KAUČ SELEKTOR: Ante Čačić nije čovjek za veliku scenu pa najbolja momčad Eura ide kući

PRIČA DANA: HRVATSKA

Bilo je pitanje trenutka kada će se limitiranost Ante Čačića obiti o glavu hrvatskoj reprezentaciji. Nadao sam se da će taj trenutak doći nakon ovog turnira. Čovjek je teoretski sve postavljao kako spada, ali nedostatak instinkta, činjenica da se ozbiljnim nogometnom bavi tek posljednjih desetak godina je ono što je ubilo nade Hrvatske na Euru. Svi komentatori redom su mu zamijerali kasne izmjene i on iz toga nije naučio ništa.

Utakmice je uglavnom posmatrao nijemo kao da ga se ne tiče što se događa na terenu. Razlog tomu je što nema osjećaj, ne kuži igru, nije u stanju odlučivati u hodu.

Najbolji primjer je Mario Mandžukić. Čačić je taktički sjajno koristio Mandžikića. Na uštrb njegove efikasnosti Mandžukić se bavio umaranjem protivničke obrane i razvlačenjem iste. Njegov angažman ga je trošio do maksimuma. I to je sasvim u redu. Čovjek je obavljao posao, ali takav posao se ne može obavljati više od 70-ak minuta po utakmici. Ostatak vremena imaš prebijenog igrača kojem ni tjelesni kapaciteti niti koncentracija nisu na razini koja je potrebna za ovakve utakmice. Dalje od primjera Marija Mandžukića ne treba ići.

Čačićeva taktička postavka crpila je Marija Mandžukića a ovaj to nije zarezivao i ostavio je čovjeka da tone u nemoć što je prema igraču takvog karaktera i ljudski gledano nepravda.

Kasno je upalio Ante Čačić i u slučaju totlano zapostavljengo Andreja Kramarića koji je staru, visoku i sporu obranu Portugala sigurno mogao ranjavati puno više nego igrači slične im konstitucije. Pjaca i Kramarić da su ušli recimo oko 70-te minute uvjeren sam da bi stvari bile puno drugačije. Portugal ne bi imao daha za kontre jer bi opasnost po njihov gol bila konstantna, bili bi već umorni, način igre ova dva klinca im ne bi pasao, jer su taktički disciplinirani ali tehnički toliko nadmoćni da bi unijeli dozu umjetnosti/nelogičnosti u igru i time bi rasparali portugalsku koncentraciju.

Nakon Španjolske pomislio sam da je Čačić barem dovoljno hrabar da preuzme rizik u nekim trenucima, postava koju je poslao na megdan Španjolskoj govorila je tome u prilog. ali protiv Portugala se odlučio za ziheraški pristup, koji smo svi skupa mogli i trebali podnositi do posljednjeg kvartala utakmice, ali nakon toga osobno sam očekivao juriš, a dobili smo trenersko pametivanje o kontroli i slična papazjanija. Hvratska je bolja od Portugala. Da su ranije preuzeli rizik, da su, po meni, otpočetka odlučno krenuli po pobjedu sad bismo govorili o velikoj pobjedi Hrvatske, a Čačić, pizdunski, kad tako moram reći, sad priča o nedostatku sreće...

Potpuno je zaboravio da ga je do sinoć sreća i previše mazila.
Nakon ovakve utakmice mora se biti strog. Ante Čačić jeste svojim znanjem stvorio momčad koja plijeni igrom i tjelesnom spremom. Ali mu se o glavu, kao i svima nama koji smo podržavali Hrvatsku, obilo to što on nije taj, nije čovjek za veliku scenu, fali mu osjećaj, sposobnost da odlučuje u hodu, sposobnost da prepozna situacije koje može okrenuti u svoju korist.

Lako je biti kauč selektor, pogotovo poslije utakmice. Ali žalosno je, jako je žalosno gledati najbolju momčad Europe kako odlazi s turnira nakon osmine finala. I to zbog trenera, a ni trener nije kriv, kriv je onaj tko ga je postavio, a on sjedi u loži i sjedit će još dugo jer u takvom svijetu živimo.

Momčad koja je bolja u sivm segmentima igre mora preuzeti rizik. Netko će reći da se onda moglo dogoditi da se primi dva tri ili čak četiri gola iz kontre, ali nije li, kako je to Cruyff podvlačio, na koncu svejedno s koliko razlike izgubiš. Ono što boli kod poraza Hrvatske je to što se izgubilo ne pokušavajući preuzeti rizik, a imao si sve, spremne vrhunske igrače pune samopuzdanja, ždrijeb koji se otvorio, samo nisi imao čovjeka na klupi koji će to sve pretvoriti u konačnu pobjedu. Ovako ispada da se Mandžukića žrtvovalo bez potrebe do te mjere da svi ljudi sada misle da je Mario tek neki prosječan igrač a čovjek je umro na terenu ispunjavajući zamisli čovjeka koji bi trebao igrati šah na nekoj klupi u maksimirskom parku.

Igrači su se jednostavno ponašali profesionalno, slušali su onoga tko im planira igru i nisu krivi niti jedne sekunde što čovjek koji ih vodi nema osjećaj za nijanse i ne zna čak i koliko njegov plan potroši kojeg igrača. Šteta, jer tko zna kada će opet Hrvatska imati ovakvu generaciju, a pogotovo je pitanje kada će se opet dogoditi da ih ždrijeb pomazi.

Sve je bilo otvoreno a utakmicu je pobijedila trenerska klasa. Santos je ipak ozbiljan mačak u odnosu na Antu Čačića. On je imao svako pravo igrati ziheraški jer ima momčad koja je limitirana u odnosu na Hrvatsku, ali on je znao što mu je činiti da to neutralizira. A to mu je donijelo i to da je pogodio s izmjenom pa je Quaresma odlučio pobjednika.

Prema ovoj utakmici portugalskoj pobjedi se ne može gledati u zube, ali prema svemu što smo gledali na tuniru do ove večeri u Lensu smo svjedočili velikoj nogometnoj nepravdi bez obzira što portugalski dres nosi jedan od najboljih Cristiano Ronaldo čije samo prisustvo na terenu vrijedi barem stotinjak taktičkih postavki.

Portugal je sasvim pametno respektirao Hrvatsku momčad i podredio svoju igru protivniku. Imaju iskusnog, pametnog trenera. Hrvatska se bez puno razloga prepala Portugala, a to je utjecaj pametnog ali neiskusnog i slabog trenera. Jebeš ti sad taktičku zrelost, strpljenje, kad si ispao samo zato što je netko s druge strane taktički ipak zreliji od tebe.

Komentator britanskog Guradiana je odmah nakon utakmice rekao da je Hrvatska sama sebi kriva jer su izgubili zato što su se postavili kukavički. U tome je sva istina. Jebiga. Meni sada na turniru ostaje Engleska, ali ipak nakon ovakvih situacija svatko, pa i najobičniji navijač želi da netko podnese odgovornost. No, to je već problem hrvatskog nogometa.
Nas puno više treba gristi činjenica da je Wales u četvrt završnici a mi smo bili jedina momčad koja ih je pobijedila u kvalifikacijama. Hvala Safetu Sušiću na tome što ispadam običan nogmetni psihopat.

KRATKI REZOVI

Sad mi pade na pamet kako bi baš bila fora da Engleska u trenutku kada su se odlučili napustiti projekt ujedinjene Europe postane prvak starog kontinenta i ta će me misao zabavljati neko vrijeme, ali čak ni to nije zabavno koliko je zabavno iznova gledati potpuno lud, sumanut, prekrasan pogodak koji su postigli Švricarci u meču s Poljskoj. No, eto još jedne životne nepravde. Takvi trenuci nisu dovoljni da bi čovjek bio konačni pobjednik. Iz takvih situacija izniknu kafanske legende tipa – e, kakav je on frajer bio, ali jebiga... Zato i živimo u drutšvu biznisa a ne u društvu umjetnosti. Šaćirijev gol bi u nekoj drugoj postavci stvari vrijedio više poena nego nekakvo ugurivanje lopte u mrežu, ali opet jebiga.

Ako sam jednu stvar dobro predvidio to je činjenica da sam vidio da su Poljaci puno ozbiljnija momčad nego se to mnogima čini. Uvjeren sam da će oni u srazu protiv Portugala biti ti koji će izboriti polufinale. Rijetko kada tako tvrdim stvari ali Poljska se čini dovoljno moćnom, dovoljno organiziranom a, pri tome, raspolaže i sa dovoljno talenta da ode u polufinale. Nisu oduševili protiv Švicarske ali nisu oduševili ni u prethodne tri utakmice. Njih se tek čeka da se upale. Penali su pokazali da su psihički stabilni. Činjenica da su tek u osmini finala primili prvi gol govori o tome da je bedem spreman, jedino su nam napadački ostali dužni, a mi već pomalo zaboravljamo da imaju Lewandovskog koji kao da se pritajio za trenutke kad će biti potrebno da rješi stvari.

Wales je uspio slomiti hrabru momčad Sjeverne Irske. Pokazali su da su spremni igrati netjecateljski nogomet. Oprezno jer znaju da mogu pobijediti svakoga ako im proradi individualna kvaliteta, ali svjesni su svojih limita pa time vrlo dobro kuže da ih može pobjediti svatko ukoliko se opuste barem na jedan jedini trenutak. Wales je dočekao svoj trenutak. Da su bili bahati i jurnuli vjerojatno bi uvjerljivije pobijedili pvu utakmicu, jer su nekoliko klasa bolji od suparnika, ali Coleman je odlučio biti kontinentalno praktičan. Ta mi se osobina otočkih momčadi sve manje dopada jer od tih ekipa očekujem igru bez kalkulacija, ali sve su tradicije odavno napuštene pa što ne bi bila i ta koja kaže da otočke momčadi možda ne igraju prekrasan nogomet ali uvijek igraju aktivno tražeći pogodak i pobjedu.

Sjevernim Ircima svaka čast na hrabrosti, vjeri i strasti koju su pokazali, ali dobro je za sve nas da je Wales prošao dalje. Od Balea i Ramseyija možemo očekivati nešti izvan taktičkih šema, nešto što će nam promijeniti živote, a od Sj. Irske ipak ne obzirom na njihove limite.

Ovo je pomalo reakcionarno prvenstvo. Gledamo evoluciju obrane. Zato je dobro da prolaze momčadi koje imaju indvidualni potencijal da nas sve skupa iznenade i ponude nam nešto umjetnosti i istinskog uzbuđenja. Žao mi je da to nećemo čekati od Modrića, Rakitića, Perišića, Srne ... ali dobro je da su tu još uvijek Ronaldo, Lewandovski i Bale. Kakvu dekadenciju gledamo jedino nam oni mogu spasiti dušu, pardon, dušu igre koju volimo.

(zurnal.info)