FINALE LIGE PRVAKA: Ljudski duh je nesalomiv!

Jesam, pitao sam se ovih dana kome je uopće stalo do nogometa. A približio se finiš sezone, vrijeme u kojem se obično vrše rekapitulacije. Ove godine situacija je nešto malo drugačija. Ovaj potop neće biti kraj svijeta, života i ljudi. U knjizi „Priče s Kolime“ Varlam Šalamov piše o tome kako konji koji žive u istim uvjetima kao ljudi umiru nakon mjesec - dva dana, a ljudi su u tim uvjetima spremni izdržati i po dvije decenije. Ljudski duh je nesalomiv.

FINALE NIJE KRAJ

Također, finale lige prvaka ove godine nije kraj nogometne sezone, njezin vrhunac nas tek očekuje na svjetskom prvenstvu u Brazilu oko kojeg se već godinu dana događa kaos. Ali život će se živjeti i nogomet će se igrati. A na nama je da svijet učinimo boljim i humanijim mjestom. Ne znam kako, ali, kako rekoh, ljudski je duh nesalomiv.  

Nekoliko je stvari protekle sezone vratilo staru romantičnu crtu suvremenom nogometu. Za to su ponajprije zaslužna dva trenera i klubovi koje vode. Naravno, govorimo o Brendanu Rodgersu i Diegu Simeoneu, odnosno o Liverpoolovoj neuspjeloj borbi za naslov prvaka Engleske, i uspješnom pohodu Atletico Madrida na španjolsku titulu i manje uspješnom lovu na titulu prvaka Europe.

Atletico Madrid je priča sezone bez obzira na ono što se dogodilo na La Luzu. Liverpool je tek uspio vratiti neki dobri duh u engleski nogomet, a Atletico je uspio baciti na koljena Barcelonu i Real Madrid i paralelno dogurati do finala Lige prvaka s momčadi vrijednom jedva 50ak milijuna eura. No, kad bi na terenu pobjeđivala samo novčana vrijednost igrača onda bi sam Gareth Bale trebao biti u stanju pobjediti Atletico Madrid, a to je jedva uspjelo kompletnoj Realovoj momčadi.

Naprosto, Real je snažnija momčad, Don Carlo je iskusniji trener i cijelu priču o lisabonskom finalu možemo svesti na to. Ipak, rezultat od 4 prema 1 sugerira da je Atletico doživio potop što naprosto nije ni bizu istine. Real je svo vrijeme napadao, ali utakmicu je u regularnom dijelu kontrolirala momčad sa Vicente Calderona na isti način kojim su pobjeđivali druge velike rivale tijekom sezone.

U 36. minuti su postigli i jedan prilično sretan pogodak i tada je, vjerujem, cijela Europa mislila da je El Cholo uspio nešto čemu se nitko nije nadao ni u najluđim snovima. Da se razumijemo, Atletico nije mali niti siromašan klub, ali oni to ipak jesu u odnosu na svog gradskog rivala i druge europske velikane. Točnije to su postali u protekloj deceniji. Zbog toga je europski nogometni puk listom navijao za momčad El Cholo Simeonea.

PRVACI DO 94. MINUTE

Naprosto, ljudima je dosadilo gledati 5 istih momčadi kako se smjenjuje na europskom tronu. A Simeone im je vratio vjeru da nogomet ipak može zasjati starim sjajem i da nije nemoguće da mali pobjede velike.

U tom smislu najbitnije pitanje jeste zbog čega je nizozemski sudac produžio drugo poluvrijeme za cijelih 5 minuta, pogotovo zato što se do 93. minute uopće nije znalo koliko će produžetak trajati.

To se pitam čisto da ni ova priča ne prođe bez teorije zavjere. Takve su teorije ipak sastavni dio nogometa. U trenutku kad je Real postigao izjednačujući pogodak Atletico je izgorio. I to je bilo to. El Cholo nije mogao smisliti nikakvu vradžbinu kako bi vratio svoju momčad u igru. Bilo je pitanje da li će izdržati do penala, ali ni to im nije uspjelo. Na moju veliku žalost.

Vjerujem da je dobar dio ljudi koji ovo čitaju navijao za Atletico. No, pobjedila je bolja momčad. Ono što je fascinantno kod Real Madrida jeste sposobnost ponavljanja akcija koja je na koncu iznjedrila izjednačujući pogodak.

Don Carlo Ancelotti je ipak najveći trener današnjice što god o tome mislili Guradiola i Mourinho. Atletico je svakako napravio više nego se itko nadao. I bili su europski prvaci sve do 94. minute. Hvala im što su nam vratili vjeru u nogomet. Možemo se samo nadati da će i u narednim sezonama skromne, hrabre i poštene momčadi uspijevati pomrsiti račune najvećima. 

(zutnal.info)