Nogomet: Jedan genijalni felš i to je sve od Liverpoola

Kad bih bio nekakav nogometni Bane Bumbar počeo bih ovaj tekst pobrojavanjem svega bitnog što se dogodilo u ovoj nogometnoj sezoni. A ona se tek približava svom vrhuncu, europskom prvenstvu u Francuskoj. Leicester je senzacionalno postao engleskim prvakom. Boleyn groundom se razlegla legendarna „I'm forever blowin' bubbles“.

GENIJALNI VANJSKI FELŠ

I već su te dvije činjenice dovoljne da se nekom paranoičnom i emotivno nestabilnom poput mene učini da se svijet primakao nekakvom svom kraju. Optimisti bi, dakako, rekli da se primakao svom novom početku. Ali, recimo, da smo i ja i oni u pravu. Umoran od višesatnog putovanja i ja sam ove večeri čekao novi početak. St. Jacobs Park je trebao biti mjesto novog uzleta kluba kojeg volim a čiji grb krasi ptica Feniks. Tako sam vjerovao.

Nova era za Liverpool FC počet će 18. svibnja u Baselu. Toliko voljeni Nijemac koji se rodio da bi zasjeo na klupu kultnog engleskog kluba iz Basela je trebao povesti Liverpool u novu budućnost. Unatoč svemu što ne ide prilog takvoj vjeri, jer objektivno Liverpoolov igrački kadar nije dovoljno dobar da bude na vrhu već u ovom trenutku ali baš je ova i ovako skrpljena družina trebala trijumfom u finalu Europa lige okrenuti novu stranicu povijesti i već sada pripremiti postavljanje velikog portreta svog šefa u trofejnu salu pored očinskog lica Billa Shanklyija, dobroćudnog djedice Bob Paisleyija, vedrog Kenetha Dalglisha i debeljuškastog lica španjolca Rafe Beniteza, lica koje uvijek izgleda kao lice nervoznog štrebera pred usmeni ispit iz povijesti.

No, nogometno limitirana družina s Anfielda već je odradila svoj dio čudesa za ovu sezonu i za pobjedu protiv Seville jednostavno nisu imali dovoljno nebeskog nadahnuća. Samo jedan bljesak, onaj genijalni vanjski felš kojeg je Sturidge poslao u mrežu Sevile izgledao je kao Liverpoolova karta za vlak koji vozu u neku novu bolju budućnost. Bio je to trenutak čiste genijalnosti, jedan od onih trenutaka kada nogometni genij koji nije baš uvijek pri sebi ili barem tako djeluje, učini ono što nitko osim njega ne vidi da se može ili treba učiniti.

I to je bilo sve od Liverpoola. Možda, ali samo možda da je sudac odfućkao ono što smo kao klinci zvali enac i dosudio penale za Liverpool, teško breme velike povijesti palo bi s pleća pomalo uplašenih liverpoolskih nogoloptača. Jer osim doktorskog poteza Sturidgea sve što su Liverpoolovi igrači igrali neodoljivo je podsjećalo na sve one tmurne i teške utakmice koje smo pratili proteklih sezona, utakmice u koje se uvijek ulazilo s nadom ali i strahom i koje su odreda bile obilježene upravo strahom od uspjeha, od imperativa koji pred tebe postavlja činjenica da igraš za klub koji jednostavno uvijek mora bolje i više od onoga što u tom trenutku pruža.

Zato su jedine velike pobjede Liverpoola u posljednje vrijeme bile onako lude i očito nezemaljskog podrijetla poput one magične istambulske noći. Ne zato što je to upisano u kodu Liverpoola nego zato što su pobjedu izvojevali ona očinska lica iz trofejne sale koja su se s nebesa umiješala i događanja na travnjaku jer teška im je nebeska penzija kad moraju trpiti sve ono što su svi navijači Redsa gutali proteklih par decenija još otkad je Souness nešto nevješto petljao sa Shanklyijevom magijom i poslao je greškom uz Manchesterski kanal umjesto da trajno ostane da se vrzma tamo gdje joj je dom, na Melwoodu i Anfieldu. Jebiga. Idemo dalje.

TEŠKI KARAKTERI

Ne možeš osvojiti nijedno natjecanje ako ti igrači ne vjeruju vrataru što nikad nije bilo očitije kao u finalu jednog kontinentalnog natjecanja. Kloppovo razočaranje na kraju utakmice je odavalo da je i on bio uvjeren u ovo što sam gore zapisao, ali s druge strane su stajali momci koji se nisu dali smesti.

Europa liga je njihovo natjecanje. Sevilla nije mali klub i mislim da su voljeni diljem Europe kao siimpatični klub koji drži određenu razinu iz godine u godinu. Andalužani igraju sjajan nogomet i nejasno je kako Unay Emery još uvijek nije zasjeo na klupu nekog od ultra bogatih europskih klubova.

Nejasno je i kako nestašni Ever Banega još natjerava loptu po Sanchez Pizjuanu jer istinsko je zadovoljstvo gledati tog čovjeka kako igra, kako drži stvari pod kontrolom i usmjerava igru svog tima. Kruže priče da ova dvojica još uvijek ostaju u Sevilli jer su teški karakteri. Emery ne trpi bahate gazde a Banega je nepredvidiv, sklon katkada čašici više i nekontroliranim izljevima bijesa.

Tako se priča, ali te priče nisu danas bitne. Sevilla je treći put za redom uzela pokal koji pripada pobjedniku Europa lige i to potpuno zasluženo, a navijači Liverpoola imaju čekati na neku novu utakmicu koja će se činiti kao idealan novi početak. A možda je potrebno da vjeruju u težak rad jer je sigurno da će Nijemac koji ih vodi dati sve od sebe da promjeni tijek povijesti tog voljenog kluba. 

(zurnal.info)