LIGA PRVAKA: Neka su djeca do suza dovela Pepa Guardiolu

Sjećate li Briana Clougha? Nottingham?

Na njih me podsjeća Leicester. Ne znam zašto ali tome je tako.
Tipovao sam na Sevillu. Pa čak i da ista ta Sevilla može otići do kraja, ali život me demantirao.

Ima još uvijek nade. Ima drame. Neočekivanih obrata. Ima i, bogu hvala, Jamiea Vardyija. Ima, eto, barem na nogometnom terenu, američkog sna. Ne preko trnja do zvijezda, nego sa dna ligaške ljestvice do zvijezda.

Ne mogu ništa više predviđati. Pretpostavke ne važe, ne postoje. Sve je moguće. I bilo bi lijepo da tako ostane.

Tamo, u toj kneževini, koju ponekad gledamo s podsmijehom, rađa se momčad budućnosti. Momčad sadašnjosti. Poslije utakmice sa Man Cityjem svi su to shvatili. Neka su djeca do suza dovela Pepa Guardiolu. Potkopali mu autoritet. Srušili koncepte. Monaco! Mala zemllja za veliki nogomet. Barem je tome tako u ovom trenutku.

Lijepo je kada, kako ih englezi zovu, underdogs, okrenu stvari u svoju korist. Lijepi dani. Leicester i Monaco. Tako treba zvati utorak i srijedu dok se život ne vrati  svoju utabanu, ugodnu stazu. Život bez faktora x. Bez nepoznatih. Izračunljiv.  

Bit će zanimljivo gledati dalji razvoj situacije. Jednostavno je to. Lijepo je živjeti u neizvijesnosti.

Sad možemo i poludjeti. Leicester može dokle hoće. Može to i Monaco. Samo je bitno da život ostane zaigran i lud. Bitno je da se hvatamo za glavu zbog stvari koje su nam djelovale nemoguće.

Monaco je možda osvijestio Pepa Guradiolu. Nekad je nogomet lekcija, škola. Sampaoli je vidio da nekada stvari ne smije raditi kao fanatik. Nekada, jebiga, lopta se mora spustiti na zemlju. Nekada stvari ne ispadnu kako smo planirali. Pojedite listiće. Leicester i Monaco sanjaju drugačije. Jedan luđački san je dovoljan da se umiješa u poredak.

(zurnal.info)