Sezona tek počinje: Kada ode Simeone, doći će vrijeme instant trenera

Većina europskih nacionalnih prvenstava je završila a sezona tek počinje. Počela je u Lyonu utakmicom finala Lige Europe između Olympiquea i Atletica. A prava uzbuđenja, ona koja svi jedva čekamo tek dolaze. Prvo finale Lige prvaka između Liverpoola i Reala, a onda, onda slijedi ono što željno iščekujemo – svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. 

Juventus je novi stari prvak Italije. PSG je opet postao prvakom Francuske. Barca je prilično nadmoćno osvojila Primeru. Bayern je isto učinio u Njemačkoj, a Manchester City je dominirao Premiershipom. Europa ligu je po treći put otkada postoji to natjecanje osvojio Atletico Madrid. Ostalo nam je vidjeti tko će postati klupski prvak Europe. A nakon toga preostaje nam željno iščekivati Mundijal i vidjeti tko će postati prvakom svijeta. 

EUROPA LIGA

Cijelu sezonu pratim Europa ligu. To je uzbudljivo natjecanje, u prvim fazama daleko uzbudljivije od Lige prvaka, ali, eto, na koncu ove sezone pokazalo se zašto je Liga prvaka uvijek u fokusu ispred Europa lige. Ovogodišnji pobjednik natjecanja sezonu je započeo u Ligi prvaka, a Marsej je svakako momčad vrijedna igranja u samoj eliti. U prilog tomu govori i to da su jedini francuski klub u povijesti koji je uspio postati prvakom Europe.  

Završilo je to kao prava, arhetipska utakmica Simeoneovog Atletica. No, po meni, jedan je detalj bio presudan. Marsej je u ranoj fazi utakmice ostao doslovno bez pogonskog goriva, čovjeka koji bi okupirao Atleticovu obranu i ujedno Marsej činio barem 60 posto opasnijim nego je to bio. Ozljeda Dimitryija Payeta je bilo ono što je prevagnulo u korist Atletica. Marsej to nije mogao pokriti. Takva klasa je nenadoknadiva, pogotovu kad vam je većina ofenzivnih planova vezana uz tog čovjeka. 

Prije tog, po meni, ključnog trenutka dogodio se još jedan koji je mogao odvesti utakmicu u drugom smjeru. Germain je promašio zicer već u 4. minuti i Marsej je morao čekati sličnu prigodu narednih 80 minuta jer su izlaskom Payeta postali krajnje nesigurni. Ne možemo za to kriviti Rudyija Garciju. Teško da bi ijedan drugi trener nekakvim planskim preslagivanjem igrača mogao nadomjestiti igrača koji je ključan za njegovu momčad, a sličnu igračku figuru nije imao. Vidjet ćemo kakve je prirode Payetova ozljeda i nadajmo se da neće biti fatalna toliko da sjajnog Francuza nećemo gledati u Rusiji u dresu Francuske. Iskreno, lijepo je bilo vidjeti povratak Olympiquea među europsku elitu. Dugo, baš dugo ih nije tu, a daleka sjećanja iz djetinjstva me vežu za taj klub. Nekada su bili među najboljima u Europi, jednom su se popeli i na tron. Sada su, naprosto, naletjeli na protivnika koji kažnjava nesigurne momčadi. 

PROČITANA KNJIGA

Simeone je od Atletica napravio jedan od najboljih klubova u Europi proteklih godina. Dva puta nisu uspjeli u finalu Lige prvaka, ali pod Simeoneom su osvojili dvije Europa lige (jednu su osvojili prije njegove ere), dva europska superkupa a uspjeli su i prekinuti smjenjivanje Reala i Barcelone na tronu Primere. I to kako su sve to radili? Pa kao, recimo, Fergusonov United. 

Svi znamo kako Atletico igra. Sve se čini jasnim. Pročitana su knjiga, ali im, baš kao Fergijevom Unitedu, ne možeš ništa ako nisi ili nadmoćan kvalitetom ili jako, jako stabilan kada igraš protvi njih. Momčad je to koja vreba i njuši, čeka pogreške dok umara protivnika tempom. Grešku zatim nemilosrdno kažnjavaju. Onda se zavale u fotelju i puste protivnika da se doslovno odbija od njihov dvostruki blok. Zatim se prebace u drugi modus, počnu igrati agresivni visoki presing vrtoglavog tempa i opet forsiraju protivničke greške. I tako to rade godinama uvijek pametno trgujući igračima. 

Simeone i Burgos trebaju lojalne, snažne karaktere za svoj plan igre. Takve igrače i uzimaju. A njihov sustav lojalnost nagrađuje time što svakog od tih igrača čini boljim. Sjećate se kako se izvrsni Felipe Luis nije uklopio u Chelseaiju, ili Diego Costa? Girezmann je u Francuskoj reprezentaciji dokazao da ne ovisi o sustavu Diega Simeonea ali upravo ga taj sustav čini toliko efikasnim, njegov je posao kažnjavati greške protivnika i to čin izvrsno, napravio je to i dva puta u finalu. Šteta je da se Girezmannu nikako ne da doći u fokus. Svi znamo da je jedan od najboljih napadača ali uvijek ostane u nečijoj sjeni. Ove sezone je Mohamed Salah ostavio sve druge napadače svijeta u sjeni pa i Griezmanna i vidjet ćemo što će s njime biti i hoće li konačno dobiti priznanje kao najbolji kada napusti Atletico nakon Mundijala u Rusiji. 

ATLETICOV TEMPO

Simeoneov je Atletico poseban. Momčad je bolja od ukupnog zbroja individualne vrijednosti kojom raspolaže. Ljudi inače ne vole defenzivne momčadi ali Atleticov tempo je toliko lud, njihova tranzicija toliko sjajna da to oduševljava i neutralne promatrače. Zato su zaslužili i ovu titulu. Možda i za kraj Simeoneove ere jer još uvijek ne znamo hoće li sjajni Argentinac ostati u Atleticu. Zato ih je zbog ove utakmice trebalo dobro zapamtiti jer su bili jedna od najboljih momčadi Europe i svijeta u posljednjoj dekadi. Kada on ode iz Atletica ulazimo u potpuno novu eru nogometa. Wenger je otišao. 

A kada ode i Cholo Simeone ući ćemo u eru u kojoj niti jedan trener na svijetu više neće imati vremena da stvori momčad koju će ljudi dentificirati s njim. Doći će vrijeme instant trenera koji će za zadatak imati da uzimaju trofeje bez prigode da si uzmu par godina kako bi stvorili momčad po svom ukusu. 

Bilo kako bilo, Atletico je nadmoćno pobjedio Marsej. Sezona je počela jednom dobrom utakmicom a nadajmo se da nas tek čekaju one spektakularne. Prvo u Kijevu 26.05. a zatim u Rusiji početkom ljeta.  

(zurnal.info)