LIGA PRVAKA: Sraz Rome i Bayera bio je trenutni silazak sa uma!

Nitko tu utakmicu nije posebno isticao u najavama. Oči su bile uprte u duel Arsenala i Bayerna. Ali utakmica jeseni, barem što se Lige prvaka tiče, odigrana je u Leverkusenu.

Naravno, nijedan ozbiljan trener ne bi utakmicu kakvu su odigrali Bayer i Roma nazvao dobrom. Za ozbiljnog trenera takva je utakmica noćna mora. Ali upravo su takve utakmice, koje izmiču kontroli, prave poslastice navijačima. Svaki navijač kad odlazi na stadion ili sjeda ispred TV – a nada se upravo onoj vrsti nogometnog ludila kakvu su nam priuštili Bayer i Roma.

ŠTA ZNAČI BITI OZBILJAN

Uostalom, što to znači biti ozbiljan, pa zar ne govorimo o igri, o zabavi. No, u nogometu kao i u stvarnom životu ozbiljnost znači da vodite računa o novcu. A njega je u Ligi prvaka i uopće u suvremenom nogometu toliko da igra u nekim slučajevima pada u drugi plan i postaje obično špekuliranje, kalkulacija.

Kada se govori o pobjedama u Ligi prvaka malo tko danas priča i piše o konačnom trijumfu, o podizanju trofeja, svi računaju koliko još jedna pobjeda donosi novca i to je to, to je suština cijele priče. Zato mi se često čini da se u Europa ligi igra bolji nogomet nego u Ligi prvaka. Manje je novca, samim tim i manje kalkulacija. Zato bih rekao da je sraz Rome i Bayera bio na nivou Europa lige. Tu su svi planovi pucali jedan za drugim i ono što se dovijalo pred našim očima bila je čista igra, magija, kao da je sama igra odlučila kroz ove dvije momčadi otkriti svoje dječje lice i pokazati nam koliko spektakularna i radosna može biti. Kao trenutni silazak s uma.

Vjerujem da su treneri obje momčadi fasovali čir zbog onoga što se događalo na terenu. Ali su zato bez obzira na nerješen ishod meča, u to sam uvjeren, navijači obje momčadi stadion napustili sretni i zadovoljni.

Jer, budimo iskreni, tko kao klinac sanja o utakmicama koje završavaju bez golova? A svaki pojedini navijač je dijete koje je sanjalo o driblinzima, asistencijama i golovima, o slavi, o transu, živčanom rastrojstvu kojeg izaziva postignuti pogodak. Na tim snovima počiva cijela nogometna industrija, sa svakim proplamsajem djetinjeg sna banditima u UEFA – i i FIFA – i, raznim izvršnim i upravnim odborima,  zazvecka još jedan novčić u kasici prasici. Industrija koja počiva na snovima je i tim segmentom savršena metafora ove stvarnosti koju ne vodimo pod igru.

NULA OD IGRE

Za razliku od radosti koju smo doživjeli tamo gdje se nismo nadali od PSG – a i Reala smo dobili kamilicu kakvoj se nismo nadali. Dobro, nije to baš bila potpuna splačina, ali jeste utakmica po guštu Rafe Beniteza koji po mojoj procjeni neće baš dugo grijati klupu Reala.

Previše je tu kontrole izvan terena, Benitez kao da zauzdava zvijeri koje ima na terenu svojim nacrtima za tranziciju, kontrolu sredine terena. On je takav. Jebiga. Trener kontraš. A Real nije takav klub. Iako ih nikad nisam posebno volio, mora se priznati da su uglavnom igrali sjajan nogomet. Barem od kada ja pamtim, a to više nije tako kratko.

PSG je jednako opreznom igrom išao na ruku Benitezu koji je sretan kad god ne primi gol pa makar i ne pobjedio utakmicu. Bili su zakočeni i jedni i drugi, PSG još uvijek pati od kompleksa malog kluba pa je ta bojazan donekle i razumljiva, ali to su, gospodo, dvije momčadi koje su među najjačima na svijetu, dvije momčadi konstruirane da garantiraju spektakl, ali i da zarađuju novac, a to je ipak na prvom mjestu.

Publici za njihov potrošen novac ide nula od igre, a nulom od igre ti klubovi zarade milijune. Znam da sam naivan u svom pravedničkom gnjevu, ali imam pravo na to. Uostalom, to su i moji snovi, to čime oni mešetare.

(zurnal.info)