LIGA PRVAKA: Trenerski seminar Vahida Halilhodžića

PORTO

Nedavno, kako obično činim u trenucima dokolice, gledao sam raznorazne dokumentarne snimke na youtubeu. Te sam večeri gledao dokumentarce o nogometnim trenerima i, sasvim slučajno, naišao sam na link na kojem je bila snimka jedne press konferencije, koju je Vahid Halilhodžić održao u Alžiru, negdje pri samom početku svog mandata kao alžirski izbornik.

Moje znanje francuskog jezika je nikakvo, ali sam uspio shvatiti da su novinari tražili Halilhodžića da im objasni koji su to konkretni pomaci u igri Alžira o kojima on priča, a oni ih ne vide. Vaha je ustao i priredio pravi mali trenerski seminar za novinare. U uvodu je rekao kako je današnji nogometni ideal igra Barcelone što je teško dosegnuti jer nema svaka momčad takav igrački kvalitet.

Zatim je novinarima prikazao statističke podatke od prve do pete utakmice Alžira pod njegovim ravnanjem. Posjed lopte je konstantno rastao, a ono što je Vaha istaknuo kao najbitniju posljedicu toga jeste i činjenica da je broj preciznih dodavanja njegove momčadi bio u porastu. Nakon toga je na tabli za objašnjavanje taktike pokazao novinarima koji detalji, sitnice faktički, utječu na kvalitetnu transformaciju momčadi i kako se linije kretanja njegovih igrača mijenjaju u odnosu na postavku protivničke momčadi.

Posljedice Vahinog rada smo vidjeli na Mundijalu gdje je njegov Alžir bio jedina momčad koja je istinski uspjela parirati Njemačkoj. A Porto kakav sam gledao protiv Basela neobično me podsjetio na Vahin Alžir. Porto možda nema igračku kvalitetu da protiv svakog dominira kao što to čini Barcelona, ali sigurno je momčad koja će svakog favorita držati distanci. Uostalom, na klupi im sjedi čovjek koji je i većinu igračke karijere proveo na klupi, ali onoj za rezervne igrače Barcelone.

REAL

Postoji nekoliko mogućih razloga za ono što se događa Realu. Jedan od njih, a u koji mi je jako teško povjerovati, je da je Don Carlo izgubio kontrolu nad kruzerom punim nogometnih starleta. Drugi bi bio da bismo možda tek zbog načina na koji obrana Reala igra bez njega mogli shvatiti koliko je, zapravo, Sergio Ramos veliki i bitan igrač. Treći i onaj najčešće pominjani je izostanak Luke Modrića, igrača balansera za kojeg je Ivica Osim rekao, a ja sam to nebrojeno puta isticao u prigodama sličnim ovoj, da je idealan moderni igrač, središnja mantinela – „ ti mu daš prljavu loptu, a on je uzme, obriše i vrati ti je čistu“.

No, nijedan od tih razloga ne umanjuje činjenicu da je Schalke odigrao veliku utakmicu. Ono što ih je dovelo u prigodu da odigraju takvu utakmicu jeste očito podcjenjivanje i činjenica da nitko na njih nije ozbiljno računao. Moram iskreno priznati da mi je žao da je momčad takvog duha ispala iz natjecanja. U jednom trenutku su me podsjetili na Di Matteov Chelsea. Prezrena, odbačena momčad, odlučila je pokazati da je sposobna proizvesti nogometnu vatru.

BAYERN

Patio sam zbog Šahtara. Čovjek mora suosjećati s nekim tko primi onolike batine. Izgledali su kao neki ukrajinski grad koji nestaje u plamenu. U jednom su se trenutku toliko raspali da su omogućili igračima Bayerna da nam pokaže kako vježbaju akcije na treningu. Bilo je zanimljivo pratiti Pepa Guradiolu u tim trenucima. Tip je skakao kao oparen. Nije prestajao davati upute svojim igračima.

Pep zna kako se gradi mentalitet moći. Ono razbijanje je slanje određene poruke. Naravno, kao i u životu autoritet se gradi tako što do nemilosti izbatinaš slabijeg pa svojim stvarnim suparnicima pokažeš koliko si surov i nemilosrdan. Bayern je poslao poruku, nema što. O dvojbenom isključenju Kučera izlišno je govoriti. I da je on ostao u igri Šahtar bi vjerojatno primio koji gol manje, ali to je maksimum protiv Bayerna koji nogometnom svijetu odluči pokazati svoju snagu.

PSG

Diego Costa polako ali sigurno preuzima titulu najveće nogometne ljige. Što i ne čudi obzirom da ta titula, nekim čudom, uvijek bude u rukama nekog Mourinhovog igrača. O Don Revievom Leedsu sam samo slušao priče i gledao dokumentarce. Ali Mourinhove me momčadi katkad podsjete na tu batinašku družinu iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kad čovjek pomisli da je gotovo s praksom antinogometa, da je Mourinho odlučio pokazati da zna i može drugačije pobjeđivati, on nas razuvjeri odvratnim pristupom svoje momčadi, koja se u utakmici na domaćem terenu s igračem više brani.

PSG je zasluženo prošao. Imali su duh, želju, a i kvalitetu da razore mučionicu u koju Mourinho često zatvara svoje protivnike. Portugalac je ponovno pomjerio granice antipatičnosti, a PSG je ovom utakmicom pridobio simpatije svakog tko iskreno voli nogomet. Možda malo svjetla padne i na samozatajnog Blanca, koji, čini se, raste sa svojom momčadi i postaje veliki trener koji pokazuje da umije i može biti na kormilu velike momčadi pune zvijezda. O londonskoj momčadi možemo dometnuti samo još nešto.

Zlatan Ibrahimović je svoje isključenje i reakciju protivničkih igrača  prokomentirao u svom stilu: „Kad sam pogledao oko sebe kao da sam vidio deset bebica kako plaču.“

(zurnal.info)