Iz Rusije s ljubavlju: Eh, koliko je veliki Maradona bio!

Starim. Vidim Ricarda Garecu na klupi Perua i vratim se u 1986. Malo se zgužvao Gareca. Baš kao i moje uspomene. Ali sjetim se Maradone kojem je baš taj Gareca, golom u zadnjoj kvalifikacijskoj utakmici Argentine, omogućio da uopće otputuje na Mundijal u Meksiko. 

Eh, koliko je veliki Maradona bio. Onda se pojavi njegova fotografija iz Rusije na kojoj puši tompus ispod znaka na kojem piše: smoking free world cup. Shvatiš da je i dalje najveći zabavljač u svijetu nogometa a, što kaže Zlatan Ibrahimović, moraš poštovati momka koji ponekad prođe kroz crveno. 

Diego, Burru, Profesor Valdano, Tata Brown, Gareca i drugi su bili kao reprezentacija uličnih pasa. Ali držali su se u čoporu jer su znali da jedino tako mogu pobjediti. Grizli su koliko je trebalo. Svi redom su radili za Diega, teško, naporno. Na koncu je Burru uvaljao pobjednički gol Njemačkoj i omogućio da pasionirani skupljač kapetanskih traka, poznat pod imenom Diego Armando Maradona, podigne pehar prvaka svijeta. 

TRENER DOGMATA

Na sličan je način Sabellina Argentina u Brazilu došla do finala. Igrali su teško, s mukom, ali su radili za Messija i dogurali do finala. Ako već želiš da on rješi sve utakmice onda radi za njega cijelu utakmicu, sudijsku nadoknadu a za svaki slučaj nastavi trčati i poslije posljednjeg sučevog zvižduka. I opet ti se možda neće dogoditi da pobijediš momčad na drugoj strani. Onu koja je, naprosto, bolja po svim parametrima. 

Sampaoli je trener dogmata i za njega jednostavno nije posao izbornika momčadi koja je puna zvijezda. On najbolje radi s momčadima s kojima mora stvoriti sustav koji će prikriti nedostatke pojedinaca i manjak igračkog kvaliteta. Jedan od Bielsinih najboljih učenika potpuno je potučen od strane Zlatka Dalića. Dalić je posložio Hrvatsku tako da je Argentina ponižena. Porazio ih je u svakom segmentu. Istaknuo je superiorni kvalitet svojih igrača i minimizirao učinak argentinskih zvijezda. Vidi se da mu igrači vjeruju jer konačno imaju izbornika koji zna nešto o nogometu na način koji njima odgovara. Svi su skloni govoriti o tomu da je Argentina loše igrala ali malo njih vidi koliko je, zapravo, Hrvatska kriva za to. 

Bilo je nesigurnosti u igri Hrvatske, naročito u zadnjoj liniji. Lovren i Vida su odlični čistači ali slabi su u iznošenju lopte pa su nesigurnim dodavanjima u zadnjoj liniji u jednom dijelu prvog poluvremena zakuhali par neugodnih situacija pred svojim golom. I to je bio praktički jedini loš segment hrvatske igre. 

PROPUH NA BOKOVIMA

Sampaoli se samoubio s trojicom u zadnjoj liniji jer je ostavio propuh na bokovima, baš tamo gdje Hrvatska ima snagu, moć i kvalitet u Perišiću i Rebiću a pogotovu obzirom na to koliko Modrić i Rakitić sjajno ispaljuju dijagonale na krila. 

Mandžukić je razarao zadnju linije Argentine, činio ju je nervoznom i nesigurnom. S njim su presing radila i pomenuta krila uz pomoć Modrića i Rakitića koji su se smjenjivali u presingu na zadnju liniju. Na koncu je jedan takav pritisak urodio i sjajnim golom Ante Rebića. Svi će reći pa greška vratara. Da, jeste, ali ta je greška isforsirana, isprovocirana presingom hrvatske momčadi. 

Sve drugo je bila gotovo poezija suvremenog nogometa. Modrić i Rakitić su kliknuli kao rijetko kad a kad njih dvojica igraju kako znaju onda je Hrvatska jedna od najboljih reprezentacija na svijetu. 

Argentinci se mogu sramiti svog ponašanja. Odraz nemoći, ono udaranje koje nema nikakvu svrhu osim povrijediti protivnika moralo je biti strože sankcionirano od strane arbitra. Šteta da onaj Rakitićev slobodnjak nije ušao nakon što mu je Ottamendi pokušao otkinuti glavu. Previše su prolazili kroz crveno a to nije simpatično. Nimalo. 

ULIČNI PSI

Posljednji put trofej namijenjen svjetskom prvaku za Argentinu je dignula generacija uličnih pasa. Ovo sada su razmažene bahate zvijezdice od kojih mnoge ne zaslužuju sveti dres koji je nosio Diego, dres u kojem je Trrobiani dobio počasnu nekoliko sekundi u finalu u Meksiku. 

Argentinci su, tako, ne samo nogometno poniženi nego su se i sami dodatno osramotili. I, bojim se, to je to od Messija na Mundijalima. Nije uspio biti vođa. Češkao se po glavi dok je svirala himna. I možda je najbolje usporediti izraz njegovog i izraz lica Luke Modrića pred utakmicu. 

Messi je izgledao kao čovjek kojemu su na leđima sve muke svijeta. Modrić je djelovao kao dječak koji je došao uživati u nogometu. Tako su i odigrali utakmicu. Dječak je pobijedio. Zasluženo.

(zurnal.info)