Iz Rusije s ljubavlju: Gol do Uruguay! Cavani! Cavani! El Matadooooor!

Kultura igre s klupske razine uvijek se odražava na igrama reprezentacija. Ukoliko gledamo Real Madrid, najuspješniji klub na klupskoj sceni Europe posljednjih godina govorimo o nekoj vrsti nogometnog tačerizma. Nema razrađene momčadske igre, postoji samo specifični kontekst koji omogućava vrhunskim pojedincima da dođu do izražaja i rješavaju utakmice. Zato i mislm da ulazimo u nekakvo posttrenersko doba i eru u kojoj je Zinedine Zidane ogledni primjer trenera budućnosti. Rezultate hoćemo sada i odmah jer uložen je ogroman novac u najveće zvijezde, tako se ponašaju svi najbogatiji klubovi, a oni određuju trendove. Nema se vremena za implementiranje određene kulture igre. Dosta je reprezentativnih momčadi na prvenstvo u Rusiju došlo upravo s takvom idejom. 

No, već u prve dvije utakmice osmine finala obje momčadi koje su imale takav pristup su poražene. A momčadi su to u kojima su utakmice imali rješavati dvojica najboljih nogometaša svijeta posljednje dekade. Ronaldo i Messi idu doma a na prvenstvu ostaju momčadi u pravom smislu te riječi. 

SMJENA GENERACIJA

Hrvatska je svima pokazala kako igrati protiv ovakve Argentine. Naprosto, daš im loptu u posjed. To zvuči nelogično ali, uistinu, najpametnije je loptu prepustiti momčadi koja ne zna što bi s njom. U svojoj uzaludnosti takva se momčad i tjelesno brzo potroši što vam onda mogućava da s par razrađenih presing i kontra opcija riješite utakmicu. 

A kada imate momčad kakvu ima Francuska, koja je protiv Argentine konačno pokazala potencijal i raskoš talenta kojima raspolaže, onda možete gotovo potpuno mirno igrati čak i kada se zbog spleta okolnosti nađete u rezultatskom minusu. To je bio ključ Deschampsove igre – daj Argentini loptu i onda izlazi okomito, brzom tranzicijom direkt na njihovu zadnju liniju i to svojim najbržim igračem kojeg je oslobodio presloživši njegove kolege iz napada tako da mu otvore prostor. Taktiku je francuski trener postavio tako da omogući Mbapeu da svojom brzinom izbacuje i iz igre i iz takta argentinsku obranu. 

Vidjeli smo jučer smjenu generacija. Otupjeli Messi je kopnio pred našim očima a na drugoj strani se uzdizao tinejdžer koji bi trebao smijeniti kralja na tronu i narednih desetak godina biti redoviti kandidat za Zlatnu loptu. Mbape je bio ključ francuske pobjede ali Antoine Griezmann je podnio veliku žrtvu zbog toga. Povučen je na mjesto desetke a Sampaoli ga je pogrešno procjenio kao potencijalno najveću opasnost pa su stoperi i defenzivni veznjaci Argentine išli za njim duboko u polje što je iza njihovih leđa ostavljalo otvoren prostor za novog sina vjetra u liku Mbapea. 

Kako rekoh, Mbape je bio igrač utakmice ali Griezmann je bio jedna od ključnih figura. Pogotovu kad uzmemo njegov defanzivni doprinos momčadi. Pogledajte samo količinu startova i oduzetih lopti na tridesetak metara od svog gola i bit će vam puno jasnije što je Griezmann sve radio za svoju momčad. 

Cijela je francuska ekipa odigrala sjajnu utakmicu u okviru zadataka koje je pred njih stavio trener. No, još jedna figura koja smo dugo čekali odigrala je perfektnu utakmicu. Taj dečko pokazuje da je jedan od najboljih veznjaka na svijetu samo kad ga se ubijedi da igra jednostavno i da to što je velika zvijezda ne znači da nužno mora tražiti najkompliciranija rješenja na terenu. Uostalom, kad god je to pokušao na ovoj utakmici griješio je pa je i odustao od pokušaja atraktivnih poteza. Govorimo, dakako, o Paulu Pogbi. Bio je sjajan u oba pravca, defanzivno dominantan a u ofanzivi jednostavan i racionalan. To je Pogba kojeg možemo nazivati jednim od najboljih veznjaka svijeta. 

Francuska se, po meni, iskupila za traljav početak turnira. Istaknuli su kandidaturu za tron ne samo pobjedom nego igrom koju su prikazali. 

Sampaoli je napravio jednu veliku grešku ako mene pitate. A to je što je uopće pristao biti izbornikom Argentine. To nije okružje u kojem njegova nogometna filozofija može doći do izražaja. A sada će ostati upamćen ne zbog genijalnog Čilea koji je vodio nekoliko godina, nego zbog najgore Argentine koju sam vidio u životu. Prljavština, nepoštivanje suparnika i potpuni izostanak ideje u igri ono je po čemu ćemo ih zapamtiti. Vrijeme je, čini se, za neku varijantu argentinskog Das reboota. A da sam na mjestu čelnika FIFA – e, Ottamendija bih na neko vrijeme isključio iz nogometa jer je napucavanje protivnika koji leži na zemlji postalo obrazac njegovog ponašanja i metafora argentinske nemoći zbog koje su zaslužili otići doma. 

GOL DO URUGUAY!

Nema stabilnije momčadi na ovom turniru od Urugvaja. Plod je to višegodišnjeg rada Oscara Tabareza s ovom momčadi. Ovo što gledamo od Urugvajaca je rezultat, vrhunac Maestrovog rada. Ukroćeni Suarez (pokušajte to vi) potpuno u službi momčadi i potpuno slobodan u isto vrijeme. Cavani koji poput kakvog beka igra u podjednako u oba smjera, daje golove i oduzima lopte pred svojim šesnaestercem. Godin kao neupitni autoritet, psihološki i igrački balans. Muslera kao centar sigurnosti ove defanzivno briljantno organizirane momčadi. Šljakerska sredina terena koja vas melje tempom, presingom i nekom čudnom energijom zbog koje vam, kao njihov protivnik, dođe da zavapite – jebem ti, zar ovi nikada neće stati! I Garra, taj inat, upornost, spremnost da se sve učini za momčad, čini mi se, pomalo počinju plašiti urugvajske rivale. 

Osnovna Tabarezova ideja je onemogućavanje protivnika da razvije bilo kakvu smislenu igru. Pri tome napadačke opcije nisu svedene samo na brzu tranziciju i kontre nego na pomalo starinsku igru preko krilnih pozicija a što je Tabarez uspostavio zbog profila igrača kojim raspolaže na sredini terena. Sve to vam stvara jednu iluziju da Urugvaj uvijek igra puno bolje nego što to zapravo radi. Najveći forte im je tjelesna snaga i izvanredna sprema. Zbog toga stvaraju tu iluziju koju je Maradona pripisivao Davoru Šukeru za kojeg je rekao – taj k.... sin, lisica, uvijek se činilo da igra bolje nego što je to zapravo bio slučaj. Možda ne igraju atraktivno, možda im posjed nije bitan, ali su užasno efikasni i igraju svrsishodno. Kada imate Cavanija i Suareza možete se oslanjati na tako naizgled jednostavan plan. 

Portugal je, s druge strane, nastavio po starom. Demagoška igra koja je trebala rezultirati samo time da Ronaldo par puta u utakmici dođe u šansu i tako rješi sve njihove probleme upalila je na Euru, ali Santos je morao računati na to da mu mudrac poput Tabareza neće dozvoliti takvo što. Morao je na ovoj utakmici stvoriti puno više napadačkih opcija. Portugalci za razliku od Argentine jesu momčad u pravom smislu te riječi ali, po meni, imaju potencijal za igrati puno bolje nego što su to radili. Možda je Quaresma trebao dobiti više prostora u ovoj utakmici čisto da rastereti Ronalda u ovako postavljenoj portugalskoj igri. No, Santos se držao recepta s kojim je postao europski prvak, opet ponavljam, zaboravljajući da protiv sebe ima puno većeg i iskusnijeg nogometnog lisca nego je on sam. 

Urugvaj ide dalje i ostaje vjerojatno momčad koju druge ekipe doživljavaju kao onu s kojom se ponajmanje žele sresti. Oni melju, ne pada im koncentracija a vas će kad tad umoriti. Dovoljno je samo malo pa da južnoamerički komentatori padnu u trans i počnu gubiti glasnice vrišteći – Gol do Uruguay! Cavani! Cavani! El Matadooooor!

(zurnal.info)