Euro: Duhovnik il izbornik, želim da znam...

Kad se nogometni cinizam pretvori u aroganciju onda ti se to može obiti o glavu. Upravo se to dogodilo Francuzima koji kao da do zadnje sekunde meča protiv Švicarske nisu vjerovali da mogu podbaciti. Ali švicarski izbornik Petković je izvrsno postavio stvari. Zaključao je i frustrirao Mbappea. Uzalud je na drugoj strani bilo prostora koliko želiš kada lopta nije imala kuda. Na koncu, nije čudno da su Francuzi izgubili na penale jer jednostavno nisu vjerovali da može doći do toga.

Pričaju ljudi o raznim iznenađenjima ali za mene je ovo najveće iznenađenje turnira. Naprosto, nisam vjerovao da će Francuzi podcijeniti bilo koga ali, eto, jesu. I to je samo dokaz koliko je lud ovaj turnir. Kao da su sve šeme raspale, kao da ne važi više niti jedno pravilo osim naravno onog da ako ispadneš arogantan ili, ne daj bože, glup ideš doma.

SLIJEP OD POHVALA

A ovo drugo je ispao jedan drugi čovjek koji se godinama pravi pametan iako mu svi ukazuju na šumu koju on ne vidi od drveta.
Zahtjevan je to posao, tu su ega, sujete, novci, bivši igrači u odijelima, redom legende, različite opcije na terenu ali ovo zadnje je upravo ono čime se trebaš baviti kada si izbornik. Umjesto toga Zlatko Dalić je odlučio biti duhovnik hrvatske reprezentacije i tako nekim dečkima oduzeti zadnju šansu da uzmu nešto na nekom velikom natjecanju a sve zato što je trošio njih a na klupi držao one koji trče i prema kojima lopta koju pošalje, recimo, Luka Modrić treba ići.

To što je Hrvatska uspjela izjednačiti protiv Španjolske samo je dokaz pogrešnih odluka Zlatka Dalića. Do te situacije uopće nije trebalo doći jer je Hrvatska igrački jača reprezentacija. Ono što je Španjolce održalo i na koncu odvelo do pobjede jeste sustav. Prilično prosječni klupski igrači europske razine igraju u sustavu na koji su naučeni, znaju automatizme pa ih se može pokrenuti i da odigravaju iz prve i tako prevare Hrvatsku koja se oslanja na trenutke kada utakmica pukne i važi isključivo individualna kvaliteta.

Velečasni Zlatko Dalić se od svjetskog prvenstva u Rusiji pravi pametan jer po logici kavanskog mentaliteta, u kojemu svi živimo, čim nešto postigneš i zaradiš neku lovu odmah postaješ genij. Ono što je Dalić zaboravio jeste da je takvih genija puna svaka europska provincija. Jednostavno, nije podnosio kritike, nije uopće razmišljao o bilo čemu drugom osim o PR priči i pokušaju da se igrači osjećaju ugodno. A valjda mu je sve bilo jasno. Ako nije, drugi su mu trubili godinama. Nikada to nije bilo toliko očito. Ali slijep od pohvala a možda i oćoravio od silne linolade i drugih eurokrema nije to niti čuo a kamoli vidio.

Od Rebića nikad neće biti Mandžukić. A upravo je tim pokušajem pretvorbe Dalić izgubio onog Rebića iz Milana. Frustrirao je igrača koji mu je trebao biti ključem za protivničke obrane. Druga ključna stvar koju je pogriješio je opterećivanje Luke Modrića. Nije svaki hrvatski napad trebao ići preko njega i tako četiri utakmice za redom pa je dobio čovjeka koji jedva stoji na nogama u produžetcima protiv Španjolske a drugog plana osim njega nema. Svaki šut, svaki izvedeni prekid, svako iznošenje lopte je veliko opterećenje a to se majstorima ne radi koliko god tebi stalo da sačuvaš, da prostite, vlastito izborničko dupe. Ako si pravi onda čuvaš one najbolje za važne trenutke a Modrić je Daliću ispao bitan za nekakve klizeće startove do kojih nije niti smjelo doći kao što se uopće nije trebalo dogoditi to da ova Španjolska protiv ove Hrvatske dođe do produžetaka.

I slijedi – ako si već htio igrati tranzicijsku igru onda si trebao igrati s igračima koji to znaju, Oršićem, Pašalićem, Budimirom, igračima koji redom igraju u momčadima koje su prinuđene završavati priču u par dodira. Ali ne, Dalić je išao s najboljim veznim redom turnira igrati na čekanje.

Jer, hajdemo biti iskreni, po čemu su Busquets, Koke i Pedri bolji od terceta Modrić, Kovačić, Brozović? Ako ne znate ja ću vam reći – po tome što igraju u sustavu koji znaju na pamet a igrati na divljaka s klasama kakve ima Hrvatska je grehota. Ako već igraš na divljaka onda igraš s klincima koji su to naučeni igrati a ne da sramotiš Modrića ili Kovačića koji moraju uklizavati nekim tamo, realno nedostojnim, španjolskim bekovima. A pogledajte samo onih nekoliko napada koje su izveli Pašalić, Oršić, Budimir. Kao da igraju Španjolci, kao da igraju naslijepo i nalaze se a to je zato što su naviknuti tako igrati. Modrić, Kovačić, Brozović morali su sakriti loptu od Španjolaca jer to i rade u vrhunskim klubovima samo se Dalić trebao sjetiti da im ukaže na to i da takvo što uvježbavaju a ne da igraju igru u kojoj si ili-ili, potrošiš se i onaj tko ima sustav te nužno dobije jer te uhvati na krivoj nozi dok piješ vodu ili mijenjaš kopačke.

ŠIBICARI I NASILNICI

Dakle, Španjolci su dobili na neosnovan autoritet ali to je upravo ono što dijeli velike i male, kontinuitet zbog kojeg sama tvoja pojava radi razliku.
Francuzi su to mislili napraviti ali su protiv sebe imali ljude koji proizvode satove a ne mangupe koji uzimaju užinu djeci iza škole i to je sva priča o tome što se dogodilo u ove dvije spektakularne utakmice.

U obje je pobijedio sustav. U jednoj su utakmici izgubili šibicari, u drugoj razredni nasilnici. U obje su izgubile pojedinačno bolje momčadi. Pa sad razmislite o životu i društvu. Štogod tko mislio o tome neka se sjeti da govorimo o svjetskim prvacima i viceprvacima od kojih su jedni dopustili da ne vide zemlju od oblaka a drugi da ne vide ispred sebe gledajući u vrh vlastitih kopački. Jer poniznost i jer mi smo najbolji a potpuno je svejedno tko je tko jer su i jedni i drugi ispali zbog vlastitih zabluda a ne zato što su protivnici objektivno bolji. Krive su pogrešne odluke ključnih ljudi u ključnim trenucima. Kao u životu, u politici, u čemu god hoćete.

Ako vam se raspravlja o tome nazovite me pa se možemo ispričati, složit ćemo se sigurno oko toga da je sve ovo prilično izvan dometa zdrave pameti. Za Hrvatsku šteta, nepovratno šteta osim ako se neće riješiti Dalića i dovesti čovjeka koji će konačno otključati kapacitete te vrhunske momčadi na način da djeca trče za barbu Modrića a ne da on ispravlja njihove i na koncu, kad izduši, vlastite greške. To je bitno kao i da ista ta djeca dobiju prigodu da se igraju pred očima svijeta. Pokazali su da znaju i da mogu samo ih nitko nije pustio na igralište. Samo je netko više razmišljao o javnom imidžu nego o igri momčadi koju vodi.

Eto što vam je život, pardon, nogomet.

(zurnal.info)