KAUČ SELEKTOR: Skinuto Moacirovo prokletstvo

Sport je, pored teorija zavjere, pun praznovjernih rituala i fatalističkih vjerovanja. Kada u posljednjoj minuti utakmice lopta, umjesto u mreži, odsjedne na gredi svim igračima i promatračima postaje jasno na čijoj su strani nebesa. Sudbina ti je određena, a ti moraš uzeti loptu i namjestiti je na bijelu točku.

UKLETI VRATAR

I, baš tada, ispred tebe se pojavi nekakav Julio Cesar, čovjek pred penzijom, vratar Toronta, kojeg je baš tog dana dodirnuo božji prst. Proviđenje je odlučilo od svih ljudi na svijetu baš od vratara brazilske reprezentacije stvoriti heroja. Nema, katkad, pravde u nogometu, nebesa se dobro zabavljaju, ali ponekad nekim ljudima vrate ponešto za što su ih zakinula nekada davno.

Moacir Barbosa, ukleti brazilski vratar, decenijama nije smio ni prići treninzima brazilske reprezentacije, jer Brazilci su smatrali da im donosi nesreću. On je, naime, označen kao glavni krivac za famozni Maracanazo, poraz Brazila u finalu Mundijala 1950. godine. Sve dok nije otišao na onaj svijet, 2000. godine, hodao je kao uklet, Brazilci bi pljunuli tri puta preko ramena kada ga sretnu, a nesretni Moacir je, nakon što su ga 1993. godine izbacili iz kampa reprezentacije, gdje je došao pružiti potporu Romariju i ostatku bande, izjavio:

Najveća kazna koju brazilski zakon propisuje jeste 30 godina zatvora. Ja već 43 godine plaćam za zločin koji nisam počinio.

Možda je baš Moacir Barbosa na jučerašnjem nebeskom tulumu na kojem je skupa s Mane Garinchom i Socratesom pio pivo ispred HD ekrana odlučio posuti malo nebeske magije na ramena Julia Cesara.

Kad je već momčad Brazila morala nezasluženo proći fantastičnu selekciju Čilea, jedino pošteno je i bilo da njihov vratar bude heroj te pobjede. Nitko od brazilskih igrača to nije zaslužio. Velika je šteta što na ovom turniru više nećemo gledati Čile koji nam je pružio toliko zabavnih trenutaka.

No, zato su tu još uvijek neki drugi zabavljači s loptom. Sad već sa sigurnošću možemo reći da je ova generacija kolumbijskih igrača bolja od one famozne momčadi u kojoj je,  svojim krivim nogama, igru gradio veliki Carlos Valderama. Čupavi je dobio i više nego dostojnog nasljednika u štrkljavom Juanu Cuadradu, koji, kad dobije loptu u noge, počinje plesati, dodirujući je sasvim lagano kao da otpuhuje luftbalon.

NEBESKA PRAVDA

Pekerman radi sjajan posao, ali ono najbolje je što dozvoljava momčadi punoj nogometnih mađioničara da se zabavlja.  A kad se oni zabavljaju onda se i mi radujemo. Nogomet je, često to zaboravimo, igra koja treba dječake koji joj se raduju. A kad se raduješ onda s plavih nebeskih travnjaka stigne nagrada pa uspiješ loptu smiriti prsima i opaliti savršen poluvolej nakon kojeg lopta udari od gredu i odbije se iza gol linije. Vratar je preneražen, a publika kao da kaže – ima boga!

Netko je, neka viša nadzemaljska sila, moraLA podariti magiju Jamesu Rodriguezu. Čak su i Urugvajci na Maracani zapljeskali ovom rijetkom majstorstvu dvadesettrogodišnjeg kolumbijskog dječaka. Ruku mu je čvrsto stisnuo i potpuno očarani Maestro Tabarez ustvrdivši kako je James najbolji igrač na turniru. Golovi poput ovog koji je postigao James zaslužuju jedan propisan esej u kojem bi sve životne muke nestale u trenutku kad se lopta od grede odbije iza gol linije.

Kad sam već počeo drviti o nebeskoj pravdi, ako je ima, a ponekad se zbilja učini da nas netko odgore promatra, onda će razigrani kolumbijski dječaci stati na kraj težačkoj i neinspiriranoj momčadi Brazila. Osim ako Moacir zaista ne brani vrata momčadi koju s klupe predvodi osobno Veliki Bradonja.

(zurnal.info)