KAUČ SELEKTOR: Nakon gola Vardyja skočio sam sa kauča i psovao tvrdoglavog Hodgsona

KRATKI REZOVI

Kada je Jamie Vardy postigao pogodak za izjednačenje skočio sam s kauča i stao psovati tvrdoglavog Hodgsona koji je i u utakmicu protiv Wallesa ušao s indisponiram Sterlingom. Vjerujem da nikome osim Hodgosna nije jasno zbog čega čovjek koji je cijelu sezonu u lošoj formi igra u prvoj postavi nauštrb tipa koji igra u životnoj formi. Pitam se je li Hodgson naučio ikakvu lekciju iz utakmice protiv Wallesa.

Nadam se da jeste i da mu je jasno da pored Kanea u napadu mora biti i fenomenalni Jamie Vardy, rijetka ptica u suvremenom nogometu, čovjek koji osjeti da treba ući u zaleđe kako bi poentirao. Veliki strijelci imaju radare za čudne situacije u kojima lopta katkad nekontrolirano leti i odbija se po terenu. Imaju radare da osjete kad bi se takva situacija mogla zbiti i onda vođeni instiktom jednostavno budu na jedinih 50 centimetara kvadratnih s kojih se može poentirati. Ima tu nečega što se protivi zdravoj logici, ali upravo to je ono što je Vardija napravilo drugim najboljim strijelcem Premiershipa u protekloj sezoni. Engleska igra dobro, Hodgson mora samo promiješati karte i promijeniti udarni sastav kako bi nas sve sačuvao od stresa. Sve nas, jelte, koji navijamo za Englesku.

Možda za to nemam argumente, ali depresivniju i dosadniju utakmicu od one koju su odigrale Njemačka i Poljska nije nam priuštio nitko u dosadašnjem dijelu Eura. Možda su mom razočaranju doprinijela visoka očekivanja koja sam imao od sraza ove dvije momčadi. Očekivao sam Njemačku koja je puno stabilnija od one koju smo vidjeli protiv Ukrajine.

Očekivao sam Poljsku koja će htjeti još jednom skinuti skalp velikom rivalu - učinili su to tijekom kvalifikacija za ovaj turnir - i tako potvrditi svoju kvalitetu i pokazati svima da se i njih može smatrati favoritima iz sjene. Ali ono što su odigrale Njemačka i Poljska bilo je obično nadmudrivanje, pametovanje sitih i pripitih, zadovoljnih remijem. Tek su na momente jedni i drugi pokazivali ambicije da potegnu i zaigraju na pobjedu, ali sve mi se činilo preopreznim. A možda sam samo gledao tu utakmicu iz pogrešne perspektive.

Možda nisam imao volje gledati dobre strane ove utakmice pa sam ostao isključivo smoren onim periodima igre kad igre, zapravo, nije bilo. No, nije me briga, ova utakmica može biti na sramotu i jedne i druge momčadi. Kad se već nogomet počeo pretvarati isključivo u industriju zabave ja bih nekako htio da me oni na terenu zabave ako mi već neće pružiti strast, tugu, očaj, veselje, umjetnost, vjeru, snagu.


PRIČA DANA: SJEVERNA IRSKA

Svi su ih ocijenili najlošijom momčadi Eura. I to je stvarno jedna skromna radna momčad kakvih je na ovom Euru puno, ali sve druge momčadi imaju barem jedno ime koje izaziva respekt i od kojeg se očekuje da potegne. Irci, čini se, imaju samo izuzetno inteligentnog trenera. I iskrenog. Čovjek otvoreno priznaje da od njih nitko ne može očekivati zabavu i „umiranje u ljepoti“, a njima ne pada na pamet da si, pokušavajući igrati kako ne mogu, urpopaste kakve takve šanse i nade da naprave solidan rezultat.

Michael o'Neal je poznat po tome da na svakoj utakmici mijenja sastav momčadi i sustav u kojoj momčad igra. Radi to u želji da se prilagodi protivniku kako bi ih osujetio i spriječio da igraju svoju igru, a onda se nada da će njegovi igrači iskoristiti šanse koje im se ukažu tijekom utakmice. Usotalom, većina skromnih momčadi igra na taj način. Igra je evoluirala toliko da se svatko tko je spreman raditi i biti koncentriram može sjajno braniti. Napad je već druga priča.

Da bi skromne momčadi uspjele postići zgoditak iz onih par prigoda koje ima se ukažu moraju imati pametne trenere koji dobro detektiraju protivnikove slabost. Takav je recimo islandski izbornik Lars Lagerback, a takvim se pokazuje i Michael O'Neal. Recimo, čovjek je skužio slavenski mentalitet, skužio je da je lako istočnoeuropske momčadi poremetiti i izbaciti iz takta. Naložio je svojim igračima da u utakmicu uđu agresivno i odlučno, drugačije nego je to bio slučaj protiv Poljske. Time je već na samom početku ogleda zbunio Ukrajince koji su očekivali ponizne protivnike koji čuče ispred svog gola. O'Neal je dobro pročitao da je ukrajinski forte igra preko bokova i da se tu može lakše braniti nego protiv Poljaka pa je zbog toga preuzeo malo više rizika od samog početka. Destabilizirao je tim Ukrajince kojima je trebalo dosta dugo da se reorganiziraju. I baš u tim trenucima kada se činilo da stvari dolaze na svoje mjesto Sjevernoirci su poentirali. Ukrajina je ponovno izbačena iz takta, ali ovaj put povratka nije bilo. Bilo je još samo šansi da dečki iz zemlje, koja ima manje stanovnika nego Kijev, potvrde svoju pobjedu.

Michale O'Neal je odlično pripremio svoju momčad. Čovjek je pokazao da može presložiti stvari i da s malo sreće može pobijediti daleko kvalitetnije suparnike. I jedan je u nizu onih koji pokazuju koliko je dobar trener bitan u današnjem nogometu. Taktika je ta koja može biti prednost malih i inferiornih, ali osim napornog rada za to je potrebno i dosta vjere i čvrst, stabilan mentalitet. Novo je doba, nitko se više ne zadovoljava samo sudjelovanjem. Važno je pobijediti.

Tužno su djelovali ukrajinski igrači. Ništa im nije išlo na ruku. Oko njih je lebdjela ona svima nam dobro znana slavenska melankolija, mislima su možda bili u domovini koja se raspada i ni to im nije pomoglo, pogotovo kad shvatiš da ni nebo nije na tvojoj strani, jer taman kad su stabilizirali svoju igru i počeli vršiti kontinuiran pritisak na sjevernoirska vrata nebo se otvorilo, počela je padati teška kiša koja se pretvorila u grad. Utakmica je bila na kratko prekinuta ali dovoljno dugo da ukrajinska momčad izgubi ritam i da se počne lagano pakirati kako bi se vratili svom tužnom domu.

NA MARGINI

Britanski Guardian donio je zanimljiv komentar Ronaldove reakcije na utakmicu koju je Portugal igrao protiv Islanda. Naime, u komentaru utakmice Ronaldo je Islanđane nazvao sitnim dušama koje ne žele igrati nogomet. Nije da će se Ronaldo nešto posebno gristi nakon komentara Paula Doylea, ali ono što je posebno bitno u tekstu jesu argumenti kojima autor brani Islanđane za igru kakvu su pokazali.

Jednostavno, ukratko je opisao put Islanđana do europskog nogometnog prvenstva. Ljudi su svega nekoliko godina unatrag odlučili ostvariti svoj san, a to je da njihova reprezentativna momčad dospije na neko veliko natjecanje.

Doyle pravi usporedbu uvjeta u kojima se Ronaldo igrački razvijao s uvjetima u kojima su se razvijala islandska djeca čiji je san bio da se profesionalno bave nogometom.

Nisu Islanđani poput Kineza počeli kupovati velike nogometne zvijezde kako bi podigli kvalitet svoje lige, za takvo što nemaju uvjeta a novcem se skromni Nordijci ne žele razbacivati. Oni su počeli graditi nogometne dvorane kako bi klinci mogli ganjati loptu tijekom cijele godine, jer ti ljudi jednostavno vjeruju da se radom može postići sve što čovjek zamisli. I uspjeli su, odgojili su generaciju igrača koja se uspjela plasirati na Euro i na prvom su nastupu otkinuli bodove favoriziranom Portugalu za koji igra jedan od najboljih igrača svijeta. Dok južnjaci sebe smatraju bogomdanim mesijama, Islanđani vjeruju u rad.

Ronalda je uvrijedilo slavlje islandskih igrača „kao da su osvojili prvenstvo“ i može se Ronaldo žaliti koliko hoće ali svatko ima pravo da se raduje kao malo dijete kad ostvari svoje snove. Pameću, disciplinom, radom i upornošću, tako su Islanđani došli do, za njih, povijesnog boda. Ronaldo kao da je na trenutak zaboravio da je i njega radna etika dovela tu gdje jeste, kao da je povjerovao nekom uvlakaču da je mesija koji se ima pravo rugati snovima skromnih i simpatičnih otočana.

(zurnal.info)