Kauč selektor

Živjeti s izdajom: Licemjerne ispovijesti Bolića i Medunjanina

Piše: Marko Tomaš

Bolićeva i Medunjaninova ispovijed u najmanju je ruku licemjerna, a njihova šutnja u vrijeme kada su mogli učiniti nešto i podignuti glas značajnija je od naknadne pameti i taktiziranja nakon završenih bitaka. Izdali su svojom šutnjom ne samo navijače nego i kolege koji troše zglobove po oranicama bosanskohercegovačkih terena i kojima se uvjeti rada ne mijenjaju već godinama

Teško se koncentrirati zadnjih dana. Misli mi neprestano odvlači činjenica da u svim serijama koje sam pratio zadnjih nekoliko tjedana glavni akteri pričaju s mrtvima. Pokušavam shvatiti što nam to govori o vremenu u kojemu živimo, ali mi ne ide. 

EL TRINCHE

Takve misli prekinula je vijest da je s ovog svijeta otišao El Trinche, čovjek čija je nedovoljno dokumentirana karijera bila savršena podloga za stvaranje mita, kojeg su mitologiji skloni Argentnci zdušno godinama dograđivali pa je i Diego Armando Maradona, znajući da to što tvrdi nitko ne može provjeriti kako spada, o El Trincheu govorio kao najboljem nogometašu svih vremena. EL Trinche ili Viljuška igrao je kao da ima višak nogu, zbog toga je i dobio takav nadimak. Ljudima s ovih prostora mogao je biti posebno interesantan zbog svog prezimena koje je jasno ukazivali na njegovo podrijetlo. Argentina je zemlja emigranata, nije malo ni onih koji su u potragu za boljim životom došli s ovih prostora pa je to slučaj i s El Trincheovim precima. Za El Trinche Carlovicha saznao sam prateći sportski serijal Informe Robinson. Bio je to splet uglavnom rekla – kazala priča, narodna predaja u njezinom gotovo izvornom obliku, među posljednjima koju su romantici skloni svjedoci „boljih starih vremena“ mogli producirati bez bojazni da će ih dokazi u vidu video i druge medijske dokumentacije demantirati. Carlovich će tako zauvijek ostati legenda, dio nogometne mitologije, čovjek kojemu je od svega što je radio u životu najbolje ispraćena i dokumentirana smrt. I onda kao da je igrala za tim mitomanije. Carlovich je stradao nakon ozljeda koje je pretrpio na ulici kad su ga neki dripci krenuli opljačkati i oteti mu bicikl. Nema dokaza da su napadači znali tko je čovjek kojega pljačkaju, ali da li je to baš tako ili iza toga stoji neka priča koju nikada nećemo saznati? 

Lijepo je to i ispravno ustvrdio kolega s portala Telesport, Aleksandar Holiga u tekstu o emocijama koje prate nogomet, kako one jesu ono najčišće što nogomet ima. Ja sam, u vrijeme dok se pripremaju strategije za povratak profesionalnog sporta u naše živote, imao namjeru pisati o tome kako čak i nogomet u Bosni i Hercegovini načinom na koji funkcionira prlja i dira upravo ono što osjećamo mi koji, manje ili više, pasionirano pratimo nogomet i kojima je ta igra rijetki izvor sreće i nada kako sve može biti puno bolje, drugačije. Dira nam u ono najčišće, u našu vjeru u sutra, ljubav i sve što ona sa sobom nosi. Dokida zadnju instancu vjere u bolje sutra – nadu. 

Ono što pripisujemo nogometu umnogome je slično emocijama koje znamo usmjeriti prema našim intimnim partnerima. S emocijama u paketu idu i često nerealna očekivanja. Nadamo da će jedan gol moći promijeniti tijek naše sudbine izazvavši sreću koja će preplaviti svijet u kojemu živimo i učiniti ga mjestom ispunjenim pozitivnom energijom i poletom a budućnost koju ćemo izgraditi na tim osnovama ne može nikako biti loša. Tako od svojih partnera očekujemo previše, očekujemo da će naša sreća promijeniti sve u našem životu. Kada se to ne dogodi krivimo one volimo jer, eto, ispada da su sve nade bile lažne. I brzo se lijepa i pozitivna energija ljubavi prometne u vlastitu suprotnost. Osjećamo se iznevjerenima i izdanima. Imamo potrebu i takva osjećanja iskaliti. Kako to izgleda na tribinama vrlo nam je dobro poznato. Na žalost, dobro znamo i kako izgleda i kada se događa u našoj kući, našem privatnom okruženju. No, ovdje ćemo ostati na području nogometa.

RAZOČARENJA

Od svih emocija koje prate nogomet navijači u Bosni i Hercegovini najčešće su osjećali razočaranje. Čovjek se razočara kada netko iznevjeri njegova očekivanja. Razočara se kada se ćuti kao subjekt izdaje. A da nas jesu izdali oni u koje vjerujemo, u čije časne namjere projiciramo našu nadu, potvrdili su u zadnje vrijeme upravo ti ljudi, oni koji su na terenu trebali igrati ne samo za svoje interese nego i za ostvarenje snova tisuća ljudi čije su oči uprte u njih. Teško je nositi takav teret ali one vrhunske profesionalce od amatera između ostalog razlikuje upravo sposobnost podnošenja pritiska i vrhunske izvedbe, bez obzira na očekivanja javnosti i kontekst u kojemu igraju. Mnogi su u povijesti padali upravo na tom ispitu, pucajući pod pritiskom u ključnim trenucima. To je zauvijek i kod onih najboljih ostala unutarnja borba koja nikada ne prestaje. Messi u dresu reprezentacije nikada nije uspio izboriti tu bitku. Bolji dokaz od toga ne trebamo. 

ONLINE TRENINZI

Dok je nogomet bio na prinudnom odmoru naš Savez je produžio ugovor izborniku Dušanu Bajeviću i u zadnjem trenutku se počeo baviti planovima za nastavak nogometnih natjecanja. Bilo je bizarno pratiti vijesti o virtualnim sastancima i online treninzima izabrane vrste Bosne i Hercegovine koje je izbornik popratio riječima koje su zvučale kao politički govor koji je zabunom dospio u ruke izbornika. Čak i kad je aktivnost neznatna, takva da sustav jedva daje znakove života naš Savez uspijeva napraviti cirkus jer im bilo kakvo iskazivanje ozbiljnih namjera stoji, što bi narod rekao, k'o piletu sise. Naprosto je sa svemirskih stanica vidljivo da je sve dio nekakve podvale, laži koja maskira njihovu nesposobnost i nestručnost. Oni su ti koji kontekst čine vrijednim sprdnje i zbog kojih i naši internacionalci osjećaju nadmoć i nisu spremni staviti se u službu općih interesa jer im, u odnosu na okruženja u kojima zarađuju kruh, kontekst u koji ih dovodi naš Savez izgleda kao obična, da prostite, zajebancija. Zato se i ponašaju jogunasto i nisu podložni autoritetima. 

Dušan Bajević je zadnji pokušaj da se to promjeni dok je u igri generacija koju još uvijek predvodi Edin Džeko. Karte smo opet stavili na pojedinca a ne na sustav. To opet govori da se radi o privremenom krpljenju i pokušaju da se spasi što se spasiti može. A da smo imali sustav ova generacija na zalasku mogla je postići puno više. Objektivno, jedno veliko natjecanje nije njihov realni doseg. Moglo je to bolje. Nekima se učinilo da će ispovijesti nekih bivših senatora reprezentacije razotkriti pravu pozadinu naših serijskih neuspjeha koji su navijače BiH primorali da nauče živjeti s razočaranjem. 

BOLIĆ I MEDUNJANIN

Tako su se na jednom podcastu oglasili Elvir Bolić i Haris Medunjanin, obojica među glavnim igračima u različitim razdobljima nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. Ono što je znakovito jeste da i Bolić i Medunjanin za lošu atmosferu u reprezentaciji i ogorčenost nekih igrača izravno krive izbornike koji prema njima nisu dorasli zadatku vođenja izabrane vrste jedne zemlje. To da su izbornici često bili ad hoc rješenja jasno je svima i to je stvar koja dodatno potkrjepljuje činjenicu da glavna BH nogometna kuća ni ranije kao ni danas nije imala strategiju i plan kojom su vođeni razvojni procesi našeg nogometa. Uvijek je sve bila puka improvizacija izuzev u onom kratkom razdoblju kada je Savez preuzeo komitet za normalizaciju što je urodilo plasmanom na prvo i za sada jedino veliko natjecanje. 

Ono što je degutantno u obje ispovijedi jeste gorčina koja ostaje nakon njih a koju izaziva spoznaja da su i jedan drugi šutjeli kada su bili aktivni u reprezentaciji a sada kao iznose „prljavo rublje“ na vidjelo. Postavlja se pitanje zašto su šutjeli i time dozvolili da se lakrdija nastavi sve ove godine. Ne ispada li da su je šutnjom podržavali? I ne bi li to kod svakog navijača BiH moglo izazvati osjećaj da ga ne prave budalom samo šarlatani iz Saveza nego i oni kojima najviše vjeruje, u koje polaže nadu da će dati sve od sebe unatoč i u inat okruženju, a sve za one koji čija životna nada ovisi o njihovom uspjehu.  Običan čovjek u BH je izdan i od onih za koje je mislio da je na njegovoj strani, a svaki navijač vjeruje da igrači jesu upravo to. Bandite u odijelima može ne biti briga, ali oni na terenu su drugačiji, oni su naši. Ispada da ipak nisu, da su i oni toliko odvojeni od stvarnosti da ih nije briga, da šute na nepravdu i prelaze preko svega što znaju da je pogrešno i pogubno, a postavlja se pitanje zašto? Zar njima stvarno nešto znače avionske karte za zavičaj i zar su im pijane sarajevske noći bitnije od neprospavanih noći njihovih navijača? Ako je suditi po njihovoj šutnji i naknadnoj pameti koja abolira ljude iz Saveza i krivnju prebacuje isključivo na izbornike onda drugačije zaključke ne možemo izvesti.

Bolićeva i Medunjaninova ispovijed u najmanju je ruku licemjerna, a njihova šutnja u vrijeme kada su mogli učiniti nešto i podignuti glas značajnija je od naknadne pameti i taktiziranja nakon završenih bitaka. Izdali su svojom šutnjom ne samo navijače nego i kolege koji troše zglobove po oranicama bosanskohercegovačkih terena i kojima se uvjeti rada ne mijenjaju već godinama. Izdali su, prosto rečeno, nogomet, a najviše su se nasmijali u lice i kao neku krpu odbacili ono najčišće, kako reče Aleksandar Holiga, što nogomet izaziva, a to su emocije. Uzalud su im sada pokušaj da se pospu pepelom i prikažu kao žrtve okolnosti. Ako to jesu bili zašto su šutjeli? Koga su tom šutnjom štitili? Ili ih možda samo nije bilo briga? Ništa meni njihove ispovijedi nisu donijele do dodatnu dozu gorčine i osjećaj prepuštenosti samom sebi, donijeli su osjećaj izdaje posljednjim iskrenim vjernicima da je nogomet naša igra i da može nešto promijeniti u našim životima. A da smo bili djetinje naivni svo to vrijeme znali smo i sami, ali nismo znali da će nas oni u koje vjerujemo učiniti i totalnim glupanima. 

ŠUTNJA

A možda je i bolje da sportaši šute makar im ja ovdje zamjerao upravo to. Ako pogledamo kakve budalaštine posljednjih dana govori Novak Đoković i kakve gluposti izvaljuje Dejan Lovren možda su ispravni naputci njihovih klubova da im se zabranjuje očitovanje oko društveno relevantnih tema. 

Danas smo opet u situaciji da sve svoje nade stavljamo na pleća jednog čovjeka kojem je na leđa natovareno preteško breme svih naših nada i potreba tikvana iz nogometnog Saveza da se pošto poto operu pred očima javnosti i još jednim jednokratnim rješenjem i improvizacijom zadrže kormilo broda koji tone u svojim rukama. Živim u uvjerenju da je Bajević svjestan svoje nezavidne pozicije i da je ta svijest ono što neće dopustiti da i njemu igrači okrenu leđa i da ga Savez instrumentalizira i eventualni njegov uspjeh predstavi kao plod svojeg rada. Ali što ako nisam u pravu? Hoće li netko iznutra konačno progovoriti i možda dati šansu našem nogometu da krene ispočetka? Teško. Ali nada umire zadnja čak i kada je teško iscipelarena. Bez nje besmislenost naših života postaje još besmislenija. Makar smo svjesni da je, ako nogomet zrcali društvo, situacija u kojoj se nalazi sasvim precizan preslik stanja u društvu. 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kauč selektor, Marko Tomaš