COPA AMERICA: Jet lag zapažanja o južnoameričkom nogometu

Jebem ti vremenske zone. Zbog njih ovih dana živim u nekoj vrsti jet laga obzirom sam dobar dio proteklih noći proveo gledajući utakmice Copa Americe.

Željno sam iščekivao ovo nogometno prvenstvo. U glavi mi je još uvijek ostala slika nogometa koji su južnoameričke selekcije, izuzev Brazila i Urugvaja, prezentirale na prošlogodišnjem Mundijalu. Kao i obično, kad puno očekuješ ostaneš razočaran. Događali su se proplamsaji lepršavosti tu i tamo, ali nije to to, previše je kalkulacija, previše novca, previše toga za izgubiti.

Urugvaj bez Luisa Suareza nema nikakvu realnu moć. Dobri su to igrači, dobra momčad, ali nema onog faktora koji Gricko donosi samom svojom pojaovm na terenu. Protivnika nema tko zaplašiti svojim prisustvom. Branitelji naslova tako su, pomalo na kvaran način, izbačeni s prvenstva. Izbacila ih je domaća selekcija Čilea, koja bez obzira na sporne sudačke odluke u njihovu korist zaslužuje da bude tamo gdje jeste, u finalu Copa Americe.

Čile je već godinama selekcija koja igra najlepršaviji nogomet. A imaju i igrački pogon koji obećava spektakl. Momčad koja ima Sancheza, Vidala, Valdiviu može igrati al pari protiv bilo koje momčadi na svijetu. Jorge Sampaoli, njihov izbornik, nastavio je stopama trenerskog Nietzschea, Marcela Bielse. S takvom filozofijom i s takvim igračima zabava je garantirana.

Argentina je do finala došla mučeći se, baš kao i na Mundijalu. A onda je u polufinalnoj utkamici uslijedila klasična demonstracija moći. Sličnu je stvar Njemačka uradila Brazilu na Mundijalu. Ovaj put stradalnik je bila selekcija Paragvaja. Legendarni Ramon Diaz, nekada briljantni argentinski igrač, a danas izornik Paragvaja mogao je samo uplatiti misu i moliti se za što manja psihička oštećenja kod vlastitih igrača.

A na Copu je došao s gotovo istim timom koji je Tata Martino vodio na Mundijalu u Južnoafričkoj republici. Uzdao se u Valdeza i Santa Cruza. Oni su ga, eto, dovukli do polufinala, ali tamo je čekala nikad strašnija Argentina. Ključ argentinske eksplozije u polufinalu bio je bezbrižni Messi. A tu je bezbrižnost dobrim dijelom uzrokovao sve veći utjecaj Javiera Pastorea u momčadi. Sa sazrelim Lucasom Bigliom, sa Aguerom, Di Mariom, Higuaniom, Zabaletom, Rojom, Mascheranom, Tevezom Argentina bi, barem se tako čini, mogla sastaviti dvije momčadi koje bi igrale polufinale Cope.

O Brazilu neću trošiti riječi. Oporavak će biti dug i bolan, ako ga uopće nekad i bude, ali stoji konstatacija da Brazil nije ono što je bio, nije ono što je predstavljao.

Osim njih najveće razočarenje je momčad Kolumbije koja je onako bezočno pokradena na Mundijalu. Malo sam se zanio, čini se, slabo izlazim posljednjih dana pa moram nekako podijeliti ova razmišljanja s ljudima. Bilo kako bilo, u finalu Cope igrat će dvije selekcije koje su to po prikazanoj igri i zaslužile. Unatoč Islinom prstenjaku i očitoj sudačkoj naklonosti ka selekciji Čilea.

(zurnal.info)