Sport
LIGA PRVAKA: Eh, da mi je jednom popiti pivo sa Jurgenom Kloppom
Čovjek čija momčad igra onako kako igra Kloppova mora biti beskrajno zabavan tip. Nitko u Njemačkoj još dugo vremena neće se ni približiti Bayernu
OLYMPIACOS – MANCHESTER UNITED 0: 2
Neki ljudi govore da je uloga nogometnih trenera u suvremenoj igri precijenjena.
No, dogode se, tu i tamo, neke stvari koje pokažu da tome nije baš tako. Dogodi se, recimo, to da Sir Alex Ferguson nakon dvije i po decenije ode sa klupe Uniteda. Dogodi se, nakon toga, da ista momčad koja je pod njegovim ravnanjem osvojila Premiership, doživi potpunu preobrazbu i umjesto pobjedničke postane gubitnička ekipa. Igrači koji su pod Sir Alexom bili šampioni pretvore se u plašljive mediokritete. A čovjek koji je ušao u Fergusonove cipele djeluje potpuno izgubljeno. Od prvog trenutka vidiš da ne kontrolira baš ništa. Igrači mu ne vjeruju. On ne vjeruje igračima.
Ovih je dana dovoljno biti samo borben poput Olympiacosa da pobjediš veliki Manchester United. Dvadeset i kusur godina Ferguson je igrao potpuno istom šemom i pobjeđivao. Moyes djeluje kao da još uvijek nema pojma što bi uradio s ekipom koju je naslijedio od Fergusona.
Ipak, ja mu vjerujem. Ima nešto u tom čovjeku. Pošteno i srčano. Drugačija bi bila ukupna povijest nogometa da u Unitedu prije 24 godine nisu vjerovali Alexu Fergusonu. Tada je i on izgledao poput Davida Moyesa. 1990. godine navijači Uniteda na utakmicama su vješali transparent na kojem je pisalo „Tri godine isprika, a još uvijek sranje!“. Transparent je bio upućen Alexu Fergusonu.
Prošle godine navijači su s Old Traforda tog istog čovjeka ispratili u penziju kao najveću legendu kluba. Eto zašto je sudbina kurva. Pogotovo ona nogometna. Jedna pobjeda, duboko to vjerujem, samo jedna pobjeda na pravom mjestu i u pravo vrijeme promijenit će sudbinu Davida Moyesa. Tako je bilo i sa Fergusonom, tako će biti i s njim. Vremena jesu drugačija, ali neke su zakonitosti i dalje u rukama samog svemira. Olympiacos će proći dalje. Moyes i United će se još neko vrijeme mučiti. A United će ostati veliki klub koliko god ta muka trajala.
SCHALKE – REAL 1: 6
Na ovom mjestu bi trebalo napisati jedan poetični esej. Jedan esej o dva potpuno drugačija gola. Dakako, bio bi to esej o umjetnosti. Govorio bi o načinu na koji je krakati Gareth Bale na petobanci prošao kroz tri igrača Schalke i gurnuo loptu u mrežu nemoćnog Fahrmanna.
U tom eseju, dakle, pisali bismo o nemilosrdnom ubojstvu. Bale je doslovno ubio svoje protivnike. Bilo je to nogometno poniženje kakvo se rijetko viđa. Takve stvari možemo gledati samo na malim terenima na kojima anonimni nogometni genijalci igraju za svoj gušt.
Ali, eto, dogodi se katkad da takve stvari vidimo i u Ligi prvaka. Dogode se da bi nas podsjetili zašto toliko volimo tu blesavu igru. Dogodi se i to da razbijeni Schalke odigra jednu solidnu akciju. Dogodi se da ta tek solidna akcija završi nogometnom poezijom većom od one koju je ispisao Bale.
Bez obzira što je njegov tim teško poražen mi ćemo se zauvijek sjećati gola koji je postigao Klaas Jan Huntelaar. Sjećat ćemo ga se onako kako se sjećamo svijeće koju je Zinedine Zidane pretvorio u vječnost. Pričat ćemo o tom golu onako kako pričamo o onoj dugačkoj, sporoj, dosadnoj lopti koju je Dragan Stojković Piksi, umjesto da je šutne isprve, uštopao i istovremeno napravio lažnjak koji je Španjolce poslao kući, a Jugoslaviju na noge Maradoninoj Argentini.
Takav je to gol bio. Schalke nije pobjedio, ali Huntelaar je onim volejem ispisao stihove u spomenar svakog nogometnog zaljubljenika. Jebeš rezultat, jebeš to što je Real demonstrirao neviđenu moć. Ja nogomet gledam zbog onoga što su sinoć uradili Bale i Huntelaar.
ZENIT – BORUSSIA 2: 4
Eh, da mi je jednom popiti pivo sa Jurgenom Kloppom. Čovjek čija momčad igra onako kako igra Kloppova mora biti beskrajno zabavan tip. Nitko u Njemačkoj još dugo vremena neće se ni približiti Bayernu. Bayern zapravo ima samo jednog protivnika. Doslovno jednog. Protivnik se zove Jurgen Klopp. Jedino on može učiniti Bayern nespokojnim, a ja vjerujem da će mu to ponovno uspjeti. Ako ne otputuje negdje. O tome se neprestano priča. A Zenit naprosto nije zreo za više od ovoga što je postigao.
GALATASARAY – CHELSEA 1: 1
Perspektiva je čudna stvar. Svi govore kako je Galata izvuka bod. Osim mene. Ja govorim da je Chelsea izvukao bod. Ne zbog onoga što se događalo na Ali Semi Yenu. Nego zbog toga što vjerujem da je Galata u ovom trenutku bolja i zrelija momčad. A to će se pokazati u uzvratu.
Znam, neki koji ovo čitaju misle kako sam lupio pa ostao živ. Ali ja uvijek govorim da svatko ima pravo na svoje zablude. A tko je od nas u zabludi vidjet ćemo nakon utakmice na Stamford Bridgeu.
(zurnal.info)
