Kauč selektor

LIGA PRVAKA: Uplakana Njemica u Kobiljoj glavi

Piše: Marko Tomaš

Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Borussia Monchengladbach je bila jedan od najvećih klubova u Europi. I drago mi je što su se vratili jer upravo su oni klub koji je među prvima igrao nogomet kojeg danas smatramo uobičajenim. Koliko je veliki klub Gladbach bio, možda najbolje ilustrira jedna scena iz legendarnog engleskog sitcoma „Mućke“

Kada je iz Boca Juniorsa prešao u Barcelonu Diego Armando Maradona se žalio na metode treninga koje je primjenjivao tadašnji trener Barcelone Udo Lattek. Jedna od fotografija iz tog perioda kojom je ilustrirao svoju autobiografiju prikazuje mlađahnog El Diega kako trči noseći dvije medicinske lopte pod pazusima. Lattek je bio jedan od onih trenera fundamentalista koji je puno toga polagao na snagu i brzinu svojih igrača. Pripremao ih je da prenesu njegove ideje na teren. 

TRKAĆI KONJI

Za ono vrijeme radilo se o nogometu izrazito visokog tempa. Na mjesto trenera Barcelone Lattek je došao nakon što je Barca iz sezone u sezonu trošila impresivna trenerska imena poput Herrere, Kubale, Rifea, Muellera, Rinusa Michelsa, Ruiza i Hennesa Weisweilera. Ovog potonjeg Lattek je 1976. godine zamijenio na klupi kluba koji je ovog tjedna podignuo obrve nogometnoj Europi, pogotovu mlađim pratiteljima nogometa. Oni Borussiju Monchengladbach poznaju isključivo kao simpatični klub koji ponekad igra izrazito atraktivan nogomet. A nogomet kakav su prikazali protiv Šahtara je onaj zbog kojeg su u svojim zlatnim godinama dobili nadimak „Die Fohlen“, u vrlo slobodnom prijevodu „trkaći konji“. Njega su ponajprije u genetski kod kluba upisali Weisweiler i Lattek. U njihovo vrijeme Gladbach je predstavljao nogometnu avangardu koja je svijetu podarila igračka imena poput Vogtsa, Netzera, Wimmera, Allana Simonsena, napose Juppa Heynckensa i Lothara Matthausa. 

Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Borussia Monchengladbach je bila jedan od najvećih klubova u Europi. I drago mi je što su se vratili jer upravo su oni klub koji je među prvima igrao nogomet kojeg danas smatramo uobičajenim. Koliko je veliki klub Gladbach bio, možda najbolje ilustrira jedna scena iz legendarnog engleskog sitcoma „Mućke“. Del Boy, Rodney i stric Albert u „Kobiljoj glavi“ sreću uplakanu mladu Njemicu. Poliglota Del Boy odlučio joj se obratiti na svom izvrsnom Njemačkom i prva riječ kojom joj se obratio zvučala je otprilike ovako: Muenšengladbah? Prva stvar povezana s Njemačkom koja je pala na pamet londonskom dripcu bila je vezana upravo uz Borussiju. 

Klub je to koji je u Bundesligu ušao u istoj sezoni kada i klub kojeg danas svi uzimaju za sinonim njemačkog nogometa, Bayern. U Europsku nogometnu elitu ušli su kada i Bavarci, tijekom sedamdesetih prošlog stoljeća. Među nju se vraćaju proteklih godina ponajprije zahvaljujući pametnom radu klupske uprave koja je povratak na staze slave povjerila čovjeku koji danas vodi Borussiju iz Dortmunda, Lucienu Favreu. Favrea je na klupi zamijenio čovjek koji taj posao može nastaviti a koji je radio u sustavu nogometnih klubova Red Bulla, Marco Rose. Moram priznati, sviđa mi se način na koji se Gladbach vraća u elitu. Klub je to kojeg sam oduvijek cijenio, jer čak ni u najtežim godinama nisu odustajali od svog načina, onog kojeg su utemeljili Weisweiler i Lattek pa kasnije kao trener početnik nastavio Heynckens da bi vatru posljednjih godina rasplamsao spomenuti Favre. Ovakav Gladbach bi mogao biti hit ovosezonske Lige prvaka. Nadajmo se, zbog duha igre, da će dogurati daleko. 

GRČEVITA SPAŠAVANJA

Žao mi je Atalante ali mi je drago da smo vidjeli Liverpool kakav smo navikli gledati proteklih par sezona. Jota je još jednom potvrdio kako je Klopp napravio sjajan posao dovevši ga proteklog ljeta. Dečko je gotovo isplatio uloženi novac pogotovu jer je svojim golovima vukao Liverpool kada nam se učinilo da su u krizi. Atalanti se mora priznati hrabrost. Nisu mijenjali svoj stil igre bez obzira što su za protivnike imali momčad kojoj nije uputno ostavljati puno otvorenog prostora. U trenucima kada je Zapata opasno prijetio Beckeru komentatori BT Sporta su se šalili kako je 5 prema 0 najopasniji rezultat za Liverpool. Moj drug, manje poznati sportski novinar B.D., morao je drhtati do zadnje minute utakmice. Molio se za još jedan pogodak Liverpoola kako bi mogao mirno gledati utakmicu do kraja. Za njega, kao ni za bilo kojeg navijača Redsa, opaska o opasnom rezultatu nije bila smiješna. Navikao nas je Liverpool na grčevita spašavanja visokih prednosti. Ali zato je tu Allison Becker, čovjek zbog čijeg je izostanka obrana Liverpoola patila početkom sezone. Sinoć je frustrirao Zapatu. 

Pored Bayerna čija rutina pomalo zastrašuje mislim da se Liverpool ponovno nameće kao jedan od favorita ovosezonske Lige prvaka. Naravno, svašta se može i svašta će se još događati ali se čini da su druge elitne momčadi prilično uzdrmane okolnostima u kojima se igra ova sezona. Real se muči, Barcelona još i više, PSG je pokazao da mu ne ide baš glatko bez Neymara i Mbappea, City ne djeluje uvjerljivo, United opet oscilira i sve to otvara prostor za iznenađenja koja, za sada, jedino Bayern i Liverpool ne dozvoljavaju. 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Liga prvaka, Kauč selektor, Marko Tomaš