Kauč selektor

Više od igre: Medeni mjesec s Veležom

Piše: Marko Tomaš

Sudbina koju su namijenili Veležu, oni koji nam već dugo kroje mrku kapu, sudbina je koju su namijenili svima nama, našem sjećanju, uspomenama na to da je sve moglo biti drugačije. I zato je povratak Veleža tamo gdje pripada toliko značajan za toliko ljudi od kojih neki nikada nisu nogom kročili u Mostar

 


Danas igra Velež i ništa drugo nije važno. Taj je osjećaj teško opisati. Pogotovu kad ti se vratio nakon tri duge i uglavnom mučne decenije. Nakon dugo vremena osjetiš kako grad diše. Kao da nam je svima, barem na trenutak, vraćena neka draga davno oteta stvar. Poruke stižu iz Zagreba, Beograda, Đakova, Zenice, Splita, Sarajeva... Među svim tim ljudima neka je „tajna veza“, potreba da stvari legnu na svoje mjesto, da se povežemo sami sa sobom kroz prostor i vrijeme i sastavimo razbijeno ogledalo kako bismo mogli ponovno prepoznati sami sebe i svijet koji nas okružuje.

 

VIŠE OD IGRE

 

Da, čini se da ovaj tekst nema veze s igrom na travnjaku. I to je istina. Jer ovaj medeni mjesec u četiri utakmice s Veležom i jeste bio više od igre. Tako je lako i lijepo imati mogućnost koristiti se tim klišejima dok pišeš. Eto, dotle je sve došlo. I pisanje je tek igra, sve što shvatimo previše ozbiljno nije nego nasilje nad životom. A Velež je da bismo se danas osjećali živima, da bi on sam preživio, prvo morao opstati a nekako, bilo kako, ostati vjeran sebi, onim pričama i uspomenama u kojima je nošen kroz vrijeme.

Nije mi trebalo puno da shvatim otkuda odjednom toliko ljubavi prema Veležu i Mostaru sa svih strana. Sudbina koju su mu namijenili, oni koji nam već dugo kroje mrku kapu, sudbina je koju su namijenili svima nama, našem sjećanju, uspomenama na to da je sve moglo biti drugačije. I zato je povratak Veleža tamo gdje pripada toliko značajan za toliko ljudi od kojih neki nikada nisu nogom kročili u Mostar.

Jer, opstanak Veleža je na ovim prostorima jedina istinska politička pobjeda „naroda“, „raje“ ako vam je tako draže. Da nije bilo tog običnog puka, ulice, odavno bi Velež završio u ropotarnici povijesti pretvorivši se u nešto toliko drugačije od svoje suštine da ga ni rođeni Mostar ne bi prepoznao baš kao što je i sam Mostar bilo teško prepoznati sve do ovog medenog mjeseca u kojemu se probudio radostan i razigran u onima koji su sačuvali barem dio njega noseći ga u sebi kao kakav ilegalni materijal.

Prvo je trebalo sačuvati srce i ono što se na dresu nosi preko njega, ono u što se udara kada postigneš gol. Simbolika je puno bitnija nego što mnogi mogu to i zamisliti. Ona je kao tajno rukovanje, lozinka koja nas približava jedne drugima, preko koje se prepoznajemo kao rod rođeni. A onda se trebao pojaviti i netko tko igru promišlja drugačije od drugih nogometnih učenjaka u najbližem nogometnom okružju. Jer i to je simboliziralo Velež, drugačiji način igre, otvoren, osunčan toliko da preslikava lakoću i radost življenja na danas izgubljenom Mediteranu. Isti taj čovjek je morao znati da jedino tako može ljude podsjetiti na veličinu i važnost kluba te da ta svijest konačno može izaći iz ilegale.

Morao je, dakle, biti hrabar jer je jedino tako mogao uvjeriti one koji ga slijede na terenu da su ravnopravni svakom te da predstavljaju jednako veliki klub kao što je, recimo, grčki AEK. I prije se igralo protiv bogatijih pa se pobjeđivalo. Samo da bi u to uvjerio sve oko sebe morao si premostiti vrijeme, povezati duše onih koji danas igraju s dušama onih koji su nas radovali nekada davno.

 

IZGRADNJA MOSTA

 

Feđa Dudić je uspio izgraditi taj most. Uspio je ispraviti držanje jednog kluba kojeg se cipelarilo i ponižavalo godinama. Reći i onima koji su klub održali da je vrijeme da se izađe iz ilegale jer opstali smo i sada je vrijeme za novo rađanje, novi život. Ispravno je konstatirao da se BH klubovima i reprezentaciji kukavičluk i kompleks niže vrijednosti često obijao o glavu. A sve zato što se pod svaku cijenu htjelo sačuvati i ono malo duše što je nisu ubili u nama. A nikada se, zapravo, i nije imalo što izgubiti jer to i nije život kada ga živiš uplašen i u bijedi. Strah se i koristi kao političko sredstvo upravo kako bismo grčevito čuvali namijenjenu nam bijedu.

Velež nije opstao u inat strukturama jer bi to značilo da ima nekakve veze s njima. Velež je opstao neovisno o njima, zbog ljudi, naroda, raje, običnog puka kojemu je trebao kao simbol činjenice da su opstali i da žive. A strukture kao strukture u priču su ušle tek kada se svjetlost života ponovno vratila u Velež. No, ne bi Mostarski humor bio toliko poseban da i tu nema zečeva u grmlju i šipaka pod nos.

Smiješno je bilo vidjeti izvjesne političke njuške kako oko vrata nose šal kojeg krasi omražena im zvijezda. Po prvi su put oni morali „narodu“ na noge, nebitni kao kovanica njemačke marke ili talijanske lire. Nikakve oni veze nisu imali s tom rijetkom narodnom radošću dok su za većinu nesreća i jada izravno odgovorni. Nama su dovoljne male radosti a njima velike nesreće kako bismo ih uopće primijetili. Dobro, primijetiš ih jer su smiješni u svojoj napuhanosti noseći oko glave magareće uši. Teško da su shvatili šalu ali meni je bilo dovoljno vidjeti taj apsurdni prizor pa da se nasmijem. Pogotovu jer taj simbol odavno nije strašna politička prijetnja kakvom su ga pokušavali prikazati a kako bi prisvojili identitet kluba. Preko tog simbola se, vidjeli smo, i križalo i krstilo i učilo, a s njim na srcu izbacilo i taj „strašni“ grčki AEK. On je danas simbol kluba a ne politike. Za razliku od njih i simboli evoluiraju.

A kad smo već kod simbola često sam se proteklih dana pitao kako se osjeća Dušan Bajević, čovjek koji je snažna veza između mostarskog i atenskog kluba i koji je na koncu morao biti i presretan i tužan. Iako znam, ova radost je morala biti malo veća, ova koja je sinoć pokuljala mostarskim ulicama i preplavila vreli grad čistom radošću života. Iz mene su pak pokuljale suze, uspomene su konačno mogle biti povezane s ovim što danas jesam i pred očima su mi se stale redati slike onih kojih odavno nema a koji su me nekada davno kao maskotu raje vodili Pod Bijeli brijeg i čija je sudbina trebala biti i sudbina Veleža i posljedično svih nas. Jer svi smo mi povezani, Rođeni.

Grad je noćas utihnuo naglo kao da je netko pritisnuo prekidač. Euforija i slavlje Rođenja prerasli su u neku dostojanstvenu, plemenitu tišinu. Poslije medenog mjeseca slijedi svakodnevica, s usponima i padovima, lutanjima i putovanjima, ali život kojeg čine male radosti i velika slavlja. Ponekad će nam netko ukrasti 9 minuta života, ponekad ćemo ih pokloniti ali pravo na uspomene, na sjećanje sačuvalo nas je za nove nade i snove. I pravdu u rukama Slaviše Bogdanovića da je upamtimo za tren kada nas zadesi neka nova nepravda. Jer, that's life, što rekao Frank Sinatra. A mi smo Rođeni.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kauč selektor, Marko Tomaš