Teorije zavjere sastavni su dio nogometa. Ništa čudno kada govorimo o igri kojom vlada jedna multinacionalka poput FIFA – e. Moćnici često takve teorije i potiču, hrane ih nekim svojim potezima, čudnim odlukama, puštajući nas da mislimo kako je cijeli svijet, zapravo, postavljen tako da smo mi, što bi rekli u Mostaru, donji. I, eto razloga da nikad nista ne poduzmemo, jer, k vragu, ionako ce nam uvijek biti isto.
DOBRI, STARI NAPADAČKI NOGOMET
Najnovija teorija zavjere kaže da je FIFA učinila latinoameričke momčadi boljim i razigranijim od europskih. Njima je to u interesu, više stranih navijača u Brazilu jeste jednako više novca u Blatterovim sefovima. Sklon sam vjerovati da FIFA često funkcionira na taj način, ali u ovom slučaju to nema veze s mozgom.
Naprosto, svjetska su prvenstva uvijek mijenjala nogomet. Tako je i sa ovim. Vraća se dobri stari napadački nogomet, igra za gol više, na svoje dolazi, to ću opet ponoviti, nogometni nauk Marcela Bielse. Latinoameričke momčadi, naprosto, igraju bolje, lepršavije, tjelesno su spremnije, manje izraubane, a vjerojatno im i klima ide više na ruku.
Jedine europske momčadi koje za sada dominiraju su one nesklone matematiziranju, one koje igraju pomalo van šablona koje gledamo kroz Ligu prvaka i najjače europske lige. Čak su i Španjolci odustali. Posljednju utakmicu na Mundijalu igrali su sa dva klasična napadača i, gle čuda, pobjedili.
Nizozemci su bili pritisnuti, Čile je igrao je na jedini način na koji znaju igrati, željan pobjede, željan još jednog iskoraka, ali Van Gaal je točno znao što i kako treba učiniti i u kojem trenutku. Kad je Čileancima opala koncentracija, budući su inferiorni u skoku, Van Gaal je uveo jednog visokog igrača i buuum, Nizozemska je povela. Iz istog razloga uveden je i brzonogi Memphis. Čile je jurio rezultat, a Memphis je zbrisao njihovoj odbrani i, eto ga, dva prema nula za Nizozemsku.
Gle čuda, kako Nizozemci mogu, unatoč zavjeri, pobjediti sjajni i, do jučer uvjerljivi Čile? Zato što znaju i zato što je Van Gaal na prvenstvo poveo neke igrače za koje smo, dobrim dijelom, prvi put čuli tek na ovom Mundijalu. Cut the crap! Zavjere nema, barem u ovom slučaju, postoje samo ljudi koji bolje igraju nogomet od vas i treneri koji su pomalo vizionari.
KOVAČ ISTI KAO SUŠIĆ
Kako je, recimo, od svih europskih izbornika, jedino Vahid Halilhodžić predvidio kakav će se nogomet igrati na ovom prvenstvu? Jedna prosječna momčad, što Alžir po imenima jeste, igra po istom receptu po kojem igraju dosadašnje latinoameričke senzacije turnira i spremni su to igrati, naučeni, tjelesno na visini zadatka.
Svi su se u Hrvatskoj uzdali u njemački know-how Nike Kovača, a on je ispao potpuni diletant. Nije se usudio napasti neuvjerljivi Brazil i to mu nitko nije zamjerao, ali već se protiv Kameruna vidjelo da je čovjek prevelik ziheraš.
Njegov je najveći grijeh, zapravo, vrlo jednostavan, a on je žrtvovanje Ivana Rakitića. Natjerao je dečka da trči za protivničkim igračima, presijeca njihove napade, uklizava i time otupio oštricu vlastite momčadi. Peta za gol Ivana Perišića je pokazatelj za što nas je sve potencijalno Niko Kovač uskratio svojim taktičkim zavrzlamama.
Meksiko je bio bolji, konkretniji, spremniji i nema u tome nikakve zavjere. Andres Guardado je sinoć bio ogledni primjer kako jedan veznjak treba igrati. Kovač je, baš kao i Sušić, uništio vlastitu momčad i smanjio potencijale vlastitih igrača, odsjekao ih i u dobrom dijelu izbacio iz igre. Zašto? Zato što nije pratio što se događa na turniru i kako igraju momčadi koje pobjeđuju. Ono što Kovač i još poneki izbornik nisu pratili Scolari je odlučio učiti u hodu. Kamerun je ispao najlošija momčad na Mundijalu, ali Brazilu to nije smetalo da upravo na njima pokaže mišiće. Svejedno, stvarni potencijal Brazila vidimo tek u natruhama, a i za to je prvenstveno kriv izbornik.
(zurnal.info)