LIGA PRVAKA: Bitno je da se veteran zove Zlatan Ibrahimović

IBRA

Njega se ne može zaustaviti. Izgleda da mu ni godine ne mogu ništa. Dok je Edin Džeko protiv Reala djelovao kao momak spreman za veteranski nogomet Zlatan Ibrahimović je sa svojih 35 na plećima jednom asistencijom i jednim pogotkom praktički sam razmontirao aktualne engleske prvake koje, čini se, sustiže prokletstvo Josea Mourinha.

Kada Posebni napusti klub iza njega ostaje rasulo. Tako da je danas u Europi za pobijediti engleskog prvaka dovoljno imati jednog raspoloženog veterana. Doduše ne bilo kojeg, bitno je da se taj veteran zove Zlatan Ibrahimović. Čovjek koji još uvijek radi razliku na najvišoj razini klupskog nogometa.

Magični Zlatan. Jedan od najboljih svih vremena koji je potekao s ovih prostora. I sigurno najbolji igrač kojeg je Švedska ikada imala.

POŠTOVANJE

Santiago Bernabeu je kraljevski tron. To se mora priznati. Iako nikada nisam simpatizirao taj klub. Čak me ni Zinedine Zidane nije mogao natjerati da navijam za Francov kraljevski klub. Iza nogometnih ljubavi, ne znam zašto sam to uvjeren, moraju stajati i nekakva politička i ljudska načela.

Posljednjih stotinjak godina povijest se urezala u nogomet, nogomet se urezao u povijesti i, zovite me staromodnim, ja još uvijek simpatije prema nekom klubu gajim na osnovu onoga što je on značio u određenom povijesnom razdoblju. Jebiga, meni je bitno da li je klub osnovan kao igračka srednje klase ili kao pokušaj, što znam, lučkih radnika da se razonode i pokušaju se izdići iznad čemera svakodnevice. Ali nogometna kultura kakva se gaji na Santiago Bernabeuu je vrijedna poštovanja.

Trenutak u kojem je na kultni teren zakoračio veliki Francesco Totti je pokazatelj na koji se način trebaju dočekati istinske legende. A Totti jeste istinska legenda i endemska vrsta nogometaša. Čovjek koji je ostao vjeran jednom klubu cijeli život. Ostao je vjeran jedinoj pravoj ljubavi, onoj prvoj, neukaljanoj, neproračunatoj. Zato je Totti, ne samo zbog nogometne magije, zaslužio poštovanje cijelog nogometnog svijeta. A zbog načina na koji su ga dočekali poštovanje su zaslužili i navijači Reala.

Eto trenutka koji objašnjava zašto volim tu igru. Magija nogometa može doći i sa tribina. Šteta da Džeko i Salah prije svih nisu bili na visini zadatka te nam nisu pružili prigodu još koji put vidjeti opraštanje Il Capitana od europskih travnjaka.

ORLOVI

Već sam bio zaljubljen u loptu. Tisuće ljudi je svake druge nedjelje išlo Pod Bijeli brijeg da bi gledalo tada najljepši nogomet u Jugoslaviji. Ja sam dječji naivno počeo voljeti i neke inozemne klubove. Za koga ću navijati određivala je boja dresa. Nije škodilo ni to što je Liverpool tada bio najbolji klub u Europi. Njihovi crveni dresovi bili su bonus.

Boja dresa je bila razlog da sam zavolio još jedan klub iz jedne daleke zemlje. I, nekako mi je moćno zvučalo to Benfica. Kada je prošlog ljeta Jorge Jesus napustio klub malo tko je vjerovao da će Rui Vitorio biti njegov dostojan zamjenik. Ipak je Jesus „najbolji trener na svijetu“, barem je tako volio govoriti o sebi. Ali Vitorio je uspio nešto čemu se malo tko nadao. Dogurao je jako daleko u Ligi prvaka. I to sad već nije slučajno.

Mnogi će reći da je Zenit bio najbolji mogući ždrijeb ali Rusi su igrali svoju najbolju europsku sezonu. Barem dok nisu naišli na stroj koji mi se sada već čini kao momčad koja je sposobna dobiti bilo koga u dvije utakmice. Momci imaju srca. I znaju igrati. I igraju za jedan od najvećih europskih klubova čiji nogometni ugled ne mogu tek tako dosegnuti pariški ili mančesterski ili londonski bogatuni. Kada budu iza sebe imali 10 europskih finala, kada budu iza sebe u vlastitoj zemlji imali armiju od 150 tisuća članova koji plaćaju članarinu klubu onda neka se jave.

Crvena boja njihovih dresova, prema zamisli onih koji su osnovali Benficu, označava hrabrost. A ova momčad Benfice je hrabra, odvažna momčad koja je uspjela zadržati drskost koju je u njih usadio Jorge Jesus. Ja ću biti uz njih. Imaju ono nešto. Nešto što čovjeka tjera da ih poštuje i kada su autsajderi. U mom slučaju bonus je i to što navijam za njih od malih nogu. I što su fašisti zabranjivali navijačima da se nazivaju crvenima. Njima se više dopadalo i bilo im je prikladnije da se za Benficu govori kako nose dresove boje mesa. Benfica također ima i igrača koji je za broj na dresu odabrao 85. To je toliko blentavo da je zabavno. Meni više ne treba.

(zurnal.info)