LIGA PRVAKA: Ima li proletera na tribinama?

REKORDI

Živimo u doba nogometnih rekorda. Gotovo svi zamislivi rekordi u ligama petice i Ligi prvaka ostvareni su u posljednjih 15 – ak godina. Tome, naravno, doprinosi i činjenica da se ranije ljudi nisu tako pomno bavili statistikom koja je produkt napredovanja nogometne tehnologije u kojoj se sve mjeri u promil kao da se radi o farmaceutskoj industriji.

To najviše govori u prilog mojoj tezi da ovaj nogomet danas i onaj iz prošlog stoljeća gotovo da nisu ista igra. Treba naglasiti i to da su ovovremeni rekordi raspoređeni u jako malom broju europskih klubova. Sirotinja na europskom rubu igra sama za sebe prinuđena prodati ono najbolje tako da su šanse da se kakav statistički rekord obori izvan liga petice minimalne, osim u uvjetima nogometne diktature poput one u Hrvatskoj pa Dinamo poput kakvog sovjetskog miljenika ređa utakmice bez poraza i s njima titule u nizu.

Ali to malo koga zanima. Naše oči su uprte u pozornicu na kojoj su svjetla najblještavija. A tu je ovih dana srušen i jedan bizaran rekord. Naime, najviše autogolova u jednoj noći Lige prvaka postignuto je u srijedu, 30.09.2015. godine.

JE LI TO SLAVNI TEATAR SNOVA?

Gledajući utakmicu između Manchester Uniteda i Wolfsburga sjetio sam se pjesmice koju su prije par sezona navijači Uniteda ispjevali na stadionu rivala kojeg najviše vole mrziti.

Pitale su se tada, u jednoj podrugljivoj pjesmici, Unitedove pristaše: je li ovo slavni Anfield? Aludirali su na mrtvačku atmosferu Shankleyjeve neosvojive tvrđave. Elem, dok sam gledao kako se United muči protiv Wolfsburga ja sam došao do još jednog poražavajućeg zaključka. Engleski stadioni više nisu oni s najboljom atmosferom na svijetu. Sir Alexov „Teatar snova“ kao da je utonuo u nekakav polusan. Onda sam se prisjetio atmosfere na Stamford Bridgeu, Emiratesu itd. i shvatio da engleski nogomet plaća danak tome što je postao nogometni NBA.

Momčadi toliko ubija jako ligaško natjecanje da se u Europi pate bez obzira na supregrupe igrača koje okupljaju. A odlaske na stadion mogu si priuštiti samo oni dubokog džepa i turisti koji ne pitaju koliko košta da vide kultne klubove na djelu. Rezultat toga je polumrtva atmosfera kao još jedan dokaz da su stvari išle k vragu. Engleski proleterijat više ne može doći do tribina. To, recimo, nije slučaj u Njemačkoj pa je, trenutno, upravo na njemačkim stadionima atmosfera uvjerljivo najbolja. No, priča o tome je duga i za veliki dio ljubitelja nogometa bolna pa ćemo je ostaviti za neku drugu tugaljivu prigodu.

LVG

Gledati Fergusonov United pa i ako ste pristaša Liverpoola uvijek je bilo zadovoljstvo. Isto se ne može reći za nogometnu šklopociju koju je sklepao Louis Van Gaal. I nema nikakve veze što su u sezonu ušli relativno dobro. Dosadnjikavi tip s bilježnicom isisao je strast iz momčadi.

Upravo je to ono što najviše nedostaje današnjem Unitedu. Kod svih Fergusonovih momčadi upravo je strast bila ono čime su plijenile. Danas momčad Uniteda djeluje kao izgubljena u silnim nacrtima koje je pred njih istresao LVG. Nestalo je kemije. Igrači se po terenu raspoređuju kao da ih vuče nevidljiva ruka šahovskog velemajstora. I svi se žrtvuju za neku ideju iz mozga koji stanuje iza visokog Van Gaalovog čela. Teatar snova se urpavo zbog tog mozga pretvara u neku vrst nogometnog laboratorija. A ja volim gledati nogomet a ne kemičarske pokuse.

BATE BORISOV

Ne znam kako je Rudi Garcia dopustio momčadi onakav ulazak u utakmicu. Ali Roma je u prvom poluvremenu na Borisov areni bila doslovno pometena. Izgledali su kao neka nižerazredna momčad. I zasluženo su poraženi bez obzira na to što su bili nadomak preokreta. Hrabri i pametno posloženi momci iz Borisova održali su im lekciju iz htijenja i okomitosti. Napadački segment su igrali kontroliranim eksplozijama. Obrana, obrana, ukradena lopta i buuum. Kontraški nogomet može biti uzbudljiv kada se igra na taj način. A njime se mogu ostvariti i pobjede koje odjeknu kao senzacija i prvoklasno iznenađenje.

BAYERN

Ako je suditi po početku sezone Bayern je trenutačno najbolja momčad svijeta. Svi smo se pitali zašto su im potrebne sve one pljačke igrača po Bundesligi, ali sada to tek postaje jasno. Širina rostera Bayernu dopušta razne igračke improvizacije a da ne trpe ni igra ni rezultati.

Guardiola kao da ima neki modulator kojim mijenja tek sitnice u igri u odnosu na igrače koje šalje na teren. I njegova momčad konačno igra uzbudljiv nogomet. Mišljenja sam da je to plod Kaiserovog i Rummeniggeovog ultimatuma, ali nije ni bitno. Tiki – taka je unaprijeđena i to je jedino što se nas ima ticati, jer možemo istinski uživati u onom što nam na terenu pruža Guardiolina škvadra.

(zurnal.info)