LIGA PRVAKA: Gledao sam i patio, romantika je mrtva

MANCHESTER CITY – ROMA 1: 1

Imao sam nedavno raspravu koja je počela mojim zapažanjem da je Roma europski najkonkurentnija talijanska momčad. Uglavnom, bio sam podvrgnut blagom ismijavanju. A onda je Roma pomela CSKA. Par tjedana poslije toga momčad iz Rima otišla je na noge prvaku Engleske. Svi već znamo, doma su se vratili neporaženi, a mogli su iz Manchestera otići i sa sva tri boda.

Nama je ovaj ogled bio interesantan iz razloga što je Pjanić ključni igrač Rome, a Edin Džeko, s druge strane, jedan od najkonkretnijih napadača Cityja. Džeko nije odigrao cijelu utakmicu, a i prije ovog okršaja znali smo da je utjecaj Miralema Pjanića na igru Rome kudikamo bitniji i veći od utjecaja Edina Džeke na igru najbolje engleske momčadi. Svakako, bilo ih je lijepo vidjeti u najvećem od svih nogometnih cirkusa.

Nego, zbog čega je Roma drugačija od ostalih italijanskih momčadi? Pa, jednostavno zato što Roma već par godina niti djeluje niti igra kao italijanska momčad. Naprosto, njezini treneri su stvorili momčad koja ima drugačiju fizionomiju i ne igra klasičan italijanski nogomet, koja sve više i više djeluje staromodno što, moram priznati, danas djeluje šarmantno, dok me je nekoć izrazito nerviralo.

Za promjenu Romine filozofije najviše su zaslužni Luis Enrique i njegov nasljednik Rudi Garcia. Uostalom, sve ste mogli vidjeti na terenu. Roma igra bez kompleksa. Tendencije su napadačke. Momčad je sastavljena od iskusnih stranih igrača, glavna spojka je jednostavno briljantni Miralem Pjanić, a sve skupa ih predvodi čovjek legenda, jedan od rijetkih, jedan od svetih nogmetnih ljudi, Francesco Totti. Totti je protiv Cityja svim ljubiteljima nogometa poklonio čisti nogometni masterpiece.

Da sam bio na mjestu Joea Harta čvrsto bih mu stisnuo ruku i čestitao na onoj mangupskoj podvali. I, ne zaboravite, Roma je igrala oslabljena. Uvjeren sam da bi s De Rossijem i sjajnim Kevinom Strootmanom u momčadi s Etihada odnijeli puni plijen.

ATLETICO – JUVENTUS 1: 0

Juventus bez Pirla je, kako bi to rekli kod nas, kao grah bez zaprške. Zalud posjed lopte, zalud Pogba, zalud Vidal, dezintegrisani Tevez, Llorente, naprosto, bez starog majstora Juve je momčad streljiva.

S druge strane Atletico je sama borba, želja, momčad sva u moranju i htijenju. Još kad nema druge nego pobjediti nakon neočekivanog poraza u Pireju.

Odavno nas više nema što čuditi kad od utakmice koja je derbi kola ne dobijemo nimalo nogometnog zadovoljstva. Te se tekme skoro uvijek prometnu u tešku, napornu, šahovsku bitku pa nas i samo iskazivanj estrasti i želje za pobjedom raduje kao maradonijanski slalom kroz englesku obranu.

Juventus mora pronaći europski identitet. Već par sezona ne uspijevaju u Europi napraviti ništa ozbiljno. A Atletico je opet spreman otići najdalje moguće. Ima u njihovoj igri prostora za napredak. Ovo što igraju na početku sezone, uvjeren sam, nije ni 70 posto njihovih stvarnih mogućnosti. Prije svega, kad momčad potpuno klikne s Marijom Mandžukićem dobit će barem klasu više i još kad pronađu pravo i pouzdano rješenje na vratima opet ćemo gledati onaj uzbudljivi, strastveni, neopterećeni Atletico koji nas je opčinio prošle sezone.  

JEDAN DVA TRI: PREGLED

Što reći za Maribor? Može im se samo čestitati. Fascinantno je kako im usppijeva zakočiti momčadi par klasa kvalitetnije od njih. Nešto se nogometno jako dobro i zdravo događa u Mariboru. Ovosezonski Maribor pomalo podsjeća na momčad Sturma koju je vodio Ivica Osim. Vidjet ćemo koliko daleko mogu otići.

Bayern je na svoj šepavi Guardiola način pobijedio i moskovski CSKA, koji je imao svoje šanse, ali i da ih je iskoristio teško da bi Bavarci ostali samo na jednom postignutom golu. Bayern igra po principu što se mora mora se. Djeluju zakočeno, ali pobjeđuju.

Athletic, meni izrazito draga momčad, nije računao na poraz kod BATE Borisova. No, ne valja raditi račun bez krčmara. BATE je odigrao hrabru utakmicu, bili su u transu dobrim dijelom iste i zabilježili su pobjedu koja će zauvijek ostati upisana u njihovu povijest kao jedna od najvećih.

Chelsea je u svom stilu pokorio Lisabon. Mourinho je imao svoj show. Razgovarao je s navijačima, kreveljio se, skakutao. Bilo kako bilo, ne mogu gledati momčadi moćne poput Chelsea kako igraju proračunat nogomet. Slična je stvar i sa Bayernom. Ali rezultat je božanstvo pa svoje romantičarske meditacije o nogometu mogu slobodno sačuvati za sebe.

Šahtar je imao sve, a na koncu je ostao bez ičega. Prosuti bodove u posljedjih nekoliko minuta utakmice mora biti šokantno. Teško da će se momčad iz Donjecka, dodatno pritisnuta svime što se oko njih događa, oporaviti od ovog šoka. A Porto je ovim remijem dobio više od boda. Faktički su eliminirali Šahtar, bacili su ih u knockdown iz kojeg teško da ima povratka.

PSG je došao do velike pobjede. Ali, jednako kao i Man City, momčad mogu kupiti ali publiku nikako, iako, valja priznati, Park prinčeva je daleko bučnija pozornica od one na Etihadu. PSG kvalitetom može parirati Barceloni, ali stav i identitet se ne grade preko noći. Ali se svakako grade ovakvim pobjedama. Barca bi pod Enriqueom opet mogla postati momčad vrijedna divljenja, no ne znam koliko će im to trofeja donijeti. Igraju bitno okomitije, izravnije, Neymar i Messi se sve bolje slažu, a kad im se pridruži Gricko Suarez to će biti potpuni festival.

Prije dvadeset godina Ajax je bio uvjerljivo najbolja momčad Starog kontinenta.  U dvije decenije utonuli su u europski prosjek. Ni njima ne uspijeva polako graditi momčadi. Veliki grabežljivci uspjeli su staviti kandže i na taj kultni nizozemski klub. Stvari su dole dotle da Ajax više ne može pobjediti nikoga u Europi pa ni APOEL koji od svih mogućih nogometnih kvaliteta ima samo suhu borbenost. No, u ovo vrijeme i to je dovoljno da pobijedite momčad iz Amsterdama.

Utakmicu iz Basela gledao sam u jednakoj mjeri kao i derbi kola. Ipak je tamo gostovao Liverpool. Gledao sam i patio. Brendan Rodgers djelovao je kao da je prvi put otputovao s Otoka. A i momčad mu je igrala tako. Vratila se stara Shankleyijeva paranoja koja kaže da su stranci gomila lopova i lutalica koja ih špijunira kroz kameru postavljenu u sijalici u gostujućoj svlačionici.

Olympiacos je Malmou poništio sve dobro što je učinio protiv Atletica. Malmo se pak pobrinuo da ni drugi dan drugog kola ne prođe bez iznenađenja, ako je uopće više iznenađenje da skromne, racionalne momčadi pobjeđuju papirnate favorite. Na neki način to je lijepo i nudi nam lažna obećanja da se nogometni svijet opet može transformirati. A bolje živjeti u lažnoj nadi nego bez ikakve nade.

Ludogorec je opet nesretno ispustio bodove. A imali su prednost, golman je obranio penal Ronaldu, bajka je bila na pomolu i možda bi je momčad iz Razgrada ispisala da na drugoj strani nije stajao Real Madrid. Obrni okreni, Ludogorec je u ovom trenutku, da je pravde, imao dva boda na kontu. Ovako imaju dva mitska poraza upisana u povijest kluba.

Treba uvesti neku kaznu za momčadi koje odigraju utakmicu poput one koju su u Petersburgu odigrali Zenit i Monaco. Umjesto da dobiju po bod momčadi bi trebalo kazniti oduzimanjem bodova koje su stekle u prethodnim utakmicama. Toliko.

Svi pričaju o Calhanogluovom promašaju. Srećom po Bayer taj promašaj nije imao dalekosežne posljedice. Benfica ne djeluje dobro. Bayer se pobjedom vratio u sedlo. Sasvim pristojna utakmica.

Rijetko se na engleskim stadionima viđa bakljada. Ali kad je već njihova momčad tonula, navijači Galate odlučili su se zabaviti. Domovina nogometnog huliganizma ostala je zgrožena. Arsenal je odigrao možda i najbolju ovosezonsku utakmicu, a Welbeck je možda konačno rješenje Arsenalove napadačke agonije. Barem se takvim pokazao u sinoćnjoj utakmici.

Borussia je odigrala terapijsku utakmicu protiv Anderlechta. Konačno su pronašli teren na kojem mogu lječiti ovosezonske frustracije i možda se izvukli iz rezultatskog gliba u koji su upali na početku sezone. Klopova momčad nas je u proteklim sezonama navikla na spektakularan nogomet. Samo zbog toga vrijedi se nadati da će pronaći idealnu formu i ponovno nas radovati svojim nogometnim ludorijama.

(zurnal.info)