Nema luđeg kluba od Liverpoola: Bitno je imati crvene dresove!

Lijepo je probuditi se u nedjeljno jutro i sjetiti se sinoćnjih događaja. Pogotovu je lijepo sjetiti se jedne činjenice: Liverpool je prvak Europe. I to sasvim zasluženo. 

Sjećam se godina kada sam tek počinjao pratiti nogomet i kako sam počeo navijati za Liverpool jer stvarno sam već u tom periodu bio opčinjen tim klubom iako o njemu nisam znao ništa – izuzev da su najbolja momčad Engleske i Europe. Velež je u to vrijeme podizao generaciju najpoznatiju po krilnim napadačima Semiru Tuceu i Seadu Kajtazu. A Liverpool je harao engleskim i europskim travnjacima. Ovo drugo je bilo bitnije jer u ono doba nije se moglo pratiti inozemne nogometne lige pa su se te usputne nogometne ljubavi rađale zbog rijetkih prijenosa europskih natjecanja. No, uskoro se dogodio onaj nesretni Brussels i tragedija na Heyselu i Liverpool je nestao s radara ali ja sam već bio opčinjen tim klubom, nepovratno, jer takve su djetinje ljubavi, neobjašnjive. Kao da je ijednu ljubav moguće objasniti. Meni se tih godina sve vezano za nogomet crvenilo. I to je bila jedna od ključnih stvari koje su me privukle tom mitskom klubu iz dalekog Liverpoola. Očito je da svi najbolji klubovi imaju crvene dresove, tako sam rezonirao. 

Ove, 2019. godine, stvari su donekle slične. Osim ožiljaka koje su mi nanijela dva voljena kluba kroz godine. Na njih se tek tu i tamo nalijepi melem uspjeha. No, nisam ja tu bitan, bitno je da je crveno opet u modi. Barem na nogometnom terenu. Velež je jedna od najvažnijih priča domaćeg nogometa, ali daleko od Europe u kojoj je priča godine Liverpool. 

PRILIČNO LOŠE

Ovaj dugački uvod poslužio mi je i da odgađam pisanje o jednoj prilično lošoj utakmici. Takvoj da čak ni uspjeh Liverpoola nije doveo do klimaksa. Jer sve je djelovalo tako rutinski i nesadržajno kao da se sve odvilo samo da se ispuni puka forma odigravanja finala. Bojim se da će loše finalne utakmice u godinama koje dolaze postati pravilo. Naprosto mislim da nije dobra ideja što je finale Lige prvaka toliko odvojeno od sezone iz pukih marketinških razloga jer se tu utakmicu ima gledati kao vrhunac i uopće svrhu igranja nogometa na cijelom kontinentu. Momčadi zbog ovoga ispadnu iz ritma, emotivno su istrošene i, da nije same važnosti utakmice, u čisto nogometnom smislu momčadi u to finale dolaze kao na kakvu revijalnu utakmicu. Jednostavno ne postoje metode koje bi u toj trotjednoj pauzi održale momčadi na razini na koju smo od njih navikli. 

Činjenica je da je rani Salahov gol poremetio plan igre Tottenhama ali isto je učinio i s igrom Liverpoola koji je odmah došao u poziciju u kojoj je potrebno tek striktno kontrolirati utakmicu i ne dopustiti protivniku da stvara previše čistih gol situacija. Pochetino je napravio grešku uvrštenjem Kanea u početnu postavu čime je u sporedne koridore napada gurnuo svog najboljeg ovosezonskog igrača Sona. Zbog Kanea je na klupi ostao i Moura koji je Spursima omogućio igranje sinoćnje utakmice i već su te stvari dovoljne da ustvrdimo kako je Pochetino u ovoj utakmici podbacio unatoč tomu što je naizgled njegova momčad dominirala madridskim travnjakom. 

Konkretnije prigode imala je momčad Liverpoola, Spursi unatoč dominaciji nisu stvorili niti jednu čistu prigodu. Za sve drugo bio je tu Allison. Mnogi će reći da vratar mora obraniti ono što je Allison branio ali sjetite se prošlogodišnjeg finala i ključnog trenutka u kojemu lopta, nakon jednog bezopasnog udarca, prolazi kroz ruke Kariusa i završava u mreži. Nakon takvih stvari momčad se teško može psihički oporaviti a Allsion je cijelu ovu sezonu bio faktor koji je donosio tu stabilnost Liverpoolu. Bio je to i u finalu. Pored autoritativnog Van Dijka on je bio najbitniji čovjek Liverpoolove sezone. Time su već debelo odradili odštete koje su Redsi isplatili za njih. 

PUT USPJEHA

Kako rekoh, nema se što puno reći o samoj utakmici. Ali u slučaju Liverpoola to i nije bitno. Ono što se mora naglasiti jeste način na koji su došli tamo gdje se od sinoć nalaze – na krov Europe. Put je tu ono bitno, postupni razvoj kakvom rijetko možemo svjedočiti u bilo kojem segmentu suvremenog društva koje nas tjera na instant uspjehe, služi nam instant napitke i podmeće nam ideju da su jednokratne stvari a ne kontinuitet ono što je bitno. Iza toga stoji osnovna ideja po kojoj se sve pa i uspjeh može kupiti. 

Liverpool, kao i svaki veliki klub, ulaže ogroman novac u pojačanja, ali na stranu i pomenuti Allison i Van Dijk, ključni čovjek za razvoj ovog uistinu strašno moćnog Liverpoola je Juergen Klopp. Čovjek je sam po sebi trener paradigme, velike nogometne ideje ali i čovjek koji shvata što znači Shanklyijev duh, koji svojim radom zadovoljava i gazde koje često nemaju pojma o nogometu već žele profit i instant uspjeh ali istovremeno vraća navijačima strast i energiju koju oni ulažu u uspjeh kluba. U tom smislu ni Liverpoolove gazde nisu paradigma suvremenog nogometa. Jer su unatoč realnim neuspjesima shvatili da Klopp ima nešto posebno i da ga treba pustiti da radi i postupno razvija klub. 

Posljednje tri sezone su primjer postupnog uspinjanja prema vrhu. Finale Europa lige, naredne sezone finale Lige prvaka. Oba finala izgubljena. Ali u trećoj sezoni čekanje se isplatilo. Liverpool se do kraja borio za engleski naslov, a opet je došao u jedno Euro finale koje ovaj put nije izgubio. I kako god da je Kloppova momčad odigrala utakmicu na Vanda Metropolitaneu nema nam druge nego ustvrditi da je Liverpool potpuno zasluženo na krovu Europe. Upravo zbog puta kojim je Klopp vodio momčad i cijeli klub. Na tom putu mogli smo vidjeti kako i sam Klopp uči na vlastitim greškama i u hodu radi na njihovom korigiranju i to je predivna stvar u današnjem dobu. 

Klopp i njegova momčad su već par sezona svako natjecanje činili holivudski uzbudljivim a na tom putu punom bolnih neuspjeha ali i velikih radosti naučili su pobjIediti i u onim bitnim ali dosadnim utakmicama koje se naprosto moraju odšljakati. 

Danas možemo reći - Klopp je vratio Liverpool u sami vrh engleskog i europskog nogometa. Redsi danas djeluju jako moćno ali i dalje stoji da sve ovo nije ispunjenje njihovog potencijala. Dakle, Redsi će biti još bolji. 

Jer Juergen Klopp. 

Jer Spirit of Shankly. 

Jer su i klub i navijači jedno a Klopp je pohlepne gazde gurnuo tamo gdje i pripadaju, u sjenu, i čuva onaj prostor igre od njihove nasrtljivosti i vraća igru onima kojima je sama ideja igre ono za što se živi – onima na travnjaku i onima na tribinama, ljudima koji dijele i radost i tugu. Čak i kada se pobjedi jedna mrtva utakmica to jedinstvo i dijeljenje istih strahova i nadanja i radosti i tuge dovodi do delirija u kojemu nogomet liječi sve rane jer nam se barem na trenutak učini da svi imamo pravo na igru i ljepotu koju može izroditi jedino zaigranost. 

BIZARNI REKORDI

Liverpool je poseban i zato što se ponekad stvari koje postiže čine apsurdnima pa tako osvoji natjecanje u kojem je skupio četiri poraza a izgubi ono u kojem je doživio jedan jedini poraz. Morali su Redsi i tu doći do bizarnih rekorda jer ja se ne sjećam, a ne da mi se googlati statistiku, da je od uvođenja dodjele tri boda za pobjedu, ta davna promjena pravila toliko utjecala na ishod nekog prvenstva i poslužila još jednom kao potvrda da je to pravilo dobro i ispravno rješenje. City je s više poraza ali manje neriješenih utakmica došao do titule prvaka Engleske. 

Liverpool tako, na koncu, titule nisu koštali porazi već preveliki broj neriješenih utakmica. Ali to je tako s tim klubom. I zbog toga je poseban. Kada jednom izgubite utakmicu u kojoj Pipo Inzaghi jednom puca prema golu a postigne dva gola, onda se naviknete na ludilo u kojemu prestaju važiti i matematičke zakonitosti. Jer ludilo i nesavršenosti su paradigma ljudskosti. A Liverpool je kao klub oličenje upravo borbe sa svim tim unutarnjim previranjima i kaosom koji oduvijek pokušava postati ljudskim okruženjem koje nema alternativu. 

Znate što želim reći. Pa da, nema posebnijeg i luđeg kluba od Liverpoola. Osim možda onog puno manjeg, tamo na negdje na jugu Europe u paralelnoj stvarnosti, vremenskoprostornom diskontinuumu zvanom Bosna i Hercegovina. Bitno je imati crvene dresove. Bitno je igrati se. Ostati dijete koje se neobjašnjivo zanosi i zaljubljuje. 

(zurnal.info)