KAUČ SELEKTOR: Magija mostarskog vješca

Ruski reprezentativni nogomet već godinama nema svoj identitet. Ako se sjetite Eura iz Austrije i Švicarske, turnira na kojem je svijet upoznao Andreja Aršavina i divio se ruskom totalnom nogometu i sad pogledate ekipu koja igra dekadentni, zastarjeli talijanski nogomet kojim upravlja Fabio Capello, nikako nećete moći povezati te dvije momčadi.

Sve što je ta momčad u stanju jeste da bude sparing partner jednoj neuvjerljivoj Belgiji, kojoj očito smeta teret favorita. Za to je, naravno, najviše kriv Capello, jer dobiti utakmicu iz jedne šanse može samo Italija i to neka iz nekog starog vremena. Uglavnom, susret dvije velike europske momčadi bio je najlošiji u jučerašnjem programu. Belgijske zvjezdice su nam dužne mnogo toga. O Rusima da i ne govorim. Male momčadi su one koje ovo prvenstvo čine spektakularnim.

MOSTARSKA VJEŠTICA

Puno je u Mostaru anegdota, gradskih pričica, kojima je glavni protagonist Vahid Halilhodžić.  Kada se prvi put vratio iz Pariza u Mostar ekipa viđenijih Mostaraca sjedila je na nekom derneku. Razmetalo se i pretjerivalo u svemu i svačemu, a naročito o značaju jednog malog grada kakav je Mostar. Slušao je tako Vahid kako nema kulture do mostarske, nema tih cura nigdje, nema takve klime pod nebeskim svodom, te ljepote, rijeke, pameti, i onda je kao da je iz sna tresnuo u stvarnost popularni Vaha izvalio:

Ljudi, mi moramo biti svjesni, Mostar je za Pariz jedno veliko selo.

Mostar jeste mali ali je zato Vahid veliki, istinski veliki trener. Držao je u prvoj utakmici u šahu izvikanu momčad Belgije, a onda je u drugoj utakmici skupa sa svojim igračima pomeo Južnu Koreju i donio Alžiru prvu pobjedu na Mundijalima još od 1982. godine.

Momčad Alžira ovaj put nije pukla u 70. minuti. Skužio je Vaha, dok je spuštene glave sjedio na onom priručnom frižideru nakon utakmice s Belgijom, što i kako treba učiniti da podigne svoju momčad. Impresivno je vidjeti koliko su dobro Alžirci tjelesno spremni, kako lete terenom, koliko je tu izmjena mjesta, križanja putanja, brzog oslobađanja lopte, konkretne okomite igre.

Nakon što su Alžirci postigli drugi gol Emir Imamović Pirke poslao mi je sms koji me sjetio onog čuvenog klanjanja božanstvu Vahidu nakon što je Velež u finalu kupa Jugoslavije pobjedio protiv Osimovog Željezničara. Pirke je samo napisao VAHIDEEEEEEEEEEEE!!!, a ja sam se instantno sjetio vahanamaza iz 1981. godine.

CLINT DEMPSEY

Svi mi se već godinama smiju kad govorim kako su Sjedinjene države sjajna momčad. Nisu sinoć uspjeli, nisu imali sreće, malo je nedostajalo, samo par sekundi da pošalju kući momčad s jednom od najvećih nogometnih zvijezda posljednjeg desetljećja. No, portugalsku realnost opisao je u izjavi nakon utakmice upravo neskromni Ronaldo.

Mi smo prosječna momčad! Bila bi laž kad bih rekao da smo top reprezentacija.

Limitirana smo momčad koja nije u formi. Ne znam kako se onda možemo nositi s drugim reprezentacijama. Mi smo znali da nismo favoriti, nikada to nismo bili.

Zato jedan drugi lik ima puno više vjere, jedan igrač kojeg bi, da sam trener, uvijek htio imati u momčadi. On igra kao da će sutra smak svijeta, igra sa slomljenim nosom, igra na jednoj nozi, igra u svim mogućim i nemogućim uvjetima i nikad ne odustaje, vjeruje da je pobjeda moguća protiv bilo koga, samo treba dati sve od sebe, izvući iz sebe baš sve, posljednju kap znoja, posljednji atom snage.

Clint Dempsey je zalog da Amerikanci mogu dalje. Sa stavom kakav imaju i Klinsmannom na klupi bod protiv Njemačke nije nemoguć.

(zurnal.info)