolara da se pojavi na izvjesnom "eventu" pred kamerama i bude prisutan dva sata. Rekao je „ne“.

Pade mi na pamet. Možda je jedini način da naše zemlje krenu naprijed ovo: da mi, kao građani, našem državnom parlamentu, vladi i predsjednicima ponudimo po 10 miliona eura, svakome – da se više nikad ne pojave na poslu, da se više nikad ne obrate javnosti niti stanu pred kamere. Da ih isplatimo, samo da ih nikad više ne vidimo.

Nama, građanima, to se isplati – ta pogodba bi nas, kako u kojoj državi, stajala između pola milijarde i milijardu eura. To je sića u odnosu na ono što će ta elita opljačkati i štetu koju će napraviti svojim što javnim što tajnim djelovanjem.

Ali se ne isplati njima. Niko od njih nije ne Jordan, nego ni John Paxon. Ali je svaki od njih skuplji od Jordana.

On je Bullsima donio 6 titula. Najveći igrač u povijesti košarke za 15 sezona u Bullsima i Wizzardsima zaradio je 93 miliona dolara. To je 6,2 miliona dolara, oko 5.5 miliona eura - godišnje. 

Da kopaš do kraja vremena, nećeš u našoj političkoj eliti naći levata koji će nama i našoj djeci sjebati život za manje od toga.   

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kijametsko doba, Čitaonica Žurnal, Andrej Nikolaidis