Čitaonica Žurnal

Kijametsko doba: Vladavina zla plaši me manje od vladavine idiotizma

Piše: Andrej Nikolaidis

Ispada da smo mi, ljudi, najveći levat na terenu: onaj koji ekipu može pojačati samo tako što će napustiti igru

Subota, 2. maj 2020.

Ni pedeset dana nismo na kućnoj robiji i već je, saznajemo, zatvorena najveća ozonska rupa. Za tih ni-pedeset-dana spašene su, vele, desetine hiljada ljudskih  života koje bi odnijelo ekološko zagađenje koje bismo, da nismo zatvoreni u kuće, izazvali.

Ispada da smo mi, ljudi, najveći levat na terenu: onaj koji ekipu može pojačati samo tako što će napustiti igru.

U monstruoznom filmu “Avatar” (ako vas zanima zašto monstruoznom – vidi “Homo Sucker: Poetika Apokalipse”, knjigu eseja koju je napisala moja malenkost) Cameron je u osnovnoj postavci dosljedan standardnoj marksističkoj argumentaciji. Činjenicu da su ljudi, zahvaljujući svojoj brojnosti i nekontrolisanom industrijskom razvoju, postali geološki faktor na zemlji, ono što ćemo nazvati ulaskom u antropocen, Cameron će, kako bi učinio svaki mainstream marksista, objasniti razvojem kapitalizma. 

Liberali uporno izbjegavaju takvo objašnjenje: oni insistiraju na tome da je ekološka kriza univerzalna – da smo svi, bez obzira na klasni položaj ili sistem u kojem živimo pogođeni njome, te se zajednički moramo boriti protiv nje. To je tek djelimično tačno: posljedice ekološke krize jesu univerzalne, ali je uzrok te krize partikularan. Kapitalisti zagađuju, svi ispaštamo. Pozivi da pozitivno „ekološki intervenišemo“, sa druge strane, uvijek su koncipirani tako da se od nas, za spas Zemlje, ne traži nikakva osobita žrtva – tek usputne sitnice: da ne peremo hotelske peškire svaki dan, da koristimo sijalice i kompjutere koji troše manje energije... Niz malih religijskih rituala zbog kojih ćemo se osjećati bolje, manje zagađujuće. Poenta tih poziva je da možemo nastaviti živjeti i trošiti kao i do sada, a istovremeno pomoći Majci Zemlji. Ne može. 

Stvar je prosta: ako želimo pomoći Zemlji, trebamo manje proizvoditi i manje kupovati, ukratko – živjeti siromašnije. Cinično: rješenje za ekološku krizu nije da se životni standard Afrikanaca podigne do nivoa našeg, nego da se naš spusti na nivo afričkog.  

Umjesto promjene sistema, liberali predlažu „aktivizam“.  Ali svaki ekološki aktivizam koji ostaje na nivou „održivog razvoja“ (to uvijek znači samo jedno: „održivi kapitalizam“) i kozmetičkih prepravki onoga što je dovelo do krize – lažan je. Ključ za ekološku krizu ne leži u ekologiji – ne leži u „podizanju ekološke svijesti“ , „ekološkoj edukaciji“ i ostalim „progresivnim“ konceptima čiju promociju kroz državno-NVO-kompanijsku mrežu finansiraju upravo najveći zagađivači. Suština ekološke krize je u tome da nam ne treba dalja „progresija“, nego regresija – ne treba nam edukcija, nego dobre kočnice. Ili katastrofa, poput smrtonosnog virusa – koji je za dva mjeseca u obnovi ekosistema postigao veće rezultate od decenija “edukacije” i “aktivizma”. 

Ekološka kriza može se riješiti samo promjenom ekonomsko-političkog sistema: zamjenom kapitalističke proizvodno-potrošačke paradigme nekom lijevom? Ali nije li komunizam sovjetskog tipa sa svojom bjesomučnom industrijalizacijom po ekosistem bio jednako opasan kao i kapitalizam?

Promjena sistema -  to je upravo ono o čemu se ne govori. A ne govori se jer za govor o tome nema finansijera – nema fondova za promociju te ideje, za to se ne aplicira i to se ne evaluira. Vlade će zasaditi hiljade kvadratnih kilometara šuma, ministri će kraj sadnica nabijenih u zemlju pjevušiti ekološke pjesme sa milionima djece naoružane lopatama, NVO će organizovati bezbrojne okrugle stolove na kojima će edukovati i obavještavati, samo da ne bismo konstatovali:  sama priroda kapitalizma je ekscesivna, a svaki pokušaj da se ta ekscesivnost drži pod kontrolom i u ravnoteži uzaludan je. 

Nedjelja, 3. maj 2020.

Dave Greenfield je danas umro u sedamdesetprvoj godini. Ubio ga je korona virus. 

Bio je klavijaturista grupe The Stranglers.

Napisao je i odsvirao “Golden Brown”, jednu od najvećih pop pjesama.

 

Bio je Bach punka.

 

Ponedjeljak, 4. maj 2020.

Na današnji dan, prije 40 godina, umro je Tito.

Poznanik, još-malo-pa-sedamdesetogodišnjak sinoć je na televiziji gledao emisiju o Veselinu Đuranoviću, komunističkom funkcioneru o kojem ni njegovi neprijatelji nisu imali reći ništa loše. Njegov sin, Draško, u toj se emisiji prisjećao djetinjstva u tadašnjem Titogradu. Sjetio se da ga je majka opominjala da uveče ne zaključava vrata stana: nekome od komšija u gluvo doba noći moglo bi nešto hitno zatrebati pa bi, ako bi naišao na zaključana vrata, em bilo sramota, jer bi to značilo da Đuranovići misle da su im komšije lopovi, em bi komšijama bilo neprijatno da Đuranoviće bude, pa bi mogli ostati bez onoga što im je hitno i neophodno.

Gleda to čovjek o kojem vam govorim i zaplače se. Jer se prisjeti kakvi smo ljudi bili. A kakvi smo sad. Čovjek rida, jer misli: možda smo onda mogli bolje, no sada, posve sigurno, možemo još gore.

Kad se ujutro probudio, skuvao je kafu i opet se zaplakao. Nije to bila nostalgija. Nego agonija. 

 

Utorak, 5. maj 2020.

The Guardian tvrdi da su Spice Girls – „Wannabe“ i Snap! – „ Rhytm Is a Dancer“ bolje pjesme od Procol Harum – „A Whiter Shade of Pale“. Vele i da je Rick Astleyeva „Never Gonna Give You Up“ bolja od „Bridge Over Troubled Water“.

Hoće li nas uskoro pustiti da idemo da trošimo pare po kafanama i prodavnicama u kojima, zato što ne znamo šta ćemo od sebe, kupujemo gomile stvari koje nam ne trebaju; hoće li ekonomija pasti 9, 15 ili 37 posto; hoće li „virus ostati sa nama“ godinama ili će nestati do jeseni; hoće li „socijalna distanca“ biti naše „novo normalno“? Nije to ono što me brine; jedva da me i zanima.

Krv u žilama ledi mi pomisao da je ovo svijet u kojem ugledne muzičke publikacije (stereogum.com) tvrde da su Jackson 5 bolji od The Beatles. U strahu stojim pred izglednim: da će, koliko sutra, novi standard biti „Bach je socijalno nerelevantan, time i precijenjen“. 

Takve stvari dovode do ozbiljnih poremećaja u univerzumu.

Vladavina zla plaši me manje od vladavine idiotizma: borba protiv zla, naime, nije bez izgleda na uspjeh. 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Andrej Nikolaidis, Čitaonica Žurnal, Kijametsko doba