KAUČ SELEKTOR: Euro je jedino mjesto na kojem se možemo nadati čudu

Bliži se početak Eura. Sve je već bilo predmet podrobnih analiza. Znamo u kakvim uvjetima se spremaju igrači, koliki luksuz užvaju, koliko im koraka treba od hotelske sobe do mjesta za trening itd.

Matematika je pojela pokušaje da razmišljamo o nogometu kao o umjetnosti. Sve je egzaktno, sve se pokušava prikazati mjerljivim, ali običan navijač nada se čudu.

Nitko, baš nitko, ne može prosječnom Islanđaninanu, Čehu ili Mađaru oduzeti snove o tome da se baš ona momčad koju on podržava može popeti na prijestolje namijenjeno prvaku Europe u nogometu. I baš tu, u priči o velikim snovima malih ljudi, počinje i završava svaka priča o tome što nogomet danas jeste, o tome što je bio jučer i o tome što je bio u trenucima dok su umorni engleski radnici nakon šljake jedinu zabavu nalazili u nabijanju kožne mješine po obližnjoj tratini.

SPEKTAKL

Kad govorimo o spektaklu zaboravljamo jedan maleni detalj. Detalj bitniji od iranskog nuklearnog programa.

Ono od čega je spektakl napravljen jeste upravo vjera malih, običnih ljudi da se unatoč svim predviđanjima, unatoč matematici, njihov život može okrenuti i da momčad s kojom se poistovjećuju može promjeniti poredak stvari. Samo jedan trenutak u kojem ćemo se, makar preko zasluga drugih ljudi, osjetiti šampionima je trenutak u kojem ćemo sami sebi reći da sve ovo ipak nije uzalud.

Da nije tako život bi, a kamoli nogomet, bio naprosto dosadan. Bez nade običnog navijača sve bi PR službe svijeta mogle staviti ključ u bravu. Ali matematičari, političari i PR stručnjaci računaju upravo s našim naivnim vjerovanjem u igru, s našim vjerovanjem da život nudi nešto više od stajanja u redu i čekanja da netko objavi besmrtnost ljudi kako bismo se opet mogli pretvoriti u ono jedino što jeste sadržaj čovjeka: u snove, u nadu, u strast. U zaigranu djecu koju neprestano pokušavamo prizvati.

BESMRTNICI

Njih od nas, tko god mi bili i tko god oni bili, razlikuje to što se ne plaše, što zaumno znaju da su oni najbolji ljudi u najboljem životu, na pravom mjestu u pravom trenutku, oni koji mogu nositi svijet na leđima šaljući umornog slona na čijim plećima počiva naša krhkost u povijest.

Ali pravde nema. Ne za ljude. Ne na ovom svijetu. I jedino je ostalo tražiti je kroz nogomet, ali to nije dovoljno i možda je baš zato jedino moguće. I to je tako surovo i tako oslobađajuće da bismo trebali vrisnuti dok stojimo u redu ispred šaltera u nekoj banci koja će nam odobriti kredit kako bismo sanjali nešto malo udobnije.

PRAVDA

Da pravde ima još uvijek bi kovrčavi dječak trčao prema onoj strmoj tribini Bombonjere i ljubio plavo žuti dres jer tamo gdje ima pravde zakoni vremena ne vrijede, tamo vrijedi jedino ljubav. A ja hoću, ja želim, narednih mjesec dana svaku utakmicu gledati baš tako. Kao dječak koji se u crvenom dresu s brojem 7 na leđima, nakon postignutog gola, zalijeće prema istočnoj tribini malog socijalističkog stadiona, tribini na kojoj porepoznaje lica ljudi koji su tu skoro pa oduvijek, ili, ako nisu tu oduvijek, moj trk se ima pobrinuti za to da budu tu zauvijek, u jednom trenutku u kojem svi skupa postajemo besmrtni i prodajemo neponovljiv dribling obrani sastavljenoj od vremena i smrti.

Sve je to kao bjesomučno opijanje samo kako bismo izbjegli banalnost života. Sve je to igra, jedina stvar data čovjeku kako bi kroz nju možda pokušao skužiti sumanute ideje stvoritelja.

(zurnal.info)