LIGA PRVAKA: Kako su Kraljevi otjerani u ćošak

Čak i nakon što sam pogledao drugu polufinalnu utakmicu lige prvaka ostat ću prvi tvrdnji da je ono što je Juventus odigrao u prvih deset minuta protiv Reala najbolji nogomet koji sam od jedne momčadi vidio u ovoj sezoni Lige prvaka.

Ne pamtim da sam ikada vidio Real toliko satjeran u kut. Allegri je, vjerojatno na opće iznenađenje Realovaca, naredio opću ofenzivu, ali i podvalio Ancellotiju nešto što ovaj nikako nije očekivao. Don Carlo je stavljajući Ramosa na korektora veznog reda htio ukrotiti Pirla, ali Allegri je to i očekivao pa je glavni distributer lopti bio Claudio Marchisio. Lopte je dijelio u prostor između Realovih linija gdje su uletali redom Tevez, Morata, Vidal idr. Pritisak na zadnju liniju Reala bio je takav da smo vidjeli i neke gotovo komične poteze Realove obrane.

Tih prvih deset minuta je bilo ključno. Real je izgubio tlo pod nogama i, unatoč tome što su konsolidirali redove u jednom razdoblju utakmice, teško da su mogli nauditi Juventusu koji je djelova moćno u toj mjeri da sada svi vjerujemo da ponovno neće biti ništa od UEFA – inog plana da finale Lige prvaka igraju Real i Barca.

Real bez Modrića naprosto nema ideju kako uspostaviti kontinuirani napad. Kroos u Realu nije ni sjena igrača kojeg smo gledali na svjetskom prvenstvu i ranije u Bayernu, a Isco naprosto nema stabilnost potrebnu poveže Realove redove.

Realu je dovoljna pobjeda od 1 prema 0 za prolazak dalje, ali ovo što je Juventus pokazao u prvoj utakmici garantira da im to neće baš lako poći za rukom. Nešto se tu ipak pita Teveza, Moratu, Vidala, Pirla i Buffona koji nije izgubio sjaj poput svog kolege Casillasa.

A i Allegri je u ovoj utakmici pokazao da je veliki nogometni mag ako ni zbog čega drugog onda zbog  prvih deset minuta utakmice kada je Juventus igrao nogomet kakav bih mogao gledati svaki dan po cijeli dan, nogomet koji je imao sve što volimo.

PRAVI KRALJ

Rakitić mu je gurnuo jednu loptu u prostor a onda je Kralj promjenom pravca, samo malim, jedva promjetnim trzajem tijela doslovno bacio laso i svezao Boatengove noge tako da je ovaj pao poput klade. Prebacivanje Neuera je bilo ponižavanje za najboljeg vratara svijeta, čista drskost, nepoštovanje, koje ovaj nikako nije očekivao, jer se većina drugih igrača (uzmite Suareza za primjer) pred njim, da prostite na izrazu, doslovno usere.

Ali ne i Kralj, Buha, najbolji igrač današnjice. Sjećam se, bio sam dijete, kako izgleda kada navijači na terenu imaju kralja. Naš kralj se zvao Semir Tuce i radost koju nam je donosio svojim potezima je bila neizmjerna, to bilo čisto veselje, nepomućena radost. Ali ne mogu ni blizu zamisliti kako se osjećaju navijači Barcelone kada vide Messija na terenu. Jeste vidjeli one osmijehe, ono obožavanje, onu djetinju radost? To je to. Zato nogomet postoji.

Ne treba izostaviti ni činjenicu da je Enrique pobjedio Guardiolu koji je stvorio čudovište zvano Barca. Jeste Messi bio prevaga, ali Bayern niti jednom nije uputio udarac u okvir gola. To je već trenersko maslo. A bilo je zanimljivo gledati i trenutke u kojima je Barcelona završavala napade sa osam igrača na dvadesetak metara od protivničkog gola. Luis Enrique je u određenim segmentima dotjerao Guardiolin stroj.

Jedini igrač Bayerna koji je bio na potrebnoj razini u ovoj utakmici bio je stari dobri Xabi Alonso koji je uduplavao sve pozicije u obrani i puno puta otklonio opasnost ispred vlastitog gola. Da njega nije bilo tko zna kakvu bi katastrofu Bayern doživio. Svi drugi su bili izgubljeni. Krivnja je to Guardiolina u najvećoj mjeri, jer kockao se previše s onom jurnjavom s početka utakmice, ali, naprosto, ova i ovakva Barca je premoćna. Može se njima nauditi, ali ne kada su u ovakvom izdanju i kada Messi ponese vreću s mađioničarskim trikovima na utakmicu.

(zurnal.info)