KAUČ SELEKTOR: Huliganizam se vratio na stadione i pokazuje nam stanje u podijeljenoj Europi

KRATKI REZOVI

Belgija se probudila. Čvrsti Irci odolijevali su napadima belgijskih igrača jedva jedno poluvrijeme. Belgijski talent iskalio se na jednoj čvrstoj, radnoj, ali prosječnoj momčadi. No, ova belgijska pobjeda posebno ističe jednu statističku činjenicu, podcrtava je – Belgijanci pobjeđuju i igraju uvjerljivo samo protiv „malih“ momčadi. Generacija belgijskih nogometaša od koje se toliko puno očekuje do sada nije uspjela skinuti skalp niti jednoj uglednoj europskoj momčadi što znači da nešto ozbiljno ne štima u momčadi koja puca na same nogometne vrhove. Ništa se posebno nije promijenilo u igri Belgije, jednostavno su puno kvalitetniji od Irske. I dalje je to Belgija koju ne smatram dovoljno dobro posloženom, momčad bez lidera na terenu, momčad koja nema taktičku raznovrsnost i uvjeren sam da će ispasti nakon narednog susreta koji odigraju s nekom „velikom“ reprezentacijom.

Island je upisao još jedan remi i produljio snove o prolasku u naredni krug. Kakve su rezultate počeli postizati na Euru i kako igraju pomalo su počeli podsjećati na one čuvene „šampionske“ Grke iz 2004. godine. Mađari su na jedvite jade iščupali bod protiv momčadi koja očito nema respekta ni prema jednom portivniku. Islanđanima ništa nije sveto. Naročito ih zaboli neka stvar za nogometnu hijerarhiju. Oni su tu da pokušaju promijeniti poredak i da ispišu dio nogometne povjiesti.

Nema u povijesti islandskog nogometa ničega što bi se moglo usporediti s bremenom prošlosti koje nose Mađari. Nemaju islanđani legendarnih momčadi niti zaboravljenih asova, nikoga tko bi se usporedio s „Lakom konjicom“, baš nikoga, izuzev Einura Gudjohnsena. I bilo je lijepo vidjeti čovjeka kojem je dodijeljen skoro pa sav nogometni talent koji je bog namjenio Islanđanima.  

PRIČA DANA: RONALDO

Dečko je izrauban do krajnjih granica. Čak ni njegova luđača radna etika i dječačka želja ne mogu nadvladati tjelesno stanje. Nije to onaj Ronaldo kakvog svi očekujemo. Onaj koji donosi dašak spektakla, ubrzava događanja i može u svakom trenutku sam riješiti utakmicu. Ovaj Ronaldo, njegov dvojnik točnije, koji igra na Euru nije u stanju zabiti ni penal. Vidi se da se muči, da mu je teško jer mu ne ide, da pokušava na razne načine ne bi li iz sebe iščupao još dašak energije koja bi pomogla njemu da se približi samom sebi i isporuči nam ono na što nas je nvikao. Kad se sjetim finala Lige prvaka i povučem paralelu s ovim utakmicama ponekad pomislim da on i dalje igra rovit, nezalječen i ne potpuno spreman. Ne bi me začudilo da ga na takvo što primoravaju sponzorski ugovori. Ne bi to bio prvi put da neki nogometaš riskira zdravlje zbog nečega takvog. Sjetimo se „pravog“ Ronalda na svjetskom prvenstvu u ovoj istoj zemlji u kojoj se ovih dana igra Euro.

Bez Ronalda u pravom stanju Portugal navaljuje na protivnički gol ali bez konkretnog učinka. No, zabrinjavajuća je njihova obrana, jer uspije puknuti u par naleta koliko ih protivnik uspije izvesti tijekom utakmice. To ne liči na momčadi Fernanda Santosa, trenera poznatog, prije svega, po čvrstom, defenzivnom pristupu.

Stvarno je nejasno što se događa s toliko hvaljenom momčadi Austrije. Očekivao sam da se trgnu nakon debakla protiv Mađarske, da budu barem donekle ravnopravan takmac Portugalu. No, Austrijance već sada možemo nazvati najvećim negativnim iznenađenjem Eura. Ne znam što je u glavi njihovog trenera, ne znam otkud mu luda ideja da David Alaba zaigra na poziciji desetke. Shvatio je valjda i sam Marcel Koller koliko je glupa bila ta ideja, jer nije urodila ničim osim što je rasteretila Portugalski srednji red koji je radio sve kako bi hranio loptama prije svega Ronalda, jer njima je bitno da se ovaj raspuca kako bi prešli na narednu razinu. I, Ronaldo je pucao, pokušavao je bjesomučno, ali ništa mu nije polazilo, što se kaže, za nogom.

NA MARGINI

Huliganizam se vratio na nogometne stadione. To je jedna od stvari po kojoj će biti upamćen ovaj Euro. Gledanje europskog porvenstva nije tek iščekivanje da vidimo tko je tko u ovom trenutku na nogometnim travnjacima Europe. Praćenje Eura je uvijek prigoda da vidimo u kakvom je stanju Europa.

U Europi su stvari izmakle kontroli. Dokaz za to su navijači koji su na stadione uspjeli unijeti baklje na manifestaciji koja je trebala biti najveća do sada što se tiče sigurnosnih mjera. Tako se najsigurniji/najosiguraniji Euro u povijesti pretvorio u navijački retro film. To je pokazatelj da su stvari u Europi samo prividmo pod kontrolom, da vlasti u državama članicama znaju što rade i da su sposobne učiniti nešto glede bilo kojeg pitanja.

Ako bih uključio paranoični modus razmišljanja pomislio bih da je sve ovo namjerno dozvoljeno kako bi vlasti europskih država imale izliku za povećanje budžeta za vojsku i policiju te za veću sigurnosnu kontrolu svih građana, jer, eto, izgleda nisu samo muslimani problem, problem su i prosječni bijeli europski stanovnici. No, ajde da ne razmišljamo u tom smjeru. Idemo pokušati razlučiti što nam ovaj Euro govori o stanju Europe.

Europa je sve podjeljenija. Europljani su frustrirani. I baš kao što je izvorni nogomenti huliganizam narastao na temeljima krize u koju je Engleska zapala koncem sedamdesetih godina tako se događa i sada samo diljem europskog kontinenta, jer u neredima raznih vrsta do sada su sudjelovali Rusi, Englezi, Francuzi, Njemci, Hrvati, Mađari...

Sigurnosne službe u Francuskoj su očito nekoordinirane unutar zemlje, a čini se da nemaju najbolju suradnju ni sa sigurnosnim službama iz drugih europskih zemalja. Sve su zemlje sudionice dužne upozoriti organizatore na potencijalne probleme i većina zemalja sudionica je to uradila, ali Francuzi to nisu ozbiljno shvatili.

Postoji priča, naša priča, stara priča o tome kako je onaj čuveni nered na Maksimirskom stadionu,  koji mnogi vide kao simoblički uvod u sukobe u bivšoj Jugoslaviji, bio moguć zato što su ljudi prestali priznavati državu a samim tim su se prestali plašiti policije koja je na neki način personifikacija države. Očito su Europljani prestali ozbiljno shvaćati EU čim ne zarezuju prisustvo tolikog broja vojnika, policajaca i redara u Francuskoj.

Što će se dalje događati možete probati sami zaključiti. Te su prognoze vrlo nezahvalne a čovjeka zbog njih može zahvatiti i malodušnost, a meni to nije najdraže stanje u koje mogu zapasti.

(zurnal.info)