Čekajući Ligu prvaka: Bogataško igralište u kojem nema mjesta za sentimente i ponos

Budimo iskreni. Liga prvaka je do prije dvadesetak godina s punim pravom nosila to ime. Bilo je to natjecanje u kojem su sudjelovali isključivo prvaci europskih liga. U tom svjetlu možemo licemjernom smatrati Platinijevu reformu kojom su, prije par sezona, klubovi s rubnih nogometnih područja dobili veću šansu za sudjelovanje u najelitnijem klupskom nogometnom natjecanju na svijetu.

Platini je, naime, siromasima pružio privid da se mogu uključiti u utakmicu s velikim dečkima s bogatog zapada. A prije, davno je to, jebiga, bilo, prvak neke, recimo, istočnoeuropske države, na primjer Zrinjski, ili Sarajevo ili Željezničar ili, možda, Crvena zvezda, automatski je ulazio u to natjecanje samim tim što je postao najboljim klubom matične države.

BUDIMO ISKRENI

Privid da imamo šansu živjeti i igrati se s bogataškom zapadnjačkom djecom nije vezan isključivo za nogomet. Slučaj je to u svim segmentima življenja. Mi smo oni koji se biraju zadnji, klinci s dvije lijeve noge i ne baš sjajnim refleksima. Ne znam zašto su mi trebale godine da zapišem činjenicu da Liga prvaka nije nikakva liga prvaka nego tek elitno, bogataško igralište u kojem povremeno mogu sudjelovati stidljivi odlikaši iz siromašnih krajeva Europe. No, nikad nije kasno da u priču o nečemu krenemo od suhih činjenica.

Činjenica je da transfer tržište u najbogatijim ligama u zapadnim medijima izaziva puno više pažnje nego izlučna kola Lige prvaka. Ovog ljeta se i u tom segmentu stiglo do zida. Najveći i najbogatiji klubovi Europe kao da više nemaju koga kupiti a spremni su, svi do jednog, za rekordne transfere jer samo takvi pružaju dovoljno medijske promocije. Tako sjajni, ali nedokazani, često sebični, egoistični Paul Pogba postane subjekt najvećeg transfera u povijesti.

Utrka, naime, nije u tome da najviše platiš najbolje na tržištu, nego je platiti najviše postalo samo sebi svrha. Tako se stječu medijski poeni, a promotivnim aktivnostima se potencijalno najviše i zaradi. Ostvarivanje dobrih rezultata tu dođe samo kao kusur. Nogomet je, naime, da prostite, otišao u krasni kurac.

Nije to više pitanje koji je kvart najbolji u loptanju. Pitanje je kako ćemo doći do što više novca, prodati najviše kokica, kobasica i piva na stadionu, kako ćemo prodati najviše rekvizita, dresova isl. Sve to možemo svesti pod amerikaniziranje nogometa koji od radničke igre postaje puki spektakl, neka vrst crvenog tepiha kojim se bitno prošetati pa tako Paula Pogbu lijepo zaboli neka stvar za Juventus u kojem se afirmirao, on je umislio da je veći od Stare dame.

No, to je samo jedan, najsvježiji, ali ipak tek jedan primjer toga da je sve to postala utrka za novcem u kojoj nema mjesta za romantične priče o tipovima iz kvarta koji su taj isti kvart predstavljali na zelenom travnjaku. Danas ako itko može „napravit deset na nogu“ već je u dobi od desetak godina kupljen i vrijeme provodi u nekoj od zapadnoeuropskih nogometnih akademija.

A kvartovski, gradski, narodni klubovi životare na rubu zbivanja i kao uspjeh računaju samu činjenicu da su se dovukli do nekog pretkola. Ukoliko uspiju ući u Ligu prvaka ili Europsku ligu (koja je za naše klubove, recimo, puki san) to se računa najvećim povijesnim uspjehom unatoč titulama, osvojenim kupovima itd. To se, dragi moji, zove kapitalizam.

A ovo što ja radim u Mostaru se zove roncanje. Crvena zvezda je bila prvak Europe, ali danas su PSG i Manchester City, neka vrst nogometne cedevite, instant produkt, dakle, klubovi u koje beogradski klinci gledaju sa strahopoštovanjem. Jebeš veležove osvojene kupove, jebeš dinamove titule prvaka, vremena su se promijenila, a američko računanje vremena poštuje samo novo, samo brže, jače, više bolje, nema tu mjesta za sentimente, tradiciju, sitne ljudske gluposti poput ponosa, hajdučkog srca, škole poput amsterdamske itd.

No, ne znam kako, ali valjda baš zbog te sentimentalnosti meni se još uvijek nije sve zgadilo. Igra je unaprijeđena, sve spektakularnija, a to što smo postali mali, nikad manji, čini naše snove utoliko luđima i većima. A sanjati valja, sanjati se mora. I valja čekati trenutke kad spektakl postane ogoljen i kad se prikaže onakvim kakav bi trebao biti, kad se pokaže njegova suština, jer ta tvornica novca je suštinsko sanjalište, ipak obična predivna igra.

PROGNOZE

Cijeli sam uvod napisao razmišljajući o tome kako već par godina u ovo doba godine, baveći se prognoziranjem ishoda lige prvaka, pišem gotov u slovo iste stvari. Uvijek su isti klubovi u điru, zna se tko su favoriti, nema više šansi da se Ligi prvaka dogodi Steaua, teško da joj se može dogoditi Leicester, jer taj je incident samo dodatno mobilizirao markentinšku mašineriju i sve se reorganiziralo tako da se Leicester iz prošle sezone ne ponovi nigdje barem još 20 godina.

Zato se neću baviti prognozama. Neću meditirati nad time može li Emery učiniti PSG najboljim klubom Europe ili Guardiola to isto uraditi sa Cityijem. Ti su dečki dobra strana suvremenog nogometa. Znanstvenici ali ipak dječaci beskrajno zaljubljeni u igru. Emery je dobio šansu pokazati koliko je velik, ali mene više intrigira što njegov nasljednik na klupi Seville, sjajni i napola ludi Jorge Sampaoli, može učiniti sa timom kojeg je naslijedio od Emerija. Smatram, naime, da koliko god je Unay Emery upgrade za PSG toliko bi Sampaoli mogao biti upgrade za Sevillu. Ne zaboravite da je Sampaoli od reprezentacije Čilea, na temeljima koje je postavio Marcelo Bielsa, napravio najbolju južnoameričku reprezentativnu momčad.

U drugom dijelu Europe stanuje još jedan intrigantan tip za kojeg me zanima koliko konaca može pomrsiti vječnim favoritima Lige prvaka. Thomas Tuchel je unaprijedio i dotjerao stroj kojeg je godinama gradio Juergen Klopp (koji se mora baviti istjerivanjem duhova na Anfieldu). To su, recimo dvije momčadi od kojih očekujem najbolji nogomet ove sezone. Sevilla i Borussia su timovi koje treba pratiti ako ste željni uzbudljivog nogometa. Zato bi bilo dobro za igru da ova dva kluba uspiju napraviti nešto veliko ove sezone kad su već došla vremena u kojima je i bivši prvak Europe Borussia Dortmund manji favorit od blentavog Manchester Cityija ili PSG – a.

A njih, između drugih vječnih favorita ističem, zato što su oba kluba dovela gorepomenuti najsuvremeniji trenerski software koji postoji u Europi.

Od vječnih favorita Lige prvaka tipujem na Juventus, jer još uvijek tvrdoglavo ustrajava na nekim starinskim postulatima što me valjda čini konzervativnim iako bih ja volio da me se naziva romantičnim. I to tvrdim unatoč činjenici da prije petnaestak godina nisam mogao zamislti sebe kako podržavam bilo što što dolazi iz Italije a vezano je uz nogomet.

Od okršaja u skupinama svakako će najinteresantniji biti onaj između Man Cityja i Barcelone. Tu će na neki način Guardiola igrati sam protiv sebe. Glupo zvuči ali znate kako to mislim pa vam neću ni objašnjavati.

Nama najbliža zabava održavat će se u Zagrebu. Dinamo se dovukao do skupina Lige prvaka. Na klupi je uvijek vesela legenda „modrih“ Cico Kranjčar, a njegov će tim dočekati dostojanstvenu Staru damu iz Torina, meni intrigantnu Sampaolijevu Sevillu i pomalo zaboravljeni Lyon.

Najmanje medijski atraktivna ali najujednačenija skupina je ona pod oznakom B. Tu bi se mogle igrati i rezultatski najluđe utakmice. Tako mi, naime, mirišu okršaji Benfice, Napolija, Dinamo Kijeva i Bešiktaša.

Čudno je vidjeti ždrijeb Lige prvaka bez Manchester Uniteda. Ove godine to nam znači i natjecanje bez Ibrahimovića i Mourinha. Jebiga, valja i njima katkad odmoriti. A izuzev momčadi koje sam naveo kao potencijalno zanimljive i spektakularne bit će interesantno vidjeti kako će se u Ligi prvaka snaći momčad koja nam je prošle sezone svima raspalila maštu i ponovno nas navela da sanjamo.

Govorim, dakako, o Leicester Cityju. Moje će srce biti uz njih, jer valja sanjati, od snova se čovjek i sastoji. A valja se i igrati, jer snovi nas čine razigranima. I kad se lopta zakotrlja možemo postati djeca i zaboraviti na novac, izuzev, naravno, ako smo onaj tip navijača koji više blene u svoj tiket nego u ekran ili na travnjak.

(zurnal.info)