Liga prvaka: Kakva je razlika između najljepšeg i najboljeg nogometa?

 NADIGRAVANJE REALA

Real sam bio sklon gledati kao momčad koja djeluje stihijski i pojedinačnom kvalitetom igrača uništava protivnika. Demantirali su me onda kad je njima bilo najbitnije. Demantirali su me protiv jedne od taktički najizbrušenijih momčadi u Europi.

Samo je par manevara bilo dovoljno da Real od momčadi za koju nije baš jasno kakvu ideju u igri ima postane momčad koja je potpuno nadigrala i neutralizirala Atletico. Uspjeli su čak neutralizirati silnu energiju kojom Atletico obično zastraši svoje protivnike.

Ronaldo je u godinama u kojima jeste postao puno upotrebljiviji na mjestu centralne špice nego na njegovoj uobičajenoj krilnoj poziciji. Realu je u ovoj fazi sezone čak i dobro došlo oslobađanje balasta zvanog Gareth Bale, jer ako je on zdrav Real će sigurno igrati s uobičajenim napadačkim trozupcem koliko god to loše utjecalo na njihovu igru u polju.

Ronaldo je poziciji devetke. Njegova efikasnost neupitna. Benzema svojim pametnim kretanjem i postavljanjem pomaže u njegovom osobađanju i rasterećivanju, a Ronaldo troši manje energije i snage na sprinteve uz aut liniju i nema tereta obavezne igre u oba smjera. Dobili smo time, dakle, slobodnog Ronalda.

Druga ključna stvar je Isco na poziciji uvjetno rečeno – desetke. Atletico ima kompaktne i neraskidive linije koje se uvijek kreću zajedno. Iscovim ubacivanjem između njih te se linije razdvajaju i odjednom se otvaraju koridori prema Oblakovom golu. Modrić i Kroos se također puno kreću, njih dvojicu su pritiska oslobodili Realovi bočni igrači, koji nisu dozvoljavali Atleticovim krilima da čine uobičajeni posao pomaganja u sredini terena pritiskom na dvojicu glavnih veznjaka. U tome je ključ Isco koji je vukao igrače Atletica za sobom u prtosor koji nije planski branjen.

Casemiro se uvijek nudio kao opcija za sigurno dodavanje i svim tim smo dobili jedan Real koji je potpuno izbrisao Atletico s terena. Simeoneova momčad je bila neprepoznatljiva. Odjednom su oni bili ti koji su pod pritiskom. Djelovali su čak pomalo i izgubljeni. Isco je razbijao njihov blok kretanjem a budući ima iznimne sposobnosit u igri jedan na jedan često je znao izbaciti kompletnu momčad iz balansa.

Atletico se brani poput spartanskh postrojbi, ako je samo jedna karika slaba i nije savršeno uklopljena među druge cijeli sustav je sklon raspadu. To se, dakako, nije dogodilo, ali Simeone je bio primoran raditi ono što ne voli, a to je preuzeti rizik ne bi li ostvario koliko toliko povoljan rezultat.

Tu je priči bio kraj. Možda je zbog onoga noža kojeg uvijek drži u zubima Atletico ovaj put pokazao premalo zuba. Real se hranio njihovom energijom, otupio ih. Real je, bez obzira na sudačke pogreške sasvim zasluženo pobjedio i čini se već nogom i pol u finalu.

PAD U CRNU RUPU

Oni jednostavno naprave sve što treba u datom trenutku. Tako djeluje Juventus ove sezone u Ligi prvaka. Može trener svaku utakmicu postaviti kako spada, ali ključna je izvedba na terenu. A momčad iz Torina je tu besprijekorna ove sezone. Ponovno je ključni igrač bio Gigi Buffon. Monaco je krenuo lepršavo, kako smo i očekivali, kako smo i priželjkivali. Stvorili su par zicera, ali Gigi je bio na pravom mjestu. I eto psihološke prednosti za Juventus.

Monaco je ipak neiskusna ekipa i promašeni ziceri su nešto što ih optereti i zakoči na trenutak dok iskusni Juve nastavlja raditi što treba u svakom trenutku. Pogledajte samo timing.

Prva trećina utakmice završava pogotkom Juventusa. Znači, taman kada momčad koja nasrće uzima zrak i predah. Drugi pogodak Juventusa pada točno na koncu druge trećine utakmice. Protivnik taman uspostavi dominaciju, traži put ka slavi i onda ga prekida gol u njegovoj mreži. Juventus izlazi iz bloka i završava akciju. Dybala uzima loptu u jednom pritisku koji dolazi nakon pogreške protivnika na sredini terena. Fascinantno je kako je protivnik s loptom izoliran u tom trenutku, izgledalo je to kao emisija na Animal planetu gdje vukovi izdvajaju plijen iz krda.

Ta stvar je uvježbana. Znaš trenutak kada je protivnik najslabiji i ima najmanje manevarskog prostora i vremena za razmišljanje. Izoliraš onoga s loptom, pritisneš ga, uzmeš je dok protivnik nije u defenzivnom bloku i izlaziš ravno na zadnju liniju protivnika koja nema nikakvu zaštitu niti pomoć. Dybala se zabija prema sredini, Alves i Higuain razvlače zadnju linija i u igri tri na tri čini se da je obrana Monaca opkoljena, takav je efekt postignut. Alves ima dovoljno prostora za savršen centaršut, a Higuain se izdvojio na drugoj strani i ima svo vrijeme svijeta pospremiti taj ubačaj u mrežu.

Juventusu više od par takvih situacija ne treba. Zašto se nadtrčavati s tako mladom momčadi poput Monaca. Mladost je lako isfrustrirati, a za to ti je dovoljno da ih izblokiraš u nekoliko navrata i oni će upasti u crne rupe, jer im ne polazi za nogom ono na što su naviknuti rješavati. Imali su veći posjed lopte, veći broj pokušaja prema golu, ali to im ništa nije vrijedilo. Juve ih je dobio na iskustvo, lukavo, mudro.

Allegri je samo malčice modificirao momčad kako bi neutralizirao lijevi bok Monaca. Barzagli je bio desni bek, Alves nominalno krilo, a razarajući lijevi bok Monaca time je dobio dupli blok od kojeg se odbijao poput zida. Sitna je to modifikacija u utakmici s velikim ulogom. Pametan manevar koji je donio pobjedu kojom je Juventus sve rješio. Teško da Monaco ima šanse nadoknaditi ovaj zaostatak na gostujućem terenu. Juve nije PSG, ali Juve nije ni Manchester City.

Monaco igra najljepši nogomet ove sezone i to je dovoljno za osvojiti francusko prvenstvo, ali Juventus igra najbolji nogomet i to je dovoljno, nadajmo se, da odu do kraja u Ligi prvaka. Po svemu do sada prikazanom oni su to zaslužili. Barem zbog Buffona, mašine koja izluđuje protivničke napadače.

(zurnal.info)