KAUČ SELEKTOR: Taktička majstorija s Lulićem donijela nam je pobjedu

Iskreno, nakon zeničkog posrtanja protiv Slovačke u meni se upalio crv sumnje, zla sudbina je opet preuzela kontrolu i ćušnula rad, razum i talent u zapećak. Sjetio sam se jedne skoro pa mitske utakmice, one protiv Danske na Koševu kad nam je trebala pobjeda kako bismo bili prvi u grupi i direktno se plasirali na Euro u Portugalu. Svaki drugi rezultat bacao nas je i ispod crte za baraž.

NOGOMETNA DEPRESIJA

Bio je to 11. listopad 2003. godine. Imali smo dobru ekipu, koja se gostujućom pobjedom upravo protiv Danaca dovela u situaciju da se bori za plasman na Euro. No, utakmica na Koševu je završila neriješeno, a mi smo ostali doma, čak i bez baraža. Dugo pratim nogomet, ali ne sjećam se da je ikad u povijesti ijedna reprezentacia bila u toj situaciji. Ili si prvi, ili ispod crte. E, to se samo nama može desiti – mislio sam tada i od tog dana nakon svakog posrtanja znam pasti u nogometnu depresiju misleći da je ono što je krivo za naše poraze raspored zvijezda.

Onda je došla i ona utakmica protiv Francuza u prošlim kvalifikacijama gdje smo na djelu vidjeli urotu svjetskih nogometnih moćnika. Francuzi su učinili sve da izvuku remi. Slomili su Mujdži nogu i isprovocirali kazneni udarac. Onda se sjetih utakmice protiv Španjolske i tisućuosamstopedesete minute u kojoj Španjolci postižu pogodak. Mislim, tko se još može izboriti s lošim horoskopom i urotom nogometnih moćnika zajedno? To su razlozi zbog kojih sam strepio od sinoćnje utakmice. Neće nam valjda ona loša zenička večer protiv Slovaka doći glave i pokvariti sve dobro što smo napravili i poništiti čak i onaj dodir sreće u Žilini?

Kad je utakmica završila u nevjerici sam stajao pored fotelje razjapljene čeljusti. Od Ibiševićevog pogotka više nisam mogao sjediti. Huktao sam, puhao i režao do kraja utakmice. Bili su to oni rijetki trenuci kad pogledavam prema nebesima. Ima li te tamo, nema li te? A onda je njemački sudac svirao kraj, meni je donja vilica pala na pod i ostao sam tako blentav stajati narednih 15 minuta. Pogledao sam mog prijatelja koji je sjedio na kauču jednako razjapljene vilice. Cijele smo kvalifikacije gledali zajedno, sve osim onog nesretnog poraza u Zenici. I zbog tog sam sitnog praznovjerja jučer jurio iz Sarajeva za Mostar, za svaki slučaj.  

ZLA SUDBINA JE OSUĐENA

Jebote! Plasirali smo se na svjetsko prvenstvo! Nema baraža! Zla Sudbina je osuđena na ljudskopravaškom sudu u Strasbourgu, a urota svjetskih nogometnih moćnika je suspendirana! Pustili su nas da igramo nogomet i mi smo s jednim malim posrtajem konačno uspjeli. Kažem mi, ali mislim na naše nogometaše, jer nije ovo nipošto, uspjeh cijele države, ovo je njihov osobni sportski uspjeh. Uspjeh nekolicine legendi koje su uveli red u nogometni savez, uspjeh izbornika i igrača. 

OK, imali smo i laku grupu i ekipu koja je posljednjih godina u konstantnom usponu. Nekako se sve posložilo. Ali, ej, tko je posljednji put Grcima dao tri komada? To je velika pobjeda, ona koja nas je učinila velikom ekipom i ona koja je omogućila da nas u Žilini dotakne i prst sreće.

Litvanci su nas dočekali silno motivirani. Prije nas dobili su dvije utakmice, a postojala je i priča o Grčkoj stimulaciji. Ne pamtim kad smo igrali mučniju utakmicu. Oni su od početka igrali s petoricom u zadnjoj liniji ispred koje su stvarali jednaku gužvu u kojoj su se gušili naši napadi. Na trenutke se kod naših igrača vidjela i nervoza. Bespotrebno su u par navrata vršili pritisak na sudije i mahali rukama jedan prema drugom kod svakog nesporazuma. Bilo je očito da nam treba neka sitna rotacija i njihov pad koncentracije kako bismo postigli gol. Da, treba napomenuti da je njihov golman bio na visini zadatka.  I, onda, Džeko se izvukao na lijevo krilo, mi smo loptu prenijeli s desnog na lijevi bok, Ibišević se uvukao u jedini slobodan prostor između njihovih stopera i pospremio jedan nizak, oštar ubačaj u mrežu. Gol! Jebeni gol! Dali smo ga!

Tek nakon gola sam vidio tu sitnu taktičku podvalu. Bilo mi je čudno mjesto na kojem stoji Lulić. Pa da, budući je brži i vižljastiji prebačen je na Džekino mjesto kako bi brzim ulascima u prostor između stopera otvarao njihovu odbranu, a Džeko je, pritom, izvučen na lijevo krilo i malo više prema sredini. Ooo, kakva mala taktička majstorija, prava šahovska rokada u jednoj teškoj partiji šaha. Upravo ono što nam je trebalo da dobijemo utakmicu.

Daleko je 06.12. Iskreno, volio bih da već sutra saznamo imena protivnika u grupi NA SVJETSKOM PRVENSTVU U BRAZILU! No, uostalom, što nas je briga, bitno je da smo konačno unutra i bitno je da ćemo i dalje uspijevati jer imamo sjajnu, mladu ekipu koja će barem još par ciklusa igrati zajedno. Posebno mi je drago zbog onih kojima će ovo biti kruna karijere koja se bliži kraju – starom borcu Rahimiću, Misimoviću i kapetanu Spahiću.

Kad govorim da treba zatomiti euforiju govorim to zbog toga što nam ovakve stvari moraju postati normalne. Ako smo bolji od drugih, a, u ovom slučaju, jesmo, onda se nema tu šta spuštati glavu i mrmljati niti urlikati. Većina tih momaka je odgojena negdje daleko od žabokrečine u kojoj mi živimo i trebamo biti svjesni da je i to stvar koja je uvelike doprinijela da uspijemo.

VERESIJA KAO DUŠEVNI MODUS

Mislim, pogledajte samo koliko je fenomenalni Asmir Begović hladnokrvan, koliko Miro Pjanić nema straha, koliko je Ibišević rođeni pobjednik, kako je Medunjanin uvijek koncentriran, Lulić njemački neumoran itd., nema tu slavenske melankolije i depresije koja od gotovog pravi veresiju. A tog sam se duševnog modusa najviše plašio.

Junak sinoćnje utakmice je svakako Vedad Ibišević, ali najbolji igrač je bio Miralem Pjanić, koji je definitivno pokretački motor ekipe. Dečko nogmet zna, kuži njegove zakonitosti, neumorno se kreće i nudi, proigrava, a zna opaliti po golu kad stvari zakažu.  

Budimo realni, mi nismo najbolji na svijetu, ali imamo još prostora za napredak u igri. Prije svega to se odonosi na onaj segment slabe pokretljivosti i tromosti. Njega se može anulirati taktičkim rokadama. To govorim jer vjerujem da iako nismo najbolji na svijetu da ipak u Brazilu možemo dogurati daleko. Uz malo pameti i još dosta rada možemo zamaskirati vlastite slabosti. I onda uspjeh neće biti nikakvo čudo.  

Odigrali smo sjajne kvalifikacije, uspjeli smo dosadne Grke ostaviti iza sebe. Padova je bilo ali brzo smo ustali i otresli prašinu sa dresa. Imamo određeni autoritet protiv koga god igrali. Više smo outsideri niti u jednoj utakmici. Najviše smo problema imali s pokušajima da nađemo adekvatnog partnera u odbrani kapetanu Spahiću. Nadam se smo to sada rješili s Bičakčićem i da je lutanjima kraj. Stoperski par više od svih mora biti uigran.

Ima jedna osobina Safeta Sušića koja mi se beskrajno sviđa. Njegova smirenost je upravo nevjerojatna i, moram priznati, imponira. Jedino me jebe to što nikako ne mogu da joj provalim uzrok. Je li to ogromno sampouzdanje i samosvijest ili, pak, neka vrsta nogometnog autizma? Vrag bi ga znao. Ali igrači ga prate i vidi se da ga iskreno vole. I to je jedino bitno.

Teška se plavkasta kiša spustila na Mostar. A ja se zadovljno meškoljim iako znam da svi i dalje živimo u jednoj beskrajno nesretnoj zemlji. Vrijeme u mom životu se oduvijek dijeli razmacima od Mundijala do Eura, skoro pa počnem govoriti da sam se rodio 1986. u doba svetog Maradone. A ovo ću prvenstvo čekati s posebnim nestrpljenjem i nervozom koja će krenuti već 06.12.

Daleko je Brazil, ali naša ekipa već ima rezervirana mjesta.    

(zurnal.info)