LIGA PRVAKA: Basna o Gubitniku i Magarcu

Možda je najbolje napisati nešto o dvojici najrazvikanijih trenera današnjice. O dvojici čije su nogometne vizije pretučene u polufinalu lige prvaka. O dvojici koja svatko na svoj način ubijaju nogomet kakav volimo. Doduše, treba priznati i skinuti im kapu na osvojenim trofejima. Ali, čini se, provaljeni su isuviše brzo za svoj staž. Obojici želim da ovog ljeta postanu sportski direktori ili nešto tome slično.

JOSE – THE DEFEATED ONE

Već me danima proganja nedjeljna utakmica između Liverpoola i Chelsea. Nakon tih stotinjak minuta osjećao sam mučninu. Nije mi trebalo dugo da shvatim. Nogomet Josea Mourinha mi se gadi.

Jednu sjajnu momčad, momčad koja ima potencijal igrati kako god zaželite, on je pretvorio u debatni klub. Pritisak na suce počinje praktički s prvom sudačkom odlukom. Dok igrači na terenu debatiraju s glavnim arbitrom, Mourinho debatira sa četvrtim sucem. To je samo dio taktike koja izaziva gađenje.

Drugi dio odnosi se na ono što Mourinhova momčad igra. Na Anfieldu, da nije bilo grešaka Liverpoolovih igrača, Chelsea ne bi postigao pogodak ni da se igralo tri dana. Razlog tomu je što oni to naprosto ne žele. Chelsea ne želi igrati nogomet. Sve što oni pokušavaju je ne primiti gol.

Razlika između onoga što igra Chelsea i onoga što je, primjerice, Real igrao protiv Bayerna, je u tome što Real igra aktivnu odbranu s namjerom da kad oduzmu loptu u par dodavanja pređu u napad i zabiju gol. Chelsea takvih namjera nema. Njih to ne zanima. Oni čekaju protivničke greške kako bi eventualno nešto učinili. Mourinho ne želi pobjeđivati. On ne voli gubiti. I zato hvala  Cholo Simeoneu što ga je porazio i pokazao cijelom svijetu da Chelsea ne zna što činiti kada treba napasti.

Uostalom, jebeš momčad koja u utakmicu ulazi s 5 ljudi u zadnjoj liniji. Ivanović, Luiz, Azpilicueta, Cole, Cahill. To je bio Joseov odabir za utakmicu u kojoj je nužno morao pobjediti.

PEP – MAGARAC

Dočekali smo i to. Još jednu u nizu Guardiolinih novotarija. Vratar igra libera. To je pozicija na kojoj je Neuer bio većim dijelom drugog poluvremena u utakmici protiv Reala. I to ništa ne znači. Pogotovo ne znači da je Guardiolina momčad igrala atraktivno. Oni doduše igraju napadački, ali to je, zapravo, neka vrsta nogometnog anestetika kojim se želi uspavati protivnika.

Ono što Guradioli nije išlo na ruku je to što je protiv sebe imao momčad koju je nemoguće uspavati. Svi smo valjda shvatili jendu istinu. Tiki taka je primjenjiva na svakoj momčadi svijeta. Ali probem je u tome što ta vrsta taktike sputava momčad Bayerna, momčad koja pršti snagom i brzinom.

S druge strane, dečki u Barceloni su na takvo što naviknuti, oni takav nogomet igraju cijelli život i ta im je filozofija prirodna. Guardiola je bio na putu da uništi najatraktivniju momčad današnjice, ali mislim da će ubrzo izgubiti posao i da mu to neće poći za rukom.

Don Carlo ga je potpuno uništio. Održao mu je nogometnu lekciju. Lekcija je vrlo jednostavna: dečko, cilj ove igre je postići pogodak, ako želiš posjed lopte kupi si jednu i spavaj s njom! Ono što je posebno iritantno je da Pep ne odustaje od svoje filozofije ni kada gubi sa tri prema nula. I dalje lopta ide u širinu, jedva primjetno dijagonalno se osvaja prostor, korak po korak, milimetar po milimetar. A tu igru igraju igrači koji su svom silom okrenuti prema naprijed. To, naprosto, ne ide. Ribery nije Iniesta. To je samo jedan primjer da je Guardiola tvrdoglavi nogometni magarac.

Ono što je najbolnije je što su dvojica uobraženkovića umislila da takve burege mogu pod muda prodati Don Carlu i Cholo Simeoneu. Ono što je najljepše je da su ih podcijenjene kolege ponizile. Don Carlo odbranom koja funkcionira na principu napetog luka iz kojeg strijela izleti u istom trenutku kad je lopta u njihovom posjedu, a Cholo Simeone jednom starinskom igrom punom volje i nesalomivog duha koji ne priznaje poraz i istovremeno strastveno želi pobjedom.

To što su Bayern i Chelsea poniženi je dobro ponajprije za održavanje vjere u duh nogometa. 

 (zurnal.info)