KAUČ SELEKTOR: Kad djed Šefik i stric Janko gledaju "Maribor"

Sjećam se kako se moj rahmetli djed, Šefik, znao rugati slovenskom nogometu uopće, a NK Mariboru pogotovo. Kad god bi otišli u Maribor u posjet kod bakinih rođaka, Šefko bi, držeći se svojih mostarskih navika, vikendom otišao gledati utakmicu. Paunast i arogantan poput svakog Veležovog navijača radio je sprdnju od skromnog slovenskog drugoligaša, a pogotovo njegovih navijača koje je nazivao opernom publikom: „to je prava publika, ali za operu, plješću k'o da će omest' koncentraciju onima što nastupaju.“

Ponašanjem Mariborovih navijača Šefko je objašnjavao skromne dosege tog kluba. Našim slovenskim rođacima u Šefkinim lamentacijama nije bilo ničeg smiješnog ali ni uvredljivog. Nije im, naime, bilo jasno, zašto se ovaj uglavnom simpatični Bosanac za kojeg se udala njihova sestra uopće zanima za tu čudnu primitivnu igru. Tako je to bilo u vrijeme mog djeda.

SVIJET SE OKRENUO NAGLAVAČKE

Kada sam ja počeo pratiti Prvu saveznu ligu Jugoslavije u njoj nije igrao niti jedan slovenski klub. Kada se klub iz mog rodnog grada, NK Olimpija, plasirao u najviši rang natjecanja mom čuđenju nije bilo kraja. Paunast i arogantan poput svakog Veležovog navijača govorio sam „okle Olimpije!?“ i „'ta će Olimpija!?“ Tako je to bilo u vrijeme kad sam bio klinac. Otprilike u to isto vrijeme Velež je pod Bijelim brijegom pobjeđivao Borussiju Dortmund, a navijači Maribora su i dalje pljeskali kao da ne žele omesti igrače na terenu.  

Od tog se doba svijet okrenuo naglavačke. Šefko je odavno otputovao odakle se nitko ne vraća. Velež ne može otići u Dortmund ni na ekskurziju. Slovenci su čudnu i primitivnu igru prihvatili kao prestižan i za moderni svijet bitan sport. Chelsea je postao jedan od najvećih europskih klubova. A čuda se rijetko događaju kako u svetištima tako i na nogometnim terenima.

No, katkad se ipak dogode. Pa se dogodi i takvo čudo da Maribor drži u šahu veliki Mourinhov Chelsea. I uspije uzeti jedan bod. Najveći misterij tog uspjeha jeste u tome kako su operativci Viola uspjeli dignuti momčad na tu razinu nakon poniženja koje su doživjeli na Stamford Bridgeu.

To je majstorija koju treba tumačiti. Ona je ključ svega. Kako jedna skromna, radna, ali poštena i racionalna momčad, nakon stravičngo poraza uspijeva istog protivnika držati u šahu. Ideje i postavke ipak ponekad piju vodu, nije sve u suhom kvalitetu.  Jer to što je uspio Maribor nisu ni puno veći klubovi. Roma i Liverpool su odahnuli nakon skromnih poraza protiv Bayerna i Reala. Izvukli su živu glavu i to je bilo dovoljno za osmijeh, a Maribor u zanosu može požaliti što nije uspio i pobjediti Chelsea.

Kad je Ibraimi poslao onaj sjajni suhi list u mrežu Chelsea sjetio sam se Šefke, a sjetio sam se i strica Janka. Poslije sam ih zamišljao kako u nekoj nebeskoj kavani gledaju prijenos iz Ljudskog vrta. Nisam mogao procjeniti čije je čuđenje veće. Znam samo da je došlo do toga da Janko konačno može zajebavati Šefku zbog nogometa. A Mariborčani mogu zajebavati i Beograđane i Splićane i Zagrepčane i Sarajlije i Mostarce, sve one koji su ih nekad ponižavali na nogometnom terenu ne samo igrom već i arogancijom i umišljenom veličinom. Znate, nekad razmišljam da nas je nedostatak racija i skromnosti sve skupa uništio.

Što se tiče svih ostalih utakmica stvari su djelovale pomalo deprimirajuće. Pomislio sam kako bi najpoštenije bilo zaustaviti neka mučenja i odmah zakazati finale između Reala i Bayerna. Ali u dvije utakmice, dodao bi moj prijatelj iz Međugorja. Tako bi bilo zanimljivije. Real i Bayern nam pružaju istinsku nogometnu avangardu, taktički i kvalitativno. Svi drugi su trenutno miljama iza njih. Tu se može umetiljati Barcelona ako se konačno posloži i ako Gricko Suarez proradi, mogu se s njima potući i Simeoneovi ratnici, ali nitko drugi nije im ni blizu.

(zurnal.info)