Da sam ja Pape: Grke niko nije razbio pa ne moramo ni mi

Posljednjih dana sportska javnost je ponovno okupirana vijestima vezanim uz Svjetsko prvenstvo u nogometu koje će se održati u Brazilu 2014.

Mnogi novinari i nogometni lobisti zatrpavaju svjetske medije informacijama po kojima gradnja stadiona i ostale infrastrukture debelo kasni te da bi održavanje najveće nogometne smotre u 2014. godini moglo doći u pitanje.

Predstavnici FIFA - e, dakako, odašilju smirujuće tonove i tvrde kako će Brazilci do početka Mundijala obaviti sve dogovorene pripreme unatoč činjenici da još nije završeno ni renoviranje slavne Marakane na kojoj se već 30.06. ove godine ima igrati Kup nacija, koji se posljednju deceniju igra kao svojevrsna priprema za nadolazeće Mundijale.

UGLED U DIVLJINI

U svijetu podivljalog nogometnog biznisa sam nogometni ugled malo što znači. Zbog toga se i događa situacija u kojoj raznorazni mešetari, franšizeri i nakupci podmeću klipove Kariokama.

Slična stvar se događala i prije Mundijala u Južnoj Africi. Nije, naime, nepoznanica da bi ti i takvi nogomenti djelatnici, nogometna Cosa Nostra, najradije da se svaki Mundijal igra u Europi i zemljama poput Katara, SAD - a, Kine isl.

Brazil jeste velika i bogata zemlja, jedna od rijetkih s rastućom ekonomijom, ima ogroman nogometni ugled, ali tijek novca je problematičan. U ovim slučajevima nogomet postaje sporedna stvar, a bitno je otvoriti novo tržište ili zadržati nogometni biznis u krilu najmoćnijih. U tom smislu utjecaj Brazila u nogometnim forumima sve više slabi. 

Zapravo, nogometni svijet počinje osjećati posljedice utjecaja arapskog, azijskog, ruskog i američkog kapitala koji lagano preuzimaju samo srce svjetskog nogometa, a to srce su, dakako, ugledni europski klubovi.

Tako po mnogima i Liga prvaka, ako ste čangrizavi, a ja katkad jesam, zapravo uništava bit nogometa kakav smo znali. Često se dobija dojam da se nogomet diljem Europe igra samo zbog najvećih desetak klubova na foru da "mali" europski i svjetski klubovi zapravo sve više djeluju kao trening kampovi za klubove iz Liga petice.

Budući Brazil, sa slučajem Neymar, pokazuje znake otpora tom i takvom poretku stvari, sasvim je prirodno da se događa da im novinari - korporativni glasnogovornici spočitavaju organizacijsku nesposobnost.

Duga je to i komplicirana priča, lako se u njoj izgubiti, lako je upasti u zamke teorija zavjere, a utjecati na stanje stvari je, kao i u većini ovakvih slučajeva, nemoguće. Nogomet se i dalje igra, a u borbi za najveću smotru svjetskih nacionalnih selekcija Bosna i Hercegovina nikad nije bila u komotnijoj poziciji.

Bitno je to svakom ljubitelju nogometa u našoj zemlji, koliko god "gospodari lutaka" svjetskog nogometa na ekipe poput naše gledali tek kao momčad za popunjavanje kvote i reklamiranje lažne ravnopravnosti.

BOSANCI ISPRED TERMOPILA

U petak, 22.03.2013. godine naša reprezentacija igra jednu od najbitnijih utakmica u povijesti. Koliko god iz našeg tabora odašiljali smirujuće tonove sasvim je jasno da je ova utakmica zapravo odlučujuća u našoj borbi za plasman na Mundijal u Brazilu.

Na zenički stadion Bilino polje, koji je već postao nekom vrstom BH Wembleyija, istrčat će izabrana momčad Bosne i Hercegovine i jedanaesta reprezenatacija svijeta, Grčka - jedina ekipa koja je osvajajući Europsko prvenstvo u Portugalu dokazala onu blentavu teoriju koja kaže: lopta je okrugla.

To što je Grčka doživjela u Portugalu zapravo je scenarij kojem se potajno nadaju navijači malih reprezentacija diljem svijeta pa tako i naši. Grčku ekipu se poštuje ponajviše zbog toga. Oni su živjeli nogometni san.

Ne treba puno lamentirati nad tim za što su Grci sposobni. Niti u trenutku kad su podizali pehar pobjednika Europskog prvenstva nisu imali jaču ekipu nego danas. Bili su tek nešto iskusniji i mudrije vođeni.

Ekipa je to koja na nogometnom terenu djeluje kao trista Leonidinih fanatika na Termopilu pred Perzijskom vojnom reprezentacijom do tada poznatog svijeta. Fanatična borbenost i motoričnost su ono što krasi Grke.

A nama je protiv takvih jako teško igrati obzirom na relativnu tromost naših igrača. Grci su ipak tehnički bitno limitirani, a budući ih više ne vodi mudrac Rehagel, manjka im i koncentracije pa im se zna dogoditi da vlastitu fanatičnost okrenu protiv sebe. To im se, doduše, rijetko događa.

Za razliku od prve utakmice koju smo protiv njih igrali dobro je da ćemo ovaj put na raspolaganju imati Mensura Mujdžu koji u suradnji sa Spahićem i Zukanovićem sigurno može uštopati čovjeka koji nam je pravio najviše problema, Georgiosa Samarasa.

OZBILJNI PROBLEM

Ako nam to pođe za rukom ne bismo trebali imati previše odbrambenih problema. Naravno, ukoliko mi budemo, a trebali bismo biti, ti koji će nametnuti tempo i način igre. Grke, dakle, ne treba posebno analizirati, ono čemu se trebamo posvetiti jeste našamomčad i naša igra. Meč nije ni počeo a mi već imamo jedan ozbiljan problem.

Taj se problem zove ozljeda Miralema Pjanića. Miro je temeljni igrač naše momčadi. On određuje tempo, razigrava, gospodari prostorom, usmjerava napade i, ono najbitnije u našem slučaju, daje prijeko potrebnu dozu motoričnosti našoj igri. Tako se zapravo većina nogometnih stručnjaka u našoj zemlji posljednjih dana zabavila mukom kako nadomjestiti potencijalni izostanak Miralema Pjanića.

Naravno, bez Pjanića se može dobiti Grke, ali pitanje je kako, prije svega, nadomjestiti njegovu motoričnost. Razigravati može i Misimović, pitanje osvajanja prostora dubinskim loptama može rješiti Haris Medunjanin, tempo mogu udariti bočni igrači Lulić i Mujdža te Adnan Zahirović, ali kako ubrzati napadačku formaciju u određenim trenucima?

To je ključno pitanje. Pjanić je bio taj koji je pasovima i svojim kretanjem u napadčkoj fazi ubacivao cijelu ekipu u brzinu više. To ne može nitko od navedenih igrača.

Ali može Miroslav Stevanović. On može biti i taj prijeko potrebni faktor izenađenja budući se radi o vrlo disicpliniranom momku koji i kad ga ne ide prema naprijed odgovorno i pristojno pomaže odbranu. Stevanović može svojom brzinom i pokretljivošću preko desnog krila ili ulazeći polubočno biti taj koji će prebacivati cijelu ekipu u brzinu više.

Vjerujem da svaki ljubitelj nogometa u našoj zemlji ima svoju teoriju o tome kako nadomjestiti Miru Pjanića, ali, po meni, to je to, odgovor se nalazi u nogama Miroslava Stevanovića.

Drugo ništa ne treba mijenjati. Da sam ja Pape na teren Bilinog polja u petak bi poslao slijedećih jedanaest: Begović - Mujdža, Spahić, Zukanović, Lulić - Zahirović, Stevanović, Medunjanin, Misimović - Ibišević, Džeko. 

U slučaju da za igru bude spreman Sejad Salihović, Medunjanin ide van, Salihović ulazi na Lulićevu poziciju, a Lulić se premješta na prednji lijevi bok. To bi, zapravo, bez Pjanića, bila naša trenutno najjača postava. Ali muka je i ta da je i nastup Sejada Salihovića još uvijek upitan.

Neće, naime, biti ni prevelika drama ukoliko remiziramo sa Grcima, ali to bi nam pomalo zakompliciralo situaciju. Pobjedom bismo ostavili Slovacima i Grcima borbu za drugo mjesto obzirom da bismo do dvomeča sa Slovacima već mogli rješiti našu sudbinu.

Ma da, čemu kalkulirati, treba biti jasan: pobjeda protiv Grka nam 99% osigurava direktan plasman na Mundijal u Brazilu. I zato treba gristi. U slučaju pobjede dojam neće biti bitan. Grke nitko nije razbio pa ne moramo ni mi. Grci uglavnom doživljavaju minimalne poraze pa neka ga dožive i od nas. Ovo je utakmica u kojoj treba odraditi posao.

NASTAVAK RATA

Posljednjih dana boravim u Zagrebu. Meč Bosne i Hercegovine protiv Grčke gledat ću u Rijeci u čudnom okruženju obzirom Hrvatska taj dan igra utakmicu and utakmicama, utakmicu koja je još uvijek mnogima više od samog nogometa, utakmicu koja je i politička borba i dokaz one teorije da je nogomet katkad "nastavak rata drugim sredstvima".

Na stadionu Maksimir u Zagrebu u petak će gostovati Srbija. Namjerno kažem Srbija, a ne reprezentacija Srbije, jer tako većina susjedskih, a i komšijskih medija najavljuje tu utakmicu.

Jasno je valjda što želim reći. Svakako ćemo i taj meč pratiti sa velikom pozornošću. Ali dok je u slučaju BiH i Grčke bitan isključivo nogomet, na Maksimiru su u igri i neke stvari veće od nogometa. Ili je ipak nogomet taj koji je veći od svih drugih stvari pa mu se upravo zato pripisuju i značenja koja sa samom igrom katkad nemaju nikakve veze.

Takav je slučaj i sa mojom malom teorijom nogometne zavjere (koja, jelte, prelazi u područje globalističkih procesa isl.) i sa ovim srazom dvije države, a koji bi, jednostavno, trebao biti utakmica dvije nogometne momčadi.

(zurnal.info)