JEDINA SLOBODNA TERITORIJA
ANDREJ NIKOLAIDIS: Kuća, poso (sirtaki rmx)
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Kuća, poso (sirtaki rmx)

Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«?

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj anarhista, Haosu sina/Pogubnu, kojano zada lihvarima tisuću jada.

Ne bi li tim stihovima mogla početi nova verzija Ilijade, koja bi pjevala o (ah, još jednoj!) dužničkoj krizi Grčke i nemirima koje su pripadnici naroda koji je izmislio razmišljanje tim povodom dez-organizovali? Taj bi spjev, zapravo, bio mješavina Homera i Vergilija. Osnovna razlika između dvije verzije je u Trojanskom konju: kojega Vergilije u priču uvodi nakon završetka Homerovog spjeva, dok bi se u novoj verziji morao pojaviti već na početku. Trojanski konj su, za ovu priliku, bile velike finansijske institucije globalnog kapitala. Trojanskog konja ovoga puta nisu poslali Grci, nego je Grcima poslat. Kao da su nepismeni barbari, koji više ništa ne čitaju, oni su poklon primili. I onda se našli u čudu kada su iz konja iskočile horde lihvara, naoružane kreditnim listama i kamatnim stopama.

GRCI SU LIJENČINE

Svi smo čuli zelenašku stranu priče, koju su nam prenijeli slobodni i demokratski mediji. Grci su zaslužili da propadnu. Grci su ljenčine, koji zahtijevaju dodatke na platu da bi na vrijeme došli na posao. Grci su previše plaćeni. Grci u penziju idu sa 53 godine.

Ono što nam mediji serviraju kao riječ »zdravog razuma« o Grčkoj sasvim je lijepi primjer kako je potpun rad ideologije u našim društvima, kako njegovom djelovanju ništa i niko ne izmiče. Ljudi koji izriču osude Grčke govore u korist svoje štete. Oni ne vide subverzivni i revolucionarni potencijal ponosnog grčkog nerada. Šta ima loše u tome da se radi manje a zarađuje više? Radije biste da što veći dio viška vrijednosti koji proizvedete vašim radom prisvoji poslodavac? Šta ima loše u tome da se sa 53 godine ide u penziju? Radije biste da u osamdesetoj udarnički umrete na radnom mjestu? Koga će Grci oštetiti svojim neradom i kašnjenjem na posao – tajkunsku elitu? Bolje da stvari idu »prirodnim« tokom – da tajkunska elita, kao i uvijek, stiče na štetu (ne)radnika?

Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«? (primijetimo ovdje da pjesnik Sokratovom »znam da ništa ne znam« dodaje i odgovor na pitanje: zašto ništa ne znam? Zato što se upravo rad ispriječio između njega i spoznaje). Čak i ako prihvatimo da je »rad stvorio čovjeka«, nije li jasno da ta tvrdnja ujedno predstavlja i najstrašniju optužbu na račun rada? I šta se tu na koncu uopšte ima reći, osim onoga što je primjetio i Homer: jednako umiru oni koji mnogo rade kao i oni koji ne rade ništa.

Nama, današnjim Grcima, neprekidno zamjeraju da je u nama ostalo odveć malo od antičkih Grka. Nismo dobri sinovi svojih predaka, poručuju nam. A kako da budemo dobri, kad moramo da radimo? I Heideggerov čuveni spis zove se »Mišljenje i pjevanje«, ne »Mišljenje i kopanje«. Nekad se znalo: drugi rade, a mi razmišljamo i vodimo državu. Pa nema filozofije bez dokolice! Danas je upravo obratno: mi radimo, kako god i koliko god da radimo, a drugi nam vode državu.

Jer, šta se zapravo desilo Grčkoj? U odgovoru na to pitanje pomoći će nam sjajnji tekst Marcel Štefančiča, objavljen u ljubljanskoj Mladini, čiji prevod možete pročitati na adresi http://www.e-novine.com/ekonomija/ekonomija-analiza/37512-Teroristiki-napad-Europu.html.

»Prvo, još od veljače znamo da je Grčkoj na putu u ekonomski pakao tajno pomagao Goldman Sachs, bankarsko-investicijski konglomerat koji je orkestrirao prikrivanje grčkih dugova, a istodobno je njima - uz pomoć specijalnih „derivatnih produkata“ - špekulirao i basnoslovno zaradio. Štoviše, grčku vladu je čak uvjerio da prihode velikih javnih poduzeća, primjerice aerodroma, prepusti tajnim investitorima, očito klijentima i partnerima Goldman Sachsa... Ergo: Wall Street je ono što obično radi u zemljama trećeg svijeta napravio u državi Europske unije - i uzrokovao drugu depresiju, drugi i još fatalniji udar krize... Štoviše, 2006. godine je direktor Goldman Sachsa postao ministar financija SAD-a... Menadžerima su za prošlu godinu isplatili nagrade u iznosu od 16 milijardi dolara! Jednom riječju: Goldman Sachs, koji Amerika „časti“, špekulirao je protiv Grčke i protiv Europske unije, kako su navodno - po pisanju Wall Street Journala - protiv eura špekulirali i neki američki hedge fondovi (npr. SAC Capital Advisors LP, Greenlight Capital Inc., Soros Fund Management LLC, Paulson and Co).«, piše Štefančič.

DOBRO OCIJENJENE KRAVE

Dalje u tekstu, navodi se da su protiv Grčke špekulisale i najveće svjetske, naravno američke, bonitetne agencije: Standard & Poor's, Moody's i Fitch. Te su kuće, između ostalih, izazvale i Svjetsku ekonomsku krizu. Njihov posao je da »nezavisno i pouzdano« ocjenjuju rizičnost investicija, pa i samih država. Te su agencije najopasnijim mogućim investicijama, osuđenim na propast, davale ocjenu AAA, što znači – apsolutno sigurna investicija. Pokazalo se da njihove ocjene ne samo da su bile pogrešne, nego ih je bilo moguće i naručiti i kupiti. Štefančič navodi e-mail prepisku iz jedne od tih agencija, u kojoj se kaže: „I da su ovaj posao sastavile krave, dali bismo mu dobru ocjenu.“

A onda... »su te bonitetne agencije udarile i Europsku uniju«. Snižavanje bonitetne ocjene, udarac jeEvropskoj uniji – stoga su te su agencije snizile rejting najprije Grčke, potom i Portugala i Španije. Njihova moć je tolika da su njihove ocjene »proročanstva koja se sama ostvaruju«. EU se jadno brani, njeni zvaničnici govore o vukovima koji će progutati male države, ali napad se nastavlja.

U biti, zaključuje Štefančič, Grčka je bila žrtva terorističkog napada koji je preko Wall Streeta izveo sam kapitalizam. To je šok-terapija na djelu. Kao rezultat grčke krize i prateće panike, ukidaju se ostaci socijalne države u Evropi, sa opravdanjem – to je nužno, da se i nama ne desi grčki scenario.

Ako postoji neki kao tuberkulozni ispljuvak ljigav i do srži korumpiran stav, to je onda ona mainstream liberalna priča da je »naš«, balkanski kapitalizam loš, dok međutim postoji i onaj dobar, »nekorumpirani« - američki, na primjer. Čim se obračunamo sa korupcijom, i uvedemo »pravi, istinski« kapitalizam, sve će biti u redu. Dok slušamo priče o tome kako u naš region dolaze samo sumnjivi investitori, nekako nam izmiče očito: da je Wall Street samo srce najkorumpiranijeg sistema za koji povijest zna. Svako ko je u životu čuo dvije rege pjesme, zna kako ljudi Trećeg svijeta zovu taj sistem: Babilon.

U Babilonu je umro jedan od najvećih Grka, Aleksandar Makedonski. Sa persijskom vojskom u kojoj su služili i Babilonci, na Termopilima, grčkom Kosovu, sukobili su se Spartanci, ti grčki Crnogorci. Na vojsku Babilona maskiranu u uniforme grčke policije laje onaj predivni, žuti anarhistički pas koji od trga do trga prati ljevičare-demonstrante, i služi kao živi podsjetnik na to šta biti grčki cinik izvorno znači. Nakon što smo od Babilona primili tako mnogo »Balkanu, s ljubavlju« danajskih poklona, čovjek bi rekao da smo nešto naučili. Grčka je pala, uz aplauze i odobravanje onih koji su zgroženi grčkim neradom i rastrošnošću. To je, dakle, istinska Nova Evropa: ona stara stvarana je prema grčkim idealima, dok se ova nova više od svega plaši da bi mogla biti nalik na Grčku. Jer u Grčkoj danas živi Crvena smrt. A što ako Evropa sutradan spozna, baš kao u Poeovoj priči, da je Crvena smrt među njima? Šta ako dvorjani utvrde Evropa stanu padati jedan za drugim, što ako stane i ura od ebavovine? A Crvena smrt »zadobije nad svime neograničenu vlast«.

(zurnal.info)


ANDREJ NIKOLAIDIS: Sylvester Stalone je prava kukavica
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Sylvester Stalone je prava kukavica

Stalone je, naravno, bio ljubomoran, jer žena mu se zagledala u mene. A kako i neće, u hrabrijeg čovjeka

 

Ne znam kako je u Bosni, ali u Crnoj Gori postoji čitav novinski podžanr koji bismo mogli nazvati »Upoznao sam slavnu osobu i zaključio da je šupak«.

Nedavno je, tako, na naslovnoj stranici najtiražnijeg dnevnog lista objavljena priča o čovjeku koji je iz malog mjesta kraj Podgorice otišao u Njujork i tamo, a šta će drugo naš čovjek učiniti – uspio. Nasmijani gazda sa brkovima, odjeven u žutu košulju, vozi hamer koji je prerađen tako da posluži kao luksuzna limuzina – znate ona crna ili bijela, deset metara dugačka vozila kojima se dokazuje društvena moć? Domaćin priča dogodovštine iz svoje karijere. Sretan je, kaže, jer je vozio Harija Varešanovića i Zdravka Čolića. Oni su legende. Zdravku nije htio ni naplatiti. Ali, priča, ciciju kakav je Roberto Bađo nikada nije sreo (doista, naslov sa naslovne kaže: »Roberto Bađo je prava cicija«). Bađo je, priča ne bez gađenja, kupio nekakvu skupu statuu, platio je karticom, pa po povratku u Italiju karticu poništio, jer je statua, navodno, bila oštećena. Onda su iz trgovine umjetninama zvali njega, da vide može li im on kako pomoći da dođu do para.

NEĆE RAMBO NA BETON

Prije njega, u istoj novini, opet na naslovnoj strani, priča o čovjeku koji je u nekom filmu bio dubler Silvesteru Staloneu. Pogađate li kako se zvao tekst? Naravno: »Silvester Stalone je prava kukavica«. Šta je taj dobri čovjek ispričao novinarima? Stalone vam živ ne bi skočio sa 30 metara visine glavom na beton. Kad je trebalo motorom proletjeti kroz staklo, pa provozati pedeset metara kroz polje bodljikave žice sa pokojom nagaznom minom, on se nije usudio, pa sam morao ja. Snimali smo scenu u aqua-parku kojoj Stalone roni kroz akvarijum pun pirana na ramazanskom postu, samo da bi odatle utekao u akvarijum sa ajkulama koje su već dvadseset dana samo na vodi, jer će uskoro uskrs, a imale su šta da okaju. Mislite da je Stalone smio zaroniti? Ja sam hladno skinuo košulju, skočio lastu, zaronio, izronio, osušio se, poveli me na hirurgiju, i dva mjeseca kasnije - već me je ekipa čekala ispred bolnice da idemo na pivo. Stalone je, naravno, bio ljubomoran, jer žena mu se zagledala u mene. A kako i neće, u hrabrijeg čovjeka?

Nedavno smo, na drugoj strani najčitanijeg političkog dnevnika, udobno smješten između analiza političkih kretanja, vijesti o evroatlantskim integracijama i partijskih saopštenja, mogli pročitati dramatični apel predsjednika jedne partije u Crnoj Gori. On je svoje birače pozvao da ne popuste ucjenama i pritiscima, i na sljedećim lokalnim izborima u Podgorici ne daju glas vladajućoj koaliciji koju je i sam donedavno podržavao. Razlog iznosi u društvu najbližih saradnika, pred kolibom ukrašenom crnogorskom zastavom: vlast mu je obećala asfaltirati put do kuće, ali to nisu uradili. I njemu je sad svega dosta. Iz Srbije su mu slali kamione pomoći za sunarodnike – njemu pomoć ne treba, on je radio u Njemačkoj, ima dovoljno. Ali crnogorska vlast mu nije poslala nijedan kamion, da podijeli narodu, i generalno uzevši, nije uradila dovoljno za poboljšanje njegovog naroda. Onda ga novinar pita o problemima koje je imao sa zakonom. On kaže: pa dobro, htjeli smo da ženimo sina u Njemačkoj, pa smo oteli djevojčicu iz Vojvodine, ubacili je u gepek kola. Na njemačkoj granici bila kontrola, ispostavilo se da je djevojčica maloljetna. Tako, žena je sad u zatvoru. Osim te sitnice, nije bilo ništa. I još jednom da pozovem članove moje partije da ne glasaju za ovu korumpiranu vlast.

IZMEĐU ZBILJE I ZAJEBANCIJE

Ljudi koji se izjašnjavaju kao četnici, i čiji je partijski predsjednik ujedno i četnički vojvoda, žale se na »fašistički sadržaj« u crnogorskoj himni, i insistiraju na demokratskoj, multikulturnoj i multinacionalnoj suštini svoje politike. Idiotizaciji ionako potpuno idiotizovanog javnog diskursa i sam doprinosim, jer učestvujem u raspravi o tome. Budući da je sve važno, i da svačija priča ima biti ispričana (to vam je ideja egalitarnog u liberalnoj izvedbi), čini se da se ništa uistinu važno više nema reći: nema više čak ni »značajne ćutnje« - ni ćutnja više ne govori ništa.

Između kafanske zajebancije i »ozbiljne« novinske priče, ako je takve ikada bilo, nema više, ako je ikada bilo, nikakve razlike. Redakcijska oprema teksta koji govori o tome da Grčkoj, koja gori i u kojoj ljudi ginu, potrebno milion milijardi eura kredita, i ispovijesti iseljenika-taksistem ista je. I treba da bude, jer tu uočavamo današnju dominantnu ideologiju na djelu. A ideologija kaže: sve je to isto.


Kako u briljantnom pasusu knjige »Realno iluzije« piše Alenka Zupančič:

»Eto nas, dakle, na putu monologa negovora. Koji je ideal tog Monologa? Da svi govore i ako je moguće, da govore bez prestanka. Drugim riječima, ideal Monologa je da svi sudjeluju u onome »govori se«. Govori se (javno, svakako) o bilo čemu, ali doista o bilo čemu. To je sam cilj igre. Imenujte neki predmet nedostojan da se o njemu govori i od njega će odmah napraviti temu televizijske emisije. Na to se dakle svodi potvrda demokratskog duha, dokaz otvorenog duha. Nema nedostojnog objekta (ili subjekta) ako može poslužiti zabavi. Nedostojne stvari, o njima treba govoriti! Eto zbog čega vaša kćerka nikada više neće biti nijema. Treba uspostavljati dijalog, treba da ljudi sučeljavaju svoje misli, treba bez prestanka raspravljati. Ako hoćemo stvoriti utisak da se govor obraća, to jest utisak da Drugi govora (uvijek) postoji i da stoga govor može imati stvaran učinak, što je bolje nego postaviti dvije, tri, deset osoba jednu nasuprot druge da odigraju kazališni komad! Taj tip dijaloga ili rasprava vrhunski su izraz »Monologa negovora«, to jest govora kao načina (neposrednog) zadovoljenja, bez ikakvih posljedica za realno društvenog prostora«.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Bog slobodnog tržišta
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Bog slobodnog tržišta

Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš sriču ljudska prava sloboda govora antikorupcijske inicijative evroatlantske integracije amin verbalno se obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga

Raspad socijalističke Jugoslavije i ratovi devedesetih potvrdili su Benjaminovu tezu da svaki uspon fašizma svjedoči o neuspjeloj revoluciji. Doista: kada se Jugoslavija raspala, fašizam je bio sve što je (pre)ostalo od njene socijalističke i antifašističke revolucije.

Benjamin je jasan: ako tamo gdje buja socijalno nezadovoljstvo nema dovoljno snažnog emancipatorskog projekta, prevladaće desni populizam, koji će bijesnom narodu dozvoliti malo igara i krvi, malo osvete, ali neće riješiti nijedno pitanje – naprotiv, svako će učiniti još teže rješivim.

SANACIJA ŠTETE

Kao dodatna potvrda toj tezi, na teritoriji bivše Jugoslavije još uvijek se bavimo sanacijom štete koju je napravio fašizam, dok od istinskog emancipatorskog projekta nema ni traga. Otud beskrajni rituali isprika i mukotrpni trening u svim disciplinama političke korektnosti, koji treba da osposobi ljude koji će reagovati na svaku provalu fašizma u prostor javnog – kao da to što nije javan uistinu znači da fašizma nema, da živ i zdrav ne čuči u nekoj rupi. Kako to izgleda u praksi, vidimo svakodnevno: zato što ih je neko napokon uspio ubijediti da je to uslov osvajanja vlasti, osvjedočeni fašisti prestanu sa svojim fašističkim javnim blebetanjem, i od nas se već očekuje da ih prihvatimo ne samo kao ne-fašiste, nego i kao antifašiste (obratite pažnju da se naši fašisti uspješno transformišu u liberale, i tako, jednostavnim pismo-glava obrtom opstaju u političkom životu – vidi: fašisti Tomislava Nikolića. Ne slučajno, i ne tako davno, desni su populisti u Crnoj Gori trijumfalno poručili da će ulazak te zemlje u EU značiti konačni slom komunizma i punu pobjedu principa za koje se borio četnički pokret).

Fašizam koji je u Jugoslaviji eksplodirao početkom devedesetih nije, naravno, Drekavac iz Dragojevićevog film a Lepa sela, lepo gore: u slučaju naših fašizama na djelu smo vidjeli ono što Naomi Klein zove doktrinom šoka: »Istorija savremenog slobodnog tržišta napisana je u šokovima. Neka od najozloglašenijih kršenja ljudskih prava u proteklih tridesetpet godina, koja se obično prikazuju kao sadistički akti antidemokratskih režima, u osnovi su ili počinjeni ili sa namjerom teroriziranja javnosti ili pripremanja tla za uvođenje radikalnih reformi u cilju uspostave slobodnog tržišta«.

Mit o probuđenim nacionalizmima koje komunisti nisu uspjeli do kraja poraziti, prosto, nije ni dovoljno ni dovoljno ozbiljno objašnjenje za ono što nam se desilo. Ne smijemo ispustiti iz vida da se, paralelno sa šokom koji su značili ratovi devedesetih, na teritoriji bivše Jugoslavije odvijala uspostava slobodnog tržišta i uspon nove elite. Da bi ogromna društvena imovina Jugoslavije postala vlasništvo takozvanih »dobitnika tranzicije«, kako lopovi i zločinci protiv čovječnosti (Saramago je nedavno predložio da se bankarima sa Wall Streeta, onima čija je pohlepa izazvala Svjetsku ekonomsku krizu, u Haagu sudi za zločine protiv čovječnosti – i zaista, istinska je šteta što tamo, pored Karadžića, ne sjede i oni »naši« koji su svoje poslovne imperije izgradili na posrednim, ali suštinskim efektima njegovih zločina) sebi tepaju, bio je potreban ogroman šok – naši ratovi to su i bili. Radovan Karadžić, i to je strahoviti podtekst našeg užasa devedesetih, nije bio samo predvodnik fašističkih koljačkih trupa, nego i prvoborac za uspostavu slobodnog tržišta na tlu bivše Jugoslavije. Njegove se zasluge za kapitalizam ne smiju potcijeniti, a sloboda koju je uživao gotovo deceniju i po dok je bio »traženi čovjek« bila je dio tog prvoboračkog paketa.

VANREDNO STANJE

Da bi se izvele ogromne društveno-ekonomske promjene, često je, dakle, nužno vanredno stanje. Obratimo, međutim, pažnju kako vanredno stanje postaje tako često da više gotovo da nema ničeg izvanrednog u vanrednom stanju. Vanredno stanje se, naprotiv, uvodi da bi građani mogLi nastaviti normalno živjeti. Vanredno stanje se uvodi da bi sve ostalo u redu. Vi samo nastavite raditi ono što inače radite: slobodni ste održati sva vaša mala, velika i naročito ona skrivena zadovoljstva - represivni organi sa svojim represivnim praksama garant su da će prijetnja vašoj slobodi biti uklonjena. Kako to izgleda imali smo mnogo puta priliku vidjeti nakon 11. septembra. Nedavno je u Italiji Vlada preventivno poslala 4 000 vojnika pod punom ratnom opremom na ulice, da stoje na prometnim gradskim ulicama, ne bi li građane zaštitili od ilegalnih imigranata koji bi njih mogli opljačkati, a žene im silovati. (Onaj koji se pita kakve veze stanje kapitalizma na zapadu ima sa nama, koje muče druge boljke, idiot je, u iskonskom, grčkom značenju te riječi: jer to zapravo znači pitati »kakve veze naša budućnost ima sa nama«). Prisustvo naoružanih vojnika na ulici nije nešto što treba zabrinuti – naprotiv, to uliva sigurnost. Da li, zaista?

Svojevremeno je, u ono ratno vrijeme, prisjetimo se, Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, dao zanimljivu izjavu koja je, pokazaće se, bila vizionarska. Na novinarsko pitanje kako će pogled na pripadnika vojske i policije koji šetkaju crnogorskim plažama djelovati na strane turiste, on je odgovorio da očekuje da će se to, zapravo, gostima dopasti – jer ko ne želi da bude bezbjedan dok odmara? Doista: ima li ljepšeg odmora od sunčanja i šopinga u vojnom logoru?

Posljedice ratne uspostave slobodnog tržišta vidimo danas, kada širom Crne Gore štrajkuju ljudi kojima je oduzeto sve: od sredstava za rad, do samog prava na rad. KAP otpušta sindikalnu aktivistkinju. To su samo neki znaci onoga što dolazi: broj »onih koji su isključeni« raste, baš kao i osionost tajkuna. Kada nikšićki radnici za sebe kažu da su »poništeni glasački listić«, čime svojim riječima ponavljaju Agambenovu definiciju homo sacera, to svjedoči dimenzije njihovog očaja. Oni koji u tim riječime ne čuju alarm, sutra će osjećati posljedice. Ako sutra oni koji su isključeni pribjegnu nasilju i osveti, kao posljednjem koraku koji im je preostao, niko neće imati pravo na moralne prigovore. Ako sutra te radnike u protestima budu predvodili u glanc-nove liberale obučeni fašisti, to će biti još jedna potvrda Benjaminovoj tezi.

Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš po čitavi dan sriču ljudskapravaslobodagovoraantikorupcijskeinicijativeevroatlantskeintegracijeamin rado se verbalno obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su naši klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga.

Ovaj tekst govori o onome što je Horkheimer svojevremeno objasnio jednostavnom porukom: onaj koji nije spreman kritički govoriti o liberalizmu, treba ćutati i o fašizmu.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Kolači od blata
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Kolači od blata

Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti

Haiti je, ako se sjećamo, prva država crnih robova koja je uspostavila nezavisnost. Haićani su, naime, ozbiljno shvatili vrijednosti Francuske buržoaske revolucije. Stoga su oni u ime slobode, jednakosti i bratstva podigli ustanak, koji je doveo do toga da se Haiti oslobodi robovlasnika i 1804. proglasi nezavisnost.

Kada već pominjemo 1789... primijetimo ovdje da demokratski poredak, koji treba da ne samo onemogući, nego i obesmisli sve buduće revolucije, nije uspostavljen na demokratski način, nego upravo suprotno: krvavim revolucijama.

Avaj... sloboda je skupa, i najčešće se na nju plaća visok porez na luksuz. Kada je, nakon što su jakobinci proglasili aboliciju za sve francuske kolonije, delegacija sa Haitija posjetila Pariz, u Narodnoj skupštini su dočekani sa oduševljenjem, kao jednaki među jednakima.

Napoleon Bonaparta će, međutim, poslati vojsku na Haiti, ne bi li zemlju vratio pod punu francusku kontrolu. Borba je nastavljena i nakon Napoleona: pod prijetnjom oružja, Haiti je 1825. pristao da Francusku obešteti za gubitak robova. U to ime robovi su svojim bivšim vlasnicima imali platiti 150 miliona franaka. Taj iznos će kasnije, plemenito, biti smanjen na 90 miliona. Dug na ime slobode konstantno će biti kamen o vratu Haitiju: krajem 19. vijeka, iznos koji je ta zemlja plaćala Francuskoj iznosio je 80% državnog godišnjeg budžeta.

Godine 2004., haićanski vladar i vođa pokreta Lavalas, Jean-Baptiste Aristide uputio je Francuskoj zahtjev da se Haitiju vrati novac koji je ta zemlja platila na ime obeštećenja za gubitak robova. Zahtjev je odbijen. To, podrazumijeva se, nije izazvalo zgražavanja javnosti, kakvo je izazvao George W. Bush, kada je, nakon rukovanja sa žrtvama zemljotresa na Haitiju, sa gađenjem obrisao ruke o Clintona (koji je 1994. na Haiti, pod firmom Operation Uphold Democracy na Haiti poslao američke trupe). Time nas je Bush još jednom podsjetio zašto smo ga tako strastveno mrzili: zato što neprekidno očiglednim čini hipokriziju zapadnih demokratija. Humanitarne vojne intervencije kojima se svrgavaju nedemokratski režimi i nakon kojih u oslobođenim zemljama procvjeta hiljadu cvjetova ljudskih prava i tržišne ekonomije uspio je prikazati kao golo nasilje u ime nafte i hegemonije. Našu brigu i pomoć za Haiti uspio je prikazati kao čin sućuti koji nam je moguć samo uz najveće gađenje prema stradalima, čija nas nesreća istinski rastužuje, sve dok sa njima ne moramo ostvariti bliski kontakt.

Kada je zemljotres pogodio Haiti i njegovom narodu zatrebala naša pomoć, sve je došlo na svoje mjesto: oni su jadni, a mi se osjećamo dobro zato što im možemo pomoći. A zašto im, umjesto humanitarne pomoći i, ne vratiti njihove pare, kojima su isplatili bivše robovlasnike? Zašto im, umjesto što im se uplaćuje prihod od prodaje pjesama rok zvijezda, ne ukinuti kamate na kredite koje isplaćuju onima koji ih i danas drže u dužničkom ropstvu? Ali kome bismo tada davali charity, čija nesreća bi tada bila povod za spontane izlive naše humanosti?

Aristide, koji je očito imao običaj da postavlja besmislene i besprizorne zahtjeve, emigrirao je nakon što je narod spontano, finansiran novcem SAD-a, digao ustanak protiv njegove vladavine koja je, pogađate li, bila obilježena korupcijom, nasiljem nad medijima i nedemokratskim političkim praksama.

U januaru 2008. AP je objavio tekst Poor Haitians resort to eating dirt Jonathana M. Katza. Iz njega saznajemo da su cijene hrane na Haitiju tako visoke, da ljudi kolače prave od – blata. Kamioni na tržnice donose zemlju (ne bilo kakvu, nego zemlju punu kalcija, dobru za trudnice i djecu): količina ljekovitog blata dovoljna za izradu 100 kolača košta pet dolara. Vrijedne domaćice ove organske kolače prirodno suše na suncu, potom prodaju na ulicama.

Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti. Kako kaže Luis Sala Molins, Evropski filozofi Prosvjetiteljstva bili su protiv ropstva, osim tamo gdje je ropstvo zaista postojalo. Kada su francuski vojnici stigli na Haiti da pripitome pobunjene robove, na bojno polje su kročili očekujući da nasuprot sebe vide divljake koji izvode plemenske plesove. Umjesto toga, ljudi koji su stali pred francuske bajonete pjevali su La Marseillaise. Vojnici revolucije su čuli melodiju revolucije: njihovom vlastitom pjesmom slobode crni su se ljudi borili za slobodu od njih.

Onda je odjeknuo prvi plotun.

(zurnal.info)


ANDREJ NIKOLAIDIS: Veliki MMF štrumf
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Veliki MMF štrumf

U crtanim filmovima o štrumfovima često se ponavlja scena koja može poslužiti kao metafora odnosa MMF-a i dužnika. U toj sceni, štrumfovi slijede Velikog štrumfa, mudru starinu koja ih nekamo vodi. Samo on zna put: ostali ga tek poslušno slijede. Ali u jednom trenu štrumfovi postaju umorni i nestrpljivi, jer put se odužio, a cilj kao da neprekidno izmiče. Tada štrumfovi stanu zapitkivati: još koliko, Veliki štrumfe?

Suspense je u zraku. Mediji iz dana u dan nagađaju, građani sa nestrpljenjem očekuju odgovor na pitanje: hoće li se Crna Gora zadužiti kod MMF-a? Hoće li mala ali ponosna država uzeti 200 miliona kredita od agenta kapitalizma, čija neoliberalna inkarnacija, evo, doživljava posljednje dane, odlučna da sa ovog svijeta ne ode prije nego što imenuje dostojnog nasljednika i sa sobom u berzom-pulsirajuće Ništa ne povuče što više biomase koja se odaziva na ime čovjek?

Evo krasnog vica o MMF-u iz uzbudljivog spisa Nevidljivog komiteta (iza kojeg stoji Julien Coupat i skupina Tarnac 9, uhapšena u novembru 2008. zbog optužbe za terorizam) – “Nadolazeća pobuna”. Kaže ovako: “Pitanje: kako zovemo hiljadu ekonomista MMF-a na dnu mora? Odgovor: dobar početak”.

Drugi vic iz istog spisa glasi: “Dvojica ekonomista razgovaraju. Prvi kaže: Razumiješ li ti što se zbiva? Drugi kaže: evo, odmah ću ti objasniti. Našto prvi kaže: ne, ne, i ja sam ekonomista, i ja znam objasniti. Pitanje je: razumiješ li?”. Doista: znam da crnogorska Vlada i opozicija, koja pruža nepodijeljenu podršku faustovskom sporazumu sa MMF-om, znaju objasniti zašto treba uzeti kredit. Ali moje pitanje glasi: razumiju li što to zaista znači?

JUGOSLOVENSKA IMPLOZIJA

Ono što nam se kao odgovor nudi u medijima provincijalni je amaterski teatar, tragedija koja se, nehotično, bez namjere autora i glumaca, pred očima anestezirane publike, pretvara u komediju. Naši eksperti trude se da građanima Crne Gore MMF predstave kao Veliko Drugo: MMF će crnogorsku ekonomiju napokon transformisati i postaviti na “zdrave osnove” – suzbiti korupciju i samovolju crnogorske vlasti koja, bez MMF-a da je nadgleda, pustoši državu. Opis aktivnosti vlasti je prilično tačan: problem je u bajkovitom opisu onoga što nam se obećava kao budući doprinos MMF-a našem blagostanju.

Crna Gora, kao članica-republika Titove Jugoslavije, već ima iskustvo “plodne saradnje” sa MMF-om. Profesor ekonomije Michel Chossudovsky sa University of Ottawa u radu “Dismantling Yugoslavia, Colonising Bosnia” opisuje saradnju koja je pripremila teren za ekonomski kolaps države čiji će ostaci izgorjeti u ratovima devedesetih.

Chossudovsky piše: “Kroz dominaciju u globalnom finansijskom sistemu, Zapadne sile su, zarad svojih nacionalnih i kolektivnih strategijskih interesa, oborile jugoslovensku ekonomiju na koljena”. Kako?

Za odgovor na to, treba otići natrag u 1979. Do te godine, naime, Titova Jugoslavija bila je “regionalna industrijska sila i ekonomski uspjeh”. U dvije decenije koje su prethodile toj godini, GDP je godišnje rastao prosječno za 6.1 procenat (to je, radi usporedbe, prema izvještaju CNN-a, kao rast u prvom kvartalu 2009. u super-Kini), zdravstvena zaštita bila je besplatna, pismenost 91 procenat a prosječan životni vijek 72 godine.

Ono što se dalje dešavalo Chossudovsky opisuje ovako: “ Jugoslovenska implozija bila je dijelom rezultat mahinacija SAD-a. Uprkos politici Nesvrstanosti i trgovinskim vezama sa Evropskom unijom i samim SAD, Reaganova administracija nanišanila je jugoslovensku ekonomiju u National Security Decision Directive (NSDD 133), "Us Policy towards Yugoslavia”, dokumentu iz 1984., čija je cenzurisana verzija objavljena 1990... SAD su se ranije pridružile internacionalnim kreditorima kod kojih se Beograd zadužio, da bi se sprovela prva runda makroekonomskih reformi , što je počelo 1980., kratko pred smrt Maršala Tita. Inicijalna runda rekonstrukcije uspostavila je šemu. Kroz osamdesete, MMF i Svjetska banka periodično su propisivale nove doze gorkog ekonomskog lijeka, sve dok jugoslovenska ekonomija lagano nija pala u komu.

Od početka, programi koje je sponzorisao MMF ubrzavali su dezintegraciju jugoslovenskog industrijskog sektora. Industrijska proizvodnja je do 1990. pala na minus deset posto rasta a država blagostanja je demontirana, uz predvidljive društvene posljedice. U međuvremenu, sporazumi za restrukturiranje duga doveli su do povećanja zaduženja”.

NEOKOLONIJALNA BOSNA

Chossudovskyjev članak, čiji nas se odjeljak »Neokolonijalna Bosna« ovdje naročito tiče, objavljen je u proljeće 1996.

»Sa mirovnim dogovorom koji garantuje NATO oružje, Zapad je pokrenuo program »rekonstrukcije« koji je suverenitet masakrirane zemlje sveo na najniži nivo koji u Evropi viđen nakon Drugog svjetskog rata. Taj se program velikim dijelom sastoji od pretvaranja Bosne u podijeljenu teritoriju pod NATO okupacijom i zapadnom administracijom«, piše Chossudovsky.

On konstatuje da je na osnovu Dejtonskog sporazuma Zapad u Bosni uspostavio kolonijalnu administraciju. Napominje da su nakon rata ekonomsku politiku u Bosni preuzele Bretton Woods institucije i Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj. MMF je preuzeo Centralnu banku, kojoj nije dozvoljeno da funkciniše kao Centralna banka. Chossudovsky: »Da bi se Bosna ikada spasila od pustošenja koje su joj donijeli rat i neokolonijalizam, biće nužna masivna obnova. Ali sudeći po istoriji Balkana, zapadna pomoć prije će Bosnu odvući u Treći svijet nego je uzdići do jednakosti sa njenim evropskim susjedima«.

Chossudovsky se suprotstavlja zvaničnoj, medijski kreiranoj »istini« o mračnom raspadu Jugoslavije: Zapad jeste zaustavio rat u Bosni, ali time je samo okončao ono što je započeo. On kao mitološku i ideološku odbija tezu po kojoj se Jugoslavija raspala zbog vječnih, gotovo onostranih etničkih mržnji, pa umjesto toga nudi ekonomsko objašnjenje. U njegovoj priči, Ante Marković nije pozitivan lik.

U odjeljku »Gospodin Marković ide u Washington«, Chossudovsky podsjeća da se na jesen 1989. Marković u sreo sa Georgeom Bushom ocem. Tema razgovora bio je novi »paket pomoći« Jugoslaviji. Da bi dobio pomoć, Marković prihvata žestoke reforme: devalvaciju valute, zamrzavanje plata i, najvažnije, započinje proces ukidanja društvenog vlasništva. Cilj je masovna privatizacija i ukidanje javnog sektora. Prema podacima Svjetske banke, nakon Markovićeve posjete Americi, likvidirano je 2 435 industrijskih preduzeća. Onda je došao rat, a prostor Jugoslavije rascjepkan je na male »tržišno orjentisane« ekonomije.

U knjizi "Pravo na pobunu. Uvod u anatomiju građanskog otpora" Igor Štiks i Srećko Horvat zaključuju:

Jasno je da su početkom 90-ih zapadni kreditori zadovoljno trljali ruke, "šok terapija" je uspjela, a vanjski dug Jugoslavije pažljivo je podijeljen među državama nasljednicama, koje su sada, htjele to ili ne, morale krenuti u "strukturalne prilagodbe", a neke su se, poput Hrvatske, toliko zadužile da su ubrzo nadmašile cjelokupni vanjski dug prezadužene socijalističke Jugoslavije. Raspad Jugoslavije otvorio je mogućnost da se u državama direktno pogođenim ratom konsolidiraju novi, često povezani, režimi kojima će šok rata i razaranja omogućiti da bez otpora učvrste nove oligarhije (s mnogim članovima iz stare okoštale oligarhije) i raspodijele među sobom ogromno društveno bogatstvo”.

JOŠ KOLIKO, VELIKI ŠTRUMFE?

O tome kako to radi MMF piše i politički filozof Peter Hallward, autor knjige Damming the Flood: Haiti, Aristide, and the Politics of Containment. Samo dva dana nakon razornog zemljotresa na Haitiju, MMF je dao sve od sebe da ionako siromašnu zemlju gurne dublje u dužničko ropstvo. MMF je razorenoj zemlji odobrio zajam – ne, ne donaciju – od 62 miliona funti. Haiti MMF-u već duguje 101 milion funti. MMF je za svoje dobročinstvo zahtijevao da vlada u zemlji koja vapi za pomoći poveća cijenu struje, zamrzne plate i obuzda inflaciju. Hallward zaključuje: “Kriza je iskorištena za sprovođenje neoliberalnih reformi u zemlji koja je već na koljenima. Ukupni dug Haitija iznosi 546 miliona funti. Samo 2003., Haiti je potrošio 35 miliona funti na ime servisiranja pozajmljenih 24 miliona – plaćajući više nego što su primili”.

Kao što se mora odbaciti ideja “za sve je kriv Zapad”, kojom svoju bezgrješnost u ratovima za raspad Jugoslavije brane tadašnje nacionalističke elite, tako se mora odbaciti i ideja da je Zapad dobrodušni civilizator, koji je sa tugom i zebnjom posmatrao naše divljačke sukobe, da bi se konačno umiješao i kultivisao nas, pripitomio i oplemenio, te na koncu proširio svoj Rajski vrt demokratije i kapitalizma i na naše gore i dolove. Očito je da, uprkos svemu, to nije samo po sebi razumljivo, pa stoga vrijedi napomenuti: MMF nije instrument Velikog drugog, koje će povesti računa o našoj sudbini (dok mi samo treba da se prepustimo i da ga štujemo). Ideja da negdje, u obećanoj zemlji, tamo daleko na krajnjem zapadu svijeta, postoji savršena demokratija i kapitalizam sa ljudskim likom, po uzoru na koji i mi imamo izgraditi svoje društvo i ekonomiju, nije samo bizarna, infantilna i urnebesna. Ona je i operativna. Političke i intelektualne elite, okružene kordonima ideološke policije sačinjene od NVO aktivista, djeluju, dejstvuju, kao da to stvarno postoji, kao da će neoliberalna utopija doista trajati još hiljadu godina. Gromoglasni uzvici “Hoćemo MMF”, koji ovih dana odzvanjaju crnogorskim brdima, dokaz su tome.

U toj bajci MMF je neka vrsta istočnjačkog učitelja koji, a da to nije čak ni paradoksalno, stiže sa zapada. On uči da je, prije nego pobijedimo opake neprijatelje tržišta i otvorenog društva, nužno pobijediti sebe. On uči harmoniji: da bismo se stopili, sjedinili sa bestjelesnim tržištem, najprije moramo savladati sopstvene inhibicije, koje se javljaju u obliku socijalno osjetljive države (što Crna Gora, i utoliko smo bliži neoliberalnoj utopiji, svakako nije). Moramo savladati nagone, čiji su glasni i zamorni agenti radnici i siromašni . Moramo prevladati sopstvene antagonizme, koji uzimaju spoljnu formu društvene borbe. Kada sve to prevaziđemo, kada nakon posljednjeg testa Veliki Učitelj napokon procijeni da smo spremni... Da, zaista: što onda?

U crtanim filmovima o štrumfovima često se ponavlja scena koja može poslužiti kao metafora odnosa MMF-a i dužnika. U toj sceni, štrumfovi slijede Velikog štrumfa, mudru starinu koja ih nekamo vodi. Samo on zna put: ostali ga tek poslušno slijede. Ali u jednom trenu štrumfovi postaju umorni i nestrpljivi, jer put se odužio, a cilj kao da neprekidno izmiče. Tada štrumfovi stanu zapitkivati: još koliko, Veliki štrumfe? I put se nastavlja...

Stvar se može saopštiti i drugačije: MMF je nalik na onog dresera koji je rekao – “Baš kad sam psa naučio da ne jede, on je crkao”.

(zurnal.info)


ANDREJ NIKOLAIDIS: Jalijaši gordo gaze
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Jalijaši gordo gaze

Siledžije više ne patroliraju dobrinjskim asfaltom praćeni svojim musavim baby-jalijašima, nego gordo gaze prostorom takozvanog javnog mnenja, praćeni svojim novinarima, među kojima ima i snajperista, i diverzanata, i komandosa, čak i ninđi

Zvao se Sejdić. Ili nije. U svakom slučaju, tako smo ga mi zvali. Neko bi viknuo njegovo ime i to je značilo: kraj. Ako se igrao fudbal, meč je bio prekinut: mudri su se sklanjali u haustore, hrabri bi ostali na livadi i čekali da ih Sejdić išamara. Ako se stajalo u redu za hamburgere, odustajalo se od doručka na velikom odmoru. Kad-tad, Sejdić bi te ipak stigao. Zaskočio bi te negdje na putu od kuće do škole, oteo ti pare i ponizio te, jer on nije bio tek romski jalijaš, nego i sadista.

Bio je kao Katrina. Kao cunami. Bio je prirodna nepogoda na koju se moglo odgovoriti jedino evakuacijom. Sejdić je vladao Dobrinjom. Bio je sve, po do it yourself principu: i okrutni car i crne trojke koje su vršile odmazdu nad neposlušnima.

Djeca nemaju razumijevanja za potlačene sa margina društva. Ljevičarska sućut se razvije tek docnije, kada život pomazi nas a pregazi sejdiće. Kada mi postanemo profesori, novinari i advokati, a sejdići postanu alkoholičari koji skupljaju boce i karton i čija mladunčad po ulicama zaskaču negu drugu djecu očeva iz srednje klase. Dok znojav i zadihan, u zadnji tren, praćen letećim kamenjem i Sejdićevim psovkama utrčavaš u sigurnost svog haustora, ne misliš o osveti potlačenih.

Jedna je žena, bjelkinja, zapucala u Vašington, na Obaminu predsjedničku inauguraciju. Naletjela je na grupu građana Afro-američkoga porijekla. Silovali su je. Žena je kasnije novinarima izjavila da silovateljima ništa ne zamjera: oni su vjekovima bili zlostavljani od strane društva kojim dominiraju bijeli rasisti. Njih je društvo natjeralo na nasilje: oni su žrtve nejednakosti i rasnih predrasuda. Na neki način, činjenicom da pripada rasi bivših bijelih zlostavljača, ona je to silovanje zaslužila. Ona ne osjeća bijes, nego sućut sa svojim silovateljima.

Ta je žena mnogo bolji čovjek od mene. Pitanje mjere filozofsko je pitanje. Meni se čini kako ne treba pretjerivati sa razumijevanjem za druge ljude. Nemoj drugome oprostiti ništa što sebi ne bi oprostio. Svi smo i žrtve i dželati – zato je svijet tako neugodno mjesto. Svi smo mnogo puta povrijeđeni, i to ne može biti nikakva isprika za to što smo povrijedili druge.

Iz sopstvenog iskustva, čini mi se da stvari stoje ovako: da bi se čovjek borio za prava potlačenih, mora ili pripadati potlačenima, ili sa njima imati što manje kontakta. Jer je tužna istina: čim dobro upoznamo ono za što se borimo, ne pada nam više na pamet boriti se za to. Jesmo li sigurni da za Marxa i Engelsa proleteri nisu bili apstraktni subjekti-žrtve, kao što su to za današnje liberale gladna afrička djeca, ,ali Azijati u pogonima velikih zapadnih kompanija ili oboljeli od AIDS-a u Nigeriji?

Malo bulinga u djetinjstvu nikome nije naudilo. Tako je to kod muškaraca: ko u djetinjstvu nije bio žrtva bulinga, ima dobre šanse da će do tridesetpete ili završiti u zatvoru ili porodičnu kuću pretvoriti u zatvor u kojem je on upravnik, onaj koji zlostavlja sopstvenu porodicu, žrtvu tragične činjenice da skota neko, bilo ko, još nije ubio.

Samo sam jednom vidio da se neko suprotstavio Sejdiću. Igrali smo fudbal, Sejdić je stigao i zahtijevao da mu predamo loptu. Dječak koji je bio vlasnik lopte se pobunio. Tuča je trajala kratko. Nije bilo pobjednika. Nismo se poveli dječakovim svijetlim primjerom. Sejdićev autoritet nije bio oslabljen. Naš kukavičluk ostao je jednako čvrst kao i ranije. Nešto sam ipak naučio: da je hrabrost rijetka i da nam individualni akti hrabrosti drugih malo znače. Uopšte nije kao u filmovima: za jednim pobunjenikom neće poći drugi. Danas čak ne znam ni kako se dječak o kojem pišem zvao, dok Sejdićevo ime nikada neću zaboraviti. To, moguće, govori ponešto o svijetu i svakako govori tako mnogo o meni.

Priču o njemu ispričao sam vam zato što mi je Sejdić prva asocijacija na naše današnje medije. Prosto: čitam novine i mislim na Sejdića. Jer čovjek bi mnogao pomisliti da iza velike priče o uzvišenim principima, demokratskim standardima, antikorupcijskim inicijativama, istraživačkom novinarstvu i korektivnoj ulozi medija u našim društvima, stoje sejdići. Koji više ne patroliraju dobrinjskim asfaltom praćeni svojim musavim baby-jalijašima, nego gordo gaze prostorom takozvanog javnog mnenja, praćeni svojim novinarima, među kojima ima i snajperista, i diverzanata, i komandosa, čak i ninđi – čitava je to menažerija onih koji su, na mig vlasnika, spremni u ime demokratskih principa napasti sve one koji su smetnja društvenom dobru, a tek onda, uzgred budi rečeno, i interesima vlasnika. Kao nagradu za uspjeh u odbrani slobode govora i demokratije, dozvoljeno im je da, sa vremena na vrijeme, za svoj merak, pljunu nekoga ko njih lično nervira.

Za godinu, dvije ili pet, sve će naše političke stranke imati gotovo u dlaku iste političke programe. Sve će takozvane javne ličnosti govoriti iste stvari, jer će naučiti da majstorski vladaju politički korektnim govorom. Sve će novine biti iste, samo što će jedne pisati o korupcijskim skandalima vezanim za drugu političko-finansijsko-medijsku grupaciju, dok će one druge objavljivati tekstove o korupciji u njihovim redovima. Biće to stabilne demokratije. Nije da se žalim: ovim tekstom sam samo želio da, boraćosićevski rečeno, naglasim važnu ulogu sejdića u svjetskoj demokratiji.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Medo nije Sejdo
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Medo nije Sejdo
Predlažem sljedeće: budući da Mandićeva izjava kod građana izaziva velik broj nekorisnih nejasnoća, najbolje je tu izjavu ne objaviti i ignorisati, ponašati se kao da se nije desila
Nebojša Medojević

Postoje najave da će crnogorska opozicija na predstojeće lokalne izbore izaći sa sloganom „Vrijeme je za pravdu“. Slogan je očito inspirisan pjesmom Kojine Discipline kičme koja kaže: „Vreme je za pravdu, vreme je za istinu, ah, ah, kakva sreća, Disciplina biće veća“.

To je zreo odgovor na Đukanovićevu kampanju, koja je već dvadeset godina ista, a zasnovana je na drugoj Kojinoj pjesmi: „Niko kao ja“, od Šarla akrobate.

U predizbornoj kampanji za crnogorske lokalne izbore učestvuju i mediji iz Srbije. Koje, kako tvrdi tvrdi srpski opozicionar Petar Luković, budnim okom nadgledaju Krstić i Šaper, bivši članovi Idola. U pitanju su, dakle, autentični r'n'r izbori koji prolaze u znaku beogradskog Novog talasa.

WE SHALL SEE

Sa trideset godina zakašnjenja beogradski Novi talas je zapljusnuo obale Crne Gore. Hoće li to biti cunami koji će odnijeti Đukanovića, ili će on nakon izbora odgovoriti zagrebačkim Novim valom, pa na svečanosti u zgradi Crnogorskog narodnog pozorišta otpjevati pobjednički refren Prljavog kazališta: „ja sam stvarno sretno dijete“... we shall see.

U međuvremenu, u zemlji Crnih planina... Događaji se smjenjuju brzinom koja nas treba spriječiti da ih zapamtimo. U metežu brižljivo selektovanih informacija kojima nas zatrpavaju, a koje za cilj nemaju informisanost, nego amneziju i konfuziju, čovjek jedva da dolazi do daha.

Ali ipak, probajmo se prisjetiti.

Najprije su nam objasnili da će opozicija potpisati istorijski sporazum, kojim će garantovati da nakon njihove eventualne pobjede neće tražiti novi referendum o državnom statusu. Nakon toga, pojašnjeno nam je, niko nema razloga da ne glasa za opoziciju, a svi oni koji drže kako bi opozicija vlast iskoristila da ili organizuje referendum o pripajanju Srbiji ili da državu pretvori u satelit Srbije, neku vrstu primorske Republike Srpske – primitivne su hulje, lažu i saradnici su mafije.

Sve je to saopštavano povišenim tonom pravednika i opremano velikim, masnim naslovima. Onda je opozicija potpisala famozni sporazum. Ali u tom sporazumu nije saopštila ono što je najavljeno. Onda su zaboravili da to objave i opreme velikim, masnim naslovom. Umjesto toga, ponovo su nas pozvali da povjerujemo da opozicija misli ono što nije potpisala, a ne misli ono što je potpisala.

Onda je Nebojša Medojević gostovao na B92. Beogradski mediji teško mijenjaju navike. Uprkos tome što je Medojević izvorni suverenista, nepokolebljiv borac za ne tek suverenu, nego suverenu i pravednu Crnu Goru, uprkos tome što je jasno da bi, ako bi sutra došao na vlast, Medojević bio prvi koji bi se suprotstavio svakom pokušaju Beograda da se miješa u unutrašnje stvari zemlje kojom bi on upravljao, uprkos svemu tome, mediji u Beogradu tretiraju ga kao crnogorsku verziju Sejda Bajramovića: Sejdo je bio „pošteni Albanac“, dok je Medo „pošteni Crnogorac“. Time Medojeviću prave ogromnu političku štetu u samoj Crnoj Gori. Tim prije što svakome mora biti jasno da Medo nije Sejdo.

Onda su praksu proizvodnje štete Medojeviću, a time i direktne pomoći Đukanoviću, mediji u Srbiji podigli su na viši nivo. Jugoslav Ćosić, as televizije B92, koju mnogi u Srbiji smatraju lijevom medijskom pesnicom Tadićevog režima (desnica ruka je, naravno, RTS), pozvao je Medojevića u goste a onda na njega napujdao Caneta Subotića. Na B92, Medojević je pao od prijateljske vatre. A to boli..., kako bi rekao Svetozar Marović.

Medojević je, poučen bolnim iskustvom, prozreo kvarnu igru srpskih medija, koje je čista srca i najboljih namjera smatrao za prijatelje, i poručio televiziji B92 da služi interesima kriminalaca.

Onda je Blic, još jedan medij blizak Tadiću, saopštio da su Šarić i Subotić u Ženevi. Time se i Blic pridružio hajci na Medojevića, koji tvrdi da se ta dvojka nalazi na Žabljaku.

NEKO MORA TO DA SPREČI

Strahoviti udar srpskih medija na crnogorsku opoziciju nastavljen je na televiziji Košava, gdje su, upotrebom najmodernijih metoda psihičke torture, četničkog vojvodu Andriju Mandića prisilili da izjavi ono što nikada nije pomislio: da će, kada on dođe na vlast, u Crnoj Gori umjesto sadašnjih trideset, biti više od pedeset posto Srba.

Ups, što je sad ovo, mogli bi pomisliti građani. Eh, nije li Mandić time nedvosmisleno obznanio namjere opozicije: da se bavi inžinjeringom identiteta građana Crne Gore, mogao bi neko pitati. Ah, mogli bi još pomisliti, ali zar nam mediji nisu javili da je dogovoreno da identitetske podjele ostavimo po strani, zar nije rečeno da se pričom o identitetu samo skreće pažnja sa kriminala? Hm, rezultat borbe protiv korupcije biće povećanje broja Srba u Crnoj Gori – znači li to da su građani u korumpiranom stanju Crnogorci, dok su isti građani, kada se raskorumpiraju – Srbi, mogao bi se neko pitati. Ali čekajte, moglo bi odnekud stići pitanje, nije li Mandić upravo objasnio da identitetski konflikt u Crnoj Gori traje punom žestinom, i da on želi vlast da bi ga rješavao u za svoj cilj daleko povoljnijim uslovima?

Kvarna antiopoziciona igra srpskih medija zahtijeva zreo odgovor crnogorskih opinionmakera. Predlažem sljedeće: budući da Mandićeva izjava kod građana izaziva velik broj nekorisnih nejasnoća, najbolje je tu izjavu ne objaviti i ignorisati, ponašati se kao da se nije desila. Jer, kao što svi znamo, ukoliko činjenice ne odgovaraju našoj teoriji, utoliko gore za činjenice.

U suprotnom, opozicija bi mogla izgubiti još jedne izbore. A kako bi rekao pozni Koja: neko mora to da spreči...

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Mark Linkous je bio mrtav
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Mark Linkous je bio mrtav

Pronašli su ga u hotelskoj sobi, gdje je ležao bez svijesti. Kada su ga bolničari podigli, njegovo srce je prestalo da kuca. Tek nekoliko minuta kasnije, aparati za reanimaciju registrovali su puls – seriju malih potresa koje niko na svijetu nije osjetio

 

Dođe čas kad onaj vide senke pod purpurnim suncem,
senke truleži u ogolelom granju;
veče kad je kraj sutonskog zida pevao kos
i duh prerano umrlog tiho se javio u sobi.

Georg Trakl


PORCELAN

Mark Linkous je bio mrtav.

Godina je bila: 1996. Grad je bio: London. Njegov bend, Sparklehorse, svirao je kao predgrupa Radiohead na njihovoj evropskoj turneji. Linkous je progutao antidepresive i valijum, nalio se alkoholom, a onda svemu tome dodao i jednu žlicu heroina.

Pronašli su ga u hotelskoj sobi, gdje je ležao bez svijesti. Kada su ga bolničari podigli, njegovo srce je prestalo da kuca. Tek nekoliko minuta kasnije, aparati za reanimaciju registrovali su puls – seriju malih potresa koje niko na svijetu nije osjetio.

Sljedećih šest mjeseci proveo je u invalidskim kolicima. Nije traćio vrijeme: pisao je Good Morning Spider, čarobni i tužni album. Pjesma Saint Mary govori o njegovim bolničkim danima.

Linkous se sklonio od svijeta. Povukao se na farmu, šetao mokrim šumama i vjetrenim poljima i napisao još dva albuma: Its A Wonderful Life i Dremt For Light Year in the Belly of a Mountain. Sparklehorse nikada nisu postali popularni. Linkousova muzika zvučala je kao da se o mokri drveni pod u napuštenoj seoskoj kući, u koju kroz zastore od paučine prodire svjetlo hladnog zimskog dana, lomi najfiniji, vjekovima stari porculan. Njegova prva pjesme – Homecoming Queen - sa prvog albuma – Vivadixiesubmarinetransmissionplot – mogla je biti i posljednja: već tada sve je bilo polomljeno.

Mark Linkous je mrtav.

Dan je bio: subota, 6. mart 2010. Grad je bio: Knoxville, Tennessee. Mark Linkous je bio u posjeti prijatelju. Onda je shvatio da neizostavno mora otići. Iz prijateljeve kuće izašao je u vrt i pucao sebi u srce.


NOŽ SA DRŠKOM OD PLASTIKE

Stajao je na bini i slušao zvižduke publike.

Opet je zaboravio tekst pjesme. Ponekad bi zaboravio i akorde, ponekad se ne bi mogao sjetiti gdje se i zašto, za ime Boga, nalazi?

Odveli su ga u garderobu. Onda su otišli. Potom su se vratili i ubacili ga u kola.

Nije uspio prepoznati ulice kojima su ga vozili. Prisjetio se trenutka kada je na dodjeli Oscara svirao Miss Misery. Potom: koncert u holivudskom Henry Fonda teatru. Mikrofon je držao u ruci na kojoj je tintom ispisao „Kali – The Destroyer“. Jednom je bio na Beckovom koncertu. Tada ga je policija uhapsila i pretukla. Mislili su da je beskućnik.

Da: bio je zvijezda.

Probudio se u svom stanu. Ona je stajala nad krevetom. Glasno je govorila. Mahala je rukama. Bila je ljuta. Ustao je. Glavobolja je odjekivala kao grmljavina, glasnija čak i od njenih riječi.

Nastavila je da viče. Onda je on vikao na nju, ne bi li zaglušio njen glas, koji ga je ubadao među oči.

Ona je ušla u kupatilo i zaključala vrata. Osjetio je da ga obuzima bijes. Nogama je udarao o vrata. Prevrnuo je fotelju. Jastucima je gađao prozor. Volim te, vikao je dok je kao mali, uplašeni tajfun kružio sobom.

Na kuhinjskom stolu stajao je široki nož sa plastičnom drškom. To je jedini način da sve stane, pomislio je.

Dana 21. oktobra 2003. Elliott Smith je zario nož u svoje srce. Smithova djevojka, Jennifer Chiba, policiji je rekla da se tuširala kada je čula njegov vrisak. Kada je otvorila vrata kupatila, on je stajao pred njom, sa nožem u grudima. Tek kada je izvukla nož iz njegovog srca, on se srušio na pod.


ČOVJEK IZ THAILANDA

Jednom se čovjeku iz Thailanda u snu javila škorpija. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. Pogledao je ženu: mirno je spavala na drugom kraju kreveta. Ujutro će joj sve ispričati.

Čovjek iz Thailanda volio je jesti škorpije. Pojeo je hiljade, milione škorpija, u čijem je mesu uživao više nego u bilo čemu drugom. Kada mu se u snu javila škorpija i optužila ga da je zločinima nad njenim rodom na sebe i potomke navukao prokletstvo, obuzela ga je krivnja koju nije uspijevao odagnati. Znao je: želi li ponovo mirno zaspati, moraće se odužiti škorpijama za zlo koje im je nanio.

Zato je čovjek iz Thailanda prizemlje svoje kuće naselio škorpijama. Sve otvore kuće zatvorio je daskama, tako da škorpije nisu predstavljale opasnost za njegovu porodicu. I ne manje važno: ništa iz spoljašnjeg svijeta nije predstavljalo opasnost za škorpije u njihovom zajedničkom domu. On, žena i djeca živjeli su na spratu, dok su, tamo gdje su nekada bile njihova kuhinja i gostinska soba, gmizale škorpije. Djeca su se isprva bunila, ali su se vremenom navikla na nove ukućane. Prijatelji su ih neko vrijeme izbjegavali. Oni grublji, koji nisu razumjeli, govorili su mu da je lud. A onda su bliski ljudi ponovo počeli navraćati u njihov dom...

Čovjek sa Thailanda pročitao je da škorpije iznad svega vole jesti muve. Stoga je on muve hvatao i muve kupovao. Kući je donosio vreće pune mrtvih muva koje je bacao škorpijama.

Godinama su u toj kući ljudi i škorpije živjeli u miru i slogi.

A onda se, jedne vrele noći, čovjeku iz Thailanda u snu javila muva. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. E u pičku materinu, rekao je.

 

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Bačena para
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Bačena para
U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis

Prošlo mi je ljeto u goste došla Kornelija Marks, prevoditeljica sa SHBCG iz bivšeg DDR-a.

Sjedjeli su na terasi ispred kuće - ona, njen sin (briljantan i već ozbiljan mali čovjek, znate takvu djecu) i prijatelj. Govorili su o nesporazumima koje imaju sa gazdom apartmana u kojem su odsjeli, o metežu ulcinjske pijace, koja ih podsjeća na Van Goghove slike, o poeziji naših pjesnika, koje tako strastveno voli...

CENZURA DEMOKRATIJE

Bio je to konvencionalan, lijeni razgovor – kakav se drugo može voditi po ljetnjoj vrućini? Mogli smo, tako, govoreći drijemati još satima da, iz nekog razloga – zapravo to ne može biti objašnjeno ničim osim crvenim Vragom koji mi je šaptao, stojeći nevidljiv na mom ramenu - u jednom trenutku nisam poželio da Korneliji poklonim novi broj Plime, časopisa koji sam uređivao.

Ne bez ponosa pružio sam joj Crvenu Plimu, posvećenu revivalu komunizma, opremljenu adekvatnom naslovnom stranicom, pravovjerno crvenom, ukrašenu velikom petokrakom. Kornelija me je blijedo pogledala i, bez trunke ironije, ozbiljna kako samo Njemci znaju biti, pitala: a vi ovo, ovdje, smijete štampati?

U trenu sam se osjetio kao sakupljač nacističkih memorabilija čija je prljava tajna upravo otkrivena.

Sjeo sam kraj nje i pokušao joj objasniti kako za nas, odrasle u Jugoslaviji, komunizam nije nešto čega se stidimo, nešto što pokušavama zaboraviti. Nisam siguran da me je razumjela.

Nedavno su mediji objavili da češki istoričari traže od Evropske unije da osnuje Tribunal koji bi osudio zločine komunizma. U informaciji se kaže: „po uzoru na Tribunal koji se bavio zločinima na prostoru bivše Jugoslavije“. Ali tu se radi o nečem drugom - bude li doista osnovan, taj će sud biti komunistički Nuremberg. Komunizam, kao jedina alternativa kapitalističkom Raju na zemlji, uskoro bi, osim što je „istorijski poražen“, mogao postati i kriminalizovan. Čime bi prestao biti alternativa. Poenta pokušaja da se komunizam izjednači sa nacizmom upravo je u tome da se komunizam proglasi nelegitimnom političkom opcijom čiji bi glasni zagovornici, umjesto da dođu na vlast, došli pod udar zakona. Poenta procesa o kojem govorimo je u sljedećem: da se kapitalizam i demokratija, koja, kako bi stari komunisti rekli, služi interesima kapitala, proglase ne samo najboljim, nego i jedinim legalnim sistemom. Granice naše slobode su markirane: u demokratiji, možete da birate sve, osim ne-demokratije. Ako vam je to dovoljno slobode, onda OK. Ali konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan - jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

ŽIVOT KAO PLAYLISTA

Ako, i pored svega, ipak mislite: ne dam vam svoju prošlost u nedemokratskom, totalitarnom, Tribunal bi sutra mogao odlučiti – i zločinačkom – sistemu. Ako ipak, između demokratije i socijalističke diktature, vi birate socijalističku diktaturu, a vaš je politički projekt nedemokratski, razmislite još jednom. Danas ste još uvijek lijevi idealista, ali sutra biste mogli biti zastupnik zločinačke ideologije. Bolje se naviknite na to: nacionalisti podržani religijskim vođama, oni koji vas strašno nerviraju i koje smatrate tako neevropskim - oni će sutra biti legitimni partner EU. Vi crveni -nećete. U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis. Na čelu Srbije, u trenutku dok bude primala čestitke od evropskih lidera zbog toga što se „pridružila zajednici evropskih naroda“, mogao bi biti Tomislav Nikolić. U Crnoj Gori, liberalni intelektualci ovih nam dana objašnjavaju kako istinsku demokratizaciju i evropeizaciju ovoj zemlji može donijeti samo četnički vojvoda Andrija Mandić, čija je stranka u crnogorskom parlamentu odbila Rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici. Mandić tvrdi da ga u pohodu na vlast podržavaju Zapadne sile.

Ne čini li vam se da smo mi, rođeni sedamdesetih godina prošlog vijeka, formirani osamdesetih, oni koji smo, dok su nas učili o vrijednostima komunizma, trčali u bioskop da gledamo Top Gun, u kojem heroji kapitalizma imaju najbolje jakne, najveće motore i dobijaju najljepše žene – ne čini li vam se da smo napravili lošu trgovinu? Ono što smo kupili nije Top Gun, nego Top Shit. Do sada nam je moralo postati jasno: kupili smo najgori bofl. Pokazalo se da su jebenu Tom Cruiseovu jaknu sašila djeca u Pakistanu, da je američki motor spor, kvari se i puno troši, da američki nepobjedivi avion ne ide na kerozin nego na krv, da vojnici ginu u osvajačkim ratovima, i da njihove žene sa sitnom djecom u naručju, kada im stigne obavijest o tome da su im muževi herojski dali život za zemlju, uopšte ne liče na Kelly McGillis.

Odrasti u socijalizmu, a ostatak života provesti u ovome... Nije li to kao film koji počne sjajno, ali se ispostavi da je sve nakon početka bio – pad. Kao album na kojem je jedino što valja prva pjesma. Baš tako: kao ploča koju kupite zato što ste čuli savršen singl skinut sa nje, pjesmu koja tako mnogo obećava, da bi se na koncu pokazalo kako je sve što slijedi nakon te pjesme tek otaljavanje, gomila neslušljivog mediokritetskog smeća. Taj singl je prva pjesma i to je ujedno i jedina pjesma sa tog albuma koju ćete ikada poželjeti da je čujete opet. Takav život je kao plejlista koja počne sa London Calling, a završi sa Green Day i Beyonce.

Bačena para.

 

ANDREJ NIKOLAIDIS: Vešović i Karadžić su isto
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Vešović i Karadžić su isto
Ista je strast navela Karadžića da istrebljuje muslimane, i Vešovića da sa tim muslimanima četiri ratne godine ostane u Sarajevu. Kao što je opštepoznato, isto su komandir konc-logora i zatvorenik. Uprkos tome, meni se ipak čini kako su Radovan i gospođa Alikadić-Husović iz istog sela.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Evropa nije moje igralište
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Evropa nije moje igralište

Ukinuli su nam vize. U mom širem komšiluku, jedini sam koji će vidjeti Evropu. Ostali za to nemaju para, jer su ih novi vlasnici istjerali iz solane, samoposluga, hotela u kojima su radili. Sada čuvaju krave i sijeku šumu koju prodaju za ogrjev

Bio je kraj 1997. I bila je zima – zapravo ono što ovdje na moru, gdje ljudi priznaju postojanje tek dva godišnja doba, ljudi zovu zimom. Prosto: kada je vruće, onda je ljeto, kada pada kiša, onda je zima. Tako primorska zima počne već u oktobru kada, nakon okašnjele vreline Miholjskog ljeta, počnu teške, neprozirne i nezaustavljive kiše, kada se čini kako se na zemlju upravo izlila sva voda ove, i svih onih planeta na kojima vodu još nismo otkrili. Počne krajem oktobra, i zna potrajati sve do zadnjih dana aprila, kada je lov kuble već okončan, a ribari u more spuštaju prve mreže za kokote.

Bilo je, još, jutro. Sjedio sam kraj kvarcne grijalice na kojoj su dvije šipke zauvijek prestale da svijetle, pa je samo još najdonja emitovala onoliko toplote koliko je bilo dovoljno da zagrijem stopala. U ovim krajevima, najgadnije nevrijeme ne donosi jugo, nego punenat. On je hladniji od juga, njegovi su talasi razorniji od onih koje podigne jugo, on donosi više kiše nego jugo i, najvažnije i najgore, ta kiša, jebem mu mater, pada ukoso. Pada gotovo horizontalno, tako da ti umjesto kišobrana zapravo treba jedan od onih štitova koje policajci koriste za suzbijanje demonstracija. Po punentu, ljudi kišobran ne nose iznad glave, nego ispred prsa. Ali od te kiše nema odbrane: vjetar kišobran pocijepa čim kročiš na ulicu, i nadalje si izložen bezbrojnim vodenim hicima koje vjetar ispaljuje u tebe. Punenat je značio da će kuća u kojoj sam živio prokisnuti. U starom crijepu su zjapile rupe u koje je vjetar ubacivao hektolitre vode, koja se kroz loše zidani gornji sprat slijevala na moj plafon, a otud u lavore koje sam držao na podu i svako malo ih praznio. Nije bilo šanse da zakrpim krov. Iako sa sugrađanima nisam dijelio politička (uzgred: ni bilo koja druga) uvjerenja, jedno nam je bilo zajedničko: siromaštvo.

Pio sam kafu, pušio nišku Drinu bez filtera i na muzičkom stubu marke MekoSonic (Tuška pijaca, 80 maraka, „Kakva Turska, original japanski“, tvrdio je prodavac) slušao Suede, „Europe is Our Playground“.

Znate tu situaciju: čujete neku pjesmu, i u trenu znate da se dešava važan trenutak u vašem životu, nešto što ćete željeti da sačuvate, nešto čega ćete se sjećati kasnije, kada se budete prisjećali kako je život nekada obećavao mnogo, a svijet bio – nekako - bolji. Nadalje, ljubomorno čuvate sjećanje na taj trenutak. Kad je bilo, kako je bilo, što ste tada činili, što ste mislili i, najvažnije, što ste osjećali. Godine prolaze, i vi više niste sigurni je li to zaista bilo tako, jesu li slike i sjećanja na emocije koje je u vama ta pjesma izazivala zaista sjećanje, ili priča koju ste sebi ispričali, da prikrijete bijele rupe u memoriji, činjenicu da je sjećanje posve nepouzdano, da čak i najvažniji trenuci u našem životu cure iz njega, cure tim brže što se više naprežemo da ih sačuvamo, onako kako curi pijesak iz stisnute šake.

Ali to u krajnjem nije bitno. Ono što pamtimo, ono što mislimo da pamtimo, možda nije tačno, ali je istinito.

Trenutak kada sam prvi put čuo Love Will Tear Us Apart. Trenutak kada sam prvi put čuo Made Of Stone. Trenutak kada sam, odjeven u svoje najbolje odijelo, izlizane leviske i bijele starke, koje sam, kao nešto naročito važno, ponio u torbi sa kojom sam pobjegao iz Sarajeva, u 3 ujutro Albancu koji je prodavao hamburgere dao bugarsku kopiju prvog albuma Suede, on je ubacio u kasetofon pored roštilja, i onda nas dvojica, nazdravljajući iz čuturice koju sam nosio u zadnjem džepu farmerica, odlušali So Young. Napokon, trenutak kada sam, na zimu 1997, bjesomučno slušao Europe Is Our Playground i maštao o tome kako će: narod u demokratskom zanosu srušiti režim Slobodana Miloševića, Zapad u Bosnu poslati vozove novca, Bosna postati sretna zemlja bogatih ljudi i dobiti još jednu Olimpijadu, Radovan Karadžić i Ratko Mladić dobiti milion godina zatvora, Petar Luković zbog tekstova u Vremenu postati Ministar informisanja, da će Politika, zauvijek osramoćena, prestati da izlazi, da će nova vlast strijeljati uredništvo Pobjede i Večernjih novosti, da će, prije nego napunim dvadesetpetu, pravda pobijediti, zli pasti, granice se otvoriti, a Evropa postati moje igralište. Prilično sam siguran da sam se smiješio iznova i iznova puštajući istu pjesmu, paleći cigaretu za cigaretom i smišljajući sve bolje, ljepše i pravednije scenarije za budućnost.

Shvatili ste: volim Suede, melanholičan sam, vjerovao sam u demokratiju i takozvane zapadne vrijednosti i vjerovatno ću umrijeti od raka pluća.

Sada imam 36 godina. U meni je mnogo više sjećanja nego nade. Ako vam kažu da je to mudrost, pošaljite ih u pičku materinu. Nema nikakve utjehe u protoku vremena. Sve teče, i sve teče na gore. Tamo gdje tečemo nema ničeg transcendentnog, nikakve velike priče, ničeg što iskupljuje. Tečemo ka vodopadu koji će nas na kraju razbiti o riječno dno. Onoliko smisla koliko vodi koja teče nudi činjenica da će, kada je brana zaustavi, ona preći u drugi oblik, u energiju koja će osvijetliti sobe slatke, plavokose dječice, toliko smisla nama nudi činjenica da će nas jesti crvi, da ćemo biti razlog zašto trava nigdje nije tako zelena i gusta, kao na grobljima. Isto toliko smisla bilo je u planu: uništiti Jugoslaviju, da bismo se ujedinili u Evropi.

Ukinuli su nam vize. U martu idem u Leipzig, potom u Salzburg. U maju sam u Norveškoj. Poslije toga idem u Italiju. To je divno. U mom širem komšiluku, jedini sam koji će vidjeti Evropu. Ostali za to nemaju para, jer su ih novi vlasnici istjerali iz solane, samoposluga, hotela u kojima su radili. Sada čuvaju krave i sijeku šumu koju prodaju za ogrjev. Predstavnici Evropske unije nedavno su vlastima poručili da moraju poslušati MMF, koji nalaže nova otpuštanja radnike. To znači još onih koji nikada neće otputovati u Evropu.

Nikada Evropa neće biti moje igralište. Nikada onoliko koliko je to bila u trenutku dok sam, u djedovoj kući koja je prokišnjavala jer crijep na krovu digao jak punenat, na mini-stubu marke MekoSonic slušao Suede, Europe is Our Playground. Nema više viza, ali nema više ni para da se putuje. Slobodan Milošević je pao, ali je njegov SPS i dalje na vlasti. Zapad u Bosnu jeste poslao nešto novca, ali Bosna umire. Politika, Večernje i Pobjeda su, hvala na pitanju, dobro. Petar Luković nije postao ministar. Umjesto toga, uskoro bi mogao postati nezaposlen. Upoređujem svoju ondašnju listu želja sa jutrošnjim novinama. Ono što se zaista desilo, desilo se nekako krivo. Kao da je po mojoj mladalačkoj utopiji film snimio David Lynch. Najbolji od svih mogućih svjetova nikada nije pred nama: jedino mjesto gdje je on ikada postojao je prošlost, u kojoj smo ga maštali. Kada budućnost koju smo u prošlosti sanjali napokon stigne, ona je tu tek da bi nas podsjetila da je prošlost najbolje od te budućnosti. Nama preostaje ono u međuvremenu. To u međuvremenu se grafički jednostavno izražava. Kako kaže Ognjen Spahić: na svakom grobu stoji godina rođenja, godina smrti i, između njih – crta. Ta crta, to je čitav život.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Sve knjige euro, Tarzan dva
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Sve knjige euro, Tarzan dva

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih

Ministarstvo odbrane Novog Zelanda će zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici na službi u Avganistanu.

Puške sasvim uredno funkcionišu, čini se da nema nikakvih pritužbi na njihovu smrtonosnost. Oružje će biti zamijenjeno zato što brojevi ugravirani na cijev sadrže reference na Bibliju. Predstavnik novozelandskog Ministarstva odbrane požalio se novinarima: „Gravure... nas dovode u nezgodnu situaciju. Mi toga nismo bili svjesni, a proizvođač nam ničim nije nagovijestio o čemu se radi. Mi smatramo da su reference na Bibliju nedolične“.

Oružje pod imenom The Advanced Combat Optical Gunsight rifle na cijevi ima ugravirano "JN8:12,". Misli se na Jovan, 8:12: „Ja sam vidjelo svijeta: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života“.

Druga puška, po imenu The Trijicon Reflex, ukrašena je gravurom „2COR4:6“. Pogađate: Pavlova Druga poslanica Korinćanima, 4:6. Gdje se kaže: „Jer Bog koji reče da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista“.

Predstavnik Ministarstva odbrane Novog Zelanda dodao je kako bi, imajući u vidu činjenicu da su vojnici te države na službi u nekim muslimanskim zemljama, citati Biblije na puščanim cijevima mogli biti pogrešno shvaćeni. U muslimanskim zemljama i inače imaju običaj da pogrešno shvate razne stvari. Na primjer: oslobođenje, preporod i demokratizaciju Iraka i Avganistana shvatili su kao okupaciju. Sada bi muslimani mogli pogrešno shvatiti to što novozelandski vojnici pucaju na njih.

***

Egipatski Veliki muftija Ali Gomaa poslao je fatwu na svoje vjernike.

U Egiptu, kuranski stihovi postali su popularan ringtone za mobilne telefone. Izgleda da su ljudi u toj zemlji tako duboko ispunjeni religijom, da čak i svoje telefone, koji su, kao i sve tehničke naprave, u biti religijski neosviješteni, podešavaju da se oglašavaju mujezinovom pjesmom. Osim toga, kuranske stihove koriste i kao screensaver, praznične čestitke, štampaju ih na naljepnicama koje lijepe na kola, i imaju običaj da ih, uz pominjenje Božijeg imena, citiraju kada kupuju kruh, sipaju gorivo ili se pozdravljaju sa komšijama.

Muftija Gomaa smatra da je Božija riječ sveta, i da je ono što čine njegovi vjernici svetogrđe.

Kao što se možemo sjetiti, još su stari Grci smatrali da pitanje mjere jedan od testova mudrosti. Oni, međutim, nisu imali mjere sa svojim mnoštvom Bogova: monoteizam je pokazao da je sve preko jednog Boga – višak, što je mudrost koju će kasnije osporiti ateisti, sa svojom tezom da je višak i taj jedan.

***

Bio je 7. avgust 2007. Tuniski ribarski brod bacio je sidro na 30 milja južno od Lampeduze. Posada je zaspala, ali san nije dugo trajao. Probudili su ih krici iz mora. Kada su upalili reflektore, vidjeli su gumeni čamac, i na njemu, izgladnjela i žedna, 44 ljudska bića na samrti.

Kapetan, čije je ime Abdelkarim Bayoudh, nesrećnike je ukrcao na brod i poveo ih do najbliže luke: već pomenute Lampeduze. Koja se, ako je neko slab iz geografije, nalazi u Italiji, a koja se, opet, i geografski i politički i civilizacijski nalazi u Evropi.

Kada su utopljenike iskrcali u luku spasa, kapetana i njegovu posadu su uhapsili i sproveli u zatvor. Protiv njih je podignuta optužnica za „pomaganje ilegalnim imigrantima“. Predviđena kazna za taj zločin - od godinu do petnaest godina zatvora.

Dobri ljudi su kasnije primijetili da protiv posada ribarskih brodova koje su udarcima vesala sprječavale ilegalne davljenike da se ukrcaju na njihov brod, a potom ilegalno usele u Italiju, policija i tužilaštvo nisu poduzeli mjere. Iz toga se zaključuje da je ilegalno spasiti, a nije ilegalno davljenika spriječiti da se spasi od utapanja, ukoliko je osoba koja se davi ilegalni imigrant.

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih. Primijetili smo zanimljivu stvar: da to što ih ne možemo vidjeti, ljude čini tvrdo ubijeđenim u njihovo postojanje.

***

Na blatnjavoj livadi iza podgoričke Kamionske pijace jedan je čovjek prodavao knjige. Zato što smo rasisti, primijetili smo da je on – Rom. Zato što nismo glupi rasisti, i poznajemo forme dozvoljenog, sistemskog rasizma, nećemo reći da je bio – Ciganin. Vješt je to prodavac bio, a k tome i dobru robu prodavao. Kod njega je čovjek mogao pronaći Manna i Heaneya. Iz nedjelje u nedjelju nudio je i sabrana djela De Sadea, za koja nije mogao naći kupca.

Na pitanje: pošto su knjige, prodavac je imao običaj da odgovori: „Sve knjige euro, Tarzan dva“.

ANDREJ NIKOLAIDIS Veliki prezir
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS Veliki prezir

Političari preziru svoje novinare, kao što preziru i narod - jer negdje duboko u njihovim glavama pohranjena je informacija: „svako ko je bio u stanju glasati za tebe, idiot je“ - a preziru i tajkune, jer ovi preziru njih, a svoja bogatstva su stekli sarađujući sa njima

Ako je neko mislio da je gašenje Ferala bilo rezultat stjecaja nesretnih okolnosti i pogrešnih poslovno-ličnih odluka ljudi koji su tu novinu pravili, do sada mu je valjda postalo jasno da se zajebao. Sada, kada su pred gašenjem e-novine, koje je Luković zamislio, između ostalog, i kao nastavak Ferala drugim sredstvima, jasno je da tamo, vani, nešto vrlo moćno i neizbježno (a nije anakonda) guši upravo one medije koje želimo da čitamo.

Narodna volja

U biti, u procesu gašenja e-novina na djelu su svi razlozi i mehanizmi o kojima je Viktor Ivančić već pisao nakon gašenja Ferala. Tu se, vaistinu, nema šta dodati. Slučaj e-novine pokazuje nam da slučaj Feral nije bio tek čin lične osvete, nego odbrambeni akt sistema. U biti, sistem je prema Feralu i e-novinama djelovao onako kako antivirus djeluje prema virusima u našem kompjuteru: prvo ih je detektovao, onda stavio u karantin, a onda izbrisao. Čitava priča o sponzorima koji bježe i ambasadama koje drže kako je pisanje e-novina neodmjereno i jednostrano dio je quarantine-remove procesa.

E-novine i, prije njih, Feral, prepoznati su od strane anti-virus softvera kao uljez i prijetnja sistemu. Saša Ćirić je nedavno baš u e-novinama citirao riječi Dejana Ilića, koje je ovaj napisao pred gašenje Ferala: “Ako se Feral ugasi, sve nevladine organizacije i sve fondacije treba da se isele ili da prestanu sa radom“. Feral je, a sada i e-novine, ipak bio ostavljen od strane svih nevladinih organizacija i svih fondacija. Koje se međutim nisu iselile, nego su spokojno nastavile sa radom. Tako je bilo i tako jeste iz prostog razloga što NVO i međunarodne fondacije rade i radile su svoj posao: snaženja sistema. Opstanak Ferala i e-novina nije njihov posao, jer ti mediji ne doprinose snaženju sistema. Čak i tamo gdje bi tako prividno moglo izgledati – na polju borbe protiv fašizma i polju takozvane „istine o prošlosti“ -, e-novine i oni koji rade svoj posao nisu na istom poslu. Prvo: malo fašizma nikada nije škodilo kapitalizmu, naprotiv. Drugo, istina o prošlosti poželjna je koliko i AIDS, a počinje opasno da smeta našoj zajedničkoj budućnosti, onakvoj kakvu je vide upravo strane ambasade i fondacije koje finansiraju novu, razvojnu istinu o istini o našoj prošlosti.

O kakvom, dakle, sistemu govorimo?

Političari i njihovi novinari govore o narodnoj volji. Tajkuni, preko svojih superherojski principijelnih kolumnista i svoje “intelektualne elite“, koju čine nezavisni intelektualci (u čijim tekstovima često uočavamo samo to da su nezavisni od intelekta), govore o nekoj boljoj demokratiji, često se izrugujući narodnoj volji . S vremena na vrijeme ponove tezu kako bi za narod najbolje bilo da se politika vodi suprotno njegovoj volji, a da se pobjednikom izbora proglasi onaj ko je dobio manje glasova odvratnog, korumpiranog naroda. Kada na izborima pobijedi neko koga intelektualci ne podržavaju, ili su skandalizovani njime, pristupa se ruženju naroda. Sam narod je, kao i uvijek, kao i svugdje, odvratan dok preživa, pari se i neprekidno jadikuje.

Političari preziru svoje novinare, kao što preziru i narod - jer negdje duboko u njihovim glavama oblika glasačke kutije pohranjena je informacija: „svako ko je bio u stanju glasati za tebe, idiot je“ - a preziru i tajkune, jer ovi preziru njih, a svoja bogatstva su stekli sarađujući sa njima. Tajkuni preziru intelektualnu elitu koja za sitniš kakav ostavljaju konobarima radi za njih, boreći se za pravednije društvo i neki bolji svijet. Intelektualna elita prezire narod za čije se dobro, tvrdi, mučenički žrtrvuje. Jer, narod odveć rijetko razumije i odveć često zaboravlja. Ovdje pravila formalne logike zahtijevaju sljedeću napomenu: intelektualna elita naročito voli da priča o svim oblicima represije sistema nad njom, ali: kako intelektualna elita može stradati od sistema koji ju je proizveo u elitu, i u kojem je ona i dalje elita? To što je neko elita, valjda, znači da taj neko u sistemu uspješno funkcioniše i profitira? Ili samo istinska intelektualna elita razumije kako je moguće istovremeno biti i elita i žrtva sistema? Its lonely at the top...

Kako prepoznati ološ

Narod prezire političare – one koje toplo ljubi, s najvećom će strašću prezirati. Prezire on, narod, i tajkune, i rado bi pio pivo na trgovima na kojima bi, poput novogodišnjih ukrasa – jer novo vrijeme uvijek traži ukrase -, sa bandera visili bogati. Da, narod prezire i intelektualce, jer ološ ćete, kako piše Lacan, uvijek prepoznati po njegovoj netrpeljivosti prema intelektualnom.

A iznad svega prezire sebe, jer njegova je istorija, uprkos brojnim nacionalnim praznicima i povremenim orgijama mahanja zastavama, tek neiscrpno skladište snažnih razloga za prezir.

Taj se sveobuhvatni, sveprožimajući prezir zove „društveni odnosi“, a sistem za održanje kapitalizma, onaj koji reguliše te odnose, ima ime „demokratija“. Prezir je istina sistema, a istina se, za dobro sistema, za dobro svih, ne saopštava. Političari, tako, javno izražavaju puno povjerenje u odluke naroda – sve dok narod glasa za njih. Tajkuni preko svojih medija zahvalju narodu na povjerenju. Političari rado ističu pozitivnu ulogu medija u društvu, a mediji sa svoje strane obećavaju da će nastaviti sa objektivnim izvještavanjem, koje će osnažiti ne samo politički, nego i pravosudni i sve ostale, kako poznate, tako i sisteme koji će tek biti otkriveni od strane njihovih neustrašivih i nepotkupljivih novinara-istraživača. Narod je u principu nepovjerljiv prema političarima, ali se s vremena na vrijeme pojavi političar kojem vjeruju. Takvi se političari u demokratiji zovu „demokratskim liderima“, „vođama slobodnog svijeta“ itakodalje, dok se u ne-demokratskim sistema isti takvi ljudi zovu Maršalima, Vođama itakodalje. Narod je, takođe, nepovjerljiv prema medijima. Osim prema svom omiljenom mediju, koji mu je omiljen zato što saopštava istine koje su njegove istine – a kao što znamo, istine koje nisu naše istine, zovu se laži. Jedan medij je, tako, popularan ne zato što „objektivno i kvalitetno informiše“, ili čak „edukuje“, nego zato što potvrđuje mišljenje publike. Ali: to što je narod nepovjerljiv prema medijima, ne sprječava ga da svoju predstavu o svijetu zasnuje na onome što sazna iz medija kojima, ponovimo, u principu ne vjeruje.

Što to dakle imamo pred sobom, što to cvjeta posvuda oko nas? Tek Veliki prezir, tek sistem u kojem, uz apsolutno poštovanje svih razlika, apsolutnu toleranciju prema svim rodnim, seksualnim, religijskim, političkim i ostalim identitetima, svako svakoga najdublje prezire. S punim pravom.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Islam, a ne problem
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Islam, a ne problem

Ako se islam smatra problemom Bosne, što nije samo eksplicitna pozicija hrišćanske desnice u BiH, nego i implicitna pozicija bosanskohercegovačke građanske ljevice, rješenja nema


U knjizi „Uspon Kine i slom svjetske kapitalističke ekonomije“ Li Minqi, kineski teoretičar Svjetskog sistema, podsjeća da je američka globalna hegemonija, koja je uspostavljena sredinom XX vijeka, počivala na novom globalnom dogovoru koji je uključivao važne ustupke radničkim klasama u najrazvijenijim zemljama i narodima u perifernim i poluperifernim državama. Međutim: pitanje svih pitanja svih društvenih sistema zasnovanih na eksploataciji velike većine od strane manjine glasi - kako spriječiti ujedinjenje i pobunu većine? Odgovor na to pitanje znamo: kapitalizam je taj problem riješio podjelom većine na “veći niži sloj i na manji srednji sloj”. Ključ stabilnosti sistema je srednji sloj. Jer srednji sloj je i eksploatator i eksploatisani. Omogućivši srednjem sloju pristup dijelu viška proizvoda, vladajuće elite korumpiraju i „isplaćuju potencijalno političko vođstvo eksploatisane većine“.

Taj srednji sloj smo – mi: pisci novinskih tekstova, profesori, marketinški stručnjaci, NVO funkcioneri, izdavači, manje-više priznati umjetnici, vlasnici lap-topova, malih evropskih i japanskih automobila za koje otplaćujemo kredit, radeći u svojim kancelarijama svoje loše plaćene poslove koji su ipak bolje plaćeni od onih koje rade ostaci proleterske klase koja nikada neće stići u raj nego, sve do tihog nestanka koji niko neće ni primijetiti, kolektivno baulja limbovima privatizovanog svijeta. Mi smo čuvari sistema nejednakosti.

Nosioci znanja

Isto rješenje primijenjeno je i na međudržavni sistem svjetske kapitalističke ekonomije: hegemoniju država koje prisvajaju najveći dio globalnog viška vrijednosti obezbjeđuju zemlje poluperiferije (ekvivalent srednjoj klasi), koje su eksploatisane, ali i eksploatišu zemlje periferije (ekvivalent pauperizovanim slojevima stanovništva u jednom društvu).

Minqi se poziva na Wallersteinov spisak zemalja poluperiferije današnjice. Već na prvi pogled očito je da taj spisak obuhvata ogromnu većinu svjetskog stanovništva. To se kosi s definicijom poluperiferije kao malog srednjeg sloja koji obezbjeđuje stabilnost svjetskog kapitalističkog sistema. Ključ stabilnosti ipak je bio u zemljama siromašne poluperiferije, poput Kine i Indije: te zemlje, združene sa sirotinjom periferije, obezbjeđivale su dovoljno veliku bazu za održavanje svjetske kapitalističke ekonomije.

Ali... Od 1975. naovamo, Kina i Indija bilježe veliki rast, i postaju dio uspješne, takozvane „poluperiferije koja-dobro-radi“. Sadašnja razlika u platama između najrazvijenijih zemalja i Kine izražava se omjerom 20:1, ali kako pregovaračka pozicija proletarijata jača, uskoro bi se taj odnos mogao promijeniti u 10:1, ili čak 5:1.Uz Latinsku Ameriku, Istočnu Evropu i Bliski Istok koji takođe bilježe rast, proizilazi da je samo manje od trećine svjetskog stanovništva preostala baza namijenjena brutalnom eksploatisanju: praktično samo Afrika.

Priče o brzom izlasku iz ekonomske krize su bajka: posljedice se mogu ublažiti, da bi se kasnije manifestovale na drugi način, ali uzroci krize su, kao što vidimo, sistemski. Azijski eksperti iz investicione banke Morgan Stanley ističu kako je „kineski višak radnika tri puta veći od radne snage u fabričkom sektoru OECD zemalja, što znači da on može apsorbovati svjetski fabrički sektor a da ne izazove veliku inflaciju plata. Mi smatramo da kineske cijene postaju globalne cijene“. Oni tvrde da će za većinu zemlja biti teško da nastave sa trošenjem bogatstva da bi se sačuvao neodrživo visoki životni standard.

Šta se dešava na relaciji periferija-poluperiferija kod nas? U Crnoj Gori, u kojoj živim, ne nedostaje „baze“ za eksploataciju: broj siromašnih se, naprotiv, povećava. U maloj zemlji živi čitava jedna unutrašnja Afrika. Ali nema Kine. Nestabilnost crnogorskog sistema potiče iz nepostojanja jake srednje klase, čuvara poretka. Slična stvar dešava se i u Bosni i Hercegovini – nestaju i posljednji tragovi srednje klase, što dakako nije jedini, ali ni najmanji problem ove zemlje.

U BiH, taj problem vladajuća klasa nastoji riješiti daljom feudalizacijom zemlje. U tom procesu, vladajuća se klasa ne oslanja na srednji sloj i javne intelektualce kao njegove ideologe, nego na kler - ne na ideologiju, nego na religiju kao ideologiju. Taj proces, prirodno, ma šta akteri pričali i ma koliko se u suprotno zaklinjali, ne vodi jačanju i jedinstvu države: vodi daljoj fragmentaciji – mnoštvu manjih teritorija koje kontrolišu vlastelini koji svojim blatnjavim selima hodaju u pratnji sveštenstva. Taj proces je agresivno antimoderan, politika se svodi na identitetsku, a demokratske procedure služe samo za spoljnu legitimaciju – u praksi, glasači na izborima samo potvrđuju nacionalnu i vjersku dogmu. Evropska unija, držeći BiH na distanci, aktivno pojačava te tendencije, umjesto da sužava prostor za ostvarenje tih vlastelinskih fantazija.

Problem „građanske“ Bosne i Hercegovine, osim toga što nema podršku zapada, jeste u tome što daleko veću podršku ima u „manjem srednjem sloju“, koji daljom feudalizacijom društva gubi privilegije i značaj. Njena prisutnost u medijima i javnom životu daleko je veća od stvarne prisutnosti u biračkom tijelu. To je tako zbog često javne prirode poslova koje mi iz „srednjeg sloja“ obavljamo – to, takođe, zna gadno zavarati i dovesti do krivih procjena o vlastitoj brojnosti i političkom uticaju koji je, pokazuje se iz izbora u izbore, daleko manji nego što vjerujemo dok čitamo novine pune mudrih ideja šta da se radi.

Veći niži sloj“ ostaje nedodirnut – eventualno može biti iznerviran – našom građanskom pričom o demokratskim procedurama i ljudskim pravima. Činjenica je da radnici koji svakodnevno ostaju bez posla u opljačkanim fabrikama ne mogu dobiti ni dio naše kolumnističke pažnje i zaštite, kakav su dobili napadnuti učesnici Queer festivala u Sarajevu. U zemlji koja svakim danom siromaši i u kojoj obrazovanje nije put do uspjeha, nego do biroa rada, prosvjetiteljske ideje i kult sumnje neminovno se povlače pred religijskim uvjerenjima. Figura profesora i javnog intelektualca povlači se pred figurom imama i seoskog sveštenika. „Nosioci znanja“ iscrpljuju se u javnim sukobima za kontrolu sve manje medijske teritorije.

Na kojoj strani je revolucija

Nedavno sam na Sajmu knjiga u Puli učestvovao na tribini na kojoj smo svi, kao, bili intelektualci i ljevičari, i svi smo, kao, bili zabrinuti zbog toga što su nam mase danas tako reakcionarne i radije slušaju sveštenike nego filozofe. Mi bismo radnike baš rado pozvali na ustanak, da rizikuju svoje živote za naše ideje, ali oni, jebiga, neće. Kao: ima ovdje poštene inteligencije, ali nam baza ne valja. Na kraju smo se složili da će sljedeća revolucija, bude li je uopšte, prije biti desna nego lijeva.

Današnja je naša ljevica, hoću reći, temeljno samozaljubljena i malograđanska, a iza brojnih poziva na jednakost često se kriju grupe privilegovanih koji shvataju da će sve teže biti održati privilegije. K tome, bazična pozicija ljevičara danas može se objasniti ovako: vrlo dobro znam šta oni rade, ali ne znam šta ja da radim? Naša građanska ljevica trijumfuje na polju deskripcije, samo da bi do nogu bila poražena na polju preskripcije.

New York Times je 16. aprila 2009. objavio tekst pod naslovom „Taliban exploit class rifts to gain ground in Pakistan“. Iz tog smo teksta imali priliku saznati da su talibani, kada su preuzeli kontrolu nad dolinom Swat u Pakistanu, izazvali „klasni revolt i pobunu seljaka bez zemlje protiv male grupe zemljoposjednika za koje su radili“. Pokazalo se da su talibani sklopili savez sa seljacima, i zajednički protjerali feudalce.

Podjela na „retrogradni islam“ i progresivnu „građansku“ demokratiju nije više od jeftine demagogije. Američka „progresivna“ demokratija saveznik je pakistanskih feudalaca, dok se talibani u Pakistanu pojavljuju kao oslobađajuća snaga koja napada feudalni poredak. To je, piše NYT, „dalo novu dimenziju pobuni i aktiviralo alarm koji upozorava na rizik za Pakistan, koji je ostao dominantno feudalna zemlja“. Mahboob Mahmood, pakistansko-američki odvjetnik i bivši školski drug Baracka Obame, izjavio je: „Narod Pakistana spreman je za revoluciju“. Militanti, pokazalo se, obećavaju ne samo islamske zakone, nego i ekonomsku redistribuciju. Naravno, demokrate ne propuštaju da istaknu kako islamski militanti ideju socijalne pravde koriste kao masku, samo da bi ostvarili svoje „retrogradne“ ciljeve. Pitanje od milion dolara glasi: ako talibani u Pakistanu „koriste“ ideju socijalne pravde da bi ostvarili svoj „pravi“ cilj, uspostavu islamske države, šta sprječava ljevicu da na nekom drugom mjestu „koristi“ islam da bi ostvarila svoj pravi cilj – socijalnu pravdu? Odgovor: to što je performativna ljevica u suštinskoj koaliciji sa onima koji će dozvoliti sve, osim ekonomske redistribucije.

Danas, islam je jedina ideja koja može pokrenuti Bošnjake, kao najveći narod u Bosni i Hercegovini.

Ako se islam smatra problemom Bosne, što nije samo eksplicitna pozicija hrišćanske desnice u BiH, nego i implicitna pozicija bosanskohercegovačke građanske ljevice, rješenja nema: jer nema Bosne bez islama (kao što je nema ni bez hrišćanstva). Takvu su Bosnu zamislili Karadžić&Mladić: njihovo pregalaštvo Bosnu je obogatilo svježim mezarjem, a islam pretvorilo u prkosni stav preživjelih. Na koncu, Karadžić&Mladić su više muslimana stvorili, nego što su ih ubili.

Ako postoji ljevica u Bosni, i ako postoji nešto što je njen zadatak, onda je to pokušaj odgovora na pitanje: kako islam ne tretirati kao problem, nego kao dio rješenja bosanskog problema.

(zurnal.info)


ANDREJ NIKOLAIDIS: Šesto čulo
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Šesto čulo
Svjestan da je ovaj tekst na ivici teorije zavjere, reći ću ono što je o tim teorijama primijetio Eagleton: ne možemo odbaciti teoriju zavjere kao sredstvo tumačenja svijeta, jer smo se empirijski mnogo puta uvjerili da su nam teorije zavjere saopštavale istinu.

 Na predavanju koje je 24. novembra ove godine održao na londonskom Birkbeck Institutu, Slavoj Žižek je, između ostalog, pomenuo „Šesto čulo“ – novi, revolucionarni proizvod firme TED.

Kako i šta radi Šesto čulo? Na vašu glavu pričvršćena je kamera. Vaše ruke imaju funkciju kompjuterskog miša: umjesto da kliknete mišom, pokažete rukom. Preko mobilnog telefona sa internet vezom, kamera šalje podatke. Preko projektora koji držite, recimo, pričvršćen na vratu, natrag dobijate informacije. Te se informacije projektuju na bilo koju ravnu površinu: zid, stranicu knjige ili tijelo vašeg sagovornika. Zahvaljujući Šestom čulu koje ste, evo, napokon dobili, ljude, doslovce, čitate kao otvorenu knjigu. Uostalom, pogledajte prezentaciju na http://www.youtube.com/watch?v=mUdDhWfpqxg.

Primjena Šestog čula vrlo je široka, pa nema sumnje da će proizvod biti objeručke prihvaćen. U prezentaciji koju je upriličio TED prikazani su šaljivo-bezazleni primjeri primjene. Ali nam nije teško zamisliti i one zlokobne.

Jedini učitelj

Za početak, zadržimo se na onim benignim... U knjižari ste, ne znate koju knjigu odabrati? Ništa za to. Uzmete knjigu sa police, i Šesto čulo vam na prvu praznu stranu projektuje sve podatke koje o knjizi želite znati: sadržaj, recenzije, čak i cijenu na Amazonu. Ne znate koliko je sati? Ispružite lijevu ruku, pa kažiprstom desne na njoj iscrtate krug. Šesto čulo vam na ruku projektuje časovnik sa tačnim vremenom. U taksiju ste, žurite na aerodrom, ali kasnite. Pogledate vašu avionsku kartu, a Šesto čulo vam na nju projektuje red letenja. Odahnete: saznali ste da vaš let kasni.

Dalje je lako zamisliti... Turistički vodiči postaće, očito, izlišni. Stanete pred crkvu i sa 15 vjekova starog kamena iščitate ono što vam Šesto čulo šalje o toj građevini. Onda pogledate odjeljak You might also like... i već znate kamo dalje putovati.

Sportski komentatori – i vama zbogom. Neki od komentatora imaju enciklopedijsko znanje, ali šta je to u poređenju sa Šestim čulom? Gledalac samo pokaže put bilo kog igrača, i već narednog trenutka vaš novi najbolji prijatelj šalje vam sve biografske i statističke podatke o njemu.

Nije jasno ni čemu bi nadalje imali služiti učitelji i obrazovni sistem. Koji je, ionako, sve više ovisan o Internetu. Zašto se Šesto čulo ne bi pretvorilo u jedinog učitelja? Zašto ne bi postojalo nekoliko opcija Šestog čula: bazična (srednjoškolski nivo), napredna (studijski) i ekspertska (doktorski) za one odlučne da se usavršavaju? Ne bi li takvo obrazovanje moglo biti predstavljeno kao najdemokratskije od svih, dostupno svima, obrazovanje u kojem napokon važi princip jednakosti? Ovo, naravno, vodi gašenju Univerziteta kao stjecišta znanja i kritičke svijesti.

Ima još. Upoznali ste predivnu djevojku. Zašto razgovarati sa njom, pokušavati iz sitnica, iz njenih ljupkih gestova saznati sve one važne stvari koje čeznete da znate o njoj? Šesto čulo će, čim je sretnete, na njeno čelo projektovati sve informacije koje treba da znate o njoj. To, naravno, zatvara prostor za zaljubljivanje: ako nema suptilne igre znakova, iščitavanja, učitavanja, svih onih overinterpretacija koje primjenjujemo na osobu koju volimo, nema ni ljubavi. Kako se zaljubiti u enciklopedijsku jedinicu?

Naglasimo: ne radi se ovdje o naučno-fantastičnom scenariju, nego o proizvodu koji već postoji. Nema sumnje da će nam u promociji Šestog čula mnogo govoriti o različitim načinima na koje će taj proizvod pomoći hendikepiranima i nemoćnima. Znamo kako to ide: uvijek počnu sa isticanjem humanih aspekata novog otkrića, da bi to otkriće na kraju poslužilo stvarima kao što su prismotra, represija i istrebljenje.

Mnogo je, međutim, važnije ono što nam o novoj tehnologiji neće reći, a morali bismo znati. Na primjer, da će kontrola pojedinca zahvaljujući Šestom čulu biti još potpunija - onaj koji ima pristup centralnoj informatičkoj bazi Šestog čula moći će ne samo da prati kretanje, nego i navike i interesovanja korisnika. Više od toga: znaće i o čemu korisnici misle. Takođe, znaće i šta misle – jer svrha Šestog čula upravo i jeste da im dojavi šta treba da misle o onome o čemu misle. Recimo: ako zatražite informacije o parkiranom automobilu kraj kojega prođete, a potom zatražite i informacije o kreditnim linijama, sa nekom se vjerovatnoćom može smatrati da razmišljate o kupovini automobila. Ako pak nakon informacije o automobilu zatražite informacije o plastičnom eksplozivu, neće li to biti protumačeno kao najava terorističkog akta? Kako bilo, hapsilo se i za manje...

Nije li jasno da termin uniformnost mišljenja sada dobija posve novo značenje: sada će zaista svi misliti isto. Ma kako se jasnim činilo da vi uistinu ne morate misliti ono što vam Šesto čulo šalje kao znanje o pojedinoj stvari, jasno je da ćete upotrebom te sprave postajati sve ovisniji o njoj. Takođe je jasno da će, brže ili sporije, Šesto čulo uticati na i modelovati vaše stavove.

Potom: ko uređuje bazu podataka iz koje nam Šesto čulo šalje informacije? Nije li jasno da onaj koji kreira tu bazu ima ogromnu, super-moć? Da on, najdirektnije, određuje vaš pogled na svijet? Ko će biti nositelj sve-znanja? Sa kojim pravom, sa kojim mandatom, u ime čega?

Ako će Šesto čulo u prvo vrijeme funkcionisati kao „pošiljalac informacija po zahtjevu“, nije li, slijedeći konzumerističku logiku lakšeg korištenja, jasno kako je naredni korak naprednija verzija Šestog čula, koja od vas neće tražiti da se zamarate pokazujući rukom na ono što vas interesuje? Novo, usavršeno Šesto čulo dostavljaće vam informacije i ako ih vi ne tražite. Ne brinite: čim ih dobijete, shvatićete da je bolje što ih imate – da su vam zapravo trebale, ali bez vašeg Šestog čula to niste znali. Čemu inače Šesto čulo služi?

Teorije zavjere

Naravno: kontrola našeg kretanja i navika već je na zavidnom nivou: tu su kreditne kartice, bankovni računi, telefonski pozivi, naš mobilni telefon kao GPS sprava, kamere za prismotru na svakom koraku... Zahvaljujući tome što prate naše navike, mi već dobijamo informacije koje nismo tražili. Na primjer: ne dobijamo li od firme čiju odjeću kupujemo kreditnom karticom obavještenja o sniženjima i „posebnim ponudama“? Misli li neko doista da su naše navike kupovine jedine koje se nadziru i obrađuju?

Svjestan da je ovaj tekst na ivici, ako već ne i duboko u prostoru teorije zavjere, reći ću ono što je o teorijama zavjere primijetio Eagleton: ne možemo odbaciti teoriju zavjere kao sredstvo tumačenja svijeta, jer smo se empirijski mnogo puta uvjerili da su nam teorije zavjere saopštavale istinu.

Ako bismo ostali u registru teorije zavjere, sada bi bio pravi trenutak da se pozovemo na riječi Zbigniewa Brzezinskog. U knjizi „Between Two Ages: America's Role in the Technetronic Era“, on daleke 1970. proročki piše: „Tehnotronička era podrazumijevaće više kontrolisano društvo. Takvim društvom vladaće elita, koju neće sputavati tradicionalne vrijednosti. Uskoro će biti moguće postići gotovo neprekidno nadgledanje svakog građanina i neprekidno održavanje baze podataka koja će sadržavati sve, čak i najličnije informacije o građaninu. Ti podaci u svakom trenutku će biti dostupni vlastima“.

Teorija zavjere je, međutim, baš ona vrsta kognitivnog mapiranja koju čitav serijal Poetika apokalipse odbacuje. Podsjetimo, Fredric Jameson kognitivno mapiranje objašnjava kao proces u kojem individualni subjekt sebe postavlja unutar većeg totaliteta koji nije reprezentabilan – a taj proces samopozicioniranja odveć je sličan radu ideologije. Teorija zavjere je, hoću reći, uvijek ideološki pokušaj razgradnje ideologije čiji rad prepoznaje kao „zavjeru“.

Teorija zavjere je, k tome, uvijek optimistički koncept – ideju da uistinu postoji neko ko odlučuje o svemu, pa makar i iz loših namjera, kao i ideju da se sve stvari dešavaju s razlogom, pa makar i iz lošeg razloga, zapravo je mnogo lakše prihvatiti nego ideju da se stvari dešavaju bez razloga. Stoga teorije zavjere savršeno korespondiraju sa idejom svijeta religioznih fundamentalista, pa sasvim prirodno u njima nalazi saveznike. Ali šta je odgovor na pitanje: čak i ako prihvatimo da postoje ljudi koji kontrolišu svaki segment naše egzistencije, ko kontroliše njih? Ponovo: ideja da oni uopšte kontrolišu sami sebe čini se vrlo i vrlo neutemeljeno optimističnom.

Novinari koji su prisustvovali kanskoj premijeri posljednjeg Lars Von Trierovog remek-djela, „Antichrist“, izvijestili su da je na scenu u kojoj se lisica skrivena u travi okrene put glavnog junaka i jezivim glasom izgovori: Haos vlada, publika odgovorila histeričnim smijehom. To nije bio smijeh zbog komičnog, nego smijeh pred strahom. Tako su se, ostalo je zapisano, slušaoci smijali i slušajući prve Kafkine tekstove.

(zurnal.info)

Andrej Nikolaidis: Visokomimetsko novinarstvo
Andrej Nikolaidis
: Andrej Nikolaidis: Visokomimetsko novinarstvo

 Nedavno je SAN objavio kako je Šeki Radončić bio pripadnik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i blizak prijatelj bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. Naravno da nije i naravno da novina laže, ali to, naravno, nažalost nije dovoljno da čovjeka zaštiti od gadosti

Dobro: kao što ne vjerujemo u Deda Mraza, ne vjerujemo ni u to da novine postoje da bi okrivale istinu i prosvjećivale čitaoce, iako vlasnici novina, dakle oni koji stiču dobit objavljujući istinu, i njihovi novinari, dakle oni koji su plaćeni da razotkrivaju istinu, često tvrde suprotno. Uostalom: jeste li nekada sreli Deda Mraza koji je pred grupom razdragane dječice razotkrio istinu i saopštio da, eto, pravi Deda Mraz ne postoji?

U stara vremena, one koji su objavljivali istinu zvali su prorocima, i oni su, zbog očitog sukoba interesa na ovom, svoju platu dobijali na onom svijetu. U korporativnom novinarstvu, kolumnisti su apostoli (oni najbliži istini i sa specijalnim zadacima u ime istine), a redakcijski kolegij biskupska konferencija (oni koji odlučuju koliko istine je puku dovoljno – koliko istine puk može podnijeti). Sistem je to star dva milenija: provjeren, dakle.

Ali avaj! Ljudi su Sveto pismo u jednom trenutku stali doživljavati kao zbirku fantastičnih priča sa moralnom poukom, dok su im svi oni silni biskupi i kardinali postali nalik na fun-clubove Zvjezdanih staza koji se, doduše, smiješno ali luksuzno oblače, sastaju na širokim trgovima i pod visokim kupolama, i povrh svega imaju nemalu moć, iako je onih koji dijele oduševljenje serijalom čiju unutrašnju istinu i ljepotu uporno brane - sve manje.

Ne podsjete li nas novinski tekstovi koje svakodnevno čitamo na lošu naučno-fantastičnu prozu? Ima tu elemenata teorije zavjere (uticaj Philipa K. Dicka), kao i pornografije (uticaj nesretnog djetinjstva). Istina koja je komično-stupidna, trapavo upakovana i logički neodrživa neće čitaocima zbog toga postati manje prihvatljiva – naprotiv. Ali u biti – današnje je novinarstvo visokomimetski žanr. Današnji su mediji, uključujući tu i sve one reality programe – naročito reality programe, jer u njima nema ničeg stvarno stvarnog – prostor fantazijskog.

Nedavno je SAN objavio kako je Šeki Radončić bio pripadnik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i blizak prijatelj bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. Naravno da nije i naravno da novina laže, ali to, naravno, nažalost nije dovoljno da čovjeka zaštiti od gadosti.

Šeki Radončić, najprije, sve i da je htio, nije mogao biti član SPS-a. Jer je Šeki Radončić živio u Crnoj Gori i bio državljanin Crne Gore, u kojoj Miloševićeva partija nikada nije registrovana. Šeki Radončić, sve i da je htio, nije mogao postati bliski prijatelj Momira Bulatovića, kojega je godinama razvaljivao na najsitnije komade u svojim tekstovima, pa ga na kraju zamalo poslao u zatvor, smjestivši ga na vrh piramide odgovornih za deportaciju izbjeglica-Bošnjaka iz Crne Gore. Šeki Radončić je više puta, što bombama što na drugi način razornim sredstvima, bio napadan zbog toga što je bio ubojit u svojim publicističkim opisima zlodjela srpske i crnogorske države. Radončić je najhrabriji i najbolji crnogorski novinar-istraživač, a čini mi se kako i - popularno govoreći - regionalno stoji u vrhu. Zbog njegovih tekstova, knjiga o policijskoj torturi i filmova o deportaciji izbjeglica, Crna Gora se bukvalno tresla. Radončić je više puta pomjerio granicu onoga što se u ovoj zemlji smije reći. Devedesetih godina nije u Crnoj Gori bilo mnogo Bošnjaka koji su se usuđivali podići glavu, a kamoli progovoriti o teroru pravoslavne većine: utoliko je ono što je Radončić radio vrjednije poštovanja. Hoću reći: samo u snu moguće je ono što je objavio SAN.

Van granica sna, ili pak u drugom, košmarnom snu, Savez logoraša Republike Srpske najavio je da će Šekija Radončića tužiti “zbog iznošenja neistina o broju poginulih u ratu u BiH na BHT-u, gdje je rekao da je brutalno ubijeno 100 000 Bošnjaka širom Bosne”. Izgleda da branitelje ugleda Republike Srpske niko nije obavijestio da je Šeki, zapravo, njihov.

Priča kaže: kada su se u Crnoj Gori pojavile prve kubure, to je kod prekaljenih ratnika izazvalo nemalo gađenje. Sada svaka rđa može ubiti najboljeg junaka, govorilo se. Primijenimo tu epsku logiku na novinarstvo: možeš ti biti najbolji, ali će te, svedno, kad-tad pljunuti neki smrad koji za istinoljubivog tajkuna radi kao plaćeni pljuvač.

Na koncu: očito je kako je jedina mana Šekija Radončića to što mu je brat Fahro. Mrziti nekoga zbog toga, isto je kao mrziti nekoga zbog toga što je Bošnjak, ili mrziti nekoga zbog toga što je Srbin. Jer to je mržnja zbog imena i krvi. Naravoučenija, nažalost, nema: to je tako, a biće još gore.

(zurnal.info)

 




ANDREJ NIKOLAIDIS Talibane ubijaju, zar ne
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS Talibane ubijaju, zar ne
Čini mi se nekako fer, nekako elementarno fer, konstatovati da Bošnjaci, onda kada ih je produžena ruka Beograda ubijala zbog toga što su “islamski fundamentalisti”, nisu bili “islamski fundamentalisti”. Od onih koji su preživjeli, neki to jesu postali. To je razumljivo, to se ne može osuđivati: to što je neko postao ono zbog čega su ga ubijali. Danas se oni koji su talibane stvorili pozivaju na to da se sa talibanima ne može živjeti.

 

U Beograd me u posljednje vrijeme često zovu na književne promocije i sajmove. Ne idem. Da ukratko objasnim zašto to, u mom slučaju, nije stvar etičkog izbora.

Za početak, meni je tamo lako ne otići: nemam, naime, nikakvu potrebu da me čita niti jedan jedini čovjek koji smatra “da se u Bosni nije dogodila agresija nego građanski rat”, “da je na svakoj strani bilo zločina, a svi su zločini isti”, “da se i drugi trebaju izviniti Srbiji, kao što je Srbija uputila izvinjenje drugima” , da “zato što se u Srebrenici, kažu, dogodio genocid, ne možemo Republiku Srpsku nazivati nagradom za genocid”… nemam potrebu da me čita niti jedan takav čovjek, pa stoga neću učiniti ili napisati ništa da bi me čitao. Više od toga: učinio sam sve što sam mogao da me ne čita. Od njih želim samo mržnju, i svaki put kada je dobijem, moje lice ozari sreća. Oni do kojih mi je stalo, Srbija Betona, e-novina i LDP-a – do njih dospijem. Ti ljudi su ne samo najbolje od Srbije, nego i najbolje što u, kako se danas popularno kaže, regionu postoji. Svakako su bolji od mene. Oni me ljubazno zovu, ali ih ja odbijam posjetiti u njihovom zatvoru – to nije nešto sa čime bi se čovjek hvalio.

Sve za sebe

Stoga, i ne samo stoga, moj nedolazak bi mogao biti pogrešno protumačeno kao uzvišen etički izbor: kao što znamo, kao što možemo da znamo, iza tako mnogo etičkih izbora, sakriven u žbunju, stoji užitak. Lupi petama i reci: Sve za sebe! Lupi petama i reci: ja radim tako ne zato što sam “moralan”, a onaj ko čini suprotno, kao, nije, nego zato što njihova mržnja znači moj užitak, kao što bi njihovi aplauzi za mene značili konačni poraz: pa ako sam moralan, to sam zato što se horizont mog užitka poklopio sa horizontom etičkog zahtjeva. Kao što znamo, kao što možemo da znamo, čovjek koji je napravio etički izbor zbog toga osjeća nemali užitak – koji je sasvim dovoljna nadoknada za negativne posljedice tog izbora.

Hoću reći… Kada bi čovjek želio da proda gomilu knjiga idiotidnim gadovima o kojima govorim, pa ipak samom sebi rekao; ne - tada bi, možda, bilo opravdano potezati tešku artiljeriju, poput riječi “etičko”. Primijetimo, još, da se teška artiljerija etičkog upravo najlakše i najčešće poteže – da se, zapravo, poteže češće nego kurac u javnom WC-u. Ovako, čovjek čitav život sanja da zakolje komšiju, onda počne rat, onda se on prijavi u vojsku, da brani zemlju, vjeru i naciju, onda zakolje komšiju, onda rat završi, onda on zbog svog etičkog izbora da brani zemlju, vjeru i naciju zahtijeva penziju i društveno priznanje. Ne čini li vam se to naročito neetičnim upravo zato što je za svoj veličanstveni etičko-patriotski izbor on već nagrađen – onda kada mu je dozvoljeno da nekažnjeno ispuni želju i zakolje komšiju? Zato se naši optuženici za ratne zločine osjećaju prevarenima i povrijeđenima, zato pred sudom u Haagu nastupaju kao oni koji su moralno superiorni – zato što je postojao prećutni društveni ugovor da se može klati. Onaj ko je klao taj ugovor nije prekršio. Onaj ko ga je izručio sudu – jeste.

Danas, kada se svemu pridaje etička dimenzija, pa tako “etičko” nastoji prodrijeti i u ono fantazijsko, zbog čega prisustvujemo pokušaju stvaranja “etičke mode” i “etičke pornografije”, ja ostajem privržen prevaziđenom polju estetskog. Nalazim, na primjer, da je prosto groteskno, premda nesporno praktično i unosno, iz Sarajeva aplaudirati predsjedniku Srbije zato što je Bosni pustio plin. Kad smo već kod toga, zašto mu ne aplaudirati zbog toga što je na Palama otvorio školu “Srbija”? Jer: nije li mogao, da nije tako mudar i plemenit kakav jeste, otvoriti školu koja bi se zvala “Velika Srbija”? Konačno, meni se čini da je današnji predsjednik Srbije sasvim dobar nastavljač djela onog predsjednika svih Srba čija je bosanska vojska Sarajevo pretvorila u konc-logor bez struje i vode: konc-logor u kojem je jedino nedostajalo da zatočenicima puste plin. ( Nagradno pitanje, odnosno dva. Ako je, za vrijeme radne akcije po radnim nazivom Svi Srbi u jednoj državi, Crna Gora smatrana srpskom Spartom, a Novi Sad srpskom Atinom, šta je bio Beograd? A šta je bilo Sarajevo? Srpska Troja?)

Balkanski Njujork

Mnogo puta sam od liberalnih Bošnjaka, sasvim prijateljski, čuo kako moje pisanje o zločinima mojih a njihovom stradanju, Bošnjacima čini samo loše. Jer moje pisanje Bošnjake učvršćuje u njihovoj predstavi o sebi kao žrtvi. Moji vas jesu napravili žrtvom, pa ja i ne mogu drugo, nego to reći. Jer bih u suprotnom učvršćivao svoje u njihovoj predstavi da su nevini. Što ćete dalje sa tim, ja ne znam: mogu jedino reći, kao što sam govorio i govorim, da politika viktimizacije stvara nove nesreće i žrtve. Kao što nove nesreće i žrtve stvara i politika nevinosti. Ako Bošnjak sebi kaže: odbijam da budem žrtva, to je mudar i spasonosan čin, to je dobar način da se prevaziđe prošlost, da se napokon iskorači iz nje. Ali ako ja kažem: ti nisi žrtva, to je goli akt falsifikovanja prošlosti i prikrivanja zločina, koji vodi samo ka jednom – vječitom ponavljanju prošlosti.

Danas se pomirenje, kao nekoć veselje, širi na sve strane. Ali to je ona vrsta pomirenja koja neizbježno vodi u nova klanja. Jer u ovoj verziji pomirenja nama ne preostaje ništa drugo nego da se pomirimo sa tim da ništa nije posve razotkriveno, riješeno i kažnjeno. Da se pomirimo da ne postoji konačna instanca koja će užasni pejzaž - u kojem su leševi ljudi pod zemljom a leševi ideja i nadanja nad zemljom – raščistiti a pravdu uspostaviti. Ovo je Bože pravde! pomirenje – kao jedina adresa kojoj se ljudi mogu obratiti za istinu i pravdu preostalo je ono onostrano.

U ovoj verziji pomirenja, mi se Beogradu divimo kao kulturnom i kosmopolitskom centru, Njujorku Balkana, dok nam je Bosna nekako blatnjava i gadna, jer ona je postala Avganistan Balkana – sa svojim Bliskoistočnim Sarajevom i talibanima u selima oko Zenice. Ipak… Između blaziranih balkanskihNjujorčana iz kruga Dvojke, koji su vrlo načitani i kulturni i kojima je vrlo dosta priče o ratu, posebno simplifikovane priče o krivcima za rat, i talibana na maglovitim zeničkim livadama, za koje rat nikada neće biti završen, jer će ga do kraja života vidjeti u svakom detalju i međ javom i međ snom, ja biram talibane. Oni su to što jesu zato što ne znaju i ne razumiju više od onoga što su bili prisiljeni preživjeti, dok su Beograđani Njujorčani uprkos tome što znaju i razumiju što su drugi zbog njih bili prisiljeni preživjeti.

Čini mi se nekako fer, nekako elementarno fer, konstatovati da Bošnjaci, onda kada ih je produžena ruka Beograda ubijala zbog toga što su “islamski fundamentalisti”, nisu bili “islamski fundamentalisti”. Od onih koji su preživjeli, neki to jesu postali. To je razumljivo, to se ne može osuđivati: to što je neko postao ono zbog čega su ga ubijali. Danas se oni koji su talibane stvorili pozivaju na to da se sa talibanima ne može živjeti. Iznad te retorike lebdi jeziva (katkad čak i izgovorena) poruka: da ovo dokazuje da ono i nije bilo tako pogrešno, da oni koji su preživjeli, ovim što su postali, jesu alibi za ono ubijanje. Talibane ubijaju, zar ne?

Ako u selima oko Zenice danas imamo “balkanski Avganistan”, nije li elementarno fer reći kako je to, između ostalog, i rezultat politike “balkanskog Njujorka”?




Andrej Nikolaidis: Moje su jagnje vezali žicom
Andrej Nikolaidis
: Andrej Nikolaidis: Moje su jagnje vezali žicom

Nostalgija, kao i gravitacija, uvijek pobijedi. Nije li, uostalom, nostalgija neka vrsta gravitacije sjećanja? Gravitacija donosi utjehu jer potvrđuje da, ipak, postoji neki poredak: sve će pasti. Sjećanje je, opet, sami poredak: ono je svijet koji smo uspjeli posložiti, poredati, svijet koji se više ne opire našem nastojanju da ga razumijemo. U sjećanju, sve je napokon u redu. Nostalgija je trijumf melanholije desnice.

Nostalgija, kako desnici i priliči, voli rituale. Iseljenici, izbjeglice i ostala menažerija koja se devedesetih godina prošlog vijeka iz Jugoslavije izlila u Evropu, imaju brojne nostalgične rituale. Grupa jugoslovenskih iseljenika je - priča kaže da je to bilo u Holandiji - odlučila da za Prvi maj, međunarodni praznik rada, kamen-temeljac svake građevine sjećanja na bivšu zemlju, okrene jagnje. Pronašli su zgodnu livadu, na kojoj će, dok se jagnje peče, moći igrati fudbal. Kraj livade teče rijeka, u kojoj mogu hladiti pivo. Pronašli su čak i dobro drvo za ražanj. Sve su pronašli, osim jagnjeta. Iz nekog razloga, jagnje nije bilo moguće kupiti.

U sličnoj situaciji našao se čovjek o kojem mi je u Budvi pričao Petar Luković. Taj je, doduše, živio u Los Angelesu. U posjetu mu je dolazila velika grupa zemljaka, a on je smatrao kako ljude ne možeš domaćinski dočekati ako ne okreneš prase. U prodavnicama nisu prodavali prasad za ražanj, ali se on dosjetio pa prase kupio u prodavnici kućnih ljubimaca. Problem je nastao kada je prase pokušao zaklati na balkonu svoje zgrade.

Naši Holanđani došli su do drugog rješenja. Nakon što su im, u ko zna kojoj po redu mesnici, rekli da nemaju cijelo jagnje, pitali su: dobro, ali imate jagnje u dijelovima? Onda su kupili sve fragmente jagnjeta koje su u toj mesnici mogli pronaći. Glavu i zadnju lijevu nogu kupili su u drugoj mesnici. Onda su otišli na svoj Prvomajski uranak, na svoju livadu pokraj rijeke, gdje su žicom spojili sve dijelove u jedno nakazno tijelo i jagnje nabili na ražanj. Ovo izbjegličko čitanje Mary Shelley, ovo Frankenstein jagnje, bilo je sâmo otjelotvorenje njihovih nostalgija.

***

NASA je jučer bombardovala mjesec. U trenutku kada pišem ovaj text ne znam kako će bombardovanje proći, hoće li što poći krivo. Mjesec, kažu, bombarduju zato jer ispod njegove površine pokušavaju pronaći vodu. Nada se ulaže u to da bi u sjenkama kratera, blizu južnog pola, na mjesima koja sunčeva svjetlost nikada nije dotakla, moglo biti vode. Bude li tako, ljudi će tu podići bazu na Mjesecu.

***

Iz Potosija, u Boliviji, iz najvišeg grada na svijetu, na 4090 metara nadmorske visine, pogled puca na Cerro Rico, Bogatu planinu. Španci su tu u 16. vijeku pronašli srebro. Vi tekst o tome možete pronaći na sjajnom sajtu h-alter. Lokalne legende kažu da bi se od srebra koje je iskopano iz Cerro Ricoa mogao izgraditi most, sve do Španije. Kažu, još, kako bi se taj most mogao izgraditi i od tijela onih koji su umrli u rudnicima, vadeći srebro. Više od osam miliona ljudi, što lokalnog stanovništva što afričkih robova, umrlo je radeći u tim rudnicima, da bi bili izgrađeni svi oni muzeji i sve one ne katedrale pred kojima bez daha ostaju turisti, da bi cvjetala španska kraljevina, danas demokratija. Upravo na to mislio je Benjamin kada je napisao kako je “Dokument kulture uvijek ujedno i dokument barbarstva”.

Voda je srebro ovog milenijuma, a bombardovanje mjeseca nastavak nikada prekinute kolonizatorske prakse. Zvanični razlog bombardovanja mjeseca je, dakako, naučni. Nismo mi, tamo gore, u potrazi za novim resursima i zaradom, nego za znanjem. Tu smo priču već čuli… Kada su Englezi slali ekspedicije u crnu Afriku, i oni su to činili radi sticanja novih znanja, koja su kasnije predstavljana znatiželjnoj i uzbuđenoj londonskoj naučnoj zajednici. K tome, valjalo je od propasti spasiti duše divljaka koji nisu znali za našeg Boga. Profit je došao usput, kao kolateralna korist naučnog istraživanja i hrišćanskog humanizma.

Dok se sprema bombardovanje Mjeseca, mislim samo na jedno: na to koliko bi ljudi koje znam i danas bilo u svojim zavičajima, gdje se slobodno peče rakija i neušivena jagnjad, da su Amerikanci, sve tražeći vodu, koju godinu ranije bombardovali Miloševića i Karadžića.

Ma kako nevjerovatno to zvučalo, čini se kako ćemo na kraju osjećati nostalgiju za vremenom kada su Amerikanci bombardovali samo na Zemlji.

(zurnal.info)



ANDREJ NIKOLAIDIS: Fašizam tranzicije
Andrej Nikolaidis
: ANDREJ NIKOLAIDIS: Fašizam tranzicije

Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje.

Ako nešto može ujediniti srpske pravoslavno-naci-jugend organizacije i bosanske uzorite džematlije dugih brada i kratkih pantalona, onda su to – pederi. Queerovske bestidne akcije promocije nemorala uspješno su spriječene i u Sarajevu i u Beogradu. Amfilohije Radović, praktični lider Srpske pravoslavne crkve, po pitanju homoseksualnosti je iskazao visok stepen saglasnosti sa stavovima islamskih sveštenika. Narod se samoorganizovao i spriječio sramotu. Jer od svih stvari koje nam se dešavaju, najveća sramota, vaistinu, ona koja se ne bi mogla preživjeti, ona koja bi nam otkinula i ono dva prsta obraza što nam je preostalo, bili bi tih stotinjak queerova koji bi, probijajući se kroz psovke i pljuvačku okupljenog poštenog svijeta, prošetali ulicama Sarajeva i Beograda.

Crnogorska razglednica

Nasilna su ova naša društva. Nasilna, kao da rat momcima nije bio dovoljan da se izduvaju. Reklo bi se da momcima rat treba kao rekreacija, kao fudbal na male golove – dvaput sedmično, da izduše. Je li na djelu veliki povratak devedesetih? Ili iz devedesetih nikada nismo izašli?

Kako stvar izgleda u Crnoj Gori?

Rizo Alković je otvorio vrata svog stana, jutro nakon proslave Bajrama. Neko mu je na vratima iscrtao krst i poruku: seli odavde. Alković se već dugo žali na komšije: pucaju ispred njegovog prozora, kamenuju mu porodicu, grebu automobil. Naročito ih nerviraju njegove slave. On i njegova porodica nisu poželjni susjedi, jer su pogrešne vjere i nacije.

Vladimir Medović, funkcioner Hrvatske građanske inicijative, pretučen je dok je, obučen u dres hrvatske reprezentacije, šetao Sutomorem. Medović je pogrešne nacije i pogrešno se oblači.

U Herceg Novom, još jedno upozorenje Slobodanu Pejoviću. On je svjedočio o zločinu deportacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Zato ga napadaju metalnim šipkama i kao prijeteće poklone šalju mu puščana zrna. Pejović je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Istinoljubivost i hrabrost ovdje su greška koja se ne prašta.

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša je, najprije, odlučio da iz zgrade Opštine, dakle iz svoje zgrade, šutne slijepu djevojku Marijanu Mugošu i njenog psa-vodiča Xenu. Uprkos odlukama suda, djevojka i pas-vodič i dalje ne mogu na posao, u svoju kancelariju. Nakon toga, gradonačelnik je odlučio da izmlati novinara koji je snimao njegov pogrešno parkirani službeni automobil. I djevojka i novinar i pas našli su se na pogrešnom mjestu: tamo gdje smetaju gradonačelniku.

U Bijelom Polju, suđenje Ibrahimu Čikiću. Kada su ga, ratnih devedesetih, njega i grupu članova SDA, uhapsili i optužili za terorizam, bio je pogrešne vjere i nacije. Jedan od dokaza da je Čikić terorista bilo je to što su u njegovoj kući nađeni primjerci Monitora i islamska vjerska literatura. U optužnici je pisalo da je Čikić snajperista. Ibrahim Čikić je slijep. Sada, kada mu ponovo sude, pogriješio je zato što je torturu kojoj je bio izložen opisao u knjizi. Tužioci tvrde da ono što je opisao nije dobro razumio i dobro vidio – to nisu bili oni.

U svim navadenim primjerima stradali su slabiji. Oni koji su se odlučili za nasilje nad njima itekako su bili svjesni te slabosti. Odluka da zlostavljaju bila je učvršćena vlastitim osjećajem moći – koji katkada potiče iz činjenice da imaju više novca, više poznanstava, katkada iz saznanja da će ih zaštititi sistem, a katkada prosto iz mnoštva: iz činjenice da ih je više.

Nekada je ovo nasilje produkt sistema (Marijana Mugoša, Čikić), nekada njegov nusprodukt (Alković, Medović). Poruke koje neprekidno stižu iz samog vrha sistema potvrda su da sistem odbija da odustane od nasilja. Stalne demonstracije moći sistema ujedno su i potvrda njegove slabosti, premda sistem to ne razumije.

Socijalni darvinisti na vlasti još nešto ne razumiju: da između čopora i društva postoji značajna razlika. Ljudsko društvo golemi je pokušaj nadzilaženja ograničenja i okolnosti u kojima se nalazimo: odustajanje od tog pokušaja vraća nas u stepu svijeta kojim vladaju čopori i vučji klanovi.

Progon iz čopora

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša može da čini što hoće jer je dio najjačeg čopora – vladajuće Demokratske partije socijalista. Alkovića zlostavljaju jer nije dio pravoslavnog čopora koji kontroliše prašumu podgoričkog naselja Zagorič. Marijana Mugoša je prognana iz čopora koji vlada u Opštini Podgorica. Queerovi su prognani sa sarajevskih i beogradskih ulica zato što su pogrešni - tim gradovima vladaju nacionalno i vjerski osviješteni, tradiciji vjerni čopori koji svaki ugriz koji nanesu drugome tvrde da je u ime boga i tradicije.

U našoj zajednici, hrabra slijepa djevojka, hrabri slijepi čovjek, hrabri građanin i ljudi koji se usuđuju istaći svoju manjinsku naciju i vjeru, ili sutradan rod i seksualnu orijentaciju – oni su višak koji se izbacuje, protjeruje, tuče i grize. Nasilnici nad njima su, pak, mjera stvari, jer njih je više i jači su. Je li to, stoga, društvo ili čopor?

Nasilje se širi po vertikali, od vrha ka dnu. Od najbogatijih, koji drže kako samo zbog toga što sve imaju imaju i pravo na sve, do vozača na podgoričkim ulicama koji iskreno preziru pješake kao nižu rasu. Tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Otud i njihov prezir prema ideji jednakosti – jer nejednakosti duguju sve što imaju.

Zvanična ideologija tajkunske elite u Crnoj Gori nije ni nacionalizam, ni vjerski fanatizam, nego – socijalni darvinizam, koji ideolozi socijalne nejednakosti i neosjetljivosti nazivaju crnogorskom verzijom neo-liberalizma. Ovaj ideološki frankenštajn ponegdje se naziva i Crnogorskom ekonomskom školom. Crnogorska vlast odlučna je u osudi fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju hrpe projekata, zakona i odredbi koje Crnu Goru trebaju učiniti tolerantnim društvom politički korektnih građana. Vladajuća klasa se iz faze pro-miloševićevskog fašizma mirno transformisala u uspješne pro-evropejce.

Pobjednik uzima sve

Socijalni darvinizam je u osnovi – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da the winner takes it all, pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad - etničko čiščenje.

Veličanje sposobnijih ne razlikuje se u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno “superiornijih”. Zato se teror većinske vjere i nacije u Crnoj Gori devedesetih “prirodno” i spontano transformisao u teror “sposobnijih i uspješnih” dvijehiljaditih. Siromašni komšiluk koji zlostavlja jedinu muslimansku familiju u kraju, jer ih vrijeđa to što ti muslimani slave Bajram, i tajkuni sa privatnim vojskama koji se uvrijeđeno žale da su žrtve zavisti neuspješnih, iz iste su priče.

Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje. U održanju fašizma njihovi partneri su građani koje su opljačkali – zato je to savršen zločin.

Tranzicija je posljednji u nizu zločina fašizma na prostoru bivše Jugoslavije. Za sada.

(zurnal.info)

Najnovije
Modna kuća Marx i drugi užasi kapitalizma
Pismena zadaća: Modna kuća Marx i drugi užasi kapitalizma
Presuda za mobing i optužnica za krađu nisu dovoljni za smjenu šefa
Šumsko-privredno društvo ZDK: Presuda za mobing i optužnica za krađu nisu dovoljni za smjenu šefa
Zahvalnica Vučiću i đeneralu Mladiću
Dan policije: Zahvalnica Vučiću i đeneralu Mladiću
Operator za obnovljive izvore energije tajkunima poklonio desetine miliona maraka
Kriminal veći od afere Respiratori: Operator za obnovljive izvore energije tajkunima poklonio desetine miliona maraka
Demantiramo i osuđujemo zlonamjerne natpise
REAGOVANJE ZZO KS: Demantiramo i osuđujemo zlonamjerne natpise
Profesionalni muljatori pokušavaju se domoći imovine naše firme
Bivši radnici preduzeća Bosna tvrde: Profesionalni muljatori pokušavaju se domoći imovine naše firme
Željeznice RS sa Prointerom potpisale ugovor veći od milion KM!
GUBITAŠ POMAŽE PORODIČNI BIZNIS: Željeznice RS sa Prointerom potpisale ugovor veći od milion KM!
Svijet pokreće novac koji ne postoji
KIJAMETSKO DOBA: Svijet pokreće novac koji ne postoji
Who enabled the Chinese to take over natural resources in Herzegovina?
"INVESTORS": Who enabled the Chinese to take over natural resources in Herzegovina?
Ptice selice
Nedjeljni komentar Đoke Ninkovića: Ptice selice
Kupujem kamerno smetljište
Iz Crvenog solitera: Kupujem kamerno smetljište
U tenderima nezakonito
POREZNA UPRAVA FBiH ZA VOZILA IZDVAJA 300.000 KM: U tenderima nezakonito "nacrtana" Toyota Yaris
Drugi život u kolibi
AUTO KINO: Drugi život u kolibi
Firme Ekrema Julardžije nagrađene sa više od 50.000 KM poticaja
Dok čeka direktorsku fotelju: Firme Ekrema Julardžije nagrađene sa više od 50.000 KM poticaja
Kandidatima čestitali na novim pozicijama i prije nego je konkurs okončan
Sumnjiva zapošljavanja u Međunarodnoj organizaciji za migracije: Kandidatima čestitali na novim pozicijama i prije nego je konkurs okončan
Zašto živite u Mostaru ako ga mrzite?
UNIŠTAVANJE PARTIZANSKOG GROBLJA: Zašto živite u Mostaru ako ga mrzite?
Chinese company from the black list won the construction of the tunnel through Trebević
WHAT IS HIDDEN BEHIND THE JOB WORHT 200 MILLION: Chinese company from the black list won the construction of the tunnel through Trebević
Blatite ovo preduzeće, ministra i sudije
TIP DEKORATIVA PISALA ŽURNALU: Blatite ovo preduzeće, ministra i sudije
Neistina je da zaključeni ugovori imaju ikakve veze s puncem Salemom Marićem
REAGOVANJE: Neistina je da zaključeni ugovori imaju ikakve veze s puncem Salemom Marićem
Prijavili se za prijem šest radnika, zatim zatražili odgodu programa
ZAVOD ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA KS IZIGRAO BORAČKE PORODICE: Prijavili se za prijem šest radnika, zatim zatražili odgodu programa