KAUČ SELEKTOR:Euro je jedino mjesto na kojem se možemo nadati čudu

Sport

KAUČ SELEKTOR: Euro je jedino mjesto na kojem se možemo nadati čudu

Matematika je pojela pokušaje da razmišljamo o nogometu kao o umjetnosti. Sve je egztaknto, sve se pokušava prikazati mjerljivim, ali običan navijač nada se čudu

Euro je jedino mjesto na kojem se možemo nadati čudu
Navijači tokom Eura 2012. godine; FOTO: POLANDMFA

Bliži se početak Eura. Sve je već bilo predmet podrobnih analiza. Znamo u kakvim uvjetima se spremaju igrači, koliki luksuz užvaju, koliko im koraka treba od hotelske sobe do mjesta za trening itd.

Matematika je pojela pokušaje da razmišljamo o nogometu kao o umjetnosti. Sve je egzaktno, sve se pokušava prikazati mjerljivim, ali običan navijač nada se čudu.




OSOBNI FAVORIT: ENGLESKA
Opet ću vjerovati da Gordi Albion može otići do kraja. Nikada iz domovine nisu ispraćeni s toliko skepse, ali Kane i Vardy su zalog da Engleska može sa svakim igrati na gol više. Navijati za luzere poput Engleza je romantično. Uvijek ću to ponavljati.

NEUPITNI FAVORIT: NJEMAČKA
Mnogi su skloni tvrditi da je Francuska najveći favorit Eura. I mogao bih se složiti s takvim predviđanjima. Imaju sjajnog Payeta. Čovjek je to koji donosi balans ionako odličnoj momčadi Didiera Deschampesa. Nije taj kalibar ali je prvi lik u postzidanovskoj eri Francuske koji dominira i vuče cijelu momčad naprijed. Ali ipak Njemačka. Oni znaju kako. Oni su to dokazali nebrojeno puta. Možda mogu i sastaviti dva velika trofeja u nizu i detronizirati Španjolce. Postati najbolja nacionalna selekcija u ovoj deceniji.

MOGUĆE IZNENAĐENJE: ISLAND
Ne zbog toga što su bili sjajni kroz kvalifikacije, nije to nikakav pokazatelj. Island bi mogao iznenaditi zbog čovjeka koji ih vodi s klupe. Mirna, učiteljska figura Larsa Lagerbacka islandski je forte. Uostalom, on jedini ima kakvo takvo iskustvo s velikih natjecanja i sjetite se kako je sjajno vodio Švedsku. Čovjek je to koji zna izvući maksimum iz prosječnih ili tek solidnih momčadi.

Ne tvrdim da Island može do trona, ali tvrdim da bi njihovi rezultati mnoge mogli iznenaditi. Uostalom, učinili su to u kvalifikacijama za Euro na kojem će igrati gotovo pa cijela Europa izuzev Farskih otoka i Luksemburga i, jebiga, Bosne i Hercegovine i nama sličnih luzera. Ali uzeli smo Kirin kup. Nešto se tu i moglo napipati, neki tračak svjetla se ukazao, ali ja i dalje žalim što smo propustili etablirati se kao ozbiljna reprezentacija, a to bismo postali da smo uspjeli vezati dva velika natjecanja.

JUGOSFERA: HRVATSKA
Kakva šteta što Zdravko Mamić drži kompletan hrvatski nogomet u talačkoj krizi. To ide toliko daleko da je spreman žrtvovati uspjeh jedne sjajne generacije nogometaša zbog osobnih interesa, poslova i poslića. Hrvatska ima jednu od četiri najbolje momčadi u Europi, ali na klupi ima jednog poluamaterskog trenera koji mijenja sustave igre u svakoj utakmici i nema apsolutno nikakvu viziju. Upropastiti momčad koja ima Modrića, Rakitića, Brozovića, Mandžukića, Kramarića mogu samo ozbiljni diletanti, a Čačić se za sada pokazao upravo takvim. Hrvatska bi trebala biti među četiri najbolje momčadi, ali, dojma sam, jedino ako dečki na terenu sami odluče kako i što će igrati i odbiju biti taoci ludila Zdravka Mamića.

Nitko, baš nitko, ne može prosječnom Islanđaninanu, Čehu ili Mađaru oduzeti snove o tome da se baš ona momčad koju on podržava može popeti na prijestolje namijenjeno prvaku Europe u nogometu. I baš tu, u priči o velikim snovima malih ljudi, počinje i završava svaka priča o tome što nogomet danas jeste, o tome što je bio jučer i o tome što je bio u trenucima dok su umorni engleski radnici nakon šljake jedinu zabavu nalazili u nabijanju kožne mješine po obližnjoj tratini.

SPEKTAKL

Kad govorimo o spektaklu zaboravljamo jedan maleni detalj. Detalj bitniji od iranskog nuklearnog programa.

Ono od čega je spektakl napravljen jeste upravo vjera malih, običnih ljudi da se unatoč svim predviđanjima, unatoč matematici, njihov život može okrenuti i da momčad s kojom se poistovjećuju može promjeniti poredak stvari. Samo jedan trenutak u kojem ćemo se, makar preko zasluga drugih ljudi, osjetiti šampionima je trenutak u kojem ćemo sami sebi reći da sve ovo ipak nije uzalud.

Da nije tako život bi, a kamoli nogomet, bio naprosto dosadan. Bez nade običnog navijača sve bi PR službe svijeta mogle staviti ključ u bravu. Ali matematičari, političari i PR stručnjaci računaju upravo s našim naivnim vjerovanjem u igru, s našim vjerovanjem da život nudi nešto više od stajanja u redu i čekanja da netko objavi besmrtnost ljudi kako bismo se opet mogli pretvoriti u ono jedino što jeste sadržaj čovjeka: u snove, u nadu, u strast. U zaigranu djecu koju neprestano pokušavamo prizvati.

BESMRTNICI

Njih od nas, tko god mi bili i tko god oni bili, razlikuje to što se ne plaše, što zaumno znaju da su oni najbolji ljudi u najboljem životu, na pravom mjestu u pravom trenutku, oni koji mogu nositi svijet na leđima šaljući umornog slona na čijim plećima počiva naša krhkost u povijest.

Ali pravde nema. Ne za ljude. Ne na ovom svijetu. I jedino je ostalo tražiti je kroz nogomet, ali to nije dovoljno i možda je baš zato jedino moguće. I to je tako surovo i tako oslobađajuće da bismo trebali vrisnuti dok stojimo u redu ispred šaltera u nekoj banci koja će nam odobriti kredit kako bismo sanjali nešto malo udobnije.

PRAVDA

Da pravde ima još uvijek bi kovrčavi dječak trčao prema onoj strmoj tribini Bombonjere i ljubio plavo žuti dres jer tamo gdje ima pravde zakoni vremena ne vrijede, tamo vrijedi jedino ljubav. A ja hoću, ja želim, narednih mjesec dana svaku utakmicu gledati baš tako. Kao dječak koji se u crvenom dresu s brojem 7 na leđima, nakon postignutog gola, zalijeće prema istočnoj tribini malog socijalističkog stadiona, tribini na kojoj porepoznaje lica ljudi koji su tu skoro pa oduvijek, ili, ako nisu tu oduvijek, moj trk se ima pobrinuti za to da budu tu zauvijek, u jednom trenutku u kojem svi skupa postajemo besmrtni i prodajemo neponovljiv dribling obrani sastavljenoj od vremena i smrti.

Sve je to kao bjesomučno opijanje samo kako bismo izbjegli banalnost života. Sve je to igra, jedina stvar data čovjeku kako bi kroz nju možda pokušao skužiti sumanute ideje stvoritelja.

(zurnal.info)