Kauč selektor

Kako se gradi budućnost: Poniženima prvo treba vratiti vjeru i nadu, pa ih povesti do pobjede

Piše: Marko Tomaš

Naravno da godina u kojoj Liverpool konačno ponovno postaje prvakom Engleske nije mogla biti normalna. Nekako vjerujem da bi, da nije bilo COVD – 19 virusa, meteor pogodio Anfield ili bi klaviri počeli padati s neba jer se svemir buni zbog nesnosne buke koju čovječanstvo stvara. Nešto bi se suludo dogodilo ali godina u kojoj su prezreni ustali nije mogla biti normalna

Ima takvih utakmica. Gledaš ih a ishod ti je bitniji zbog kluba koji uopće ne igra rečenu utakmicu. Zadnji put kada su bili prvaci malo kome u Europi je to bilo bitno. Bili su izolirani, na svom otoku i nitko nije ni slutio da će uskoro otočki nogomet biti proizvod koji će u skoroj budućnosti htjeti svi nogometni fanatici globaliziranog svijeta. Ta davna 1990. godina po mnogo čemu bila je prekretnica. Svijet se početkom 90 – ih godina prošlog stoljeća okrenuo naglavce a u promjenama koje su uslijedile Liverpool, najtrofejniji Engleski nogometni klub, slabo se snašao. Klub je organizacijski ostao relikt nekog prošlog vremena i u dvije i pol decenije koje su uslijedile činilo se da cijeli nogometni Liverpool prolazi kroz fazu nekakvog mamurluka kao da im je toliko vremena trebalo kako bi shvatili da nisu pretplaćeni na trofeje, kako se mnogima činilo tijekom 70 – ih i 80 – ih godina prošlog stoljeća. 

SIMBOL OTPORA

No, ono što je ostalo magično i davao Liverpoolu nekakvu romantičnu auru svo to vrijeme jeste činjenica da je svijetom lutalo jako puno ljudi, pojedinaca i skupina koji se nisu snašli u novim „nedruštvenim“ vremenima. Klub koji je u najtrofejnije vrijeme bio simbol otpora tačerizmu sada je postao simbol nekih navodno pregaženih, još navodnije prevaziđenih i odbačenih vrijednosti. U tom mamurluku ponekad bi tek čovjek mogao biti istinski ponosan na taj klub. 

Jamie Carragher tvrdio je kako nije Englez već Scouse. Liverpool je svo to vrijeme bio otuđena Engleska pokrajina čiji su se stanovnici osjećali odbačeno i prevareno jer im je grad uništen zbog otpora gospodarskom nasilju koje je Margaret Thatcher provela u Engleskoj. Robbie Fowler je prošao priličan životni pakao zato što se usudio na teren izaći obučen u majicu na kojoj je bio natpis potpore lučkim radnicima. Ali klub više nije bio utjeha poraženim komunitaristima Liverpoola. Bili su pobjeđivani na terenu. Katkad se činilo da su im uspjeli uništiti i zadnju točku otpora. I tek ponekad pokazalo bi se koliko je poseban taj klub jer njihovi trijumfi uvijek su bili potpuno sulude priče. Sjetimo se mitskih utakmica s Alavesom u Kupu UEFAe. I one čarobne noću u Istambulu 2005. godine. I onda sumanutog preokreta protiv Barcelone nakon čega ulaze u finale Lige prvaka i podižu taj trofej po šesti put u klupskoj istoriji što je bila samo uvertira za ono na što se čekalo gotovo punih 30 godina. 

Naravno da godina u kojoj Liverpool konačno ponovno postaje prvakom Engleske nije mogla biti normalna. Nekako vjerujem da bi, da nije bilo COVD – 19 virusa, meteor pogodio Anfield ili bi klaviri počeli padati s neba jer se svemir buni zbog nesnosne buke koju čovječanstvo stvara. Nešto bi se suludo dogodilo ali godina u kojoj su prezreni ustali nije mogla biti normalna. Kada veći dio života, a u mom slučaju to je cijelih 36 godina, navijaš za taj klub čudesni obrati na terenu i razne druge nepogode postanu ti uobičajena stvar. I možda bi i mogli navijači drugih klubova omalovažavati uspjeh Liverpoola koji je došao u ovim okolnostima da prvenstvo nije osvojeno čak 7 kola prije s rekordnom bodovnom razlikom u odnosu na drugoplasiranu momčad. 

A pobjeda Liverpoola, točnije pobjeda koncepta kojim se koristi Juergen Klopp pobjeda je ideje društva u odnosu na individualizam i dokaz da kvalitete pojedinaca najbolje dolaze do izražaja kad su uklopljeni u skladnu cjelinu. Nogomet nam je toliko bitan upravo zbog toga što kada stvari na terenu postanu harmonične iz podsvijesti nam pokulja utamničena svijest o jedinstvu svega u univerzumu i skladu koji postoji odvajkada samo što smo ga zaboravili poštovati pa se ljudima čini da žive u kaosu. A kaos dolazi iz razjedinjenosti dijelova savršenog božjeg organizma kakav je kozmos. Čovjek je sam sebi kriv za to. A, zapravo, nije moglo biti boljeg trenutka u povijesti za pobjedu kluba i momčadi kakva je Liverpool. 

ZNAO SAM

Klopp je novi prorok, novi Shankly koji je razumio duh tog kluba i shvaćao koliko je taj duh bitan i da je njegovo oživljavanje ključna stvar na putu ka uspjehu. Svi su se smijali odštetama koje su plaćane za Frimina, Salaha, Manea. Smijali se kupovini „prosječnog“ Wijnalduma. Izrugivali su se nespretnom kapetanu i dovođenju nekog tamo anonimnog Robertsona. A u vremenima u kojima se pokazalo kako neoliberalni svijet nema nikakav plan u slučaju krizne situacije predivno je što je pobijedio klub koji je imao plan, dugoročan plan i dovoljno strpljenja i vjere u čovjeka koji ga provodi. Tako je pred ljudima jednostavan izbor – pristati na daljnji kaos ili uzeti stvari u svoje ruke i obratiti se prvom do sebe kako bi zajednički izgradili svijet u kojemu nećemo više biti taoci straha i materijal za manipulaciju. Ne gajim iluzije da će ljudi pametno odabrati. Nikada nisu pa ne znam zašto bi i sada. 

I svo ono vrijeme mamurluka klub nije odustajao od svog duha iako su svi parametri govorili da ga je vrijeme pokopalo. Zato sam i ja, kao nepopravljivo staromodan i romantičan tip u nekim stvarima, nekako lakše podnosio poniženja i poraze. Znao sam da će kao u onoj predivnoj himni ponovno zasjati sunce. Puno bi više pekli porazi da je odbačen onaj gotovo religiozni sustav koji je u temelje kluba utkao jedan Škotski rudar sredinom prošlog stoljeća. A sada više nitko ne može govoriti o življenju od stare slave jer Liverpool je pobijedio i to onako kako Liverpool jedino može i zna – nevjerojatno, čudesno, na rubu paranormalnog. 

A ja sam ponosan na klub iz jednog razloga koji nema veze sa samim terenom i igrom. Sjetite se samo kako je Juergen Klopp očitao lekciju novinarima na početku „korona krize“. Sjetite se njegovih riječi i njegovog ponašanja. Sjetite se oduševljenja ljudi činjenicom da su naišli na zdrav razum u paničnom okružju. Toliko su zdrav razum i obična ljudskost postali rijetki da se ljudi iznenade i oduševe kada ih vide u javnom prostoru. Zato je Liverpool zaslužio pobjedu. 

Ako hoćete znak s neba koji nam govori kako bismo trebali graditi budućnost onda smo ga, ako mene pitate, dobili u trijumfu Liverpoola, u čovjeku koji je poniženim ljudima prvo vratio vjeru i nadu pa ih konačno odveo do pobjede. A to nije izveo nikakvim čudima nego najobičnijim planiranjem i sustavnim radom. Ljudi su sposobni za takvo razmišljanje samo što su odavno zaboravili na to. Oh, da, čuda su moguća samo što ako ih želite trebate u njih vjerovati i raditi u njihovu korist. A onda radost, harmonija, smisao ljudskog postojanja jer kao jedinke mi smo potrošna roba, ali kao dio univerzuma mi smo tu oduvijek i ostat ćemo tu zauvijek jer smo bitan i nezanemariv dio jedne velike priče i najvećeg čuda ikad a to je život. 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kauč selektor, Marko Tomaš