Liga prvaka: Naš je posao da vjerujemo u čuda

Ništa se neobično nije dogodilo. Sve je bilo jasno već poslije prvih polufinalnih utakmica. Malo tko je vjerovao u čuda. Tako sam i ja prilično nezainteresirano sjeo pred televizor nadajući se dobrim utakmicama. Ono što mi je nedostajalo jeste iščekivanje, neizvjesnost koja mi oči prikiva za ekran čak i kada se na njemu odvija neka mučna nogometna partija šaha.

Onda je došla srijeda. Vicente Calderon je bio pun. Načičkan ljudima koji su ipak vjerovali u čuda. Da tomu nije tako vjerojatno ne bi bili tu. Staro je to vjerovanje da su čuda na nogometnom terenu moguća. Život je od njih ispražnjen, ali na tom čarobnom zelenom tepihu kojim se kotrlja lopta sve je moguće. Lud je to svijet, ljudi zaluđeni nogometom su takvi, a takvi su dijelom i zbog toga što je onima koji nogomet igraju posao da vjeruju u čuda.

TAKVA VRSTA LUĐAKA

Diego Simeone je takva vrsta luđaka. Za njega nema izgubljene situacije. Tomu je naučio svoje igrače. Navijače je naučio vjerovati u čuda. Zato je Diego čarobnjak, zato je veliki. Uspijeva razgaliti ljude. Zna svašta, ali strast koju emitira je zarazna. Šteta da je nije uspio prenijeti na igrače u prvoj utakmici. Tu su, pokazalo se tako, stvari već bile gotove. Zidane ga je nadmudrio i uzaludno je bilo sve poslije toga. Ispostavilo se uzaludnim i vjerovanje igrača, navijala i trenera Atletica da mogu stvari orkenuti u svoju korist.

Ali bilo je ludo zabavno dok su vjerovali. Bilo je pogotovu zabavno kada se učinilo da je čudo na Calderonu pred nama.

No, Real nije dopustio da se nad njima izvrši egzorcizam. Karim Benzema se upalio kada je to bilo potrebno. Pokazao je mnogima koji ga kritiziraju već godinama da je sposoban za puno više od pametnog postavljanja,odvlačenja stopera i otvaranja prostora. Bio je to potez genija. Provukao je loptu na crti između tri Atleticova braniča i gurnuo sjajan povratni pas na Kroosa. Oblak je obranio ali čovjek koji postaje Realov talisman, Isco bio je na pravom mjestu i pospremio je odbijanac u mrežu. Čudo u najavi bilo je otkazano koncem prvom poluvremena. A onda je Keylor Navas zaključao vrata Atleticovog raja i to je bilo to.

Na primjeru Marcela u ove dvije utakmice vidjelo se koliko su dobri bočni igrači bitni u suvremenom nogometu, pogotovu vrhunskim momčadima kojima protivnici uglavnom zatvore glavne središnje i napadačke opcije. Bočni igrač je tada onaj rastvara protivničku obranu, dolazi kao višak prema naprijed i ako je vrhunski kako Marcelo zna biti odigrava opasne pasove u zadnju fazu napada.

KLJUČNI ČOVJEK

Što onda reći za Danija Alvesa? Monaco se postavio odlično već u prvoj utakmici. Odlično prema većini Juventusovih poznatih opcija. I tu u igru ulazi Alves kao glavna figura koja Monacove ideje čini besmislenima jer donosi višak prema naprijed, širi obranu Monaca i razara ima obrambeni sustav.

Odigrao je Alves u svojoj karijeri brojne sjajne utakmice, ali ovo što je odigrao protiv Monaca je njegov istinski vrhunac. Nije bio tek dijelom Juventusovog suverenog proboja u finale Lige prvaka, bio je ključni čovjek na tom putu. A to nije bilo lako obzirom koliko je svaki igrač torinske momčadi bio sjajan u ovim utakmicama. Juventus je u ovom trenutku najbolja europska momčad. I štogod se dogodilo u finalu u Cardiffu za mene je Juventus ovosezonski klupski prvak Europe. Iskreno se nadam da će biti barem na 90 posto izvedbe u polufinalu jer Real u tom slučaju sigurno neće doći do 12. titule kontinetalnog prvaka.

(zurnal.info)