Istina, sve bi vjerojatno bilo drugačije da nije poništen gol koji je postigao Edin Džeko. Istina je i da smo svi, uključujući i mene, nakon utakmice s Argentinom pomislili da smo zreli za velike stvari. Pribojavao sam se da ćemo možda emotivno izgoriti. Pribojavao sam se da će i igrači umisliti da su unaprijed dobili utakmicu protiv Nigerije.
No, nismo poraženi samo zbog one, u najmanju ruku, dvojbene sudijske odluke, nismo poraženi toliko ni zbog toga što smo si svašta umislili, nismo poraženi ni zbog emotivnog požara, niti zato što smo podcijenili protivnika, poraženi smo zbog katastrofalnih trenerskih odluka.
KAKO RAZUMJETI SUŠIĆA
Teško je shvatiti Sušićeve rezone. Čovjek je u nezahvalnoj poziciji, ali to je tako, to je nogomet, ili te slave ili te pljuju. Govoriti da smo izgubili zbog nesreće je krajnje blentavo. Potpuno je nejasno zašto je naš izbornik uopće mijenjao momčad koja je igrala protiv Argentine.
Mislim, namjera je razumljiva, htio je postaviti gustu središnjicu i na tom dijelu terena ugušiti nigerijsku igru zasnovanu na puno bezglave trke. No, umjesto da smo stali na loptu mi smo se upustili u trku s Nigerijcima i time okrenuli vodu na njihov mlin. To si jedna ozbiljna momčad ne smije dopuštati. Da smo stali na loptu, usporili igru, igrali široko primirili bi nigerijske ambicije. Zato je, valjda, Medunjanin bio u igri od početka. Ali stvar nije upalila.
Igra sa samo tri braniča ostavila je i kapetana Spahića na širokom prostoru koji, vidjelo se odmah na početku utakmice, nije u stanju kontrolirati. Ujedno, ovakvom postavkom smo potpuno izgubili prodornost na lijevom boku i žrtvovali Senada Lulića. Nejasno je i zbog čega Sušić uporno inzistira na Misimoviću koji objektivno može odigrati pola sata ozbiljne utakmice. Pogotovo kad znamo da igramo protiv tjelesno nadmoćnijeg protivnika.
Dečko koji nas je sve oduševio u proteklih par utakmica, Muhamed Bešić, također nije bio na visini. Pitanje je da li su mu silne hvale udarile u glavu, tek previše je lopti gubio u fazi igre u kojoj se to nikako ne smije događati. Edin Džeko je jednako nejasno potonuo nakon što mu je poništen zgoditak. Nakon toga je igrao jednu od svojih šetajućih utakmica.
ZAŠTO NAS JE IZNENADILA IGRA NIGERIJE
No, možemo sve to staviti na stranu, možda je prva stvar koju se moramo zapitati – zašto smo se iznenadili nigerijskom igrom? I to ide na dušu trenera koji je pripremao utakmicu. O potpuno nerezonskim izmjenama izlišno je govoriti. Što je svojim ulaskom u igru trebao promjeniti Tino Sušić? Ako smo se već glupavo upustili u run and gun utakmicu, gdje je Sušić zaturio Edina Višću?
Ipak, ostaje istina da je sve moglo biti drugačije da je umjesto u stativu ona lopta ušla u mrežu. Ali, oslanjati se na sreću je potpuno suluda stvar. Jednako kao i kriviti sudijsku trojku, koja zbilja nije bila na visini zadatka. Ako si zreo, stabilan, ako si bolji, niti sudije niti sreća ne mogu biti opravdanje. Sve u svemu doživjeli smo klasičan trenerski poraz. Velika je to šteta. A taman smo pomislili da je to to, da konačno imamo onaj faktor x, ono nešto više, magiju velikih i neukrotivi pogled sretnih. Ispada da smo se zavaravali.
ZNAMO GDJE NAM JE MJESTO
I to nije najgore, jer nismo mi sinoć izgubili samo utakmicu, izgubili smo ono posljednje što živom čovjeku ostaje, izgubili smo nadu. Svi u našoj grupi mogu dalje, samo mi, po tko zna koji put, vrlo jasno znamo gdje nam je mjesto.
Moramo sve dobro analizirati. Neki ljudi moraju shvatiti da je i vrijeme za promjene. Netko mora izvući puni potencijal iz ove momčadi. Donijeli su nam puno radosti, ali ne smijemo nikad više imati luzerske rezone. Svakako, bilo je lijepo sanjati, bilo je lijepo vidjeti na ulicama klince s loptom pod rukom, bilo je kao produženo djetinjstvo vidjeti ljude pune nade da će im tamo neka igra promjeniti živote. Sad možemo u miru pratiti prvenstvo i baviti se socijalnim i političkim nepravdama koje se događaju na marginama ovog medijskog spektakla. Možemo držati daljnski u ruci bez straha da ćemo fasovati čir koji ćemo od milja nazvati Safet.
(zurnal.info)