LIGA PRVAKA: Čekajući čudo koje se pamti cijeli život

Život se, jebiga, uglavnom svodi na čekanje. Tako je i u nogometu. Nebrojeno utakmica čovjek pogleda čekajući jedan trenutak magije, samo jedan jedini proplamsaj nekakvog nogometnog božanstva koje u nekom trenutku nadahne nekog preplaćenog nogometnog vrača, jer nema svaki igrač vezu s nogometnim božanstvom. Božanska nadahnuća nadimaju samo prsa nogometnih šamana.

ČEKAJUĆI ČUDO

Čekamo katkad i po desetak dosadnih utakmica kako bi krivonogi brazilski bek napucao loptu nebu pod oblake koju u padu savršenom piruetom dočeka nogometni kolos podrijetlom iz Alžira i smjesti je mrežu. I to u finalu lige prvaka. Prođe ponekad i cijelo jedno djetinjstvo kako bi igrač tvoje reprezentacije uhvatio jednu prebačenu loptu i učinio nešto što nitko ne očekuje. Umjesto da puca, taj niški meraklija, loptu uštopa jednim lažnjakom izbacivši tako čitavu španjolsku obranu i onda loptu gurne u mrežu pored zapanjenog Andonija Zubizarete.

Jebiga, katkad sam sam sebi dosadan tvrdeći da je to ono najbitnije u nogometu. Bitnije od savršene Spaletijeve taktike koja ipak nije urodila plodom, jer bit će zaboravljeno ono što je i kako Roma igrala protiv Reala već sa današnjim novinskim izvješćima. Ono što se ne zaboravlja i o čemu se priča cijeli život su trenuci poput onog kada dežmekasti čičkavi Argentinac uzme loptu na svojoj polovici i nezadrživo, kao da trči nizbrdo, prođe čitavu englesku obranu i gurne loptu pored legendarnog Petera Shiltona, koji unatoč svojoj sjajnoj golmanskoj karijeri najveći njezin trenutak doživljava kada prima taj od Diega Maradone. Džaba ti sve titule s Forestom i dvodecenijska karijera na golu Gordog Albiona, jer najviše ćeš biti zapamćen kao tip kojem je Maradona dao onaj gol.

Tako je i sa Rominom sjajnom taktičkom postavkom. O njoj će se pričati samo jedan dan, a ipak će nešto dulje u nogometnim tekstovima ljudi pominjati ono što smo čekali od utorka navečer, negdje od 15 do 9 i dočekali tek nakon malo više od 24 sata. Ni ja ga ne volim. Nema stadiona, osim Realovog, na kojem mu ne zvižde, tip se previše prenemaže, valja po travi i provede dobar dio utakmice razgovarajući sa sudijama ali postoje ti trenuci kada duh nogometnog boga dotakne bahatog Portugalca pa u trku štiklom prevari braniča i pošalje savršenu parabolu u suprotan kut gola.

Mene što se tiče nisam uzalud potrošio vrijeme. Makar sam se do tog momenta borio da shvatim linije kretanja, taktičke postavke i Reala i Rome i da o tome napišem tekst jer nisam očekivao nikakav veliki bljesak, bila je to dobra utakmica, baš kao i ona između PSGa i Chelsija, ali kao da je i jednoj i drugoj utakmici nedostajao božanski nadzor. A onda se dogodilo. A nakon gola dogodio se i slavljenički trk neuobičajen za samodopadnog Portugalca.

ZIZOU PORED LINIJE

Nije Ronaldo, naime, kao što obično čini, nadutih prsa otrčao pred navijače i pred njima klizio na koljenima. Ne, ne, zalizanko je otrčao u zagrljaj onome čije me prisustvo pored aut linije i podsjetilo na sve one magične nogometne momente koje sam vidio u životu. Pored aut linije je stajao Zinedin Zidane, francuski Alžirac koji je piruetom skinuo onu svijeću u finalu lige prvaka. Jedini kojem čak i Ronaldo trči u zagrljaj nakon što postigne vanserijski pogodak.

Zizou je postao trener. A ja postajem sentimentalan. Očit je to znak da starim. Romantiziram stvari, pogotovo stara vremena, ali još uvijek živim čekajući, gledam utakmice čekajući barem jedan trenutak istinske magije. Utakmici jeste nedostajao božanski nadzor, ali pored aut linije je bio jedan od njegovih najvjernijih izaslanika, bilo je glupo brinuti jer i na terenu je bio jedan koji se često zakači na božanski kisik. Svi drugi na terenu bili su tu samo da zadovolje formu i budu svjedoci jednom malom čudu, koje, koliko god malo bilo, raduje čovjeka koji život provodi čekajući upravo na to.

(zurnal.info)