LIGA PRVAKA: Steven Gerrard, sam na svijetu

Kad si navijač Liverpoola moraš vjerovati u čuda. To je, naprosto, klub koji proizvodi čuda. Tako je barem bilo nekad. Uostalom, mitska 2005. godina još je dovoljno svježa u memoriji nogometnih zaljubljenika. Nije samo istambulsko finale protiv Milana bilo ravno religijskom iskustvu, bila je to i posljednja utakmice grupne faze, protiv Olympiacosa, upravo ona koju su navijači i spin doktori oko Redsa prizivali danima prije sraza s Baselom.

VESLANJE NA GALIJI

Kad si navijač Liverpoola moraš biti spreman na mučenje. Gledanje utakmice protiv Basela bilo je ravno veslanju na nekoj rimskoj galiji. Ti veslaš, slani zrak ti cijepa lice, a kožu na leđima ti cijepa bič nekog zlobnog rimskog legionara. Ali i takav vjeruješ u čuda. Na terenu je ikona, amajlija, koja hrani tvoju vjeru da ćeš na koncu ipak doživjeti nogometno oslobođenje.

Teško je ovo napisati, ali stvarnost je jedno, a čuda nešto sasvim drugo. Čuda se ne događaju svaki dan, ni Liverpoolu. Surova stvarnost kaže da je Basel jednostavno bolja, kompaktnija momčad od Liverpoola. Švicarci su to i demonstrirali na terenu igrajući racionalno, usmjeravajući igru tamo gdje njima odgovara i onako kako njima odgovara.

I kad se činilo da Liverpool drži konce igre u rukama Basel je zapravo bio momčad koja tjera Liverpool da igra onako kako njima odgovara. To je Mourinhov poučak: jebeš posjed lopte ako natjeraš protivnika da je gura tamo gdje tebi odgovara.

Bilo je teško vjerovati da na terenu vidiš ono što vidiš, ali opet, nekako, navijač si Liverpoola, u čuda možeš vjerovati, još jedino ti je to ostalo. Uostalom ni čovjek koji je stvorio kult od Anfielda i momčad obukao u crvenu opremu nije bio običan trener. Bill Shankly je bio škotski prorok. Ali često zaboravimo da je bio i rudar, vjerovao je, osim u čuda, u težak rad. Čuda se provociraju teškim radom, na granici mučenja. A takva je bila igra Liverpoola protiv Basela. Težak rad na granici mučenja.

ČOVJEK AMAJLIJA

Ali, na terenu je amajlija i čudo se možda ipak dogodi. Nije baš svaki čovjek koji je tu noć gledao utakmicu sa Anfielda povjerovao da će se dogoditi čudo nakon što je čovjek amajlija još jednom bacio navijače u religijski trans. Nije bilo dinamita, nije bilo niti jedne iskre u momčadi Liverpoola osim kod mitskog kapetana.

Steven Gerrard je još jednom gurnuo svoj tim na rub čuda savršenim slobodnim udarcem. Dovoljno za 15 minuta transa među navijačima, ali na terenu ga nije bilo. Ostarjeli kapetan bio je usamljen. Nitko od njegovih suigrača nije imao ono istambulsko ludilo u očima.

I to je najveća Rodgersova greška. Kupio je gomilu neosporno talentiranih, ali potpuno beskarakternih igrača. Oni koji imaju karakter su potpuni nogometni analfabeti poput Dejana Lovrena. Stevie sam na svijetu. To je tužna priča o Liverpoolovom sudjelovanju u ovogodišnjoj ligi prvaka. I jedina koju mogu ispričati u ovom trenutku.

Ili da pomenem i drugog velikog kapetana koji je jedini u svojoj momčadi imao iskru u očima? Princ Rima je bio usamljen jednako kao i anfieldska amajlija. A žarko sam htio da porazi skorojeviće iz plavog dijela Manchestera. Da se to dogodilo možda bih još uvijek vjerovao u nebesku nogometnu pravdu.  

(zurnal.info)