KAUČ SELEKTOR NA KANTRIDI: Kad Rijeka igra to je punkerski festival!

MALA PRISTOJNA HRVATSKA

To da ja imam neki poremećaj nije nikakva tajna. Zbog njega pamtim neke nebitne stvari godinama. Zapamtio sam tako i jednu rečenicu napisanu u jednoj zaboravljenoj kolumni davne 2002. godine.

Te je godine jedan mali skromni klub osvojio titulu prvaka Hrvatske. Prvi i, za sada, posljednji put dogodilo se da netko mimo Dinama i Hajduka postane nogometni prvak Hrvatske. NK Zagreb s klupe je vodila Dinamova legenda Zlatko Kranjčar. Na terenu je glavnu riječ vodio Ivica Olić, tada opisivan tek kao brzanac bez puno smisla za nogomet, a danas s poštovanjem upisan u povijesne knjige klubova poput minhenskog Bayerna.

Elem, dogodilo se nogometno čudo te davne 2002. godine. Činilo se tada da je to mogući znak potpunog moralnog preobraženja tuđmanove hrvatske. Jer, po prvi put u Hrvatskoj nije pobjedio nahrvatskiji, niti najdugovječniji, niti najveći, niti najstariji, najbitniji, najjači, najherojskiji klub. Pobjedio je, eto, tamo neki, skromni, obični, pučki NK Zagreb.

Tim je povodom, ne sjećam se baš u kojoj novini, Boro Dežulović napisao rečenicu koju nikad neću zaboraviti:

Pobijedila je mala, pristojna Hrvatska iz Kranjčevićeve ulice!

Ništa, međutim, nije bilo od moralnog preobražaja Hrvatske. Nije to bio baš toliko povijesni trenutak. I, zato danas, ako krenete tražiti malu, skromnu, pristojnu Hrvatsku nećete poći u Kranjčevićevu ulicu, gdje odavno vlada patološka egomanija jednog umišljenog diktatora, krenut ćete, a gdje drugo nego prema Kvarneru, u grad, koji je svima sa strane uvijek djelovao kao neki drugi svijet. Tamo, u Portiću 3, već par godina gradi se jedna krajnje nemamićevska, nevincenttanovska, nogometna priča.

Mali, pristojni klub iz malog pristojnog grada, iz neke neostvarene Hrvatske, NK Rijeka raste iz godine u godinu, korak po korak klub se transformira, mijenja mentalitet i prijeti postati ono što za čim čezne svaki normalan čovjek na Balkanu. Bez bahaćenja, bez busanja u prsa, bez razbacivanja novcem kojeg nema,  skromno, pristojno i racionalno poput skandinavaca, tako danas igra Rijeka vođena znanjem i raciom slovenskog trenera Matjaža Keka.

Tako bi otprilike trebala izgledati Borina mala, pristojna Hrvatska, isto kao i moja mala pristojna Bosna i Hercegovina. Ali, bojim se, niti Boro niti ja, nećemo dočekati da naše male, nebitne, ali bahate zemlje, promjene svoj mentalitet i sudbinu. Ali, zato, grad Rijeka i NK Rijeka imaju šansu prevazići ničim izazvanu kurčevitost i postizati onoliko koliko se može bez dramoleta i tereta povijesnog, presudnog i sličnog.

Naprosto, to mikropodneblje ima to u sebi, tu dozu skromnosti, poniznosti, pristojnosti, racionalnosti, koje su neophodne da katkad postigneš više od onoga što ti propisuju objektivne mogućnosti. Za razliku od kurčevite i bahate Hrvatske iz Maksimira i sa Poljuda, Hrvatske koja je veća od života, herojskija od Sparte itd. Niz možete nastaviti i sami.

PECIVO I PIVO

U Rijeku sam stigao u rano popodne. Pesimističan kao zagrebačko sivilo i pospan kao perspektive hrvatskog nakladništva i knjižarstva. Na Kvarneru je puhao blag vjetar, sunce je, nakon, zagrebačkih oblaka, djelovalo pomalo zasljepljujuće. To je bio dobar znak. Nadao sam se da neću pokisnuti kada te večeri dođem na čudnovati riječki stadion.

Ostavio sam stvari u hotelu, istuširao se i čekao dogovoreni sastanak s prijateljicom koja me pozvala u Rijeku na tribinu „Pisac i građanin“. Sretna okolnost je ta da se datum poklapao s gostovanjem osvajača Euroleaguea na Kantridi pa smo se dogovorili da ću doći dan ranije kako bismo uživo odgledali jednu od najvećih utakmica koje je klub iz Portića 3 igrao u novijoj povijesti.

Trebao sam kavu pa smo se zaputili na trsatsku Gradinu da se ispričamo i popijemo esspreso. Nismo dugo sjedili kad su krenuli pozivi od strane prijateljicinog supruga i njihove ekipe koja nas je čekala kako bismo krenuli prema Kantridi.

Naredna stanica bila je birtija nadomak riječkog filozofskog fakulteta. Bilo je vrijeme za popodnevno pivo. Nakon prvog piva, kao i svaki prosječan navijač, trebali smo određenu količinu pečenog tijesta kako bismo pripremili želudac za unos ogormnih doza tekućih navijačkih pomagala. Burek i lisnata peciva bila su logičan i sasvim pristojan izbor. Nakon toga nije bilo druge nego krenuti prema stadionu kako bismo prije tekme stigli popiti još par piva.

Takvi me prizori vrate godinama unatrag. Masa svijeta koja se sliva prema stadionu. Veselje, lagana euforija, pozitivna nervoza, iščekivanje, dovikivanje, šale i pošalice i u zraku, ona najljepša od svih stvari u čovjekovom životu – nada! Nada da ćeš se radovati barem na trenutak.

Takva je vibra bila ispred restorana Miramare preko puta stadiona Kantrida gdje se prije utakmica okupljaju riječki navijači i ispijaju količine piva koje bi namirile godišnje potrebe oveće kineske provincije za istom tekućinom. Ulica je bila potpuno zakrčena navijačima. Promet na glavnoj ulici gust, ali nitko se nije bunio kad bi morao stati gomili ljudi koja prelazi ulicu. To je, recimo, iz moje perspektive bio tipičan riječki prizor. Bilo gdje drugo, a bio sam i tu i tamo na utakmicama, bilo bi jebavanja rodbine na sve zamislive i nezamislive načine samo zato što želiš preći ulicu na pješačkom prijelazu.

Nakon par piva zaputili smo se prema stadionu uskim stepenicama koje vode kroz malu luku između stadiona i bazena Kantrida. Iako je to nije baš po UEFAinim propisima, ispred kluba navijača Armada, točno ispred ulaza na B sektor stadiona, točilo se, a što drugo, nego pivo. Imali smo karte za civilnu tribinu. Ipak smo mi ljudi koji lagano ulaze u srednje godine, svi izuzev moje prijateljice, ona je ipak nešto mlađa, ali i luda za nogometom na način kojeg se ja, kao izlječeni navijač, samo sjećam.

Ubijte me, možda sam stvarno stekao krivi dojam, možda se ni Riječanima takva opaska neće svidjeti, ali veći kaos, naguravanje i jebotijamater situacija bude na ulazu na nedjeljnu misu u mostarsku katedralu, nego na što je to bio slučaj sa ulaskom na Kantridu te jesenje večeri. Uostalom, čovjek primijeti ono što hoće. Stvarnost je stvarnost, ali mozak je stari prevarant.

VELIKA LA MERDA

Pogledali smo se i rekli: što bude bude, ovo je festival! Bočno od mene, udaljen nekih dvadesetak metara ispred gostujuće klupe stajao je čovjek za kojeg mislim da će biti jedan od najvećih svjetskih trenera u narednih par desetljećja, Unay Emery, živčani, strastveni Bask. Jebeš ga, tijekom zagrijavanja svi smo piljili u Baccu, Evera Banegu, Jose Antonia Reyesa, Iaga Aspasa. I ono malo optimizma pri pogledu na te igrače lagano je splašnjavalo.

Kantrida je bila puna. Prazan je bio samo sektor predviđen za gostujuće navijače. Kad je s Armadine tribine krenulo navijanje – tko ne skače za Sevilju! – cijeli je stadion skakutao. Navijačke pjesme koje su odjekivale s razglasa sve odreda su imale pankersku glazbenu podlogu što je, ako mene pitate, sasvim primjereno za Rijeku, taj, vjerojatno, najpankerskiji od svih južnoslavenskih gradova. To mi se svidjelo, nema polunarodnjačkih poskočica niti estradnih uspješnica kao što je to slučaj na većini balkasnkih stadiona.

Samo je par godina trebalo riječkom klubu da postane europski u smislu da na stadionu nisu samo standardne navijačke njuške. Oko mene je bila gomila djece i žena. Ali unatoč tome sjedeća mjesta su bila krajnje nepotrebna. Tijekom utakmice nitko nije sjedio osim igrača na klupama za rezerve. Navijanjem je upravljala Armadina tribina, a pratio ju je cijeli stadion. Nije to tipično ni za Rijeku, ali tijekom ove utakmice nije bilo ni trenutka pogrdnog i uvredljivog navijanja. Ono „HNS pederi nogomet ste sjebali“ ne računam kao takvo. To je uvredljivo jedino za gay populaciju. Nitko nije zaslužio da ih se stavlja u istu rečenicu sa nogometnim mafiozama mamićevskog tipa.

Na terenu se događalo ono što nitko nije očekivao. Unatoč svim savjetima i protivno logici Rijeka je odlučila voditi igru. Reklo bi se da takvo što odgovara kontraški nastrojenoj Emeryjevoj momčadi, ali Rijeka je igrala na posjed, strpljivo gradeći napade, koji su se većinom razbijali na tridesetak metara od Seviljinog gola. U nevjerici sam vrtio glavom smatrajući da Kek tim pristupom ide na ruku protivnicima.

Ali, on je očito znao nešto više od nas. Sevilja nije djelovala uvjerljivo. Očita je jedino bila razlika u snazi igrača. Riječka je momčad igrala po naputcima trenera, ali nervoza je bila vidljiva. Jedan meni izrazito drag igrač bio je potpuno zvan utakmice. To se vidjelo do samog početka.

Ivan Tomečak djelovao je kao da je pao s Marsa. Ali, u riječkom napadu igrao je dečko za kojeg se domah vidjelo da je posebno inspiriran, da mu se igra, samo nikako nije mogao doći do izražaja, barem u prvom dijelu utakmice. Andrej Kramarić sam se hrvao sa španjolskom obranom, pokušavao zadržati loptu, pokrenuti nešto konkretnije.

No, prije nego je Krama imao ikakvu šansu da nešto učini Tomečak je potpuno nepromišljeno u vlastitom šesnaesercu jednu poluvisoku loptu spustio ravno u noge Iaga Aspasa i Sevilja je povela. A što bi drugo frustrirani balkanski navijač pomislio nego da slijedi katastrofa. No, tako nešto nije bilo u planovima slovenskog nogometnog profesora Baltazara, Matjaža Keka.

U nastavak utakmice ušla je igrački potpuno ista, ali karakterno potpuno drugačija momčad Rijeke. Uz Kramarića na terenu se odjednom pojavio Mato Jajalo, odnekud je iskrsnuo i Moises, ukazao se i Leovac. Unay Emery je doslovno pizdio. Od njegovh pokreta i gestikulacija dala bi se sastaviti neka prilično sumanuta plesna koreografija. Ne razumijem španjolski baš najbolje, ali vjerujem da su majke pojednih Seviljinih igrača cijelo drugo poluvrijeme štucale.

Kramarić je izluđivao obranu Sevilje. Neke stvari ne možete dobro vidjeti na malom ekranu. Ali krenula je klasična španjolska tučnjava, ona koju ni sudac ne primijeti. Davno je Maradona govorio o tome kako španjolski braniči nemilice tuku a da to nitko ne vidi za razliku od talijanskih koji su naučeni uzimati ti loptu pravilnim postavljanjem. Kantrida je ključala, nešto se moglo naslutiti, bilo je u zraku, ali nismo mogli znati što. A onda je Kramarić primio loptu polulijevo, ušao u šesnaesterac, sjajno se zagradio, a Kolodziejczak ga ruši. Sudac Hansen pokazuje na penal a braniču Sevilje dodjeljuje izravni crveni karton. Andrej Kramarić, taj dečko, koji neopisivo podjseća na Eduarda Da Silvu iz najboljih dana svladao je Beta, koji je pogodio stranu, ali nije mogao ukrotiti precizan Kramin šut.

Kantrida je proključala. Emery je bio na rubu živčanog sloma. Rezervni sudac ga je neprekidno vraćao u trenerski prostor. Jugović je u prvom slijedećem napadu Rijeke promašio izrazito dobru priliku, ali ubrzo Rijeka, nošena euforijom postiže pogodak za preokret. Opet je Kramarić odigrao glavnu rolu, ušao je u šesnaesterac s lijevog krila i odigrao povratnu loptu koju je na jedvite jade ukrotio i pomalo sretno u mrežu Španjolaca pospremio povremeni BH reprezentativac Zoran Kvržić. Do tog trenutka Kvržić se borio ali je bio nemoćan protiv Španjolske obrane.

Ako je nakon izjednačujućeg gola Kantrida proključala, nakon Kvržićevog je potpuno poludila. Sevilja je gubila 2 prema 1 i imala igrača manje. Večer je obećavala. A ja sam umalo postao amajlija mojim prijateljima koji su već počeli govoriti da moram dolaziti na sve Rijekine euro tekme. Ono što je bilo iznenađujuće jeste to da ni tada riječki igrači nisu nabijali loptu što dalje od svog gola. Moram priznati da je to na tribinama izazivalo nervozu, ali riječki su braniči loptu iznosili kobinatorikom. Kramarić je dobijao užasne batine, ali uspjeli su Riječani stvoriti još dvije tri poluprilike. Cijeli je stadion u jednom trenutku sjeo na stolice, krenulo je bubnjanje po plastičnim naslonjačima i pjesma: ajme meni nije mi dobro!

Na Kantridi se događala bajka. Sevilja nije djelovala kao momčad koja može nešto promjeniti. Svi su igrali daleko ispod mogućnosti izuzev Stephana Mbie. Čak je i strašni Bacca djelovao kao prosječan BH španer. Ali, jebiga, ne bi Slaveni bili sjebani kao što jesu da im se događaju bajke. Na semaforu je, činilo se tako, već cijelu vječnost pisalo 90, kad je Tomečak zakasnio izaći na jedan centaršut a Mbia je spretno loptu pospremio u mrežu Ivana Vargića.

Kakva velika La Merda! Uzviknuo je neki tip iza mojih leđa. Luzerska se karma ne mijenja preko noći. Na jednom Armadinom transparentu bila je nacrtana ajkula iskeženog zubala oko koje je pisalo: gladni pobjeda! Nije to bila nevjerica, to što je zavladalo među navijačima, jer, jebiga, nismo li svi naviknuti na ovakve ishode utakmica.

Usranom se, jelte, ne da do potoka. Barem ne još, jer na Kantridi se malo po malo gradi jedna lijepa i za naše prilike neobična priča. Najteže je shvatiti da se nešto može naučiti i iz poraza, a čini se da to, prije svih, shvata slovenski trener na riječkoj klupi. Ne bi drugačije bilo moguće da jedna skromna, ali pametno složena momčad drži na konopcima pobjednika Euro league i jednu od najboljih španjolskih momčadi.

Naprosto na svakom koraku oko Kantride se vidi da se radi o dugoročnom racionalnom nogometnom projektu. Igrači Rijeke su ipak zaslužili aplauz koji ih je ispratio s terena, nisu se obrukali, nisu se uplašili, dečki su, naprosto, radili svoj posao najbolje što mogu. Za razliku od igrača Sevilje koje je pobješnjeli Emery poslao na kazneni trening još dok su se tribine praznile. Kakva velika La Merda! Nisam si to mogao izbiti iz glave. Sjetio sam se i natpisa koji je Mario Balotteli nosio na majici: why allways me! Why allways us! – mogu se pitati navijači s ovih prostora. Lakše bi bilo da se utakmica gubila pa da se došlo do boda. Ovako je, ipak, bilo teško sažvakati situaciju u kojoj si ispustio pobjedu u posljednjim trenucima utakmice. Al', jebiga, vrijeme nakon utakmice je vrijeme za pivo bilo slavljeničko bilo plačljivo, a ovo je bilo nešto između te dvije krajnosti.

Ispred Miramarea opet se skupila gomila navijača. Mamić United je gubio od Celtica 1 prema 0, ali ni to nije pretjerano radovalo riječke navijače. No, ni razočarenje nije prijetilo da se pretvori u neku frustriranu agresiju.

Drugari su me pitali za utisak, rekao sam iskreno, bez želje da se ikome uvlačim: bila je to najpristojnija i, paradoksalno, najpankerskija nogometna publika koju sam vidio u životu. Uostalom, gdje ste vi na stadionu doživjeli da vam se netko tko se provlači kroz vaš red ispričava? Gdje ste doživjeli da vam navijači nude dio stola kako bi vam svima bilo udobno i ugodno? Ja, jebiga, nisam nigdje. Osim u Rijeci. Nekako mi je ova utakmica objasnila cijeli misterij riječkog punka. Da se ne lažemo, ima i tu, i bilo ih je, raznih naci i inih svinjarija, jer gdje je gomila ljudi tu su i svinjarije, ali te večeri bila je to neka drugačija, civilizirana nogometna priča za kojom čezne svaki frustrirani nogometni zaljubljenik na ovim prostorima.

Na Kantridi se, barem u nogometnom smislu, gradi ona Borina mala, pristojna Hrvatska.

Znate, svako je pivo dobro, pogotovo kad je hladno, ali najbolje je ono koje piješ kad si rahat. A Riječani zaslužuju da budu rahat. Što biste vi drugo poželjeli ljudima kojima se u kafanskoj trenerskoj prepirci otme pomalo luzerska, ali, onako, luzerska na predivan pankerski način, takorekuć divnogubitnička rečenica: pobijedili smo 2: 2!

(zurnal.info)