U romanu “O junacima i grobovima”, argentinskog pisca Ernesta Sabata, glavni junak, razmišljajući o svom poznaniku, zaključuje: “Nikada nisam saznao da li je Srbin ili Hrvat. Ti Srbi i Hrvati, kada dođu ovdje u Argentinu, potpuno su isti, a tamo zbog jezika ratuju do istrebljenja”.

Ova genijalna Sabatova minijatura koja najbolje oslikava apsurdnost Balkana i našu glupost, dobila je ovih dana i svoju materijalnu potvrdu. Za to su se potrudili domišljati Kinezi. Koristeći svaki priliku da ludilo konzumerizma pretvore u vlastiti profit Kinezi se nekada i “malo zabune”, pa im se desi da pomješaju Srbe i Hrvate, šah i orlove...

U želji da se okoriste fudbalskim ludilom u Srba, Kinezi su postali žrtve nogometne depresije kod zapadnih nam komšija. Tako su uoči ovogodišnjeg Svjetsko prvenstva u nogometu na tržište izbacili lopte sa grbom i zastavom Hrvatske na kojima piše SERBIA. Teško je ocijeniti da li se zaista radi o zabuni ili su Kinezi previše vjerovali Bilićevim izabranicima tipujući kako će se ovi plasirati na Svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku. Moguće je da su naštancali previše lopti, pa da ih ne bi bacili pronašli su kompromisno rješenje: na hrvatski grb dodaju Srbija i problem riješen. Šta zna Kinez ko su Tuđman i Milošević ili čiji su Olić i Vidić...

A da Kinezi nemaju samo problema sa heraldikom u Slavena nego i sa ćirilicom, pokazalo se na loptama sa ispravnim amblemima i zastavama Srbije, na kojima piše “CPБNJA”.

Sreća pa se Bosna i Hercegovina nije plasirala na SP u Južnu Afriku. Koliko su ovi Kinezi neupućeni u oblastima mržnje i nacionalne netrpeljivosti, sigurno bismo na ulicama Sarajeva imali crvene nogometne lopte sa mjesecom i zvijezdom na kojima piše “БOCHA N XEPCEГOBNHA”, ili još gore “Republika Srpska”.

(zurnal.info)

Iako se to očekivalo tokom cijelog dana, Predstavnički dom u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, na današnjoj sjednici u Sarajevu nije obavio raspravu o informaciji komisije koju je formirao oktobra prošle godine sa zadatkom da istraži stanje u privrednom društvu Terminali Federacije BiH i da svoj nalaz o tome prezentira Parlamentu.

Izvještaj ove komisije je urađen i podijeljen u pismenoj varijanti poslanicima, ali predsjedavajući tog tijela Marinko Čavara je primijetio da prilikom otvaranja ove tačke dnevnog reda u parlamentarnoj sali danas nije bilo predstavnika Federalne vlade.

Zato je on zatražio, a ostali poslanici uvažili, da se rasprava o stanju u Terminalima odgodi jer, kako je Čavara primijetio, članovi Vlade treba da prisustvuju ovoj tački dnevnog reda, i to u ulozi Skupštine Terrminala.

Izvještaj istražne parlamentarne komisije kompletiran je 20. maja i u njemu je, pak, konstatirano da je Vlada Federacije BiH dužna poduzeti sve raspoložive pravne i druge mjere na otklanjanju svih uočenih nedostataka.

"Posebno je potrebno u kontaktu s Vladom Republike Hrvatske pronaći najbolje rješenje za zaštitu interesa i vlasništva Federacije u Naftnim terminalima Federacije d.o.o Ploče", završna je konstatacija u izvještaju ove komisije.

Komisija je, rezimirajući svoje nalaze, konstatirala da se Vlada Federacije od početka nadležnosti nije odnosila spram Naftnih terminala kao prema strateškom interesu Federacije.

"U značajnom broju imenovanja članova upravljačkih struktura Naftnih terminala nisu vršena u skladu s važećim zakonskim propisima Federacije, zbog čega nekoliko godina Nadzorni odbor i Uprava Naftnih terminala Sarajevo nije bila registrirana sudski.

Novac iz dokapitalizacije Energopetrola d.d. Sarajevo (8,2 miliona KM) nije iskorišćen za obnovu i rekonstrukciju Terminala u Federaciji i Naftnih terminala u Pločama.

Društvo Naftni terminali Sarajevo od osnivanja do danas nije se počelo baviti registriranom djelatnošću tako da je prihod ostvarivan isključivo iz budžeta Vlade FBiH izuzev neznatnog prihoda od iznajmljenog prostora i uplaćene dividende iz Naftnih terminala d.o.o Ploče.

Uporedo s ovim njenim izvještajem, poslanicima Predstavničkog doma danas je dostavljen i pisani komentar privrednog društva Terminali Federacije u Sarajevu koji je potopisao direktor tog društva Ibrahim Bećirbegović.

Prema tom komentaru, izvještaj parlamentarne komisije je 'ekstenzivan i uopšten' te napisan jednostrano s namjerom autora da zamagle suštinu problema u Terminalima.

"To je recept koji je uz ispoljeno ponašanje upravljačkih struktura u periodu 2007.-2009., godina krčio put u definitvni nestanak Terminala FBiH", navedeno je u komentaru čiji je potpisnik Bećirbegović.

Izvještaj komisije nema potrebnu sistematičnost a ni hronologiju dešavanja. U njemu se preskače s teme na temu, a obuhvatio je opštepoznate stvari. Za razliku od toga nije posebno obradio statusno i kadrovsko poglavlje i problematiku u vezi s tim, problematiku poslovanja te kvalitetnije elaborirao finansijske pokazatelje.

U komentaru privrednog društva Naftni terminalu u Sarajevu također je nevadeno da je izvještaj parlamentarne komisije rađen s ciljem da relativizira odgovornost Josipa Tomića, dosadašnjeg predsjednika i člana uprave Terminala u Pločama i da mu se 'stvori alibi za naredne sudske procese'.

"I na kraju, ističemo da se i zaključci, kao i ostali dio komisijinog izvještaja bave prošlošću i ne nude na osnovu utvrđenih nalaza konketne mjere i prijedloge za prevazilaženje dosadašnjih slabosti u radu Terminala, otklanjanje uzroka takvog stanja, kao i mjere za regulisanje naftne privrede u Federaciji BiH", navedeno je u komentaru privrednog društva Naftni terminali u Sarajevu koji je postpisao Ibrahim Bećirbegović.

Pored ova dva izvještaja, u Parlamentu je najavljeno da je i Federalna vlada dostavila svoj izvještaj za poslanike o mjerama koje je preduzimala u vezi s Naftnim terminalima pa će o ovoj temi, evidentno je, tek biti riječi u Predstavničkom domu.

Današnja sjednica ovog federalnog parlamentarnog nivoa je završena, datum naredne će biti poznat naknadno.

(Fena)

Vrijeme je da se o aferi Pravni fakultet objavi sve. Jer, nakon podignute medijske prašine, vrlo brzo se sve smirilo i ostalo isto – žrtve su ostale žrtve, a ugledni profesori ostali ugledni. Zato smo smatrali da je u interesu javnosti neophodno iznijeti sve detalje ovog slučaja. Kako ne bi sve ostalo isto.

Dakle, ako ikada u ovoj zemlji zaista bude pravne države za aferu Pravni fakultet odgovarat će: Lučić Zdravko, profesor, Golić Bajro, profesor, Saltaga Fuad, profesor, Durmišević Enes, profesor, Duraković Nijaz, profesor, Omerbegović Sead, profesor i ministar, Džambić Nedžad, vozač, Balijagić Faruk, odvjetnik, Balijagić Belma, kćerka odvjetnika, Mujčinović Šaban, advokat, Hadžić Margareta, kriminalac, Hadžić Nadil Mačak, nezaposlen, Orić Naser, penzioner, Tankić Izo, sudija, Divković Ivica, SIPA, Đaković Mato, novinar, Mašić Jasmin, vozač, Hadžimehmedović Indira, sudija, Ćaćić Stjepan, tužilac i Milić Dijana, tužilac. Mi ćemo iznijeti neka saznanja do kojih smo došli. Redom...

ZDRAVKO LUČIĆ, profesor

„Ja sam veliki švaler, ali nikad ne priznajem ženi“, govorio je prošle godine istražnim organima profesor Lučić Zdravko.

Kako navodi naš izvor, Lučić je tri sata pričao istražnim organima o svim urgencijama na njegovom fakultetu. Tvrdio je da su preko njega za svoju djecu i rođake urgirali generali Sefer Halilović, Salih Malkić, Nedžad Ajnadžić, zatim predsjednik HDZ-a Dragan Čović, glavni tužilac iz Tuzle Šesenam Ćosić... Navodno je profesor Lučić priznao da se u „spornom periodu“ družio i sa Farukom Balijagićem, da su studentice odvodili u njegove stanove u tuzlanskom naselju Kula, da je na tim „sjedeljkama“ bila i proročica Kleopatra, da su se jele juneće glavušice, da su jednom išli u Balijagićev stan u Rijeku ... .

„Sa studenticom Š. L. često sam išao u Sarajevo i Mostar. Bilo nam je dobro“, ispričao je Lučić.

Studentica Š. L., kako tvrdi naš izvor, potvrdila je ovaj iskaz. Osim nje o seksualnim odnosima sa „profesorom“ Lučićem istražnim je organima govorila i studentica „N“.

- Rekao mi je da je utjecajan, da me može uništiti ako mu ne dođem u sobu, u Hotelu Tuzla. Otišla sam. Sjedili smo oko dva sata. On mi je pričao o svojim putovanjima. Potom je otišao u kupatilo. I kad se vratio vidjela sam da mu se digao. Vjerovatno je popio vijagru. Glumila sam da sam bolesna kako ne bi s njim imala seksualni odnos. Ali morala sam ga, na kraju, zadovoljiti oralno, ispričala je studentica.

Ispit je nakon toga, položila. Kao što su na sličan način ispite kod Lučića položile još najmanje tri studentice.

BAJRO GOLIĆ, profesor

On nije priznao svoja nedjela. Ali terete ga iskazi dvije studentice. Jedna od njih je čak i spolno oboljela. Prema njihovim iskazima, spavale su sa Golićem u Hotelu Tuzla, a on se samo sjetio jedne od njih jer je kod njega dobila devetku.

Čini se da su Golića od seksa puno više zanimale konvertibilne marke. Tako je, navodno, dogovorio sa Seadom Đulovićem iz Živinica da mu, za uspješno kćerkino studiranje na Pravu, ogradi vikendicu. Đulović je organizirao prijevoz, te kamionom prebacio stubiće kojim je ograđena Golićeva vikendica. Kćerka je uspješno diplomirala. Danas radi u SIPA-i.

„Ja sam mu nudio pare za te stubiće, ali on je odbio“, izjavio je Golić.

Bilo kako bilo, Sead Đulović je potvrdio da je platio ogradu za Golićevu vikendicu, te da mu je kćerka završila Pravni fakultet. O drugim detaljima nije htio pričati.

FUAD SALTAGA, profesor

Prema dosadašnjim rezultatima istrage, navodi naš izvor, i ovaj profesor je volio mlade studentice. Noći u Hotelu Tuzla provodio je sa studenticama Š.L. i H.A. Obje su dobile prolaznu ocjenu kod njega. Saltaga se o ovim detaljima još uvijek nije izjasnio, ali ga optužuju studentice u svojim iskazima.

ENES DURMIŠEVIĆ, profesor

Durmišević je, sudeći prema svjedočenjima, također, spavao sa najmanje dvije studentice. Namjeravao je spavati i sa prelijepom studenticom „N“ koja je ranije oralno zadovoljavala profesora Lučića. Ona je odbila i nije položila ispit. Za razliku od studentice „J“ koja je, prema iskazu studentice H. A., išla u Durmiševićevu sobu u Hotelu Tuzla.

NIJAZ DURAKOVIĆ, profesor

Profesor Duraković nije spavao ni sa jednom studenticom. Imao je problem.

„Bio je pijan i nije mu se mogao dići, pa smo se samo mazili i grickali“, ustvrdila je plavokosa studentica „L“.

Sve se zbivalo u objektu „Diskrecija“ u blizini Tuzle. Nakon te noći, studentica „L“ je položila ispit.

FARUK BALIJAGIĆ, odvjetnik

U spornom periodu intenzivno se družio sa profesorima Pravnog fakulteta, što dokazuju i fotografije nastale u tuzlanskom naselju Solina. Balijagić je, prema iskazima Jasmina Mašića i Zdravka Lučića, često organizovao „sjedeljke“ na koje su dovođene prostitutke koje su tada bile angažovane u objektima čiji je vlasnik bio Mustafa Krasnić. Najčešća gošća na tim sjedeljkama bila je N. K. koja trenutno živi u Ukrajini. Osim prostitutki pod kontrolom Mustafe Krasnića, Balijagić je navodno dovodio i djevojke iz objekta čiji je vlasnik bio Mujaga Salibašić zvani Šmudo koji je nekoliko puta osuđivan zbog organiziranja prostitucije. Također, odvjetnik Balijagić je, prema našim izvorima, nekoliko puta profesorima u krevet slao i studenticu Š.L., a nju je nagovarao da sa sobom vodi drugarice, te da na taj način polažu ispite. Prema iskazima koje su prikupili istražni organi, Balijagić je u društvu tadašnjeg studenta prava i predsjednika BOSS-a Mirnesa Ajanovića, više puta posjećivao profesore u objektu čiji je vlasnik osuđeni makro Jozo Banović.

„Jednom me je napao zato što njegova kćerka Belma nije položila ispit kod Bajre Golića. Rekao sam mu da ja nemam ništa s tim, te da to riješi sa profesorom Golićem. On je nazvao profesora Golića, te ga vrijeđao“, ispričao je Zdravko Lučić.

Poslije toga, odvjetnik Balijagić je uputio anonimno pismo na adresu Antikorupcijske komisije Skupštine TK i tako je otvorena afera Pravni fakultet. U to vrijeme, Balijagić je bio član spomenute Komisije.

Zbog navedenih činjenica, protiv Balijagića je također napisana krivična prijava. Tereti se za zloupotrebu položaja i ovlasti, te za navođenje na prostituciju.

BELMA BALIJAGIĆ, kćerka odvijetnika

Kako je navedeno u dokumentu koji je potpisala tužiteljica Dijana Milić, Belma Balijagić je dogovorila sa Jasminom Mašićem da mu preda nekoliko stotina eura kako bi položila ispit kod Bajre Golića. S obzirom na to da nije uspjela položiti ispit, a da je prethodno, u dogovoru sa ocem Farukom predala novac, Belma se odlučila na drugu varijantu - s bratom Adnanom je dogovorila da fizički napadnu Mašića kako bi vratili novac. O svemu je, naravno, bio upoznat i Faruk Balijagić. Kada nisu uspjeli, Balijagići su priču plasirali u javnost. Mirnes Ajanović se, zanimljivo, baš u tom periodu prebacio u Banja Luku. Kasnije je postao pripravnik u „Odvjetničkom uredu Faruk Balijagić - advokat“

ŠABAN MUJČINOVIĆ, advokat

U spornom periodu, Mujčinović je bio predsjednik Kantonalnog suda u Tuzli. Posjeduje vikendicu u blizini Tuzle. Tu vikendicu često je, navode svjedoci, posjećivao profesor Bajro Golić, preko kojeg su njegova djeca uspješno završila Pravni fakultet. Inače, Mujčinovića su sa profesorom Golićem upoznali Margareta i Nadil Hadžić zvani Mačak, poznati kao članovi prve zločinačke organizacije u BiH kojom je rukovodio Ferid Okić Salihi. Golić je nedavno potvrdio da je poznavao Hadžiće, te njihovog prijatelja Šabana Mujčinovića.

MARGARETA HADŽIĆ i NADIL HADŽIĆ MAČAK

Oboje su često bili u društvu profesora sa Pravnog fakulteta. Navodno, Margareta Hadžić je imala veliki utjecaj na studenticu Š.L. koja je često spavala sa profesorima i na te skupove vodila i svoje prijateljice. Nadalje, kćerka Margarete Hadžić, Jelena Hribar Hadžić, koja je, inače, supruga Merseda Hadžića Švicarca, bila je uspješna studentica Pravnog fakulteta. Prema našem izvoru, Hadžićeva se najviše družila sa Lučićem i Golićem, preko kojeg je sređivala ocjene za kćerku Šabana Mujčinovića, koji je, zauzvrat, Margareti i Nadilu Hadžiću odgodio izdržavanje kazne zbog pucnjave u jednom ugostiteljskom objektu u Tuzli.

NASER ORIĆ, penzioner

Bratična Nasera Orića uspješna je studentica Pravnog fakulteta. Ispiti su plaćani Naserovim mišićima, tvrdi naš izvor, jer Naser Orić je prijetio studenticama koje su odlučile progovoriti o aferi „Pravni fakultet“. Direktno je od studentice „J“ tražio da povuče iskaz, a kada je ona to odbila, Orić se odlučio na ozbiljnije metode.

„Kada sam jedno jutro krenula na fakultet, na mom autu je bila zalijepljena posmrtnica sa mojom fotografijom i mojim imenom i prezimenom. Kao ožalošćeni, naveden je Pravni fakultet“, ispričala je istražnim organima studentica „J“.

IZO TANKIĆ, sudija

Obje kćerke Ize Tankića završile su Pravni fakultet. U svom iskazu, Zdravko Lučić je ustvrdio da je Izo Tankić nekoliko puta urgirao za svoje kćerke. Sudija Suda BiH je navodno prijetio tužiteljici Milić zato što je ona saslušala njegovu mlađu kćerku u aferi Pravni fakultet. Zbog toga tužiteljica nikad nije smogla hrabrosti da sasluša i stariju Tankićevu kćerku koja je u Srebreniku kupila diplomu srednje škole, na osnovu koje se otisnula na uspješne studije. Inače, starija kćerka Tankić, diplomu srednje škole „stekla“ je u periodu dok je živjela u Njemačkoj.

JASMIN MAŠIĆ, vozač

On je jedini akter ove afere koji je osjetio lisice na rukama. Osuđen je bio na godinu i po zatvora, ali je Kantonalni sud u Tuzli ukinuo presudu. Uglavnom, svojim službenim vozilom koje je u vlasništvu Vlade TK, prevozio je profesore, studentice i prostitutke. U njegovom su stanu nađena ispitna pitanja iz predmeta sa Pravnog fakulteta. Uzimao je novac od studenata kako bi omogućio polaganje ispita. Od tog je novca kupio dva stana u Tuzli. Trenutno je na slobodi. Rado bi progovorio o ovoj aferi, ali mu navodno prijete ostali akteri ove afere.

INDIRA HADŽIMEHMEDOVIĆ, sudinica

„Predsjednica Kantonalnog suda u Tuzli, Indira Hadžimehmedović, zvala me da van rokova upiše svoju kćerku na fakultet. Kad smo to završili, ona je nazvala i kazala da trebamo upisati i drugaricu njene kćerke, jer kćerki mrsko da studira sama“, ispričao je u istrazi Zdravko Lučić.

Indira Hadžimehmedović nikad nije saslušana. Njen sud je nadležan za suđenje u ovom predmetu.

STJEPAN ĆAĆIĆ, tužilac

Kada je 2005. godine zaprimio prijavu u vezi sa kriminalom na Pravnom fakultetu, Stjepan Ćaćić je odlučio da nema elemenata krivičnog djela. SIPA je u međuvremenu podnijela krivične prijave. Glavni tužilac je zadužio tužioca Ćaćića da vodi istragu u tom predmetu. Dakle, u istom predmetu za koji je tvrdio da nema elemenata krivičnog djela.

DIJANA MILIĆ, tužiteljica

Mada u ovom predmetu glumi žrtvu, tužiteljica Dijana Milić na sve načine opstruira istragu u ovom predmetu. Prvo, priznanja Zdravka Lučića i njegovu ispovijest, tužiteljica Milić je svela na formu jedne službene zabilješke koja nema nikakvu vrijednost u predmetu. Drugo, tužiteljica Dijana Milić nikad nije saslušala Faruka Balijagića u vezi sa navodnim navođenjem na prostituciju. Treće, tužiteljica Milić nikada nije saslušala Nasera Orića zbog sumnji da je prijetio studenticama koje su svjedočile u ovom predmetu. Četvrto, tužiteljica Milić do prošle sedmice nije htjela prihvatiti krivične prijave protiv profesora mada su one završene krajem prošle godine. Peto, Dijana Milić je za vrijeme saslušavanja svjedoka, studenticama crtala muške spolne organe raspitujući se da li ta veličina ogovara veličini spolnih organa profesora s kojima su studentice bile. Šesto, tužiteljica Milić je kompletan predmet u elektronskoj formi predala novinarki Nezavisnih novina Jasmini Šarac.

(zurnal.info)

Tužilaštvo BiH vodi opsežnu istragu o brojnim kriminalnim radnjama u zatvorima sa područja Republike Srpske. Istraga je otvorena još 2006. godine, a intenzivirana je u protekla tri mjeseca. Sve ovo nam je potvrđeno u Tužilaštvu BiH, gdje nisu bili raspoloženi za davanje bilo kakvih širih izjava. Istraga Tužilaštva fokusirana je na tri kriminalna akta: davanje raznih pogodnosti, bez ikakvog zakonskog uporišta, licima koja su presuđena na višegodišnje zatvorske kazne zbog počinjenih ratnih zločina; otkrivanje stvarnih uzroka brojnih (ne)razjašnjenih smrtnih slučajeva u zatvorima, te malverzacije sa javnim nabavkama. Tužilaštvo BiH izuzelo je proteklih mjeseci obimnu dokumentaciju iz zatvora, a posredstvom Ministarstva unutrašnjih poslova nedavno su otpočela saslušanja svjedoka i osumnjičenih u ovom slučaju.

Nema nikakve sumnje da će Tužilaštvo BiH podići optužnicu protiv odgovornih, jer svjedočenja i dokumenti do kojih su došli nedvosmisleno potvrđuju da su u ovdašnjim zatvorima, posebno KPZ Banjaluka (Tunjice), na čijem je čelu Pero Dunjić, počinjena teška krivična djela, te je notorno da zatvore vode veći zlikovci od onih koji u njima «leže». «Žurnal» je u posjedu dokumenata koji direktno potvrđuju da su pravosnažno presuđeni za ratne zločine puštani na slobodu bez ikakvog zakonskog uporišta, a veliko je pitanje da li oni uopšte služe svoje kazne, jer prema tvrdnjama naših izvora, narečeni veći dio vremena provode van zatvorskih zidina. Iz Izvještaja direktoru kazneno popravnog zavoda Bajaluka, (koji su potpisali načelnik zatvorske straže, dežurni doma, a signirao direktor Pero Dunjić) vidljivo je da je Drago Radaković 18.04.2009. godine dobio izlazak u grad u vremenu od 9-15 časova.

DESET HILJADA ZA SLOBODU

Drago Radaković presuđen je na dvadeset godina zatvora zbog ubistva šest bošnjačkih civila u Prijedoru 1994. godine. Presudu je donio Okružni sud u Banjaluci, a djelo je prvobitno okvalifikovano kao teško razbojništvo sa ubistvom, da bi kasnije bilo preinačeno u ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Radaković je, zajedno sa Radoslavom Kneževićem i Duškom Krndijom, presuđen u novembru 2005.-e, a kaznu je počeo izdržavati 06. oktobra naredne godine. U zatvoru treba biti do 24.05.2025. godine, a pravo na pogodnosti dobija tek nakon polovine odslužene kazne. Tako je po zakonu, ali ko ima pare za njega zakoni ne važe, bilo da je ratni zločinac ili poratni tajkun. Upravo zbog toga je Radaković prošle godine bez ikakvih problema dobijao dozvolu za izlazak u grad, a nema sumnje da je to dobijao i nakon navedenog datuma. Prema tvrdnjama izvora Žurnala, nadoknada za redovan izlazak na slobodu iznosi nekoliko desetina hiljada maraka. U Izvještaju se navodi da je Radaković u grad izlazio u pratnji straže, što je neistina. Zatvorenici koji plate upravi, kreću se sasvim slobodno i bez ikakvog nadzora.

Još je drastičniji slučaj Siniše Teodorovića, za kojeg bi se moglo reći da i ne služi osmogodišnju robiju, jer je non stop na slobodi, a samo ponekad prenoći u zatvoru i to reda radi. Teodorović je presuđen na osam godina zatvora zbog počinjenog ratnog zločina. Presudio ga je Okružni sud u Banjaluci, jer je kao pripadnik Vojne policije i stražar u logoru Manjača, zajedno sa Željkom Bulatovićem i Zoranom Gajićem, 28. juna 1992. godine ubio logoraše Omera Filipovića i Esada Bendera. U presudi se još navodi da su pomenuti kao stražari mučili, zlostavljali i maltretirali logoraše na Manjači. Taj i takav Teodorović je stalno na slobodi i šeta slobodno Banjalukom, sve dok ponovo nekog ne ubije. Tako je prema Izvještajima direktoru kazneno popravnog zavoda Banjaluka, (koji su potpisali načelnik zatvorske straže, dežurni doma, a signirao direktor Pero Dunjić), u periodu od januara do juna prošle godine, Teodorović najmanje deset puta koristio pogodnosti na koje nije imao pravo i izlazio u grad. Svaki put je navodno vođen u pratnji stražara, što je neistina, a neki od izlazaka pravdani su polaganjem ispita u Tehničkoj školi. Teodorović je na izdržavanje kazne stigao 20.12.2006., a treba je služiti do 14.12.2013. te je jasno da nije mogao koristiti nikakve pogodnosti do, najmanje, kraja ove godine.

PEDOFIL PRETUČEN DO SMRTI

U banjalučkom zatvoru vlada sveopšta anarhija, zatvorenici često sami uzimaju pravdu u svoje ruke, te su tako u posljednjih godinu i po dana čak četiri osuđenika smrtno stradali. Ferid Memić, osumnjičen za pedofiliju, zvjerski je pretučen 28 septembra pretprošle godine, da bi dva dana nakon toga podlegao povredama. U ta dva dana nije dobio nikakvu ljekarsku pomoć, što je bilo kobno. Uposlenici Ministarstva pravde i banjalučkog zatvora pokušali su prikriti stvarni uzrok Memićeve smrti, tvrdeći da je bio bolestan, ali ih je demantovao obdukcioni nalaz u kojem je konstatovano da je smrt nasilna i nastupila je kao posljedica dejstvom tupo-tvrdog predmeta. Ubica ili ubice nikada nisu otkriveni, a Memićeva porodica podigla je tužbu protiv Republike Srpske.

Rade Radinović, osumnjičen za ubistvo Doris Bajilo i Gordane Milosavljević, objesio se dvadesetak dana nakon Memićeve smrti. To je nesporno, ali je sve ostalo u vezi sa njim sporno. Na dan kada je Radinović nastradao, izvršena je neuobičajna, trostruka rokada stražara koja otvara niz pitanja. Radinović je, navodno, na dan svoje smrti odbio da ide u šetnju sa ostalim zatvorenicima. Ostao sam i bez nadzora u ćeliji, što nije u skladu sa pravilima obezbjeđenja zatvorenika. Takav postupak je šokantan, jer je direktor Pero Dunjić, pismeno naložio pojačan nadzor nad Radinovićem, mjesec dana prije samoubistva (konstatujući da je sklon suicidu). Radinoviću je, izvan svake razumne sumnje, dozvoljeno da se ubije.

SMRT NA “RADNOM MJESTU”

Nikifor Đekić, presuđen na 15 godina robije zbog teškog teškog ubistva u razbojništvu, doživio je infarkt na imanju tajkuna Gorana Marinkovića, gdje je radio. Desilo se to osmog jula prošle godine. Prije toga, iz zatvora je kod Marinkovića odlazio bez ikakve policijske pratnje, potpuno sam u automobilu. Između Marinkovića i zatvora nema nikakvog potpisanog ugovora, kako je precizirano Instrukcijom Ministarstva pravde, koja nalaže i da osuđeno lice može raditi u organizaciji udaljenoj najviše 20 kilometara od zavoda. Marinkovićevo imanje je mnogo dalje. Uz sve to, Đekić, koji je bio opasan po okolinu, nikako nije mogao dobiti ovu povlasticu. Riječ je ovdje o teškim krivičnim djelima, jer o svemu ovome nije obaviješteno ni Ministarstvo pravde, a ni MUP RS. Uz sve to, na Marinkovićevom imanju radi i Mirko Ristić, presuđeni pedofil i to bez ikakvog nadzora, iako je i on itekako opasan po okolinu.

Nenad Tegeltija umro je februara ove godine, od posljedica trovanja. Dunjić je to negirao, tvrdeći da je umro prirodnom smrću, ali je poznato da je Tegeltija par mjeseci prije smrti popio solnu kiselinu, ili ga je neko natjerao da to učini, što mu je došlo glave. Obdukcija nije izvršena ni u jednom od ova dva slučaja, pa je ostalo nepoznato šta je ili ko je zaista uzrokovao Đekićev infarkt i Tegeltijino trovanje. Ostalo je nepoznato da li je i ko natjerao Tegeltiju da popije kiselinu, a šokantnija od ovoga je činjenica da Tužilaštvo nije ni obaviješteno o njegovoj smrti.

GOLF U GARAŽI

Prije četiri godine u garaži Pere Dunjića policija je pronašla ukradenog golfa. Slučaj je prijavljen tužilaštvu u Banjoj Luci. Vodila ga je tužilac Živana Bajić, ali je ostalo nepoznato u kom je statusu taj predmet. Osuđenici su u nekoliko navrata tražili da im se dostavi odgovor o ovom predmetu, ali iz tužilaštva u Banjoj Luci ništa nisu dobili.

Državama Zapadnog Balkana otvorena su vrata EU a koliko će brzo kroz njih proći zavisi od angažmana svake države pojedinačno. U međuvremenu Zapadnom Balkanu ne treba specijalni predstavnik EU.

Konferencija u Sarajevu koja je u srijedu okupila predstavnike zemalja članica EU, Evropske komisije i zemalja regije, te SAD, Rusije i Turske, potvrdila je da BiH i ostale zemlje regiona mogu računati na ulazak u EU - onda kada ispune uslove. O konkretnim rokovima kada bi se to moglo desiti nije bilo govora.

-EU je potvrdila svoju nedvosmislenu posvećenost evropskoj perspektivi zemalja zapadnog Balkana, što je osnova za stabilnost i razvoj. Budućnost zapadnog Balkana leži u EU. Zemlje zapadnog Balkana moraju intenzivirati svoje naporeda ispune neophodne postavljene kriterije i usaglašene uslove na njihovom putu ka članstvu u EU. Napredak svake zemlje biće ocjenjivan posebno, navodi se u predsjedničkoj izjavi Španije, predsjedavajuće EU, objavljenoj u srijedu nakon sastanka EU - Zapadni Balkan održanom u Sarajevu.
U radu neformalnog sastanka učestvovalo je 48 predstavnika zemalja članica EU, Zapadnog Balkana, SAD, Rusije, Turske i međunarodnih organizacija.
- Današnja konferencija bila je jasan dokaz opredjeljenosti EU i šire međunarodne zajedncie da zemlje Zaopadnog Balkana trebaju postati dio EU, rekao je u obražanju novinarima nakon završetka konferencije Sven Alkalaj, ministar spoljnih poslova BiH.
- Ova je konferencija potvrdila perspektive regiona za članstvo u EU. Očekujemo da obećanja koja smo danas čuli budu pretočena u konkretnu saradnju među zemljama regiona a poslednjih mjeseci smo svjedoci pozitivnog razvoja u čitavom regionu, pregovori Hrvatske o pristupanju EU su u završnoj fazi, odluka o bezviznom režimu za BiH i Albaniju, očekuje se mišljenje Evrospke komisije o zahtjevu za članstvo Albanije i Crne Gore a i aplikacija Srbije čeka već nekoliko mjeseci. Ono što smo danas željeli da poručimo je da BiH i Kosovo nisu napušteni i zaboravljeni kada je riječ o evropskin integracijama, poručio je evropski komesar za proširenje Stefan Fule.
Eventualno imenovanje specijalnog izaslanika EU za Balkan, o čemu se špekulisalo poslednjih dana, očigledno ne uživa jedinstvenu podršku unutar EU.

- Kada se osvrnemo desetak godina unazad smatram da je u cjelini Zapadni Balkan uspješna priča o angažmanu EU. Stoga, po mom mišljenju, smatram da nam ne treba specijalni izaslanik za Zapadni Balkan, ocjena  je Miguel Angel Moratinosa, ministra spoljnih poslova Španije, koja je bila i organizator skupa u Sarajevu.

Na konferenciji nije bilo usvanja zvanične deklaracije jer predstavnici Srbije nisu željeli staviti svoj potpis na dokumenat koji potpisuju i predstavnici Kosova, pa je kao kompromisno rješenje izabrana forma u vidu predsjedničke izjave Španije ,kao zemlje koja trenutno predsjedava EU.

Zbog nepristajanja Srbije da učestvuje na skupu na kome su i predstavnici Kosova, kao nezavisne države, organizator je odustao i od zvaničnog skupa pa se konferencija u Sarajevu tretirala kao neformalni skup, pri čemu učesnicima nisu navođene zemlje iz kojih dolaze i funkcije koje obavljaju, već samo imena i prezimena.

(zurnal.info)

U ovoj jedinstvenoj ponudi Ministarstvo privrede u Zeničko-dobojskom kantonu vam nudi otplatu bankovnih kamata, besplatno uvođenje certifikata kvaliteta i privatizaciju oslobođenu tereta radničkih doprinosa. Ako pozove odmah, gratis dobijate legalizaciju nelegalno izgrađenog objekta

Kupili ste najnovijeg audija Q7 na kredit po kamati većoj od šest posto ali vam je rata ipak prevelika ili ste uložili novac u pogrešan biznis pa sada bez zarade otplaćujete stare kredite? Ne brinite! Vlada Zeničko-dobojskog kantona ima rješenje za vas. Ona će vam otplatiti bankovnu kamatu na kredite, platiti dobijene certifikate ili pogrešna ulaganja u poslovnu zonu - čak i pomoći da besplatno legalizujete nelegalnu gradnju! I dok vam Kanton vraća kamate Opština plaća unajmljivanje izgrađenog prostora. Već nekoliko godina Ministarstvo za privredu ovog kantona daje novac bez razrađenih kriterija i kontrole. Prošle godine za ovu je namjenu izdvojeno oko milion maraka.

KANTON IZGRADI, OPŠTINA UNAJMI

Iako revizori svake godine upozoravaju da se novac za subvencije kompanijama dijeli skoro bez ikakvih kriterija i kontrole, ovogodišnji javni poziv nije ništa drugačiji od prošlogodišnjeg. Teoretski ste mogli napraviti zgradu za vašu firmu sa samo jednim zaposlenim, Vlada bi vam otplatila kamatu koju dajete banci, a vi nakon naplate svoju zgradu možete prodati. Čista zarada. A ako ste kojim slučajem imali zaposlenih radnika možete ih bez straha sve otpustiti. Također, kupovina službenog auta mogla bi se prikazati kao investicija.

Vrhunac strateških ulaganja Ze-Do Kantona je vraćanja novca koje ste potrošili plaćajući administrativne takse za legalizaciju nelegalno izgrađenih objekata. Amir Avazović, pomoćnik ministra za privredu u Zeničko-dobojskom kantonu, kaže da njih ne zanimaju ekonomski efekti novca kojeg daju:

- Nama je dovoljno da je čovjek izgradio poslovni prostor – kaže Avazović i dodaje da niko ne može znati da li će firma propasti i za to ne postoje nikakve garancije.

On kaže da postoje komisije na terenu prije nego što Vlada odobri svaki grant. Spisak firmi i njihovih vlasnika koje su proteklih godina dobijale ove grantove najbolje govori o radu ove komisije.

Kompanija Faro iz Zenice čiji je vlasnik Haris Mašić dobila je 2008. godine 32.000 maraka za otplatu kredita koji je otišao na novu zgradu sjedišta ove firme. Za potrebe svoje trgovačke firme Mašić je izgradio hiljadu kvadrata prostora, a Zeničko-dobojski kanton mu je pomogao sa otplatom kredita. Prije dvije godine Faro je preselio iz iznajmljenog u vlastiti prostor. Kako je Mašić u međuvremenu postao i direktorom zajedničke kompanije KTG Zenica, koja bi u ovom gradu trebala napraviti famozno nazvani “posao stoljeća” gradnjom elektrane na gas, tako je on iskoristio tu privilegiju pa ovu kompaniju smjestio u svoj, uz pomoć kantona, stečeni prostor. Kako nezvanično saznajemo Opština Zenica plaća Mašićevoj firmi unajmljivanje ovog prostora. Tako kanton i opština pomažu ovom bivšem predsjedniku Izvršnog odbora SDA Zenica da hiljadu kvadrata prostora stekne bez gotovo ikakvih vlastiti ulaganja.

FAKAT JE SVE MOGUĆE

Te 2008. godine novac se još uvijek davao i neproizvodnim kompanijama. Od prošle godine samo proizvodne djelatnosti mogu dobiti subvencije ali su kriteriji i dalje ostali isti. Tako je moguće da Metalno iz Zenice sa svojih 403 radnika dobije 32.000 maraka, a Fakat-D sa deset puta manje radnika 24.000 maraka. Ovo je moguće samo zato što Vladi ZDK uopšte nisu bitni efekti investicije niti radnici. Najvažniji kriteriji je površina izgrađenog objekta, dakle interes vlasnika, a ne radnika. Da je obrnuto, kriteriji bi bili broj zaposlenih i količina proizvedene robe. Na dugačkom spisku se zaista nalaze i kompanije koje bez rezerve zaslužuju novčanu podršku ali je izostavljanjem kvalitetnih kriterija ostavljena mogućnost zloupotrebe javnog novca. Na to su nekoliko puta upozoravali i inspektori u svojim revizorskim izvještajima:

Potrebno je izvršiti analizu rezultata koji su ostvareni nagrađivanjem privrednih subjekata koji uposlovanje uvode ISO standarde i po istom sačiniti odgovarajuće izvještaje. Potrebno je osigurati da se preuzete obaveze izmiruju u skladu sa ugovorenim rokovima, piše u izvještaju Ureda za reviziju institucija Federacije za 2008. godinu.

BRATSKA POMOĆ

Ovaj ured je skrenuo pažnju i na svesrdnu pomoć braći Mujanović iz Zavidovića. Kada su braća Ismet, Ferid i Ibrahim privatizirali firmu Ziko iz Zavidovića, Kanton je odlučio pomoći plaćanjem zaostalih obaveza za penziono osiguranje. Nakon što su te obaveze izmirene 2007. godine, pomoć braći Mujanović nastavljena je i u naredne dvije godine. Prvo su 2008. godine dobili 24.000 maraka za izgradnju preko 700 kvadrata prostora, a 2009. dobili su još 15.000 maraka za uvođenje ISO standarda. Ne bi bilo čudno da ovu kompaniju, nakon svega, za pozamašnu sumu prodaju strancima. Tako su fabriku čipsa čiji vlasnik je bila kompanija Mujanovića Ferimpex prodali austrijskom Kelly'su. Za stvaranje tvornice čipsa Ferimpex je od holandske vlade dobio oko dva miliona maraka uz obavezu da zaposle radnike i po prodaji dionica tri godine nakon početka rada dionice prodaju isključivo radnicima. To se zaista i desilo ali je radnicima ostao tek neznatan broj dionica pa su na ovom poslu najviše profitirala braća Mujanović.

Oni su inače bivši radnici Krivaje iz Zavidovića. Početkom devedestih napuštaju ovu kompaniju i osnivaju Ferimpex. Novcem zarađenim od čipsa izgradili su tržni centar u prostoru koji je ranije pripadao kompaniji Ziko te se dio iskoristili za privatizaciju zavidovićke Krivaje. Kako je uspješan aranžman Mujanovića i Vlade Zeničko-dobojskog kantona svakodnevno možemo vidjeti u izvještajima o štrajkovima radnika ove firme.

Uz sve ovo, teško je povjerovati Vladi ovog kantona kada kaže da ovim podsticajima pomaže privredu i radnike. Prije bi se reklo da pomaže okrupnjivanje kapitala.

(zurnal.info)

Vanjskopolitički odbor u Evropskom parlamentu usvojio je danas Rezoluciju o stanju u Bosni i Hercegovini na temelju izvještaja njemačke konzervativne zastupnice Doris Pack. Odbor od BiH traži poduzimanje odlučnijih koraka u provedbi reformi, a zastupnica Pack zahtijeva da se prekine "vražiji krug nacionalizma". Odbor od Bosne i Hercegovine traži brzu provedbu ustavnih reformi.

Velikom većinom glasova prihvaćen je izvještaj o stanju u BiH, koji je pripremila njemačka zastupnica Doris Pack, sa 194 amandmana uvrštena u njega.

U rezoluciji Odbor izražava nezadovoljstvo što BiH ostvaruje ograničeni napredak u približavanju Evropskoj uniji i traži jačanje centralnih organa države. Među ostalim, traži se da administrativni nivoi stoje u skladu s finansijskim mogućnostima države. Nadalje, potrebna je primjena člana dva Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanje kao i provedba presude Evropskog suda za ljudska prava, kako bi svi građani BiH uživali jednaka prava.

Odbor za vanjsku politiku u Bruxellesu je naglasio da izričito podržava visokog predstavnika, čiji posao može biti završen tek kada su za to ispunjeni svi uvjeti.

Izvjestiteljica Pack smatra da nema alternative za reformu ustava BiH. Zatražila je od političkih predstavnika u BiH da pokažu više odgovornosti. U BiH će biti stabilnosti i blagostanja samo ako surađuju svi narodi. Mora se prekinuti vražiji krug etničkog nacionalizma.

Pack je poručila kako Evropa želi da ljudi u BiH konačno kreiraju svoju budućnost. To uključuje i izgradnju obrazovnog sistema, primjerenu integraciju izbjeglica, odlučnu borbu protiv korupcije te jačanje pravne države.

Odbor je pozdravio ostvareni napredak u vezi s pripremom za bezvizni režim i istaknuo važnost putovanja bez viza za građane BiH. Na tom putu građanima Bosne i Hercegovine pomoći će slovenska zastupnica Tanja Fajon, koja je danas u Odboru za slobode, unutarnje poslove i pravosuđe imenovana za izvjestiteljicu za viznu liberalizaciju za BiH i Albaniju.

(Fena)

EvropskI sud za ljudska prava izrekao je presudu u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine prema kojoj nemogućnost aplikanta da povrati prijeratni stan u Sarajevu predstavlja kršenje odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno kršenje člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju (prava na imovinu).

Aplikant Branimir Ðokić je državljanin BiH i Srbije, rođen 1960. u Srbiji. Trenutno živi u Nišu.

Slučaj se tiče neuspjelih pokušaja aplikanta da povrati vlasništvo nad stanom, koji je ranije kupio u Sarajevu i napustio za vrijeme rata u BiH 1992-1995. godine, te da upiše svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Đokiću, tadašnjem predavaču u Vojnoj akademiji smještenoj u Sarajevu 1986. godine dodijeljen je vojni stan, jedan od 16.000 stanova koje su u to vrijeme posjedovale Oružane snage bivše SFRJ (JNA).

JNA se formalno povukla iz BiH 19. maja 1992. godine, što je rezultiralo sa premještajem škole aplikanta u Srbiju.

Đokić se, daljim tokom događaja, pridružio tadašnjim Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije, a nakon završetka rata, u augustu 1998. godine aplikant je podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine.

Njegov zahtjev je bio odbijen u martu 2000. godine, s obrazloženjem da, u skladu sa članom 3a. spomenutog zakona, samo oni koji mogu dokazati status izbjeglica ili raseljenih lica imaju pravo na povrat svoje prijeratne imovine.

Iako je ta odredba bila ukinuta u julu 1999. od visokog predstavnika za BiH, ovo ograničenje je ostalo na snazi po pitanju vojnih stanova, čiji su vlasnici služili u oružanim snagama država sljednica bivše SFRJ, a u praksi to se najviše ticalo onih koji su (kao aplikant) služili u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije.

Odbijanje molbe aplikanta je poništeno od Vrhovnog suda Federacije BiH u decembru 2006. godine i vraćeno na ponovno odlučivanje na Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je odbio aplikanta sa njegovim zahtjevima...

U martu 2006. godine Dom za ljudska prava je utvrdio da Aplikantova nemogućnost da povrati vlasništvo nad stanom i bude upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, predstavlja miješanje države BiH u njegovo pravo na imovinu, garantovano članom 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju.

Međutim, Dom za ljudska prava je utvrdio i da Đokićeva služba u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije predstavlja nelojalnost prema BiH, te da stoga, imajući u vidu kratko trajanje stanarskog prava aplikanta i činjenicu da je aplikant imao pravo na naknadu, miješanje BiH bilo opravdano.

Do danas, aplikantu, koji nije uspio da povrati vlasništvo nad stanom u Sarajevu, nije dodijeljen ni stan u Srbiji, već dobiva naknadu za stanarinu od srbijanskih vlasti u iznosu od otprilike 100 eura.

Aplikacija je podnesena Evropskom sudu za ljudska prava 9. decembra 2003. godine. Komentari treće strane su uloženi od Vlade Republike Srbije.

Presuda je donesena u Vijeću od sedam sudija u sastavu - Nicolas Bratza (Ujedinjeno kraljevstvo), predsjednik, Giovanni Bonello (Malta), Ljiljana Mijović (BiH), David Thór Björgvinsson (Island), Ján Šikuta (Slovačka), Ledi Bianku (Albanija), Mihai Poalelungi (Moldovija), sudije, i Fatoş Araci, zamjenik Odjela registrara, saopćeno je iz Registra Evropskog suda u Strasbourgu.

(Fena)

«Objavite da nemamo struje već mjesecima», rekao je za Žurnal prije par dana jedan željezničar na postaji u Stanarima. Rezignirano je konstatovao da je sve propalo i da je nekada moćna firma postala sopstvena bolesna sjena. Željeznica bez struje djeluje kao pepretum mobile, ali je istina da je većina malih postaja isključena sa mreže, te da željezničari uz svjetlost fenjera spuštaju i podižu rampe. Vratili su se vijekovima unatrag. U posljednje četiri godine, Željeznicama je zadat smrtonosni udarac, a sveprisutnu anarhiju niko i ne pokušava primiriti. Osnovni cilj menadžmenta, na čelu sa Petkom Stanojevićem, jeste spriječiti da nezadovoljstvo radnika eksplodira prije oktobarskih izbora i sve je podređeno tome. Podaci o gubicima su šokantni, čak i oni frizirani u naručenim revizorskim izvještajima. Jednostavno, strašnu rupu nemoguće je bilo kakvim sredstvom ili računovodstvenom gimnastikom prikriti.

DODIKOVI SKRETNIČARI

Za samo četiri godine SNSD-ove vlasti, gubici su dostigli fantastične razmjere. Prateći revizorske izvještaje od 2005. do 2009., nemoguće je ne primijetiti svjesno urušavanje ovog vrijednog sistema. Tako je na kraju 2005. (premijer bio Pero Bukejlović) konstatovan gubitak od cca 1,7 miliona maraka, da bi promjenom vlasti (dolazak Milorada Dodika za predsjednika Vlade RS u martu 2006.-e) i menadžmenta u Željeznicama, gubitak na kraju te godine porastao za cijelih 14 miliona i iznosio je cca 15,7 miliona maraka. Krajem iduće godine on je cca 13,7 , da bi godinu kasnije (2008.) ponovo «skočio» na 14,5 miliona. U 2009. dolazi do ekspanzije gubitaka i oni se penju na 22 miliona maraka. To su gubici koje su konstatovali revizori kroz frizirane i netačne knjige Željeznica Srpske. Stvarni gubici su mnogo veći i strašniji.

Od kako je SNSD preuzeo željeznicu svake godine povećavao se gubitak firme. Potvrđuju to i sljedeći podaci: tokom 2008. Uprava je u dva navrata podigla komercijalne kredite (šest miliona plus 15 miliona) da održe poslovanje preduzeća koje je i te godine bilo 14,5 miliona u gubitku. Znači samo te godine, da nije bilo kredita, gubitak bi iznosio 35 miliona maraka. Tokom 2005. i 2006. ukupni gubici su bili oko 24 miliona, što znači da su za četiri godine SNSD-ovi kadrovi napravili 60 miliona maraka dubioze.

POPRAVLJANJE NEPOPRAVLJIVOG

Kako bi održali socijalni mir u Željeznicama RS krenuli su ovoj godini u nova zaduživanja, te povlaće kredite od 20 miliona i od 16 miliona maraka, što sa kamatama na njih, daje ovih 40 miliona maraka zaduženja. (Uz onih 60 miliona iz prethodne četiri godine, to je ravno 100 miliona maraka). Na taj način bi se isplatile plate željezničarima i pobune ne bi bilo, a nakon oktobra šta bude sa njima, jer će tada sistem pući kao ledenica Odluke o kreditnom zaduželju su donesene, a ključni čovjek je Ministar saobraćaja Nedeljko Čubrilović, koji raspolaže državnim paketom akcija i praktično kontroliše Skupštinu akcionara (65 posto je u rukama Vlade RS), te može raditi šta hoće, posebno zbog činjenice da mali akcionari nisu organizovani. Krediti su dignuti pod motom «popravljanje likvidnosti», što je nonsens i obmanjivanje javnosti, jer termin «popravljanje likvidnosti» znači da postoji ekonomska ravnoteža između prihoda i rashoda, ali je u određenom periodu narušena, te se javlja nelikvidnost u odnosu na predviđeni plan. Kod Željeznica RS sasvim druge stvari su u pitanju. Menadžment je u posljednje četiri godine nekontrolisano povećao troškove, te povećao broj radnika, a sve da bi se zadovoljili apetiti vladajuće oligarhije. Uz sve to, da bi prikrili kriminal i suzbili nezadovoljstvo, oko 500 radnika tokom prošle godine nagrađuju izmjenama stručne spreme u njihovu korist, čime dodatno povećavaju izdvajanja. Uz sve to, u posljednje četiri godine zaposleno je 800 novih radnika, koji, objektivno, ne mogu zaraditi plate koje primaju.

FALSIFIKOVANI UZROCI NESREĆA

Bitno je napomenuti da je prethodna vlast dobila kredit od evropskih banaka kako bi provela program rješavanja viška radnika i stabilizacije sistema zbog enormno visokih troškova plata u to vrijeme. Tim kreditom, redukovan je broj radnika na 3.050, a trebalo ga je svesti na 2.600. Rasturači BiH ignorišu ove projekte, a od željeznica prave poligon za stranačko udomljavanje, što se direktno odražava na troškove plata, koji se sa 35 miliona u 2007. godini povećavaju na fantastičnih 51 milion u prošloj godini. U isto vrijeme prihod od prevoza je sa 36 miliona u 2007. godini pao na 31 milion u prošloj, te je iz ovih podataka jasno kakav se čini zločin. Lažno se za ove probleme optužuje svjetska kriza, a riječ je, u stvari, o nemogućnosti da radionice pružaju usluge kao ranije, jer su uništene. Tako se više uopšte ne održavaju i popravljaju stotine teretnih kola, lokomotive, a ni pruga se ne održava. Svi planovi poslovanja su fiktivni.

Nijedan od pomenutih kredita nije razvojnog karaktera, već je njima kupovan socijalni mir, a plaćane su obaveze samo onim dobavljačima koji su davali procenat Stanojeviću i njegovim gaulajterima. Upravo zbog toga, sve željezničke radionice su stale i ništa ne rade, jer nemaju čime da rade, pošto u njih ništa već godinama nije uloženo.

Održavanje kapaciteta skoro da i ne postoji, a radionice već odavno ne pružaju usluge drugim željeznicama, jer nemaju šta ponuditi. Ništa više ne radi, a kapaciteti koji su održavali željeznicu su jednostavno rečeno potpuno uništeni. Brojne nesreće posljedica su javašluka, a uzroci nesreća su falsifikovani. Pravi uzrok je nemar u održavanju sistema, ali ko mari ovdje za zakon.

MODERNIZACIJA

Željeznica se pljačka na sve moguće načine, a jedan od omiljenih su studije. Tako je u režiji vlade RS investirano u Studiju modernizacije željeznica. Posao je na namještenom tenderu dobila italijanska firma ISAF i isplaćeno joj je 2,2 miliona KM, iako njen predložak, prema riječima stručnjaka, ne vrijedi ni 100 maraka. Milorad Dodik je taj posao dogovorio prilikom svog boravka u Italiji, a finiširan je u kafani «kaldera» u Laktašima.

CRNI FOND

Jedan značajan broj novozaposlenih je za radno mjesto plaćao između pet i sedam hiljada maraka. Dobar dio tog novca otišao je u crni fond iz kojeg će se finansirati izbori u ovom dijelu RS.

(zurnal.info)

Jučer je u Domu naroda Federalnog parlamenta napokon usvojen zakon o igrama na sreću ali kockarnice još uvijek državi duguju milione maraka. Po prvi put u BiH objavljujemo priču koju je Centar za istraživačko novinarstvo napisao prije tačno godinu i koja precizno pokazuje koliko se problem sa kockarnicama u BiH oteo kontroli. Priča je ranije objavljena na engleskom jeziku na stranici Projekta o izvještavanju o organizovanom kriminalu i korupciji.

BiH vrvi od kladionica i automat klubova namijenjenih onima koji bi do lake zarade. No, privoliti ove firme da plaćaju svoje obaveze nije mali izazov za nadležne institucije.

Loša financijska situacija koja prati građane još od završetka rata u Bosni i Hercegovini (BiH) jedan je od razloga zašto većina traži izlaz u igrama na sreću. Dobitak u kockarnicama mogao bi im itekako pomoći u rješavanju tog problema.

Ali, više od 2.000 kladionica i automat klubova, od Banja Luke do Sarajeva, ljudima ne dijele, već uzimaju novac. Pomoćnik ministra za fiskalnu politiku Ministarstva financija Federacije BiH (FBiH) Hajrudin Hadžimehanović kaže da se radi o jednom od najunosnijih poslova u zemlji.

Upratiti trag novca pokazalo se teškim za poreske inspektore iz FBiH i Republike Srpske (RS). Vijeće ministara BiH je svakom entitetu prepustilo da samostalno reguliše industriju igara na sreću. Entiteti donose i provode zakone, te prate tok miliona KM koje građani prokockaju.

Iako djeluju odvojeno, entitetske vlasti se suočavaju sa istim problemima. Priređivači igara na sreću zarađuju ogromne pare, a nadležne institucije ih ne tjeraju da plaćaju sve poreze.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva su obišli RS i FBiH kako bi istražili ovu granu industrije. Uvidom u dokumentaciju, te kroz razgovore sa direktorima firmi i službenicima zaduženim za kontrolu rada priređivača igara na sreću, novinari su otkrili trenutno stanje ove industrije, probleme sa kojima se suočava i šta je očekuje u budućnosti

FBiH se okreće tehnologiji

Teško da ćete proći stotinjak metara a da ne naiđete na automat klub ili kladionicu u Sarajevu. Slična situacija je i u ostatku FBiH koja je, prema podacima Ministarstva finansija FBiH, u 2009. godini imala registrovanih 13 kladionica sa 1.511 poslovnica, te 52 automat kluba sa 38 poslovnih jedinica.

Prema podacima Ministarstva finansija građani su u 2007. godini u kladionicama ostavili skoro 128 miliona KM, a u automat klubovima 10 miliona KM.

Drugim riječima, građani su prokockali 138 miliona KM koje su mogli potrošiti na odjeću, hranu i druge potrepštine.

Ali čak ni ti brojevi ne otkrivaju pravo stanje, jer poslovanje sa gotovinom otežava utvrđivanje stvarnih iznosa koji su u opticaju. Podaci institucija pokazuju da većina vlasnika ne mari previše za prijavljivanje profita.

Do aprila 2009. godine priređivači igara na sreću u FBiH nisu bili izmirili obaveze u iznosu od skoro 7,5 miliona KM. Iz dokumentacije se vidi da taj dug obuhvata neuplaćene doprinose za radnike, poreze na dobit, plaću, dobitke i imovinu, kao i druge obaveze, među kojima su takse, novčane kazne i članarine.

Poreska uprava je od januara 2008. do maja 2009. godine privremeno zatvorila 401 objekat zbog toga što su nastavili sa radom nakon što im je istekla licenca koja se obnavlja svake godine. Po zakonu, preduzeća moraju plaćati licence i druge naknade svake godine, ali mnoge od njih za to ne mare.

Federalni zvaničnici kažu da se nadaju da će nova tehnologija omogućiti bolje praćenje rada kockarnica i omogućiti uvid u njihove stvarne prihode.

Uvođenje Internet veze sa kladionicama i automat klubovima omogućilo bi Poreskoj upravi FBiH da u svako doba dana prati promet ostvaren u tim objektima.

"Lutrija BiH je to već uradila i uveliko olakšala posao Poreskoj upravi. Prema tome, vrlo je značajno da napravimo te izmjene i pripremimo takva rješenja da te objekte možemo mnogo efikasnije kontrolirati", kaže Hadžimehanović.

Još jedna nedavna promjena zakona je također pomogla da se ujednači rad kladionica. Zakon o porezu na dohodak u kladionicama je u svim kantonima u FBiH ujednačen i iznosi deset posto, dok su ranije svi kantoni imali različite porezne stope.

Rigorozna pravila za otvaranje kazina

Jedini kazino koji ispunjava sve uslove za rad u BiH je Coloseum u Sarajevu čiji je vlasnik slovenačka firma Hit. Kazino je otvoren 2007. godine i za razliku od mnogih drugih balkanskih, protiv njega nije vođen sudski postupak zabog pranja novca ili izbjegavanja poreskih obaveza.

Razlog što samo Coloseum ispunjava sve uslove mogao bi se nalaziti u činjenici da su uslovi za dobijanje licence u BiH daleko strožiji nego u većini drugih zemalja u regionu.

Prema Zakonu o igrama na sreću FBiH, za otvaranje kazina potrebno je registrirati firmu koje ispunjava tačno određene uslove, prije svega osnivački ulog u vrijednosti od milion KM, te depozitovana sredstava rezervne sigurnosti, također u vrijednosti od milion KM.

Hadžimehanović kaže da rigorozna pravila odbijaju potencijalne priređivače igara na sreću. U toku su aktivnosti na izradi novog zakona koji će omogućiti zainteresovanim vlasnicima kazina lakši pristup bh. tržištu. Do tada, kaže on, neće im biti lako.

"Zahtjeva za otvaranje kazina u posljednje vrijeme nema", kaže Hadžimehanović, "a i kad ih je bilo, interesanti su brzo odustali kad su saznali rigorozna pravila za obavljanje takve djelatnosti."

Obračun sa neplatišama u RS

U RS-u je u 2009. godini bilo registrirano 29 kladionica sa 581 uplatnim mjestom, te 216 licenciranih automat klubova.

Priređivači igara na sreću u RS su dužni do kraja februara dostavljati godišnje financijske izvještaje. Do kraja februara 2009., kladionice u RS-u prijavile su promet od 26 miliona KM, a automat klubovi od 10 miliona KM.

Do maja 2009. godine tek polovina njih je dostavila finansijske izvještaje. U slučaju kašnjenja zakon nalaže da pravna lica moraju platiti kaznu od 17.000 KM, a fizička od 1.000 KM.

Đorđe Mikeš, direktor Agencije za posredničke, informatičke i financijske usluge iz Banja Luke, kaže da do trenutka pisanja ove priče vlasti nisu podigle niti jednu tužbu za prinudnu naplatu poreza od onih koji kasne sa podnošenjem izvještaja, jer troškovi takse iznose 500 KM. Ako se uzme u obzir da takvih slučajeva ima mnogo, APIF jednostavno nema dovoljno novca za pokretanje svakog postupka, dodaje Mikeš.

Čak i bez svih finansijskih izvještaja, Poreska uprava RS je prikupila malo manje od 9 miliona KM od poreza na prihod od priređivanja igara na sreću u 2008. godini, dok je porez na dobitak iznosio 375.000 KM.

No, dugovanja su daleko veća, uključujući i 1,5 miliona KM koje duguju tri firme protiv kojih je Poreska uprava RS pokrenula proces prinudne naplate poreza. Riječ je o Bet Shop (duguje 437.000 KM), Millenium Sport (684.000 KM) i Derby Games (535.000 KM).

Usmjeravanje prikupljenih sredstava

Posebno je pitanje kome usmjeriti sredstva prikupljena od priređivača igara na sreću.

Nevladina organizacija Centri civilnih inicijativa (CCI) zalaže se za to da se da se novac od igara za sreću distibuira najugroženijim kategorijama društva, kaže glasnogovornik CCI-a Adis Arapović.

U RS-u je već zakonom ozvaničeno da su korisnici prihoda od igara na sreću socijalno ugrožene kategorije društva, udruženja građana i sportska društva. Slično je bilo i u FBiH dok nekadašnji premijer Edhem Bičakčić nije promijenio zakon i sav prihod od igara na sreću usmjerio isključivo u budžet FBiH.

Prema nacrtu novog zakona o igrama na sreću u FBiH, novac prikupljen oporezivanjem priređivača trebao bi se ponovo usmjeriti u podsticanje amaterskog sporta, pomoć licima sa invaliditetom, prevenciju narkomanije i drugih zavisnosti, te u obrazovanje i organizaciju kulturnih dešavanja.

"Taj novac treba da ide u posebne fondove i da se iz njih finansiraju projekti", kaže Arapović i dodaje: "da novac bude usmjeravan prema posebnim kategorijama stanovništva."

(Centar za istraživačko novinarstvo / Organized Crime and Corruption Reporting Project)

Godišnje u BiH zbog korupcije u privatnim džepovima završi nekoliko stotina miliona maraka, ali je država u prošloj godini uspjela da vrati samo 15,1miliona maraka. Novčane kazne koje su izrečene osuđenima zbog korupcije pred sudovima u BiH iznose 2,6 miliona maraka dok je vrijednost oduzete imovine 12,5 miliona maraka.

Kako pokazuje analiza Transparency international BiH "Procesuiranje korupcije pred sudovima i tužilaštvima u BiH" u prošloj godini pred sudovima u BiH zbog korupcije je osuđeno 173 osobe ali su sudovi samo u rijetkim slučajevima nalagali i oduzimanje nezakonito stečene imovine.

Dvije trećine osuđenih zbog korupcije pred sudovima BiH prošlo je sa uslovnim kaznama, 15,6 posto osuđenih dobilo je novčane kazne dok je samo 15,6 posto osuđenih završilo iza rešetaka.

Da je korupcija u BiH, hvala na pitanju, dobro i napreduje, potvrđuju brojna međunarodna istraživanja gdje se BiH redovno plasira u grupu država sa rasprostranjemom korupcijom. Bvez obzira na načelnu osudu sveprisutne korupcije u našim životima vlast se do sada i nije naročito pokazala uspješnom u njenom suzbijanju.

Premijer nema vremena za borbu protiv korupcije

Da će se nešto bitnije promijeniti u bliskoj budućnosti malo je vjerovatno, što najbolje potvrđuje lakonski odgovor aktuelnog federalnog premijera Mustafe Mujezinovića na nedavnoj tribini u Zenici kada je na pitanje prisutnih zašto se njegova Vlada aktivnije ne bori protiv korupcije, premijer mudro odgovorio da “nema vremena za borbu protiv korupcije jer je zauzet borbom protiv siromaštva”.

Premijeru bi neko očigledno trebao nacrtati da između siromaštva njegovih podanika i široko rasprostranjene korupcije postoji direktna veza, ali to je već druga priča.

Kako je pokazala analiza Transparency internationala BiH, za adekvatno kažnjavanje zbog korupcije postojeći zakoni u BiH nisu problem.

“Propisi koji uređuju otkrivanje, dokazivanje odnosno krivični progon koruptivnih krivicnih djela u BiH su, također, adekvatni, odnosno osiguravaju dovoljan nivo efikasnosti krivičnog pravosuđa”, navodi se u izvještaju TI BiH.

Problem se javlja kod procesuriranja korupcije od momenta prijave pa do izricanja konačne sudske presude kao i kod kažnjavanja.

Iako zakon omogućuje sudovima da nalože i oduzimanje imovine stečene na nezakoniti način, ova kazna se rijetko izriče što upuštanje u rizik sa primanjem mita čini prihvatljivijim.

“Krupne ribe” izvan dohvata

U slučajevima korupcije jedini i glavni motiv je jednostavno finansijska zarada pa ukolikoje ulog dovoljno veliki logika korumpiranih zvaničnika je da se isplati riskirati sa eventualnom novčanom ili uslovnom zatvorskom kaznom ako ih ipak uhvate, ukoliko na kraju novac ostaje u džepu.

Drugi razlog zbog mršavih rezultaat oduzimanja nezakonito stečene imovine je, kako se navodi u izvještaju TI BiH, “što se pred sudovima u BiH redovito nalaze predmeti situacijske korupcije nižeg nivoa” ili jednostavnije rečeno, “sitnije ribe” dok oni najkrupniji slučajevi ili ostaju neprocesuirani ili se istraga odvija godinama bez vidljivih rezultata.

Posebno je zanimljivo koliko od prijavljenih slučajeva korupcije na kraju završi sudskim presudama i kaznama.

U protekloj godini tako su tužioci u BiH na stolovima imali 1.791 prijavu koja se odnosila na krivična djela korupcije. U ukupnoj masi prijava, ove prijave za krivična djela korupcije činile su tek 4,3 posto.

Pola prijava bude odbačeno

Nakon što tužioci pročešljaju prispjele prijave, polovica njih završi u košu pa je u prošloj godini u svim tužilaštvima bilo otvoreno ukupno 800 istraga zbog sumnje da je riječ o korupciji. Rezultata je da u ukupnoj masi otvorenih istraga udio onih koje se odnose na korupciju čini tek 2,8 posto od ukupnog broja istraga za sva krivična djela.

“Utemeljeno se može zaključiti da je skoro polovina svih prijava za korupcijska krivična djela u BiH bila odbačena od strane svih tužilaštava u BiH što je, svakako, zabrinjavajuci podatak. On, ponovo, može ukazivati na kvalitet prikupljenih saznanja o korupcijskim krivičim djelima, odnosno ovaj podatak je još jedna indicija da se radi o takvim oblicima krivičnih djela čije istraživanje, još u najranijim fazama krivičnog postupka, ima slabe izglede za uspjeh”, konstatuje se u izvještaju TI BiH.

Konačno, kada su tužilaštva u prošloj godini završila svoj dio posla konačan rezultat bio je tek 185 potvrđenih optužnica u slučajevima korupcije što je tek 1,2 posto od ukupnog broja potvrđenih optužnica pred sudovima u BiH. Na prvi pogled stiče se utisak da korupcija baš i nije neki problem u BiH.

Zakoni dobri, provođenje loše

Na kraju kada dođe do izricanja presuda, od 195 sudskih odluka u prošloj godini koja se odnose na slučajeve korupcije, u 33 slučaja optuženi su oslobođeni, u 10 slučajeva je postupak obustavljen, u 12 slučajeva donesene su odbijajuće presude dok je kazna, novčana, uslovna ili zatvorska izrečena u 142 slučaja, odnosno osuđene su ukupno 173 osobe.

Za mršave rezultate u borbi protiv korupcije u BiH teško je naći opravdanje. Postojeći zakoni daju dobar zakonski okvir, policijske agencije i tužilaštva imaju, barem na papiru, adekvatnu unutrašnju organizacionu strukturu a omogućeno im je i zakonsko korištenje naprednih tehnika, od prisluškivanja, korištenja obilježenih novčanica pa do ubacivanja prikrivenih policajaca.

Jedino što može zaribati je “ljudski faktor” odnosno istinska odlučnost vlasti da se korupcija suzbije.

Da takva odlučnost zaista i postoji nije baš izvjesno. Na većinu sistemskih mjera, poput formiranja agencije za sprečavanje korupcije na nivou države, natjerala ih je EU “kandžijom”, uslovljavajući time ukidanje viza.

Sudeći po najavama, EU neće popustiti od insistiranja na borbi protiv korupcije koja će sve češće biti ključni preduslov, kako za približavanje EU, gdje se domaćim političarima baš i ne žuri, tako i za dodjelu finansijske pomoći, bez koje teško da bi domaći budžeti u bližoj budućnosti mogli preživjeti.

Pri tome, kako se vidi ovih dana na primjeru susjedne Hrvatske, EU se neće zadovoljiti “mrvicama”, u vidu lova na korumpirane saobraćajne policajce i opštinske službenike, već će htjeti da vidi iza rešetaka i aktere najkrupnijih afera, koliko god oni bilo visoko u vlasti ili povezani sa njom.

A kada dođe do suočavanja sa izborom između ostanka na vlasti ili zaštite stranačkih kolega, na kraju uvijek trijumfuje želja za ostankom u fotelji.

(zurnal.info)

Naftni Terminali Federacije (NTF) u Pločama uplatili su u juče na svoj račun 1,3 miliona KM čime su ostvarili uslove za nastavak poslovanja. Dan ranije britanska firma Deltagrip je pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku zatražila da se preispitaju uslovi za pokretanje stečaja preduzeća iz Ploča.

U prijedlogu sudu Deltagrip je naveo da NTF zbog prezaduženosti nije u stanju da im izmiriti dug od oko 2,4 miliona KM. NTF je od Deltagripa 2006. godine uzeo zajam u visini od 3,5miliona KM, ali ga nije redovno otplaćivao. NTF je 2006. godine Deltagripu dao u najam dva skladišta, a prema dogovoru britanska kompanija je od iznosa najamnine trebala odbijati dio za otplatu zajma.

Ibrahim Bećirbegović, generalni direktor Terminala Federacije, osnivača NTF-a, kaže da je Deltagrip od augusta 2009. do marta 2010. godine samoinicijativno odbijao dio duga od mjesečnog iznosa najamnine u iznosu koji je bio veći od dogovorenog.

Vedran Perše, advokat Deltagripa, kaže da ova firma nikad nije prestala plaćati najamninu, kako kažu u NTF-u, te da je ugovorom bilo utvrđeno do kojeg iznosa dvije firme mogu prebijati međusobna potraživanja.

Preduzeće iz Ploča je u martu ove godine ponudilo britanskim partnerima novi ugovor o najmu, po višim cijenama, no oni su ga odbili.

Iz Deltagripa kažu da je NTF ultimativno tražio povećanje cijena za 130 posto i povrat dva skladišta, ali i 713.500 KM. Posljednji zahtjev nisu objasnili, kaže Perše.

On kaže i to da NTF nije imao pravo blokirati robu te da su spor trebali rješavati sudskim putem.

Advokati su objasnili da je zajam uzet od firme Deltagrip Limited, a ne od Deltagrip Tradinga koja potražuje povrat novca.

Deltagrip Trading je prilikom podnošenja zahtjeva kao jedan od dokaza sudu u Dubrovniku dostavio dodatak na Ugovor o namjenskom zajmu koji je 5. jula 2007. godine potpisao Josip Tomić, bivši direktor NTF-a. U njemu se utvrđuje da potraživanje zajma prelazi sa firme Detagrip Limited na Deltagrip Trading.

Ibrahim Bećirbegović kaže da ovaj dodatak nije notarski ovjeren i da ne postoji u arhivi NTF-a ili bilo kojeg suda, te da postoji mogućnost da je potpisan pred samo pokretanje stečajnog postupka.

Advokati NTF-a također navode kako nije postojao osnov da Deltagrip pokrene postupak pred sudom u Dubrovniku jer je pločansko preduzeće bilo spremno platiti cijeli dug.

Ovu namjeru Terminali su svom partneru zvanično saopštili u više navrata, a zadnji put 18. maja, dan prije pokretanja postupka u Dubrovniku.

Bećirbegović kaže da Deltagrip nije odgovorio, ali je zato zatražio stečajni postupak.

Advokat Deltagripa je potvrdio da su dobili dopise NTF-a ali da nisu željeli dostaviti svoj račun. Tražili su da NTF uplati novac na vlastiti račun, nakon čega bi ga Deltagrip uzeo aktiviranjem prinudne naplate.

Sud u Dubrovniku je odredio ročište radi izjašnjavanja o prijedlogu za pokretanje stečaja za 10. juni ove godine.

"Bez obzira što je samo rješenje o pokretanju postupka nezakonito, nećemo dozvoliti ni najmanju šansu da dođe do pokretanja stečajnog postupka", kaže Bećirbegović.

"Nažalost mi nemamo drugoga načina da zaštitimo svoje interese", kaže Perše.

(zurnal.info)

Cijeli rat, od 1992. nadalje, general Ratko Mladić sastajao se s hrvatskim generalima, dogovarao prekide vatre, isporuke oružja i nafte i zajedničku borbu protiv Bošnjaka. Dio dnevnika Ratka Mladića objavilo je Haaško tužiteljstvo kako bi ga koristilo kao dokaz protiv Jadranka Prlića, Slobodana Praljka i ostalih čelnika Herceg-Bosne kojima se sudi u Haagu.

General Mladić u svom je dnevniku ostavio bilješke sa susreta s Praljkom, Prlićem, Antom Rosom, Milivojem Petkovićem i drugima, većinom u mađarskom Pečuhu ili Njivicama u Crnoj Gori.

Financijski najteži sastanak bio je onaj od 8. srpnja 1993. s Milivojem Petkovićem u Njivicama, u vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka. Petković je do kraja srpnja 1993. bio načelnik Glavnog stožera HVO-a, a tada ga je zamijenio Praljak. Mladić je zabilježio da su u zamjenu za oružje i “učinjene usluge” položene 1,191.246 tadašnjih njemačkih maraka i dvije cisterne dizela.

Dogovoreno je da Hrvati 8,092.032 marke plate u roku od tjedan dana. Sav taj novac došao je, naravno, iz Hrvatske, jer se u to vrijeme HVO financiralo direktno iz Zagreba.

Prvi sastanak koji je Haško tužiteljstvo izdvojilo je onaj od 5. listopada 1992., kad se Mladić u Pečuhu našao s delegacijom Hrvatske i Herceg-Bosne.

Kao predstavnik Hrvatske bio je Slobodan Praljak, koji je od ožujka 1992. do srpnja 1993. bio pomoćnik Gojka Šuška.

Na drugom sastanku, nakon pada Posavine 26. listopada 1992., Praljak kaže: “Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za stol s Bobanom i Karadžićem. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti”. Na tom je sastanku dogovoreno da se održi sastanak Janka Bobetka i Božidara Vučurevića o liniji HV-a kod Trebinja.

Iduće godine, u srpnju 1993., kad je već buktio sukob s Muslimanima, Mladić je na sastanku kod Miloševića u Beogradu. Milošević mu govori da ne bi trebali davati preveliku podršku Hrvatima. Na sastanku je i Karadžić, koji kaže da trebaju pomoći Hrvatima da bi se prisililo Muslimane na podjelu Bosne. Ipak, Karadžić upozorava da, ako Hrvati napadnu RSK, Srbi iz BiH moraju poslati dva korpusa da pomognu Martiću. Milošević tumači: “Ne bih ja išao na presijecanje Muslimana na dvije autonomije. Mi smo ih nudili Hrvatima, a Tuđman je rekao uzmite ih vi”.

(Jutarnji.hr)

Naftni Terminali Federacije (NTF) u luci Ploče u Hrvatskoj, od osnivanja 2006. godine posluju pod teretom obaveza, nastalih najvećim dijelom kao posljedica štetnih ugovora sa kompanijom Deltagrip Limited iz Londona.

Finansijska policija Federacije BiH (FBiH) je izračunala da je bivše vodstvo NTF-a oštetilo ovu kompaniju za 9,8 miliona KM. Poslovne odluke su bile toliko loše da je firma prošle godine u dva navrata bila pred stečajem. Vlada FBiH je oba puta spašavala firmu novcem poreskih obveznika, uplativši ukupno 4,7 miliona KM.

Terminali u Pločama su jedino bosanskohercegovačko skladište za tečna goriva na obali Jadranskog mora. NTF posjeduju 12 skladišta čiji ukupni kapacitet iznosi približno 81.500 tona goriva. Uprava procjenjuje vrijednost firme na oko 700 miliona KM. Ova skladišta imaju i stratešku važnost za BiH, jer omogućavaju trgovcima gorivom da godišnje na transportnim troškovima uštede oko 40 miliona KM. Njihova ušteda se direktno odražava na cijenu goriva u zemlji.

Vlada FBiH se prema svojim terminalima nije uvijek odnosila domaćinski.

Glavni inspektor Finansijske policije FBiH, Zufer Dervišević, kaže da su krajem 2007. godine bivšem federalnom premijeru Nedžadu Brankoviću dostavili izvještaj o problemima u NTF-u, ali da on i nakon toga nije ništa poduzeo.

Također, Tomića je Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, u decembru 2008. godine optužilo za sklapanje štetnih ugovora i kupovinu opreme po znatno većim cijenama od realnih.

Aktuelna Uprava NTF-a je krajem 2009. godine sačinila analizu ugovora sa Deltagripom. Njihovi podaci pokazuju da je NTF, samo zbog niske cijene najma skladišta Deltagripu i raznih kaznenih penala, izgubio više od 3 miliona KM. Osim toga, Deltagrip traži isplatu od 9,3 miliona KM zbog pretrpljene štete.

U Upravi strahuju da bi štete za kompaniju mogle biti i veće. Naime, oni su u naknadnoj kontroli otkrili ugovore za čije postojanje nisu znali ni Nadzorni odbor ni Finansijska policija FBiH. Ove akte potpisivao je Tomić. Analiza ove dokumentacije tek predstoji.

Prvi ugovor sa Deltagripom, u martu 2005. godine, potpisao je Burđelez, tadašnji direktor Energoperola Ploče, firme iz koje je godinu kasnije nastao NTF. Britanskoj kompaniji je u najam dato jedno skladište od 10.000 kubnih metara prostora. Ugovorena je cijena od 50.000 dolara mjesečno, plus 1,5 dolara po toni izdate nafte.

Burđelez je drugi ugovor sa Deltagripom potpisao 16. januara 2006. godine, četiri dana nakon što je smijenjen sa dužnosti. U najam im je dao još dva neobnovljena skladišta iste zepremine. No, ovaj put, cijena po skladištu je bila niža i iznosila je 40.000 dolara i 1,75 dolara mjesečno po toni izdate nafte.

Finansijska policija je utvrdila da je ovaj ugovor štetan, jer je njime određeno da NTF ni u kom slučaju ne može raskinuti ugovor u narednom periodu od pet godina.

Vedran Perše, advokat Deltagripa negira da je ugovor sa NTF potpisan pod nepovoljnim uvjetima za pločansku kompaniju. On kaže da je Deltagrip u momentu zaključenja ugovora plaćao više nego drugi.

NTF nije imao novac za obnovu, već ga je posudio od Deltagripa. Stoga je Burđelez 8. februara 2006. godine, dva dana prije predaje dužnosti, sa britanskom kompanijom potpisao Ugovor o zajmu od 1,9 miliona KM. Taj zajam je kasnije narastao na 3,5 miliona KM.

Drago, Burđelez kaže da nije istina da je Ugovor potpisao nakon smjene te da Finansijska policija ne zna raditi svoj posao. Dodaje da su bili zadovoljni prihodima koje su ubirali od Deltagripa.

Novi direktor, novi problemi

Uvlačenje firme u nove štetne poslove nastavljeno je dolaskom novog direktora na čelo NTF-a. Tomić je tokom svog mandata potpisao više dopuna ugovora sa Deltagripom. Prema analizi sadašnje Uprave to je prouzrokovalo veće štete za NTF i ovu kompaniju dodatno dovelo u podređeni položaj. Iako su Terminali Federacije iz Sarajeva, kao matično preduzeće NTF-a Ploče, naložili Tomiću da promijeni dijelove ugovora koji je potpisao njegov prethodnik, on to nije učinio.

Naprotiv, Tomić je 4. septembra 2006. godine potpisao Dodatak Ugovora o najmu za dva skladišta. Ovim ugovorom je obavezao NTF da obnovi skladišta u roku od šest mjeseci. U slučaju kašnjenja, pločanska kompanija je dužna platiti štetu Deltagripu. U prvobitnom ugovoru nije bio određen datum završetka radova. Iz nove uprave kažu da je Tomić definisao rok koji firma nije mogla ispoštovati. Rok je probijen, a NTF je Deltagripu platio 175.000 KM.

Perše kaže da je ova britanska firma pokazivala više nego dobru volju za saradnju, te da su sve vrijeme osiguravali novac za kredite, ispunjavajući time svoje obaveze iz ugovora.

Mjesec dana kasnije, 10. oktobra 2006. godine, Tomić je Deltagripu dao u najam još jedno skladište nafte kao zamjenu za dva nedovršena. I to je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora. Umjesto da ugovori fiksnu cijenu za najam skladišta, pristao je na cijenu od 4 dolara po toni istočene nafte. Menadžment NTF-a je utvrdio da je ovim do sredine 2008. godine firmi pričinjena šteta od oko 750.000 KM.

Kako kažu u NTF-u, Tomić je nastavio da vuče loše poslovne poteze pa je u februaru 2007. godine potpisao još jedan dodatak na ugovor sa Deltagripom, čime je obavezao firmu da besplatno obračunava troškove, čisti skladišta i prepumpava naftu. Procijenili su da je NTF oštećen oko 640.000 KM. Time je britanska kompanija dodatno dovedena u povlašten položaj u odnosu na druge klijente, a NTF je nastavio da gubi novac.

Tokom 2007. godine Deltagrip je u prosjeku plaćao duplo manju cijenu za skladištenje nafte u odnosu na INU i Petrol.

INA je u tom periodu plaćala prosječno 7,2 KM, Petrol 6,4 KM, dok je cijena za Deltagrip bila 3,5 KM po toni uskladištene robe.

U aprilu 2007. godine Tomić je od OTP Banke podigao kredit od 4,8 miliona KM. Novac je, između ostalog, trebao biti utrošen na završetak obnove skladišta datih u najam Deltagripu. Kako bi osigurao ovaj kredit, kao i zajam od Deltagripa, Tomić je pod hipoteku stavio 150.000 kvadratnih metara zemljišta NTF-a. To je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora firme.

Zavođenje reda

Matično preduzeće iz Sarajeva, Terminali Federacije, je 2007. godine pokušalo uvesti red u NTF Ploče, jer je, od dolaska na mjesto direktora preduzeća, Tomić samostalno odlučivao. Stoga su u julu formirali tročlanu Upravu NTF-a i na njeno čelo postavili Tomića koji tako više nije mogao sam sklapati ugovore, već je za to trebao i potpis barem još jednog člana Uprave.

No, prije toga, kažu u Upravi, Tomić je uspio napraviti još jedan štetan potez. Desetak dana prije formiranja tročlane Uprave, on je sa Deltagripom potpisao novo smanjenje cijene najma za dva nedovršena skladišta. Umjesto ranijih 40.000 dolara mjesečno, ugovorio je da londonska firma plaća 3,15 dolara za tonu izdatog goriva. Tomić je ovim smanjenjem cijene napravio ustupak Deltagripu zbog kašnjenja sa rekonstrukcijom. Finansijska policija FBiH sumnja da je Tomić svjesno odugovlačio završetak obnove skladišta kako bi Deltagripu nastavio činiti ustupke.

Tomić je u intervjuu novinaru CIN-a kazao da je ovaj ugovor potpisao kako bi spriječio da NTF plaća penale zbog nedovršenog posla.

"Ja sam spašavao stvar", kaže Tomić i priznaje da je bilo kašnjenja. On nije želio komentarisati druge detalje iz ugovora.

U analizi ugovora sa Deltagripom, splitski advokat, Ivan Ožić, kaže da nije bilo opravdanih razloga za smanjenje cijene. Ožić u izvještaju novoj upravi NTF-a kaže da je Deltagrip od juna 2007. do marta 2009. godine, ipak, skladištio robu u nedovršenim skladištima.

Ožić kaže da su skladišta korištena "po smiješno niskoj cijeni", čime je NTF-u "pričinjena znatna šteta." On dodaje da za to "nije bilo nikakvih racionalnih razloga."

Perše kaže da su djelomično koristili neke od skladišta i da su to obračunali u svom odštetnom zahtjevu. Dodaje da je uprava taj zahtjev prihvatila.

Ibrahim Bećirbegović, generalni direktor Terminala Federacije, je u decembru 2009. godine smijenio Tomića sa mjesta predsjednika Uprave NTF-a i imenovao Nikolu Štulu, dugogodišnjeg inžinjera u ovoj firmi.

Štula kaže da je Tomić nakon smjene otuđio dio dokumentacije NTF-a te da nova Uprava još uvijek pokušava utvrditi činjenice o poslovanju firme i visinu štete koja je nastala u periodu dok je on bio prvi čovjek kompanije u Pločama.

Otkriveni novi štetni ugovori.

Novo vodstvo firme je u februaru ove godine u arhivu otkrilo ugovor iz 2007. godine koji nije bio ovjeren kod notara niti je upisan u protokol ove firme. Potpisao ga je Tomić. Ovim ugovorom Deltagripu je dato pravo da unajmljena skladišta iznajmljuje trećim licima. Uprava je najavila da će kod hrvatskog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) ispitati vjerodostojnost ovog ugovora. Iz jednog od ugovora se može saznati da je Deltagrip iznajmljivao prostor za skladištenje goriva firmi BNP Paribas iz Švicarske.

Menadžment je otkrio još jedan ugovor iz 2007. godine prema kojem je, umjesto ranijih pet godina, trajanje zakupa za dva skladišta produženo na 30 godina. Učinjeno je to na zahtjev Deltagripa. Britanska kompanija nije izgubila ništa od svojih prava iz ranijih ugovora.

U dopisima Vladi FBiH i Terminalima Federacije, Deltagrip je krivio NTF za mogući prekid saradnje. Isticali su da je u njihovom interesu da kompanija u Pločama posluje uspješno, što je i uvjet za ostvarivanje poslovnih planova Deltagripa u ovoj regiji.

Deltagip je u augustu 2009. godine prestao plaćati najamninu spremnika, čime je, prema Upravi, jednostrano raskinuo Ugovor o najmu. U martu ove godine NTF je ponudio britanskoj firmi novi ugovor o najmu po višim cijenama, no, ona je odbila ovaj prijedlog i blokirala račune NTF-a, zahtijevajući naplatu od 1,3 miliona KM, odnosno ostatak zajma.

Perše kaže da Deltagrip nije prekinuo plaćanje i da je novo vodstvo NTF-a uzelo vlast u svoje ruke.

"Hoće nas izbaciti van, a ne žele poštovati ugovorne obaveze i ne žele rješavati eventualne sukobe na način kako je to predviđeno ugovorom", kaže Perše.

Štula, aktuelni predsjednik Uprave NTF-a, kaže da je Tomić poslovanjem sa Deltagripom ugrozio likvidnost firme i doveo firmu pred dužničko ropstvo.

"Mogli bi raditi badava idućih 17 godina za ovaj temeljni posao", kaže Štula i dodaje: "Deltagrip je dao dva miliona dolara, a htjeli se domoći terminala od svojih 350 miliona eura."

(CIN)